FRANC KOS PRED SUDOM BIH

Stravične tajne Desetog diverzantskog odreda

ZDRAVKO TOLIMIR- ORGANIZATOR POKOLJA TUZLANSKE OMLADINE NA KAPIJI

Na suđenje FRANCU KOSU, bivšem komandiru drugog voda Desetog diverzantskog odreda i ostalim optuženim pred Sudom BiH za genocid u Srebrenici, počele su se otkrivati jezive tajne srpskih tajnih službi koji su organizovale masakr u Tuzli; ko je napravio paklenu eksplozivnu napravu koja je usmrtila 70 mladih ljudi, ko je postavio, a ko naredio ovaj zločin i u čijem je interesu bilo da se za ovaj čin osudi general Novak Đukić, otkrivaju Franc Kos i njegov branitelj Duško Tomić

Franc Kos: “Iz garnizona u Bijeljini otišao sam u Tuzlu i ubio pukovnika ABiH Ramiza Vilića - Ratko Mladić mi je lično čestitao”

Franc Kos, komandir drugog voda Desetog diverzantskog odreda, napravio je MRUD, protivpješačku minu jakog rasprskavajućeg djelovanja, koju su 25. maja 1995. godine ispred Tuzlanske kapije postavili pripadnici Desetog diverzantskog odreda. Ova eksplozivna naprava, čija je upotreba po Ženevskoj konvenciji zabranjena, ubila je 71 osobu i ranila preko 200 mladih ljudi koji su se okupili u centru Tuzle kako bi obilježili Dan mladosti. Ovo je za naš list kazao Duško Tomić, koji zastupa Franca Kosa na Sudu BiH gdje mu se sudi za genocid u Srebrenici. Tomić, kaže da Kos nije znao gdje će se ova eksplozivna naprava upotrijebiti. Krajem prošle nedelje pred Sudom BiH Franc Kos se pojavio svjedok i tom prilikom govorio o organizovanju zločina na tuzlanskoj Kapiji.

SPECIJALNA RADIONICA ZA “MRUD”
“Ja sam kao stručnjak za eksplozive pravio eksplozivne naprave. Takozvani MRUD nije pravio Deseti diverzantski odred, on se pravio u drugoj radionici. Postojala je radionica u sjedištu Garde Panteri u Bijeljini (komandant Ljubiša Savić Mauzer, op.a.). Stručnjak za njih bio je Slobodan Boba Sabojlović. On ih je vjerovatno sastavljao. Obavještajna služba je imala kontakte vezane za ove naprave. Tamo su bili Čeda Knežević, Zoran Manojlović i Petar Salapura. Ko ih je naručivao, nije mi poznato”, rekao je Franc Kos. On je kazao i da zna ko je u Tuzli postavio ovu paklenu napravu. Na osnovu Kosovog iskaza advokat Duško Tomić je za zločin na Tuzlanskoj kapiji optužio počinioca, koji je inače zaštićeni svjedok Z1 pred Sudom BiH.

“Ja sam posumnjao na njega, jer su me dvojica svjedoka rekli da su ga u te kritične sate vidjeli da je došao iz Tuzle zajedno sa Zijadom Žigićem i još jednim iz Desetog diverzantskog odreda. Ja sam to rekao jednom prilikom svjedoku Z1 u kasarni u Bijeljini kada je pričao o nekim akcijama u kojim je učestvovao. Ja sam ga tada pitao je li on umiješan u masakr na Kapiji. On je bio vidno uznemiren, počeo je da psuje, a kada sam ja izašao vani, dotrčao je za mnom. Osjetio sam udarac s leđa. Rekao mi je: ‘Uvuci jezik za zube da ne bi izgubio glavu’. To može da potvrdi kompletan drugi vod Desetog diverzantskog odreda”, kazao je Kos i istakao da je pukovniku Novaku Đukiću, osuđenom za zločin u Tuzli, napisao pismo vezano za svoja saznanja o masakru na tuzlanskoj Kapiji.

Inače, mina MRUD ima rasprskavajuće djelovanje, sastoji se od preko dvije hiljade sitnim metalnih djelova. Pravi se isključivo ručno i ima zastrašujuće dejstvo. U Vojnom institutu u Beogradu je dokazano da taj kalibar mine ima mnogostruko ubojitije djelovanje u odnosu na granatu.

“Franc Kos nije odgovoran za ono što se desilo na tuzlanskoj Kapiji, niti se sprema da preuzme odgovornost za masakr, zbog kojeg nevin u Kazneno-popravnom zavodu u Foči robija penzionisani general Novak Đukić”, kaže Tomić.

“Da Đukić ne stoji iza ovog stravičnog masakra, govori i to da na njegovom suđenju pred Sudom BiH kao dokazi nisu donijeti geleri granate koju je on navodono ispalio. Nisu donijeti jer ih nije ni bilo, omladina je stradala od stravične naprave MRUD. Međutim mnogima nije stalo da se istina o tom činu sazna. Kada je Pero Cvjetinović zvani Maljutka, koji će se uskoro pojaviti kao svjedok i detaljno govoriti o pripremi zločina na tuzlanskoj Kapiji, u zatvoru u Foči približio generalu Đukiću i počeo da mu govori o svojim saznanjima, po hitnom postupku su ga prebacili u zatvor u Bijeljini”, kaže Tomić.

Branitelj Franca Kosa, na osnovu iskaza svog branjenika, tvrdi da su masakr na tuzlanskoj kapiji osmislili ljudi iz vojne obavještajne službe, odnosno KOS-a. U garnizon u Bijeljini je neposredno pred pometanje MRUD-a ispred kapije u Tuzli došao Mladićev prvi bezbjednjak Zdravko Tolimir, koji je organizovao ovo ubistvo.

Prisutan je bio i Milorad Pelemiš, komandant Desetog diverzantskog voda, koji je takođe učestvovao u organizovanju ovog zločina.

Da je na Tuzlanskoj kapiji postavljen MRUD, svjedoči i snimak koji se može pogledati na You tube kada se ukuca – tuzlanska kapija istina. Snimak traje samo osam sekundi, napravljen je neposredno nakon masakra na tuzlanskoj Kapiji, kada je na lice mjesta izašao Nedim Mutapčić, tada iz Kontradiverzione zaštite, kako bi napravio uviđaj. Mutapčić na uviđaju govori: ”Evo, ovde je auto bilo, ovo je bilo ispod auta”.

UBIO SAM RAMIZA VILIĆA

Franc Kos, koji je po priznanju Petra Salapure bio jedan od najboljih vojnika u Desetom diverzantskom odredu, iz Bijeljine je kao diverzant odlazio u Tuzlu najmanje sedam puta kako bi organizovao diverzantske akcije.

Kos je na Sudu BiH kazao da mu je Petar Salapura izdao naređenje da ode u Tuzlu i ubije pukovnika Ramiza Vilića.

“Ja tada nisam znao da je on pukovnik i, iskreno, nisam mogao odbiti taj zadatak. To je bila čista diverzantska akcija i legitimni vojni cilj. Kada sam se vratio iz te akcije, referisao sam Petri Salapuri da je zadatak uspješno obavljen. Zavladala je radost i veselje. Zbog toga sam primljen kod generala Ratka Mladića. Sa mnom je bio i Zijad Žigić zvani Žiga. Tom prilikom Žigić je od Mladića dobio pozlaćeni pištolj. On je bio paralelno u drugoj akciji, a koji je njen cilj bio ja nisam znao, ali čim je dobio pištolj od njega sa posvetom vjerovatno je i ta akcija uspješno završena”, kazao je Kos.

Naš list je došao do dokumenta DB-a Srbije u kojem stoji zbog čega je organizovano ubistvo Ramiza Vilića. Akcija kodnog naziva „Pukovnik“ je izvedena, kako stoji u dokumentu, radi likvidacija pukovnika Ramiza Vilića iz Tuzle koji je osujetio prisustvo srpskih obavještajaca u okolini Tuzle i uhapsio oko 50 posto njenih saradnika. Obavještajcima je inače nadređeni bio Petar Salapura.

Kos je tokom ispitivanja tvrdio da su pojedini komandanti Desetog diverzantskog odreda i Armije BiH za vrijeme rata sarađivali.

“Uvijek je postojala saradnja između Armije BiH i Desetog diverzantskog. To znam sigurno! To sam saznao kad sam bio u Armiji BiH, kada je uzela selo Pelemiš kod Kladnja. Bio sam tu i kada je srpska vojska vratila Pelemiše. Srpski vojnici koji su držali liniju nama koji smo došli iz Tuzle rezignirano su govorili kako na frontu gine vojska, dok se Milorad Mišo Pelemiš i Naser Orić sastaju u Kladnju i dogovaraju”.

Kos je takođe kazao da su prije nego što je Deseti diverzantski odred ušao u Srebrenicu svi ulazi u Srebrenicu bili razminirani.

“Mi nismo radili tu akciju, radili smo samo izviđanje. Mujo Pekar iz Srebrenice, koji je bio mjesec i po dana sa nama u odredu, pokazao nam je da je ulaz kroz tunel razminiran. Jednom sam ga upitao što ne bježi, a on je kazao – što da bježim, mene je gazda poslao da budem sa vama. Kako se u Srebrenici gazdom zvali Nasera Orića, pretpostavljam da je mislio na njega. Kada smo bili na izviđanju on nam je rekao - ‘ovde vam je izlaz iz tunela i biće razminiran’. Prema mojim saznanjima, uvijek su pripadnici Armije BiH i Desetog diverzantskog sarađivali”, kazao je Kos.

DJELOVANJE “CRNE TROJKE”

Franc Kos je govorio i da je ponašanje trojice pripadnika Desetog diverzantskog bilo izuzetno bahato, osiono i nedisciplinovano. Kos ih je nazivao “crna trojka” jer su zajedno pljačkali i maltretirali ljude. Njoj su pripadali Zijad Žigić, Mladen Marinović i zaštićeni svjedok Z1. Odnos vojno-obavještajnog rukovodstva prema trojici pripadnika Desetog diverzantskog koje on naziva crna trojka bio je, kaže, prisan.

“Oni su više puta odlazili u 410. obavještajni centar, tamo su bili više nego u kasarni gdje se vršila obuka. Oni samo dođu ujutru u kasarnu, kažu mi to sve znamo, i odu.

Pljačkali su muslimanske kuće i otimali novac. Jedno veče me je pozvao komandir milicije u Bijeljini i kazao mi da su ova trojica upala u jednu muslimansku kuću, da su ljude prebili i oteli im 100 maraka. Ja sam kazao da ih zadrže do ujutru, sutradan sam, kao komandir voda otišao da ih preuzmem. Obavijestio sam komandanta Milorada Pelemiša koji im je oderedio pritvor od mjesec dana, međutim pušteni su peti dan iz pritvora. Nakon akcije na Ozrenu ja sam tražio da izađem iz odreda u neku drugu jedinicu, jer nisam mogao više da podnesem ponašanje ove trojice. Miloradu Pelemišu sam rekao da ne mogu da radim s onima koji mi rade o glavi. Nakon sedam dana došao je Petar Salapura i postavio me za komandira drugog voda i rekao da Žigić i ja nikada ne možemo izaći iz Desetog. Nakon dva mjeeca sam opet rekao da hoću napolje. Pelemiš mi je rekao - kazao je Petar Salapura da se ova trojica likvidiraju. Ja sam tražio da mi se napismeno izda naredba za to, međutim, nikad je nisam dobio”, kazao je Kos.

STRIJELJALI SMO IZ NUŽDE

Kos je detaljno opisivao monstruozna ubistva Srebreničana u Kravici i Branjevu koja su počinili pripadnici Desetog diverzantskog.

“Iz komande u Vlasenici zajedno sa Miloradom Pelemišom i svjedokom Z1 otišao sam u Kravicu 13. jula 1995. godine oko devet sati uveče. O tome sam svjedočio i pred Haškim tribunalom. Milorad Pelemiš je izašao iz auta i otišao da razgovara ispred hangara sa nekim ljudima. Kada se vratio, kazao je da ima mrtvih i da je neko od stražara oteo pušku i ubio dvojicu ili trojicu vojnika ili policajaca i ovi su odmah počeli pucati po njima. Prišao sam da vidim te što su bili pobijeni, kad odjednom iz mraka na mene je nasrnuo čovjek i krenuo da me uhvati za vrat. Ja sam se odmakao deset koraka, iza sebe sam čuo rafal i nekog kako viče – bježi, budalo, poginućeš.

Potom je Z1 prišao prozoru i bacio dvije bombe u hangar u kojem su bili zarobljenici, a onda prišao vratima kako bi istresao jedan okvir. Pelemiš ga je kritikovao zbog toga. Ja sam čuo jauke i vidio da ima nekoliko preživjelih ljudi. Nakon toga smo se vratili u Dragosavce. Ja sam putem Pelemišu rekao – šefe, nemojte nas više miješati u ovakve događaje, ovo je neljudski. On mi je kazao ovo je bio incident, da od sada ako nas neko bude zvao, mi kažemo da imamo svog pretpostavljenog i da nećemo da krenemo sve dok on ne dođe na lice mjesta. Sutradan, 14. jula, niti nas je ko zvao niti je dolazio. Međutim, 16. jula u 4.30 ujutru pozvao je Ljubiša Beara i rekao mi da uzmem sedam vojnika i da dođem u Vlasenicu. Ja sam rekao da je vojska na odmoru i da nemam koga dovesti. Nastavio sam da spavam. On je pozvao ponovo nakon sat i po i upitao me zar još nisam krenuo.

Rekao sam mu da bez Pelemiša ne smijem nigdje krenuti. On je insistirao, a ja sam ga poslao u rodno mjesto. Ujutru kada sam ustao oko pola osam vidio sam Pelemiša i vojnike iz dva voda Desetog diverzantskog. Čuo sam kako se vojnik Zoran Obrenović svađa sa Dragomirom Pećancem. U kacelariju su ušli Luka Jokić i Pelemiš. Svađali su se oko nekih para i zlata. Pećanac mi je tada naredio da idem na Branjevo sa nekoliko vojnika da čuvam zarobljenike koji su namijenjeni za razmjenu. Sa nama je pošao i Dražen Erdemović. Kombi je vozio Aleksandar Cvetković. Kad smo došli na Branjevo, čovjek koji je bio tamo rekao nam je da će ovde doći zarobljenici i da moramo da obezbijedimo ovo mjesto. Nakon dvadeset minuta došao je prvi autobus, Vujadin Popović je kazao – ove ljude treba strijeljati. Niko se nije usudio da se usprotivi ili da komentariše njegovu naredbu. Bila je stroga vojnička disciplina. Deseti diverzantski odred je strijeljao pet punih autobusa zarobljenika. Bilo je dosta ranjenih iz prvom autobusu jer se po njima pucalo rafalno, a oni bili zbijeni u grupu. To što me terete da sam ljude ovjeravao, to je tačno. Poslije prve ruke bilo je dosta ranjenih, oni su jaukali, zapomagali. Bili su u velikim mukama, ja sam shvatio da mogu da im prekratim muke. Na taj način sam pomogao četvorici.

Kada je došao drugi autobus, mi smo se međusobno počeli svađati, shvatili smo šta smo uradili, proradila je savjest.

Na Branjevo je došlo pet autobusa. Imali smo pauze. U tim puzama došla nam je hrana i alkohol. Mi smo strijeljali ljude iz prvih pet autobusa, grupa koja je kasnije došla strijeljala je ljude iz šestog autobusa. Vojna policija ih je izvodila, a mi smo ih strijeljali u grupi od deset ljudi. U prva dva autobusa ljudima su bile vezane ruke, a u trećem i oči. Za jedan autobus nam je bilo potrebno 45 minuta do sat vremena da pobijemo te ljude. Taj dan smo pobili oko 300 zatvorenika. Sve skupa je došlo sedam autobusa.

Nakon petog autobusa došao je Z1 i rekao - streljajte brže jer su se neki pobunili hoće da provale vrata. Mi smo rekli da ne možemo više, tada smo svi napustili i sjeli. Kada je došao šesti autobus, iza tamića koji j došao sa njim izašli su vojnici i počeli nas napadati što nećemo više da ih strijeljamo. Ta grupa je počela da ih maltretira, tuče i ganja po njivi. Došao je Dražen Erdemović i kazao da idemo u Dom u Pilici da ubijamo. Mi smo rekli da ne možemo više. Pred Domom je bilo vojne i civilne policije. Svi smo ušli u kafanu koja je bila preko puta Doma. Odjednom su se čule eksplozije i rafalanje. Došao je jedan vojnik i rekao – eto, gotovo je tamo, ima nekih živi ako hoće neko da ih dokrajči, neka ide tamo. Pokazao je krvavih 500 maraka. Mi se nismo pomakli. Tu je bio Ljubiša Beara u vidno alkoholisanom stanju. I mi smo pili, prethodno sam na Branjevu popio tri deca rakije. Beara je bio prgav, imao je prijeku narav, volio je da vrijeđa ljude i da im prijeti. Nisam ga se bojao, ali je ipak za mene kao načelnik bezbjednosne službe Glavnog štaba bio autoritet. Rekao nam je da će nam država zbog stvari koje smo taj dan uradili biti zahvalna”, govori je Kos.

Franc Kos je tvrdio da ga ništa nije moglo motivisati da ubija i da je Srebreničane ubijao iz nužde.

Slijedeće nedelje Franca Kosa će tri i po sata ispitivati glavni tužitelj u ovom predmetu Dubravko Čampara. Tada će biti otkriveno više detalja o masakru na tuzlanskoj Kapiji kao i o brojnim zločinima pripadnika zloglasnog Desetog diverzantskog voda.

Opstrukcije srbijanskog tužilaštva za ratne zločine

SRBIJANSKO TUŽILAŠTVO TVRDI DA SU ČETVORICA PRIPADNIKA 10. DIVERZANTSKOG ODREDA KOJE TRAŽI TUŽILAŠTVO BIH NEDOSTUPNI

Tužilac Dubravko Čampara zatražio je prije nekoliko mjeseci putem međunarodne pravne pomoći od Tužilaštva za ratne zločine Srbije da privede i sasluša više pripadnika 10. diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske za koje se sumnja da žive u Srbiji, a koji su učestvovali u masakru Srebreničana.

Tužilaštvo BiH od Srbije traži da se saslušaju komandant bataljona Vojne policije 65. zaštitnog puka major Dragan Pećanac, koji je bio u Upravi bezbjednosti Glavnog štaba Vojske RS-a, komandant 10. diverzantskog odreda vojske RS-a Milorad Mišo Pelemiš i vojnici Brano Gojković, Aleksandar Cvetković i Zoran Obrenović zvani Maljić.

Oni imaju srbijansko državljanstvo i terete se za ubijanje 1.200 zarobljenih muškaraca i dječaka iz Srebrenice na Vojnoj ekonomiji Branjevo. Iako prema pouzdanim informacijama sva četvorica žive i rade u Srbiji, Tužilaštvo Srbije tvrdi da su nedostupni organima gonjenja. Informaciju da su sva četvorica, protiv koji je raspisana i crvena Interpolova potjernica, dostupni Tužilaštvu Srbije, potvrđuje i slučaj Dragomira Pećanca, koji je posebnim koridorom koji izuzima Interpolovu potjeru iz Beograda došao u Haški tribunal kako bi svjedočio u korist optužbe protiv Zdravka Tolimira. Kako je Pećanac odbio da svjedoči, ovih dana mu se sudi u Haagu zbog nepoštovanja Tribunala.

Za one koji ne znaju o ovome, radi se o zločinu u kojem je 25.5.1995 u Tuzli ubijeno 71 i ranjeno 200 ljudi (uglavnom mladih). U zatvoru je general Novak Đukić, a vjerovalo se da je granata ispaljena sa Ozrena. Ono što je zapanjujuće, ako je vjerovati novim činjenicama, je da se radi ne o granati nego o eksplozivnoj napravi koju je postavio netko iz 10 diverzantskog odreda VRS-a, a spominje se da su operativci u akcijama u Tuzli za vrijeme rata čak i izvršavali likvidacije časnika ABiH. Do sada je bilo nezamislivo da su pripadnici bilo koje vojske operirali u ovolikoj dubini iza linija.

1.Koji bi to motiv mogao imati vrh VRS pa i sam Mladic da se izvede jedna takva akcija podmetanja mruda da bi se pobili toliki nevini civili dakle ceo vrh VRS isplanirao tako nesto angazovao pripadnike deset DO da bi postigao sta ???Nema nikakve logike kada bi to bilo tacno to bi bilo kao da pucas sebi u nogu.

Ono sto je za sada kristalno jasno je cinjenica da u zatvoru robija nevin covjek. a ko je narucio posao je veliko pitanje, ali da se razviti i teorija oko toga.