Langobardi su govorili langobardijskim jezikom, germanskim jezikom iz obitelji gornjonjemačkih dijalekata. Kako su Langobardi prihvatili latinski jezik, njihov je izvorni jezik nestao iz uporabe vrlo rano, u 8.-om stoljeću; u razvijenom srednjem vijeku nitko ga više nije znao govoriti.

Ostavština [uredi]

Ime Lombardia se u ranom srednjem vijeku koristilo kao sinonim za langobardsko kraljevstvo; ime se zadržalo sve do danas, ali mu se vremenom značenje promijenilo, označavajući samo onaj dio sjeverne Italije od Alpa do rijeke Po, sa središtem u Milanu. Danas je Lombardija jedna od najvažnijih pokrajina talijanske države i jedna od tri najbogatija područja u cijeloj Europi.

Kroz to promijenjeno značenje će Langobardi posuditi svoje ime savezu gradova sjeverne Italije skovanom 1167. protiv cara Fridrika Barbarosse, Lombardskoj Ligi. Slično tomu, kad se govori o Lombardskoj renesansi, misli se na postignuća u arhitekturi koja su u 15. i 16. stoljećima potekla iz Milana i njegove okolice, ne na srednjevjekovne umjetničke tvorevine Langobarda.

Lombardsko ime ostaje i kao naziv skupine srodnih romanskih dijalekata kojima se govori u Lombardiji i južnoj Švicarskoj, a zajedno se nazivaju lombardskim jezikom. Ovaj jezik nije sličan ni blisko srodan starom langobardijskom jeziku kojim su Langobardi govorili u 6. stoljeću.

Dva su osnovne uzroka uništenja langobardskoga kraljevstva. Jedan od njih je postupno ideološko udaljavanje, u sprezi sa zemljopisnom udaljenosti, papa u Rimu i careva u Konstantinopolu. Vremenom se pape koncentriraju kako sami osigurati opstojnost Crkve u Rimu, uvidjevši kako je učinkovitost egzarhata slaba, a carska pomoć daleko od bezuvjetne. Stoga pape, s jedne strane, pokušavaju proširiti svoju svjetovnu vlast izvan Rima, a, s druge strane, traže saveznike u germanskim plemenima – poimenice, Grgur II traži saveznika u Liutprandu. Drugi je uzrok jačanje franačke države pod Karlom Martelom, Pepinom Malim i Karlom Velikim. U savezništvu s Francima, germanskim narodom kojima Italija nije prebivalište i kojega vode predani katolici, pape Stjepan III i Adrijan I vide priliku proširiti svoju svjetovnu vlast u Italiji na račun Langobarda, u čemu naposljetku i uspijevaju.

Za razliku od ostrogotske vladavine Italijom, u kojoj nije bilo izrazitih promjena u političkom i kulturnom životu Rimljana jer su ti osvajači prihvatili rimski način postojanja kao svoj i zauzeli ulogu nastavljača tradicije rimskoga carstva na zapadu, langobardska vladavina u potpunosti mijenja život na Apeninskom poluotoku: rimske političke institucije nestaju i zamjenjuje ih langobardski plemenski zakon; većina Rimljana nestaje iz javnog života i postaje drugorazrednim građanima, što kasnije vodi njihovu neprimjetnu stapanju s germanskim osvajačima i prihvaćanju langobardskog političkog života kao svoga. Langobardi vremenom sami postaju italizirani, utoliko što prihvaćaju latinski jezik, običaje rimskih patricija i društvenu dinamiku gradskog života. Langobardski su posljednji val barbarskih plemena sa sjevera i razdoblje njihove vlasti na Apeninskom poluotoku stvara od barbara i Rimljana nerazlučiv spoj – prototip jedinstvenoga talijanskog naroda.

Talijani su potomci starih plemena koja su se još početkom prvog tisućljeća pr. Kr. nastanila u krajevima između Alpa, i po cijelom Apeninskom poluotoku i Siciliji. Ovi narodi bili su različitog podrijetla. Najstariji su svakako bili Liguri i Iliri, koje su talijanski preci potisnuli potkraj 2. i početkom 1. tisućljeća pr. Kr. Negdje u 8. stoljeću pr. Kr. između rijeke Arno i Tiber nastanili su se i Etruščani, koji su se u 7. st. pr. Kr. proširili sve do rijeke Po i Korzike. Bili su u tim krajevima nastanjeni još mnogi narodi. Tako su u područjima oko današnje Venecije živjeli Veneti, a niže na poluotoku Mesapi (Messapii) i Japigi (Iapyges) u Apuliji. Na Siciliji su živjeli Siculi, Sicani i Elimi (engl. Elymi).

Sabinjani (Sabini) i Latini živjeli su u Laciju zajedno sa Faliscima, Ekvima (Aequi), Hernicima i Ausonima. U Abruzzima bijahu Vestini, Paeligni i Marsi.

Frentani, Picenti i Marrucini naseljavali su središnju obalu Jadrana. Samniti i Lucani živjeli su u Moliseu i Basilicati. Sva su ova plemena utjecala na stvaranje kasnijih Talijana. Jezgru nove nacije svakako su dali oni narodi i plemena po kojima su Talijani dobili ime, zvali su se Italici ili Itali. Italici nisu bili jedno pleme, bili su podijeljeni na četiri glavna plemena, to su: Latini, Falisci, Osci i Umbri ili Umbrijci. Ovo su bili vrijedni ljudi koji su živjeli od poljodjelstva i uzgoja stoke. Širenjem moći Rima negdje od 5. stoljeća pr. Kr. italska plemena ušla su u sklop Rimske Republike i postali mu saveznici. Dobili su rimsko građansko pravo nakon savezničkog rata koji se vodio od 90. do 89. pr. Kr.

Već tijekom Bakrenog doba u području planine Alban, upravo južno od ušća Tibera, naseljena su plemena poznata kao Italici. Oni su agrikulturan i pastirski narod, među kojima i Latini. Italici pripadaju Indoeuropskim narodima unutar koje čine lingvističku skupinu. Latini osnovaše Rim sredinom 8. stoljeća pr. Kr. na jednom od brežuljaka (Palatin) u močvarnoj depresiji. Latini što življaše u gradu širili su se postepeno kroz period vladavine rimskih kraljeva: Romul, Numa Pompilije, Tul Hostilije, Anko Marcije i trojicom Etruščana Tarkvinije Prisko, Servije Tulije i Tarkvinije Oholi. Oholi bijaše posljednji rimski car.

Falisci, veoma bliski sa Latinima, čije se neveliko područje prostiralo sjeverno i istočno od Rima. Njihova središta bijahu: Falerii, Faliscus i Ferentinus. Ovaj narod zbog blizine Latina uskoro je nestao i asimiliran. Nestali su do nove ere.

Osci, pripadaju osko-umbrijskoj grani Italika. Glavna im plemena bijahu Samniti, Marrucini, Paeligni, Vestini. Osci su se raširili središnjom i južnom Italijom, postupno asimilirajući razna domorodna plemena. U 5 stoljeću p.n.e. njihov jezik se veoma raširio područjem što ga danas naseljavaju južni Talijani. Smatra se najarhaičnijim italiskim jezikom.

Umbri i susjedna plemena. U prvoj polovici prvog tisućljeća pr. Kr. Umbri naseljavaju krajeve sjeverne obale Jadrana što se prostiru južnije od Venecije. Njima su srodni Volsci, Paeligni ili Peligni, Aurunci i Piceni. Za ove posljednje se smatra da su stranog porijekla, točnije nepoznatog. Za Picene se zna da su obožavali djetlića (latinski picus) kao svetu životinju. Pod jakim utjecajem Umbrijaca oni su naposljetku italizirani. Volsci su živjeli južno od Rima i često se spominju u latinskim izvorima. Plemena Marsi, Ekvi, Hernici i Sabinjani također pripadaše osko-umbrijskim narodima, vjerojatno srodni Umbrima. Gravitirali su prema Rimu, i veoma rano pali pod njihov utjecaj.

Ujedinjenje Italije je nosio Pijemont, slično kao Prusija ujedinjenje Njemačke (na čelu s genijalcem Cavourom). Stoljećima prije toga je taj poluotok bio poprište svega i svačega, od borbe njemačkih careva za kontrolu, preko Francuza, do 19. stoljeća. Sicilijom su vladali i Arapi i Normani i Francuzi pa su i oni ostavili kulturološke tragove .

Jedino što na kraju ostaje kao relevantno je politička svijest o pripadnosti nekog naciji.

Ujedinjenje Italije je nosio Pijemont, slično kao Prusija ujedinjenje Njemačke (na čelu s genijalcem Cavourom). Stoljećima prije toga je taj poluotok bio poprište svega i svačega, od borbe njemačkih careva za kontrolu, preko Francuza, do 19. stoljeća. Sicilijom su vladali i Arapi i Normani i Francuzi pa su i oni ostavili kulturološke tragove .

Jedino što na kraju ostaje kao relevantno je politička svijest o pripadnosti nekog naciji.

Ironično da je Pruska na kraju nestala.

Pa zapravo možemo smatrati da još postoji njezin zapadni dio , odnosno Brandenburg , područje današnjeg Berlina .

Šta je Berlin bio u Pruskoj?

Šta je Berlin bio u Pruskoj?

Da. Berlin, odnosno Brandenburg je bio centar te države. Država se nazvala Pruskom (Prussien) samo zato što je teritorij Pruske bio izvan Svetog Rimskog carstva Nj. naroda, pa je vladar te države na temelju tog posjeda mogao biti proglašen kraljem. Prije toga su vladari bili kneževi/elektori Brandenburg.
Slična situacija kao i s Katalonijom/Aragonom. Centar se nije micao iz glavnog grada

Pruska ti je bila ogromanjska uzmi stare karte

Pa sjeverni i juzni talijani se ionako ne mirisu....

iako Italija nije u prvom ešalonu europskih zemalja koje nam padnu na pamet kad je separatizam u pitanju, možda je baš u toj zemlji retorika separatista najjača. Lega Nord doduše nije samo separatistička stranka, nego jedna od glavnih desnih na talijanskoj političkoj sceni s obzirom da na nacionalnoj razini drži oko 10% glasova. zalaže se za federalizaciju zemlje, regionalizaciju, ali i separatizam na kraju krajeva, uz to je izrazito anti-imigracijski orjentirana, pozivajući se naravno na europske, kršćanske korijene. pravo ime stranci je Lega Nord per l'Indipendenza della Padania (sjeverna liga za neovisnost Padanije).



rezultati Lege nord na izborima za EU parlament 2009. godine



mapa Padanije na koju računaju.



baš sam pratio retoriku Lege nord zadnjih nekoliko tjedana. da se tako Dodik i Čović izražavaju pola sarajevske kotline bi podobijalo srčane udare.

Pa Pruska je postupno zbog svoje vojničke tradicije postala daleko najjača njemačka država. Problem im je dugo vremena predstavljao njihov nezavidni politički položaj. Najjača država Nijemaca, a ne može sudjelovati u izboru careva njemačkoga naroda.
Taj je problem riješen onog trenutka kada je postignuta unija s Brandenburgom te je time najjača njemačka država napokon politički izjednačena sa ostalim njemačkim državama. Ovo je osiguralo legitimitet pruskim kraljevima na pretenziju spram njemačke carske krune koja je i postignuta ujedinjenjem Njemačke.

Vojnička tradicija ti je došla kasnije, kad su već ujedinjeni.
Baltičke križarske ratove i teutonce se toliko ne veže za Prusku, s obzirom da su oni bili katolički, a Pruska je kasnije postala protestantska.
Kažem ti, Brandenburg je jezgra Pruske.
Pri tome nije niti ostatak Pruske za baciti
A najjača država su postali tek u 19.stoljeću...

Berlin nikako nije jezgra Pruske, to može biti samo u novije doba kad su svjesno prebacili glavni grad u Berlin iz Konigsberga. Branderburg ima odvojenu svijest o Heimatu od onog što je Pruska. Pruska i njeni potomci su uništeni nakon dva svjetska rata.

Ne, naprotiv, vojnička tradicija je ostala tamo od početka, upravo jer je Pruska osnovana na temeljima Teutonskog viteškog reda te je u početku i cijela bila ustrojena kao viteška zemlja. To što su kasnije postali protestanti nema prevelike veze, ljudi i njihova tradicija su ostali isti .

Ne može biti Brandenburg jezgra Pruske, on je dio nje ali nije jezgra. Srce Pruske je uvijek bilo i ostalo područje Koningsberga, odnosno današnjeg Kaliningrada .