Kratki povijesni pregled zla nad Hrvatskom (osvajanja, progoni, ubijanja, pljačke, zatiranja…)


Uvod

Sudbina malobrojnih naroda je takva da su kroz cijelu svoju povijest izloženi različitim oblicima imperijalizma
i hegemonije brojnijih naroda. Identična je sudbina hrvatskoga naroda kojemu se tek na pragu 21. stoljeća ukazala mogućnost da u jednom krvavom i nametnutom ratu ostvari pravo na vlastitu državu.Nacionalni osjećaj se kod malobrojnih naroda ispoljava kroz borbu za vlastiti identitet, jezik,kulturu i običaje, ukratko borba za opstanak.Kroz hrvatsku povijest tutori su u Hrvatskoj bili: Mlečani, Turci, Mađari, Austrijanci,Francuzi, Talijani, Nijemci, Srbi… nastojeći podrediti Hrvatsku ili neke dijelove Hrvatske.Pritom su se služili sabljama i zakonima, eksploatirali prirodna bogatstva (šumski fond, rude,kamen…), nametali ogromne poreze…Od kulture ostavili su gdjekoju zgradu, pokoju riječ i običaj. Nakon njihova vladanja ostajalasu zgarišta, leševi, logori sa zatočenima, opljačkana imovina, prognani, uništene generacije,pa ako se to može zvati multikulturalnošću onda....

Ovaj rad sadržava kratki povijesni pregled glavnih zločina koje su počinili upravo pripadnici tih naroda nad Hrvatima i onih zločina koje su Hrvati počinili nad pripadnicima drugih naroda, pa i nad pripadnicima jednoga dijela vlastitoga naroda.Nije cilj ovoga rada da komparira i uspoređuje zločine jer svaki ljudski život ima svoje
dostojanstvo i jednako neprocjenjivu vrijednost, nego da objektivno kronološki iznese činjenice na vidjelo kako bi se što više približili povijesnoj istini.


SREDNJI VIJEK U HRVATSKOJ

Uvid u povijesno-pravni okvir hrvatskog srednjevjekovlja U državno-pravnom smislu, Kraljevina Hrvatska je od početka XII st. (1102.) živjela u savezu s Kraljevinom Ugarskom. Dvanaest hrvatskih plemena - tadašnji glavni politički faktor - sklopilo je savez s ugarskim kraljem Kolomanom, koji je tako proširio svoju moć i na teritorij
od rijeke Drave do rijeke Neretve, od Jadranskog mora do rijeke Vrbas na istoku, a na zapadu se granica prostirala od štajersko-kranjskog pograničnog područja i spuštala se na more kod Rijeke, tj. na čitavo područje Kraljevine Hrvatske kolika je ona bila na početku XII st.Izuzetak su bili jedino gradovi u Dalmaciji ( Zadar, Trogir i Split i otoci Krk, Cres,Lošinj i Rab) koji su bili pod Bizantskom upravom, oni su se tek u proljeće 1107. podložili
kralju na upravljanje.Tada su Hrvati i Ugari bili povezani: zajedničkim vladarom, zajedničkom vjerom katolič kom, službenim jezikom – latinski, obranom od neprijatelja koji ugrožavaju kraljevstvo iz vana i interesima oko privilegiranog položaja plemstva.

Kao znak političke nezavisnosti, ugarski kraljevi su se posebno krunili krunom sv.Stjepana za ugarskog kralja i posebno za hrvatsko-dalmatinske kraljeve na saborima hrvatskog plemstva. Takav način krunjenja potrajao je do vladavine Bele IV (1235.-1270.).U početku nije moglo biti govora o kakvoj supremaciji Mađara kao naroda jer je staraUgarska bila pravna država, a ne narodna.1 S vremenom je proizišlo, samo po sebi, bilo iz potrebe zajedničke obrane državnih granica, bilo zbog borbi oko plemićkih privilegija da su Hrvati u stoljetnom paritetu počeli zaostajati za Ugarima.

Diplomatsko ime hrvatskog kraljevstva ostalo je i dalje regnum Croatiae et Dalmatiae i označava politički teritorij od Drave do mora; sam vladar se nazivao «rex Hungariae, Croatiae et Dalmatiae». Međutim, postupno
se razvija i zasebno upravno i administrativno središte u Slavoniji, iako u samim počecima nisu kraljevi uzimali naslov rex Sclavoniae - kralja Slavonije, njega su uzimali kraljevi namjesnici hercezi i banovi « dux Sclavoniae 1184. , a 1215. Banus Sclavoniae «. Tako se jedinstveno hrvatsko kraljevstvo postupno počelo razdvajati. Od naslovnog kralja Kolomana 1240. g. Slavonija nosi naziv kraljevstvo - regnum i obuhvaća teritorij koji se nalazio između Gvozda (Kapele), Drave, poriječja donje Une,Vrbasa i Bosne. Dalmatinska obala i gradovi su od druge polovice XII st. postupno morali priznavati vrhovništvo Mletačke republike i tek su bili vraćeni u sastav raljevstva 1358.g ( Zadarskim mirom). Tada se Dalmacija spominje kao zasebno područje vladanja (regnum) – « regna Croatiae et Dalmatiae «.

Tako se od druge polovice XIII st. do druge polovice XIV st. začeo proces razdiobe Hrvatskog kraljevstva na tri geografsko-politička teritorija, iako formalno nije došlo do nikakve promjene državnog uređenja između Hrvatske i Dalmacije. Hrvatsko geopolitičko ime obuhvaćalo je prostor od Gvozda (Kapele) na sjever prema Kupi,Savi i donjoj Uni. Kralja je u Hrvatskoj zamjenjivao herceg, koji je bio samostalan u upravljanju i kralju jednakopra van. Redovito je bio član kraljevske porodice (sin ili brat), obično je stolovao u Zagrebu, Kninu i Zadru, a kasnije i u Bihaću na Uni. Vršio je važna kraljevska prava od imenovanja banova, sazivanja sabora po kraljevu nalogu, dijelio je plemićki status za zasluge u ratovima, predvodio vojsku u ratu, udjeljivao kraljevske privilegije gradovima i plemićima ikovao je vlastiti novac. Kad hercega nije bilo kraljevstvom su upravljali banovi, gotovo sistom vlasti.

Hercezi i banovi sazivali su i predsjedali saborima po kraljevu nalogu. Budući da je kraljevstvo od druge polovice XIII st. bilo razdijeljeno na dvije upravne jedinice, sastojali su se posebno slavonski sabor ( Križevci, Zagreb, Čazma) i posebno hrvatski sabor (Knin, Nin, Bihać na Uni, kasnije i u Topuskom i Ripču kraj Bihaća).U XV st. (od 1442.), otkad je ugarski sabor dobio svoj trajni oblik staleške korporacije,slavonski sabor je počeo slati svoje poslanike na ugarske sabore, a hrvatski sabor, ne samo da samoinicijativno nije slao svoje poslanike, nego nisu ni na kraljev poziv htjeli polaziti na ugarski sabor.

Za vrijeme vladanja kralja Bele II slijepog najkasnije 1137., kako piše Šišić, Bosna se dobrovoljno (po svoj prilici zbog narastajuće opasnosti koja je prijetila od Bizanta) pridružila kao saveznica Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu; i od tog vremena su ugarskohrvatski kraljevi nosili još i naslov rex Ramae, po riječici Rami. Tim imenom je dvorska kancelarija ugarsko-hrvatskog kralja prozvala svu Bosnu. Treći i najmlađi sin Bele II Ladislav, nakon smrti svog oca, nasljedio je pravo upravljanja Bosnom i bio je herceg bosanski. Kako je bio malodoban umjesto njega je vladao Borić, Hrvat iz okolice Grabarja, koji je kao namjesnik kraljevske vlasti postao ban Bosne. U drugoj polovici XII st., nakon kratkotrajne (13god.) okupacije kraljevstva (područje od rijeke Krke istočno i uz more) od Bizantskog Carstva, Bosna se počima isticati kao zasebna teritorijalno jedinica na čelu s banom (Kulin) koji je bio vazal hrvatsko-ugarskog kralja.

Tek u ljeto 1377. godine, kada se kralj Tvrtko okrunio kraljem Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori, Soli i Podrinju.Mlečani i Dubrovčani su to krunjenje odmah priznali, a nije poznato da se i kralj Ludovik tome protivio. U teritorijalnoj organizaciji katoličke crkve bosanska biskupija (ecclesia bosnensis) podpala je pod splitsku nadbiskupiju (obuhvaćala čitavu Hrvatsku i Dalmaciju), a krajem XII st. podložena je jurisdikciji dubrovačke nadbiskupije.Usprkos svim poteškoćama, nikada se Hrvatski narod nije odrekao svojehrvatske državnosti, smatrajući se uvijek zasebnim političkim narodom, a svoj teritorij zasebnom i od Ugarske odjeljenom političkom cjelinom.

MLEČANI

-1107. - morali su predati sve svoje posjede u Dalmaciji na upravljanje Ugarsko-hrvatskom kralju
-1150. - ponovo vraćaju Dalmaciju i otoke u svoje vlasništvo, sve do
-1358. - tada Zadarskim mirom moraju sve posjede vratiti ponovo na upravljanje Ugarskohrvatskom kralju
-1409. - Ladislav Napuljski za 100.000 dukata prodao je Mletačkoj Republici pravo na
samostalno upravljanje Zadrom, Novigradom, Vranom i otokom Pagom, kao i sva prava na
čitavu Dalmaciju. Tako je Venecija sve do svoje propasti
-1797. trajno u kontinuitetu upravljala Dalmacijom i otocima u upravi i administraciji isključivo se upotrebljavao talijanski jezik nakon propasti Mletačke republike
-1797. Dalmaciju i Boku Kotorsku prisvoje Austrijanci. Direktno je bila podređena bečkoj centralnoj vladi koja je imenovala zasebnog carskog komesara za Dalmaciju - austrijska vlast se zadržala do
-1805. kada su na osnovu mira u Campoformiju.oktobar 1797. austrijski car Franjo i francuski predstavnici dogovorili prepuštanje Dalmacije Francuskoj koja je u Dalmaciju ušla 1805.

TURCI

- 1463. padom Bobovca pala je i Bosna pod tursku vlast (propast bosanskog kraljevstva)
- 1472. pao je Počitelj u turske ruke tako da je logično i usljedio
-1482. pad Hercegovine pod tursku vlast (do tada samostalno vlada Stjepan Vukčić) nakon pada Bosne i Hercegovine, Turci su jednako provaljivali u Hrvatsku, naročito u Liku i sjevernu Dalmaciju dopirući do Senja i južne Kranjske. Vraćajući se odvodili bi sa sobom tisuće kršćanskog roblja koje bi ili naseljavali u Bosni po svojim posjedima kao «raju» ili prodavali dalje na istok
- 1493., 9. septembra - bitka na Krbavskom polju u sukobu s Turcima koji su bili na povratku iz Kranjske hrvatska plemićka vojska hametice je potučena. Tih godina posve je bilo normalno da Turska vojska provaljuje u Hrvatsku i da uzima danak u krvi (devširme) tj. uzimali su kršćansku djecu i poturčili ih te su od njih formirali
elitne vojne postrojbe (janjičare) vidjevši da im s ugarskog dvora izostaje pomoć, nakon bitke na Mohačkom polju
-1526., hrvatsko plemstvo odluči potražiti drugog gospodara koji će braniti Hrvatsku tako
-1527. izaberu Hrvati Ferdinanda I. «kralja češkog i nadvojvodu austrijskog» za hrvatskog kralja iste godine
-1527. panu Jajce i Banja Luka u turske ruke te Turci provale i osvoje cijelu Liku s Krbavom. Samo su se Klis na jugu, Senj na sjeveru i Bihać na istoku održali kao glavne straže
- 1532. Sultan povede akciju s ciljem da osvoji Beč, ali im to nije pošlo za rukom jer ih je kod Kisega spriječio Nikola Jurišić
- 1537. pala je u turske ruke Požega i tako su Turci osvojili Slavoniju, a u Hrvatskoj su
osvojili Klis. S Klisom je pala i čitava južna Hrvatska (današnja Dalmacija do Neretve) osim primorskih gradova koji su bili u mletačkim rukama.
- 1579. odlukom kralja Rudolfa II osnovan je grad Karlstadt (Karlovac) koji je trebao postati stožerna utvrda i brana turskom otporu, vrlo brzo cijelo područje oko Karlovca bilo je sasvim izuzeto iz banske vlasti i ingerencija sabora te je postupno formirana Vojna krajina kao zasebna upravno-politička jedinica pod bečkim dvorom do
-1591. Turci su osvojili sve do Siska, ali tek nakon pada Bihaća u turske ruke 1592. posve se Turci posvete osvajanju Siska; tu se 1593. odigrala odlučna bitka u kojoj su turske snage bile poražene na svom vrhuncu moći, nakon čega polako prelaze u defenzivu.

OPĆE KARAKTERISTIKE TURSKOG VLADANJA

- stanovništvo se dijelilo na pravovjerne (muslimane) i nevjernike (raja, stado); kršćani nisu imali nikakva prava, imali su samo dužnosti i obaveze. Kršćanski podanici plaćali su desetinu i harač. Desetina je išla spahiji od plodina, a harač sultanu za vojsku u gotovu novcu
- ali ipak najteži namet bijaše danak u djeci (devširme), u određenim rokovima, katkad i svake pete godine. Haračlije bi odvajali duševno najzdraviju i najrazvijeniju kršćansku mušku djecu od desete do šesnaeste godine, pa ih odvodili u Carigrad gdje ih poturčiše, a zatim obrazuju za vojnike i druge carske službenike. Mlade djevojke su vodili u sultanski ili drugi gospodski harem. Haračlije koje bi kupile djecu išle bi od sela do sela i od varoši do varoši. Svaki je kršćanski domaćin morao pokazati koliko ima djece, a strašne bi kazne čekale onoga koji bi svoje dijete sakrio.
- opće karakteristika je bio prijelaz na islam katoličkog plemstva, jer su tako zadržali svoje posjede i društveni položaj.
- sva sudbenost bila je u rukama kadije, od kojeg nema priziva jer sudi na osnovi kurana. Kršćanin nije uopće mogao dobiti parnicu protiv muslimana, pa otud u narodu još i danas uzrečica:»Kadija te tuži, kadija ti sudi.»
- mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. između habzburške krune, Venecije i Turske većina Hrvatske (današnje) je oslobođena, a Venecija je dobila Knin, Sinj i Vrgorac. Ostatak je oslobođen
-1718. mirom u Požarevcu kada Venecija stiče Imotski i i ima onu granicu s Bosnom i Hercegovinom koji Dalmacija ima danas.

OPĆE KARAKTERISTIKE HABZBURŠKE VLADAVINE

- od 1527. Hrvatska je ušla u sastav Habzburške monarhije ili kasnije Austro-Ugarskog kraljevstva pri čemu je bila izložena sustavnoj centralizaciji iz ta dva centra (Beč, Budim); sustavno je hrvatsko zakonodavstvo bilo podređeno njihovim zakonodavstvima, osobito ugarskom
- nakon mira u Požarevcu 1718., kada se Hrvatska rješila turske opasnosti, postavila je zahtjev prema bečkom dvoru za povratak Vojne krajine pod bansku vlast, to je tek učinjeno -1881.; cijelo to vrijeme Vojna krajina je bila direktno pod ingerencijom bečkog dvora
- Hrvatsko kraljevsko vijeće (umjesto Sabora koji ne funkcionira) je podvrgnuto Ugarskom namjesničkom vijeću sve do
-1779. Od 1792. hrvatski sabor (Slavonija + banska Hrvatska – do Gvozda) koji je nakon ukinuća Kraljevskog vijeća bio nositelj suvereniteta bio je podčinjen ugarskom saboru
- Od 1797. Dalmacija (do Velebita) je direktno pod bečkim dvorom, potpuno u zakonoda vnom i svakom drugom smislu odvojena od ostatka hrvatske, a s njom je upravljao zasebni carski komesar
- Iste godine prvi put ugarski sabor je donio prijedlog, koji je želio nametnuti, da se mađarski jezik postupno uvede kao službeni u sve urede u Ugarskoj i Hrvatskoj; od tada do razdruživanja traju učestale borbe u Hrvatskoj za narodni jezik (hrvatski)
- 1792. je mađarski jezik uveden kao neobavezan predmet u škole sa stalnom tendencijom i pritiscima ugarskog sabora da postane jedini službeni jezik u Hrvatskoj, do tada je u službenoj uporabi u institucijama u upotrebi bio latinski
- u Dalmaciji je do propasti Mletačke republike službeno u upotrebi bio talijanski jezik, nakon propasti Mletačke republike Austrija je u upotrebu uvela njemački koji je kasnije nametnula i kao službeni jezik, Francuzi su putem obaveznog školstva i sustava obrazovanja nastojali uvesti francuski iako su priznavali talijanski službenim
jezikom.
- Kao posljedica tih pritisaka u Hrvatskoj 1830. nastaje Hrvatski narodni preporod koji je prvenstveno bio borba za hrvatski narodni jezik i kulturu
- 1843. ponovo je ugarski sabor donio odluku da je jedino mađarski jezik ima biti službenim i nastavnim jezikom u cijeloj Ugarskoj i Hrvatskoj. Deset godina poslje, dakle od 1853., ne može više nitko biti u Hrvatskoj namješten ni kao javni činovnik, ni kao svećenik, tko nije vješt mađarskom jeziku
- hrvatski sabor nije potvrdio te zaključke koje je donio ugarski sabor pa ga je kralj raspustio 1844. što je bila česta praksa i prije i poslje toga (1850.,1861.)
- Rijeka i Međimurje su bili izuzeti iz hrvatskog teritorija i bili su direktno pod Mađarskom, nezadovoljstvo je u Hrvatskoj bilo veliko, 21. septembar 1868. Ugarski sabor usvojio je članak da grad Rijeka s kotarom pripada neposredno Kraljevini Ugarskoj.
- kada nisu uspjeli nametnuti mađarski jezik kao službeni u institucijama, mađarska vlada je na novoizgrađenim željezničkim prugama pod izgovorom da su željeznice «privatno poduzeće države» uvodila mađarski jezik kao službeni i kažnjavala one koji su se tome protivili; 15. augusta 1883. u Zagrebu izbili nemiri, narod je porazbijao sve natpise i ploče na mađarskom jeziku i porazbijao ih često su izbijale protumađarske demostracije, npr. prigodom kraljevog dolaska u Zagreb 1895. povodom otvaranja zgrade Kazališta u Zagrebu studenti su na Jelači ćevom trgu u znak prosvjeda zapalili mađarsku zastavu (prosvjede je predvodio Stjepan Radić).

- Tako je hrvatska bila rascijepana na tri zasebna teritorija:

1. Vojnu Krajinu koja je bila direktno pod upravom bečkog dvora
2. Dalmacije nad kojom se isto upravljalo direktno iz Beča
3. banske Hrvatske i Slavonije koji su bili u zakonodavstvu podložni Mađarskoj i
izvrgnuti njenoj hegemoniji

FRANCUSKA UPRAVA U DALMACIJI

Temeljem mira u Campoformiju (1797.) Austrija je ustupila Francuskoj Dalmaciju i ona je u februaru 1806. pod zapovjedništvom generala Molitora ušla i zaposjela Dalmaciju do Neretve u Boki Kotorskoj su bili stacionirani Rusi, neposredno nakon dolaska osvojili su otok Korčulu iščekujući dolazak Francuza, nastojali su prisvojiti i Dubrovnik, međutim Francuzi su ih u tome preduhitrili, u maju 1806. francuski general Lauriston s 1500
vojnika došao je do zidina grada i ušao u grad. Tako je završila Dubrovačka Republika nakon tisućljetne slobode nakon mira u Tilzitu (7. jula, 1807.) između Francuza i Rusa Rusi su se povukli i prepustili Boku Kotorsku francuskoj vojsci.

Nakon povlačenja Francuza 1813. (nakon što su doživili težak poraz u Rusiji) Dalmacija je ponovno došla pod
vlast Austrije, spriječavajući tendencije koje su tada među stanovništvom bile jako izražene, to je spajanje s Hrvatskom i borba za narodni jezik (don Mihovil Pavlinović). U tome su im od velike pomoći bili talijanaški krugovi koji su na taj način željeli
zadržati svoje pozicije.

TALIJANSKA UPRAVA I EGZODUS HRVATA I SLOVENACA IZ ISTRE, RIJEKE,
OTOKA I ZADRA (1918.-1943.)

kao posljedica talijanske imperijalne politike

- 1918. Kraljevina Italija okupirala je ( vojnim snagama!) istočni dio jadranske obale u Državi SHS (Istru i dio Dalmacije do rta Planke između Šibenika i Splita), koji je prisvojila na osnovu zaključaka iz Londonskog ugovora kao kompenzaciju zato što je pristupila silama Antante tko je i što o tome pitao ljude koji su živili na tom području?! Na osnovu kojeg međunarodnog ili nacionalnog prava «demokratske sile» Saveznika imaju zakonsko
pravo nametati nekome u kakvoj i kojoj državnoj tvorevini će živjeti?

- 1920. Ugovorom između Kraljevine SHS i Italije okupacija je ozakonjena (Rapalski ugovor); tim ugovorom Italiji su pripali Istra, Snježnik i Idrija, zatim otoci Cres i Lošinj, a u Dalmaciji otoci Lastovo i Palagruža, te grad Zadar; te od 1924. i Rijeka tzv. «Rimskim ugovorom ili Jadranskim paktom» - još se naziva i sporazum o «prijateljstvu i srdačnoj suradnji»

do 1918. u Istri su vladajući sloj bili, mala ali gospodarski i politički najutjecajnija grupacija talijanaša (denacionalizirani etnički Hrvati) i Talijana; vladali su uz dobru podršku njemačkih, tj. austrijskih viših vlasti odmah nakon okupacije, pa sve do kapitulacije Kraljevine Italije 1943. Traje istjerivanje do «stotinu tisuća» Hrvata i Slovenaca, pripadnika apsolutno autohtonog stanovništva.

- najprije su istjerivani Austrijanci, Njemci, Mađari i pripadnici drugih nacionalnih manjina, i to doslovno u najkraćem roku
- zatim je usljedilo istjerivanje domicilnog stanovništva Hrvata i Slovenaca i to najviše primjenom brutalne sile; hrvatske i slovenske institucije silom su zatvarane, a njihova imovina je otimana; hrvatsko i slovensko vlasništvo se općenito obezvrijeđivalo
- po izvorima iz 30-ih god. XX st. procjenjivalo se da se u Kraljevini Jugoslaviji nalazilo oko 75.000 što hrvatskih što slovenskih izbjeglica i prognanika; računalo se da se negdje oko 30.000 osoba nalazi i u drugim zemljama
- talijanski su diplomati oko 1934. god. procjenjivali da u Kraljevini Jugoslaviji ima oko 54.000 emigranata iz Istre
- historiograf Vladimir Žerjavić – bez poziva na literaturu i vrela - utvrdio je 1997. da je samo iz Istre od godine 1918. – 1943. iselilo zbog tortura i progona 53.000 Hrvata
- prema podatcima koje su objavile 1993. g. Marija Kopal, Nada Karaman i Ema Pauletić, Istra je 1910. g. imala 236.981 stanovnika, a 1948. 183.340 stanovnika (Rijeka, Zadar, dio Kvarnerskog i dalmatinskog otočja??!)
- primjer kako je putem propagande vršen pritisak na domicilno stanovništvo «Tommaso Brechevich» iz Tinjana na talijanskom jeziku dobio je dopis (br. 108/25) kojim tinjanski Fascio di combattimento od «gospodina» Tomasa Brečevića (Blaža) zahtjeva da u roku od 8 dana ostavi «našu Italiju» te da se iseli u «Vašu željenu Jugoslaviju koja nikada neće doći ovamo»; Brečević treba «odavde bezuvjetno nestati», a prijeti mu se silom oni koji su ostali stradali su gospodarski i nacionalno; ako su se željeli održati , javno su morali kooperirati s vlastima, a to je iziskivalo da se dio njih denacionalizira pod osobitim udarom bili su svećenici , naročito nakon zatvaranja državnih škola i ukidanja hrvatskog jezika; oni su preuzeli ulogu čuvara narodnog jezika; neki od istaknutijih svećenika bili su zatočeni npr. dr. Antun Mahnić, biskup ordinarij Krčke biskupije isticao se u rodoljubnom pogledu, pokrenuo je prvo organizirano istraživanje glagoljske baštine u Hrvatskoj na prevaru je bio odveden u Italiju i interniran u samostanu, oslobođen uz veliku i javnu protestnu aktivnost Kraljevine SHS; drugi su protjerani npr. svi redovnici iz Riječke biskupije ili lošinjski župnik dr. Klement Kvirin Bonefačić, kasniji splitski nadbiskup

- nakon početnih istjerivanja talijanska vlada je postupno nastojala asimilirati talijanizirati netalijansko pučanstvo (Hrvate i Slovence) tako da bi na istočnoj granici dobila lojalne državljane; sustavno su uništavane hrvatske i slovenske kulturno i društveno-političke institucije. O namjerama te vlade najbolje svjedoči izjava ministra prosvjete Antonia Anile 1922.god. narodnom zastupniku iz Istre u tal. Parlamentu Josipu Vilfanu:» Osuđeni ste na višu kulturu, dakle ne na zlo, nego na dobro, zato se predajte.»

- do siječnja 1923.g., u Istri je ili zatvoreno ili «talijanizirano» oko 150 hrvatskih i slovenskih osnovnih i srednjih škola te otpušteno oko dvije stotine učitelja i profesora1
- u Istri je, bez kotareva Krk i Rijeka, bilo prije talijanske okupacije 239 hrvatskih i slovenskih škola, a već na kraju školske godine 1918./1919. bilo je 109 hrvatskih i slovenskih škola manje negoli neposredno prije talijanske okupacije jedna od najproganjanijih marginalnih socijalnih skupina u Istri u tom periodu bili su hrvatski učitelji najeksponaraniji dio hrvatskih intelektualaca; njih se nasilno umirovljuje, otpušta s posla, zatvara, premješta s posla, proganja, konfinira; svi su dobivali stalan policijski nadzor; u povjerljivom dokumentu Civilnog komesarijata za porečki politički kotar karakterističnog naslova «Popis opasnih i sumnjivih hrvatskih učitelja u Istarskoj pokrajini», s nadnevkom 30. siječanj 1920., nalazi se 58 imena učitelja: 4 iz lošinjskog, pazinskog i porečkog kotara, 16 iz voloskog, 20 iz koparskog i 10 iz pulskog kotara; jedini grijeh im je da su croato, odnosno slavenofili

- progoni su opća pojava; učitelj Josip Lukež 1. prosinca 1918. primio je nalog o napuštanju Kanfanara u roku od 48 sati, on se vratio u rodni Pićan; ubrzo nakon toga 11. siječanj 1919. optužen je da nije bio nazočan misi u «čast slavne talijanske vojske i slavljenja oslobođenja» te je zatvoren i interniran u Italiji, nakon povratka iz Italije pokušao se vratiti u učiteljsku službu, no protiv njega je bio pokrenut disciplinski postupak pa je umirovljen s ukupno 10 g. službe; kao razlog umirovljenja navedeno je njegovo političko vladanje; ista sudbina zadesila je i njegove kolege: Justinu Bizjak, Ljudmilu Černi, Anđelu Cotić, Josipa Jačića, Mariju Ladavac,......

- Kraljevim dekretom od 1. listopada 1923. (br. 2185) uvedena je u Julijskoj krajini, početkom školske godine 1923./1924. u prvim razredima «inojezičnih» škola obuka na talijanskom jeziku (da bi izbjegli upotrebu hrvatskog i slovenskog imena4 talijanska vlast rabi izraz «inojezični»); ono malo hrvatskog jezika što se učilo u dodatnim satovima, postupno je ukidano, a od 1. ožujka 1926. godine bilo je potpuno ukinuto, osim za vjersku obuku nižeg stupnja, i tu su se provodile stroge restrikcije i nadzor

Zakonskom odredbom od 15. listopada 1925., (br. 1796), uvedena je u svim sudskim uredima uporaba talijanskog jezika kao jedinog; u druge urede i u upravu talijanski je jezik već prije uveden kao jedini službeni jezik

- Kraljevskim dekretom od 7. travnja 1927. (br. 494) obuhvaćaju se zakonski propisi od 25. svibnja 1926. kojim se uvodi toponomastika, a koja je u funkciji talijaniziranja stoljetnih hrvatskih imena mjesta, zemljopisnih i zemljišnih imena; tim dekretom također su nasilnim putem mjenjana slavenska imena i prezimena u talijanski oblik – pravo žalbe na promjenu prezimena nije postojalo, a kazne za neprihvaćanje novog prezimena su bile vrlo stroge i iznosile su od 500 do 5000 lira; samo od travnja do rujna 1928. prefekt (upravitelj) je dekretima promjenio više od 2300 hrvatskih i slovenskih prezimena.

- U kontinuitetu od 1918. u zakonsko-pravnoj sferi nastaje, razvija se i izgrađuje sustav fešističke represije u Istri, posebno u vrijeme javne promocije fašističke prilike (parlamentarni izbori svibanj 1921., lokalni izbori 1922.); tada su dnevnopolitički zahtjevi usmjerili oštricu represije posebno prema Hrvatima kao najozbiljnijoj
političkoj prijetnji.

- 6. studenog 1926. izglasan je u tal. parlamentu Zakon o javnoj sigurnosti koji je omogućio osuđivanje osoba na temelju sumnji i insinuacija fašističkih eksponenata (treba napomenuti da iste osobe kojima se sudilo na tim sudovima, zbog pomanjkanja dokaza, nisu mogli biti procesuirani pred redovitim sudovima)

- Zakon za zaštitu države uvodi u sudsku praksu instituciju koja će postati najvažniji instrument fašističke represije – Specijalni tribunal za zaštitu države – pred kojim je od veljače 1927. – srpnja 1932. osuđeno 106 Istrana (Hrvata i Slovenaca) na ukupnu kaznu od 1124 godine zatvora, a petoricu je osudio na smrt (od ukupno devet smrtnih presuda u cijeloj Italiji)

ZAKLJUČNO:

Državna tijela parlamentarne i «liberalno demokratske» Savojske Monarhije zacrtala su odredbe o protjerivanju tj. stvorili su pisane planove i zakone kojima su onemogućili normalan i nesmetan život većinskog puka na istočnoj obali Jadrana; Talijani su uzeli sebi za postavku da se Slavensko stanovništvo na tom prostoru ne
može asimilirati u sklopu romanskih, tj. talijanskih normi i krenuli su strahovitom represijom na domicilno stanovništvo, posljedica čega je iseljavanje Hrvata i Slovenaca iz Istre i to u nekoliko faza.

- Plan o istjerivanju i ugnjetavanju domicilnog stanovništva u Istri utemeljen je na politici Kraljevine Pijemonta iz prve polovice XIX st. i talijanskog iredentizma od prve pol. XX st.; usmjeravani egzodus Hrvata i Slovenaca jedno je od prvih etničkih čišćenja u Evropi u XX st. koje je organizirala i provela sama država.

Talijanska politika prema anektiranim hrvatskim
prostorima 1941. – 1945.

Bio je to nastavak politike koju su fašisti provodili od svog dolaska na vlast 1922. godine prema ističnoja
dranskoj obali; Partito nazionale fascista od samog početka je bila ekstremno nacionalistička stranka, a kad su joj pristupile razne iridentističke grupe («Pro Fiume», «Pro Dalmazia», «Italia irredenta») iredentizam je postao ključ njezine vanjske politike. Faktično, to je značilo ekspanziju na istočnu obalu Jadranskog mora.

Odmah su sva anektirana hrvatska područja ( Dalmacija – Istra) i vanjskim izgledom dobila talijanska obilježja; prvo su uklonjene hrvatske zastave i svugdje na javne ustanove izvješene talijanske, potom su se uklanjali istaknutiji hrvatski spomenici i spomen obilježja, tako je u Splitu uklonjen spomenik hrvatskom biskupu Grguru
Ninskom, spomen ploča hrvatskom političaru Anti Trumbiću; u Trogiru su skinuti amblemi s nadgrobne ploče hrvatskog bana Mladena Šubića, sa zgrade općine uklonjena je spomen ploča povodom 100-te obljetnice hrvatske himne; uklonjen je niz spomenika hrvatske kulture u mnogim gradovima i mjestima, potom su usljedili brojni i raznovrsni oblici pritisaka prema domaćem stanovništvu, praćeni agilnom promidžbom i nasiljem, da bi se uklonilo sve ono što priječi retalijanizaciju i intenzivirao rad na sustavnoj i potpunoj talijanizaciji talijanski jezik je proglašen službenim jezikom i dopušteno je širenje tiska samo na službenom jeziku.

Potom je slijedila talijanizacija toponomastike pa su promjenjeni stari nazivi krajeva, mjesta, naselja, ulica, trgova i putokaza na cestama u talijanske toponime; u novim osobnim kartama pučanstva osobna imena i prezimena pisana su talijanskom etimologijom na osnovu Bastijaninijeve naredbe od 19. srpnja 1941. raspuštena su sva udruženja, ustanove istranački organi koji nisu organizirani u sklopu fašističke stranke raspuštena su brojna hrvatska prosvjetna i športska društva i narodne čitaonice, koja su odbila rad na talijanskom jeziku odmah nakon pripojenja hrvatskih područja započelo je otpuštanje domaćih učitelja i nastavnika a na njihova mjesta od jeseni 1941. dovođeni su mnogobrojni učitelji i nastavnici iz Italije; u sklopu Ministarstva prosvjete u Rimu osnovan je i Ured za škole u anektiranim područjima, koji potkraj jeseni 1941. izradio posebne upute za uvođenje talijanskog jezika u škole u Rimu je osnovan i Ured za jadranske teritorije , i funkcija tog ureda je bila da radi na koordinaciji državnih ustanova represivne mjere postaju glavne metode talijanskih okupacijskih vlasti u suzbijanju otpora naroda.

Odmah nakon okupacije ustanovljen je Vojni ratni sud II armije sa sjedištem na Sušaku, 22. srpnja, Mussoli nijevom naredbom ustanovljena je sekcija toga suda u Šibeniku, a ingerencije je imao za čitavo okupirano i anektirano hrvatsko područje, osim Riječke provincije; tijekom kolovoza 1941. slijedile su i prve smrtne presude radi sabotaža budući to nije bilo dovoljno, nisu uspjeli ugušiti ustanke i otpočinjanje oružane borbe na anek tiranom području, ponovo je reagirao Mussolini dekretom od 3. Listopada 1941. koji kaže:»da svatko tko na području anektiranom Kraljevini Italiji ... počini djelo sa težnjom da okrnji jedinstvo, nezavisnost i integritet Države te propagira ili vodi oružanu borbu protiv državne vlasti, kaznit će se smrću»
- potom je 11. listopada '41. godine ustanovljen Izvanredni sud za Dalmaciju.

Protiv političkih protivnika, pripadnika partizanskih postrojbi i svih koji se bore protiv postojećeg stanja; u mjesec dana postojanja ovaj sud je osudio 35 osoba na smrt i nekoliko desetaka na duže vremenske kazne 24. listopada 1941. Mussolinijevom naredbom osnovan je Specijalni sud za Dalmaciju, koji preuzima njegove funkcije s razrađenim postupkom i širom nadležnošću; taj sud je izrekao na tisuće osuda, od kojih nekoliko stotina smrtnih, a gotovo sve ostale na različite vremenske kazne robije ili zatvora prema podacima Državne komisije o zločinima okupatora i njihovih pomagača kroz sve ove talijanske sudove prošlo je gotovo 5.000 ljudi, od kojih je oko 500 osuđeno na smrt, a ostali su završili u internaciji po raznim logorima, gdje su neki izgubili život.

Tako je prama izvješću Konzulata NDH iz Rijeke, upućenom Ministarstvu vanjskih poslova NDH u Zagrebu 20. prosinca 1941., samo u četiri transporta od 15. do 25. studenoga preko Rijeke iz Dalmacije otpremljeno u logore u unutrašnjosti Italije oko 800 ljudi, među kojima je bilo oko 60 žena i 40 djece u lipnju 1941. na otočiću Ošljaku kraj Zadra, Talijani su organizirali prvo sabiralište logor uhićenih koji su s uhićenicima iz zadarskih i šibenskih zatvora transportirani u logore diljem Italije.

Prvih mjeseci 1942., pored upućivanja u logore, započinje masovnije protjerivanje s «dalmatinskih teritorija»
u NDH; prema izvješću prefekta dr. P.Zerbina od 15. svibnja 1942., upućenog Vladi Dalmacije, samo s područja splitske provincije od 1. studenog 1941. do pisanja izvješća bilo je u Italiji u logorima 1.796, a 1.273 osobe protjerane su preko granice u NDH; prema podacima NDH do kapitulacije Italije ukupan broj popisanih Hrvata
koji su protjerani s tog područja i koji su se prijavili vlastima NDH popeo se na više od 17.000 (jedan broj tih protjeranih osoba odmah se priključio partizanima, te nisu bili registrirani kod vlasti NDH)

Na osnovu zapovjedi guvernera Dalmacije Giuseppea Bastianija od 7. lipnja 1942. prave se posebni općinski popisi svih osoba anektiranog područja Dalmacije koja su napustila svoje mjesto i općinu da bi se pridružili pobunjenicima; njihove su se obitelji smatrale taocima i nisu se smjele udaljiti iz mjesta boravišta, a ako pokušaju bit će streljani; u mjestima gdje se dogode sabotaže, diverzije i oružani napadi obustavlja se
davanje živežnih namirnica njihovim stanovnicima - 27. lipnja 1942. osnovan je Koncetracijski logor Molat na istoimenom otoku kod Zadra i kroz taj logor prošlo je više od 10.000 zatočenika, poznat je kao «logor smrti» i «groblje živih»; zbog prenatrpanosti, očajnih higijenskih i prehrambenih prilika, bolesti te lošeg postupka, prema dokumentima u ovom je logoru od 30. lipnja do 25. studenog 1942. umrlo 422 logoraša, a u prvoj polovici 1943. još 532. Logoraša budući da zbog prenatrpanosti molatski logor nije mogao primiti brojne uhićenike, oni su od jeseni 1942. i početkom 1943. privremeno smještani u improvizirana sabirališta; jedno je bilo u Biogradu, a drugo u Vodicama kroz koji je prema dokumentima prošlo oko 1.800 ljudi slični takvi logori bili su kraće vrijeme na otoku Murteru, kraj Šibenika, kroz koji je prošlo oko 1.200 zatočenika, i na otoku Olibu, kroz koji je prošlo oko 1.500 zatočenika

- 25. ožujka 1943. osnovan je Koncetracijski logor na Zlarinu; već 30 travnja u logoru je bilo 1.645 logoraša, od strane logorskih stražara streljano je 7 osoba; raspušten je 15. lipnja 1943. a njegovih 1.200 logoraša, koji su se tada nalazili u logoru, brodovima su transportirani u Rijeku i odatle u logore u Italiju u osnivanju je bio logor na otoku Ugljanu, kod Zadra, ali kapitulacija Italije zaustavila je njegovu izgradnju; postojali su još logori u Lovranu (oko 500 kreveta), u Bakru, Rijeci i u Kotorskoj provinciji Logor Prevlaka, kroz koji je prošlo oko nekoliko tisuća zatočenika i u kojem je oko 200 zatočenika umrlo od gladi; Logor Mamula (oko 1.000 zatočenika) i logor Bar kako su se talijanski okupatori odnosili prema civilnom stanovništvu možda najbolje svjedoči primjer Primoštena, gdje su talijanski vojnici u blizini mjesta pretrpili poraz od partizanskih jedinica; tri dana nakon toga talijanska vojska je izvela represiju protiv civilnog stanovništva Primoštena, rezultati ove akcije, prema istrazi s lica mjesta šibenskog kotarskog komesara, koji izvješće 25. studenog 1942. šalje zadarskom prefektu bili su: 80 mrtvih i 166 uhićenih i upućenih u koncentracijski logor u Vodice te oko 300 razorenih ili oštećenih kuća; na ove događaje reagirao je i šibenski biskup dr.fra J. Mileta pismeno prosvjedujući kod upravitelja Bastianinija, također je o svemu obavijestio i Rim tj. državnog tajnika Sv. Stolice, kardinala Luigia Maglionea; također je prosvjedovao i nadbiskup zagrebački dr. Alojzije Stepinac kod talijanskog ministra u Zagrebu Casertana, a također je i izvješćivao kardinala Maglionea i Sv. Oca, a što je prenio i američki radio, upoznajući tako i svjetsku javnost s tim; to će činiti i kasnije moleći intervenciju za taoce.

- 30 svibnja 1942. talijanska vojska s karabinjerima upala je u selo Jelenje i izvršila odmazdu, zbog toga što su neki mještani otišli u partizane, streljajući 20 ljudi na licu mjesta te zatvaranjem 58 ljudi u lovranski logor, svi su odreda bili iz obitelji odmetnutih u partizane; sva im je imovina zaplijenjena, a kuće sravnjene sa zemljom.
- 12. srpnja 1942. , iz istih razloga, talijanski su vojnici ušli u selo Pothum, koje je brojilo oko 1.550 stanovnika; odmah je na licu mjesta streljano 108 muškaraca, selo je opljačkano, a svih 370 kuća i 124 gospodarske zgrade zapaljene su i srušene; u lovranski logor internirano je 185 obitelji sa 889 osoba (208 muškaraca, 269 žena i
412 djece); Koncentracijski logor u Lovranu postojao je do 1. ožujka 1943. kada je ukinut i kroz njega je prošlo nešto više od 3.000 interniranih osoba, pretežito iz Riječke provincije, a manje iz Dalmacije te Ljubljane i okolice najveći talijanski logor po broju zatočenika i po broju žrtava osnovan je 27. Srpnja

1942. na Rabu i već je krajem rujna 1942. u njemu bilo 13.000 do 15.000 interniraca od čega je bilo više od 2.000 djece; oko dvije trećine zarobljenih je u logoru bilo Slovenaca; najveći problem je bila glad, o tome svjedoči i naziv središnjeg mjesta u logoru – Trg gladi; sve je to, uz zimu, utjecalo na pojavu iscrpljenosti i raznih bolesti; Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača utvrdila je da je u logoru na Rabu umrlo-stradalo 4.641 osoba, prvi umrli su pokopani u samostanskom groblju u mjestu Kampor, a potom je uprava logora odredila 20-ak minuta hoda jugozapadno od logora mjesto za groblje, koje je ograđeno 1,5 m. visokim zidom. Tu je ubilježeno 1.061 ime, iako se u svaki grob smještalo po dvoje troje umrlih - glavno obilježje talijanskog okupacijskog sustava bio je teror talijanskih vojnika u I zoni, a u II. i III. okupacijskoj zoni NDH glavno obilježje je bilo zločin i teror četnika

(1918.-1935.) Politički KRALJEVINA JUGOSLAVIJA teror u Hrvatskoj:

- Hrvatska i Hrvati u Kraljevini SHS, odnosno Kraljevini Jugoslaviji, iako su trebali biti konstitutivni dio države, došli su u neravnopravan, podređen položaj u nacionalnom,političkom, gospodarskom i kulturnom pogledu u odnosu na Srbe i Srbiju Iako se do stupanja u Kraljevstvo SHS-a došlo sporazumom koji je trebao osigurati ravnopravnost svih naroda u toj državnoj zajednici, pretegnuo je jedan politički faktor koji je imao oslonac u velikosrpskoj buržoaziji; na području Hrvatske represija prema svakom obliku oporbe zbog nacionalnog, socijalnog ili političkog nezadovoljstva bile su gotovo svakodnevna pojava

- Politika centralizacije i unitarizacije mogla se provoditi zahvaljujući premoći centralističko unitarističke grupacije u državi, tj. prevlasti velikosrpske buržoazije i vojnih vrhova na čelu s dvorom idejni začetnik tog koncepta organizacije državne uprave bio je regent, a od ljeta1921. kralj Aleksandar I. Karađorđević, imao je svesrdnu pomoć Svetozara Pribičevića, Srbina iz Hrvatske, u to vrijeme strastvena i zadrta zagovornika i provoditelja centralizma i unitarizma (kasnije se povukao iz politike potpuno razočaran nepravednim društvenim uređenjem, bio je čak i interniran te prognan izvan Jugoslavije), zatim, kralju su u tome izraziti oslonac bili vojni krugovi te članovi Narodne radikalne stranke na čelu s dr. Nikolom Pašićem alii članovi Demokratske stranke

- Vojska, koja je bila čvrst oslonac kraljevom društvenom uređenju, bila je protežirana i premrežena isključivo srbijanskim rukovodećim kadrom , u Hrvatskoj i u nekim drugim djelovima zemlje (Makedonija, Kosovo, Vojvodina) ponašala se kao okupatorska sila vojska Kraljevine Srbije je u Hrvatsku stigla 10. prosinca 1918. i počela odmah «reorgani zirati» hrvatsku vojsku koja je uglavnom rasformirana, tek manji dio uglavnom novih vojaka uvojačen je u «jedinstvenu vojnu silu Kraljevstva SHS» Hrvatski sabor prestao je s radom (29. listopada) 1918. , priznavši Narodno vijeće SHS za vrhovnu državnu vlast, i nije se više sastajao sve do 1942. - ubrzo su vojni srbijanski zakoni i odredbe protegnuti na područje Hrvatske, npr. 28. travnja 1919., koju je donio vojni komandant, regent Aleksandar, vojni sudovi postali su nadležni i za građanske osobe optužene po vojno-kaznenom zakoniku Kraljevine Srbije; u toj se naredbi područje Hrvatske smatralo zaposjednutim , dakle osvojenim teritorijem ; ukazom regenta od 19. kolovoza 1919. ti isti vojni zakoni protegnuti su i na cijelokupni teritorij Kraljevine SHS

- 20. prosinca 1918. ukinuto je znakovlje hrvatske državnosti, od tada na dalje zakonom je zabranjeno i sprečavano nacionalno znakovlje; službena zastava postala je trobojnica: modro-bijela-crvena što su bile oznake srbijanske zastave; u Hrvatskoj je postupno ukidana institucija hrvatskog bana po značajkama dotadašnjih ovlasti i položaja bio je hrvatski podkralj sve dok nije u potpunosti dokinuta 1921. Vidovdanskim ustavom, kada je umjesto bana imenovan pokrajinski namjesnik kralja - kraljevim ukazom objavljenim u Narodnim novinama u Zagrebu 30. studenog 1920., neposredno nakon završenih izbora za Ustavotvornu skupštinu, Hrvatski sabor je raspušten

- Na prvim izborima za Konstituantu,koji su održani 28. studenog 1920.godine, za jedan mandat u Srbiji (zajedno s Vojvodinom) bilo je potrebno 3000 (2.978) glasova, dok je u Hrvatskoj trebebalo oko 4700 (4.724)2 - za vrijeme donošenja Vidovdanskog ustava 28.lipnja 1921. predstavnici Hrvatske zajednice, Hrvatske pučke stranke, Slovenske ljudske stranke, Bunjevci i komunisti napustili su Konstituantu, jer je bilo evidentno da je on proizvod centralističkog koncepta vlasti s velikosrpskom dominacijom, s čim se oni nisu slagali i što je bilo u suprotnosti s Krfskim sporazumom; centralizacija državne uprave imala je odraza i na lokalnoj razini; u razdoblju od 1919. do 1929. nekoliko je puta raspuštana vlast u Zagrebu a da su razlozi za to bili isključivo politički; 1919. je prvi put raspuštena skupština; 1920. nisu priznati rezultati izbora, odnosno najprije su zamrznuti rezultati izbora a zatim su i poništeni; 1921. opet je raspuštena gradska skupština i imenovan je vladin povjerenik, raspuštana je još
1925., i 1927. se centralna vlast umješala kad je poništila mandate 4 «nepodobna» zastup nika, dok 1929. nakon Heinzelove ostavke nisu ni provedeni novi izbori nego je nakon proglašenja kraljeve diktature i ukaza o ukidanju gradskih samouprava gradom upravljao vladin komesar

- Slično se događalo diljem Hrvatske. U južnoj Dalmaciji je centralna vlada punih sedam godina odgađala izbore za općinsku samoupravu, a kada su ih konačno dopustili 1926. i kad su rezultati pokazali uglavnom antirežimsko raspoloženje tada su po istom modelu raspuštali skupštine (Split, Dubrovnik, Korčula) od 6. siječnja 1929. kralj je svojom proklamacijom ukinuo Vidovdanski ustav, raspustio državnu Narodnu skupštinu i proglasio apsolutističku monarhiju; zabranjene su sve do tada postojeće legalne političke stranke; sljedili su progoni, zatvori, internacije, suđenja na duže i kraće kazne zatvora, pa i ubojstva 4. studenog 1927. dr. Ivan Krajač u Narodnoj skupštini iznio je podatke o iznosu prikupljenih poreza u Kraljevini SHS od 1919. do 1926.: svaki stanovnik Srbije i Crne Gore platio je 408 dinara, u Hrvatskoj i Slavoniji plaćeno je 702 dinara po stanovniku, u Dalmaciji oko 349 dinara (ona je u cjelini ušla u Kraljevinu SHS tek 1921. i od tada je redovito ubiran porez), u Vojvodini i Srijemu oko 1118, u Sloveniji oko 1035, te u Bosni i Hercegovini oko 557 dinara; u postocima Slovenija je platila 14,08% od ukupne svote uplaćenih poreza, Hrvatska sa Slavonijom i Međimurjem uplatila je 21,09%, Dalmacija 2,80%, Bosna i Hercegovina 13,56%, Vojvodina sa Srijemom 25,75%, a Srbija s Crnom Gorom 22,72%4 - porezi na području Hrvatske i Slavonije, Dalmaciji te u Vojvodini i Sloveniji (prečanskim krajevima) u vrijeme Austro-Ugarske bili su veći nego u Srbiji i Crnoj Gori; iako je Ustav obavezao vladu na izjednačavanje poreznih obveza oni, dakako, nisu bili tako marni u tom poslu pa su nastavili do sredine 20-ih godina prikupljati poreze po odredbama koje su važile u Austro-Ugarskoj, s tim da je proglašeni paritet zamjene krune u dinare (1:4 u korist dinara) automatski povećao iznose poreza određenih u krunama, a plativih u dinarima – za 4 puta! Iako se za istu svotu kruna i
dinara mogla kupiti, po ustanovljenim podacima iz 1919., ista količina roba.

- Nakon proglašenja kraljeve diktature 1929. porezna politika postala je još zaoštrenija,a na štetu «prečanskih» krajeva,; povećane su razne takse (biljezi i pravne pristojbe) te trošarine, od kojih se punio državni budžet jedan od prvih akata centralne vlade bila je odredba o jednakosti, tj. Ravnopravnosti ćiriličkoga s latiničnim pismom u javnom životu, od oznaka naziva državnih i drugih ustanova gdje su smješteni, do službenih dopisa na svim razinama državne i lokalne uprave i njihova međusobnog ophođenja; međutim, pokazalo se da je samo ćirilica postala državno pismo (centralni upravni organi vlasti, vojska, žandarmerija upotrebljavali su ćirilicu i u komuniciranju s područjima države gdje je do uspostave Kraljevstva SHS pisalo se latinicom) potkraj srpnja 1924. naredbom tadašnjeg ministra prosvjete S. Pribičevića zabranjeno je nastavnicima i učenicima učlanjivanje u gimnazijska ili sportska društva koja imaju separatistički «plemenski» karakter, dakle ona društva koja imaju u imenu istaknutu hrvatsku oznaku kao npr. «Hrvatski sokol» kojem je promjenjeno ime u
«Jugoslavenski sokol»

U Hrvatskoj od (1920. god. – 1935. god.) sustavno je provođen izborni teror (raspuštale su se Skupštine, nisu priznavani rezultati izbora, poništavani su mandati...) bilo u izborima za Narodnu skupštinu, kao i u izborima za lokalnu upravu; vladajuće strukture su represijama raznih vrsta nastojale osigurati svoju premoć tj. Premoć velikosrpskih stranaka i grupacija- osobito je bilo brutalno suzbijanje seljačkog nezadovoljstva (očekivali agrarnu reformu) u Hrvatskoj, koje je započelo u studenom 1918. i koje je provodila srbijanska vojska, a kasnije vojska Kraljevine Jugoslavije

- Opće nezadovoljstvo hrvatskih seljaka nastupilo je u rujnu i trajalo je sve do kraja 1920., a glavni uzroci te bune bili su opće nezadovoljstvo hrvatskog seljaštva s novom državom, oličenom u srbijanskoj monarhiji Karađorđevića i obilježenom centralizmo, opterećenom skupoćom osnovnih životnih potrepština, nerješenim agrarnim pitanjem kao i brojnim drugim gospodarskim i političkim pitanjima. Neposredni povod buni bila je odluka vojnih vlasti o žigosanju i popisu stoke za potrebe vojske, za komoru, te odluka o dvomjesečnoj vojnoj vježbi u jeku poljoprivrednih radova, na koju su obveznici morali doći sa svojim kolima i konjima; buna je ugašena brutalno represivnim državnim aparatima (žandarmerija, vojska), s nezapamćenim nasiljem, u krvi ubijeno je 25 osoba, od čega 15 seljaka, stotine seljaka bilo je ranjeno pitanje izvršenja vojne obveze svakim danom je postajalo sve aktuelnije jer sve više novaka iz Hrvatske nije prihvaćalo vojsku koja provodi nasilje nad njihovim stanovništvom; prilikom hvatanja vojnih bjegunaca žandari su ubijali novake npr. U Sladojevcima kod Podravske Slatine (28 godišnjeg Jagu Genga, 21 godišnjeg Đuru Herenča, 18 godišnjeg Miška Kuzmića) ili u selu Bedenec kod Ivanca, Prelogu ...

- Provođene su represije nad stanovništvom u Hrvatskoj i zbog verbalnog delikta, točnije uvrede njihovog veličanstva, kralja Petra i Aleksandra te drugih članova kraljevske kuće, kao i uvreda države i državnih dužnosnika; uvreda veličanstva smatrala se težim zločinom pr. djevojčica Bara Pozaić iz Selnice (općina Marija Bistrica) koja je išarala sliku kralja Aleksandra u svojoj školskoj knjizi prijavljena je državnom odvjetništvu... kako je slučaj završen nema dokumenata; Mara Haramina iz Banske Gorice, zato što je u svađi s rođakom uvrijedila kralja Aleksandra, nazvavši ga opančarom osuđena je pred sudom u Varaždinu 29. veljače 1924. na godinu dana zatvora i 100 dinara globe.....

- Sustavno je provođen teror (progon, uhićenja, likvidacije) prema hrvatskoj političkoj oporbi, koja nije prihvaćala centralističko – unitaristički koncept vlasti s velikosrpskom hegemonističkom prevlasti, koju su vladajući održavali ne birajući sredstva u održivosti tog sustava - među prvima su se na udaru režima našli pripadnici i vodstvo Hrvatske stranke prava, koja se i prije raspada Austro-Ugarske izjasnila za neovisnu i samostalnu hrvatsku državu; odmah im je ukinuto glasilo, a zatim su uhićeni stranački čelnici dr. Dragan
Šafar, dr. Mirko Puk, general Ante Matasić zatim su uhićeni i zadržani u policijskom pritvoru (bez sudske istrage i suđenja) potpisnici prosvjeda upućenog 27. veljače 1919. Predsjedništvu Državnog vijeća Kraljevstva SHS u Beogradu – narodni zastupnici (izabrani 1913.) dr. Vladimir Prebeg, dr. Josip Pazman, dr. Milan Kovačević. Oni su prosvjedovali zbog načina saziva Privremenog narodnog predstavništva, u koji forum nije ušao ni jedan predstavnik Hrvatske stranke prava; svojim su prosvjedom i proglasom htjeli upozoriti svjetsku političku javnost na neravnopravan položaj Hrvatske i Hrvata.

- Hrvatska (pučka) (republikanska) seljačka stranka imala je najveći utjecaj na najbrojniji dio hrvatskog stanovništva – seljaštvo – ali i na druge slojeve hrvatskog naroda i kao takvi bili su stalna prijetnja vladajućima (radikali), režim se bojao širanja njihovog utjecaja na druge djelove države na udar su došli zbog svog republikanskog programa koji je velikosrpskim radikalskim – vladajućim – krugovima bio a priori ne prihvatljiv, zatim zbog odbijanja centralističke organizacije državne uprave i karađorđevićanske monarhije, a osobito je
nezadovoljstvo kulminiralo nakon represivnih mjera režima prema seljaštvu politički teror prvenstveno je usmjeren prema Stjepanu Radiću kojeg su želili i fizički onemogućiti u političkoj djelatnosti, osobito su se pribojavali da u vremenima represije prema hrvatskim seljacima ne otrgne se i krene putem republikanstva bio je u policijskom pritvoru (bez formulirane optužbe) od kraja ožujka 1919. do kraja veljače 1920., te zatim nanovo uhićen 1920. i pušten nakon izlaska iz zatvora Radić je intezivirao svoje političke akcije, dok su vlasti s velikom pozornosti pratile njegove korake; te su ga ponovo 1920. uhitile s tim da su ga ovaj put nastojale sudski procesuirati te je bio osuđen na dvije i pol godine državnih uza; u dvije i pol godine morao bi biti u samnici na dan 1. prosinca jer se protivio načinu ujedinjenja u Kraljevstvo SHS - uhićivani su i drugi istaknutiji članovi HPSS-a zbog svojih političkih aktivnosti (Ljudevit Kežman, dr. Vlatko Maček, dr. Spasoje Fattori, Pero Bižal, Franjo Detoni, Lavoslav Mayer, Dragutin Kovačević, Franjo Cetin, Stjepan Uroić...)

- Progonima, uhićenjima, suđenjima bili su izloženi članovi i čelnici Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunisti); bili su osuđivani za razne političke delikte političke antireži mske izjave, širenje komunističke literature i propagande, prosvjednih akcija, širenje organizacijske mreže stranke; tako je KPJ prešla u ilegalu 1921. nakon donošenja Zakona za zaštitu države; već 3. kolovoza poništeni su mandati legalno izabranih zastupnika s liste SRPJ(k)/KPJ u državnoj Narodnoj skupštini, čime je zapravo izvršen posljeizborni teror
- odmah su usljedila uhićenja (Ante Domazet, Jakov Gabrić, Ljubomir Maksimović, Vladimir Ćopić – 1919.god., Nikola Smoljanović, Aleksandra Tajkova, Leona Cirakija ...) ; u cijelom Kraljevstvu uhićeno je oko 200 osoba pod sumnjom da su pripremale boljševički prevrat i državni udar.

1921. pokrenut je i sudski proces protiv dr. Milana Šufflaya (kojeg se smatralo ideologom pravaštva) i dr. koji je završen oštrim kaznama; radilo se o političkom sudskom procesu, iako su osumnjičenici optuženi i osuđeni za urotu protiv države, separatističku akciju i vojnu špijunažu - nakon izlaska iz zatvora 1921. Stjepanu Radiću je sve više rastao utjecaj u Hrvatskoj i izvan nje, u Bosni i Hercegovini pa čak i u Sloveniji i Srbiji; zato su Radić i njegova stranka bili izloženi stalnim progonima i kaznama, ponovno je bio pritvaran; zaoštrenost odnosa između vladajućih i oštre opozicije okupljene u Seljačko demokratskoj koaliciji kulminirala je atentatom na Stjepana Radića i najuže vodstvo Hrvatske seljačke stranke u državnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. Godine tijekom 1928. odnos vlasti (radikala) prema Radiću dodatno se zaoštrava; Radiću se sve više prijeti smrću kao i njegovim suradnicima; bilo je očito da se priprema konačan obračun s njim što je i rezultiralo atentatom u Narodnoj skupštini od 20. lipnja 1928., radikalski zastupnik Puniša Račić u skupštini ubio je Pavla Radića i dr. Đuru Basaričeka, smrtno je ranio Stjepana Radića, dr. Ivana Pernara, a lakše Ivana Grandja.

- Također je pod sustavom represivnog aparata bila i KPJ (isto tako potencijalna opasnost za vladajuće strukture); nakon 1. kolovoza 1921. karađorđevićanske su vlasti imale i zakonsko uporište za progon i kažnjavanje komunističke ideje, organizacija i akcija; kažnjavanje za takve akcije (bilo širenja komunističke ideje putem članaka, publikacija ili letaka, bilo organizacijskog rada u smislu izgradnje infrastrukture, bilo nekih drugih društvenih akcija protestnih skupova, tribina...) bilo je najstrože sankcionirano, a kazne su uglavnom bile od nekoliko mjeseci do nekoliko godina zatvora ili robije nakon donošenja Zakona poništeni su mandati u svim skupštinama na svim razinama; otpušteni su i svi službenici i činovnici u svim upravnim strukturama vlasti; usljedila su svakodnevna uhićivanja i nema istaknutijeg člana u KPJ koji nije bio uhićivan i suđen ; (članovi KPJ mahom su bili Hrvati, a težište njenog političkog djelovanja je bilo u Hrvatskoj) u vremenskom razdoblju od proglašenja diktature 6. siječnja 1929., do rujna 1932. U Jugoslaviji su organizirana 152 politička suđenja, što pred Sudom za zaštitu države u Beogradu, što pred sudovima koji su za tu priliku delegirani od Državnog suda za zaštitu države u drugim gradovima.

- Na tim sudovima izrečeno je 18 smrtnih presuda, 4 doživotne robije, 734 optuženika su osuđena na 2348 godina robije ili strogog zatvora; u tu brojku nisu uračunati oni koji su ubijeni na policiji ili prigodom istrage ili u sukobu s policijom na osnovu takvih zakona (Zakon o zaštiti države, Zakon o državnom sudu za zaštitu države) 20. siječnja 1929. raspuštena je Hrvatska federalistička seljačka stranka, Hrvatska pučka stranka, Hrvatska stranka prava, Samostalna demokratska stranka; nakon toga inteziviran je nadzor nad pojedinim istaknutijim i manje poznatim članovima vodstava zabranjenih stranaka; tako da nema nimalo istaknutije političke osobe koja nije bila proganjana, suđena, neki su bili prisiljeni napustiti zemlju a neki nisu imali tu sreću pa su izgubili svoje živote.

- Od početka 1929. do kraja 1931. osobito su česta bila ubojstva komunista i to onih iz najviših foruma te stranke do članova mjesnih organizacija; policijske istrage faze žestoka sraza režima s komunistima koje nerjetko završavaju s ubojstvima , tih su godina svakod nevna pojava osobito u Osijeku, Slavonskom Brodu, Splitu , Šibeniku i području Hrvatskog primorja tako su, kao žrtve policijskog nasilja, među prvima ubijeni Đuro Đaković i Nikola Hećimović (tijela su pronađena na mjestu Svetom Duhu pri Ostrem vrhu kod Maribora
zatim su pogubljeni bez suda i presude u Samoboru 27. srpnja 1929. čelnici SKOJa Mijo Oreški , njegov brat Slavko Oreški te Janko pl. Mišić i Pajo Marganović, Josip Hauk, Josip Kolumbo, Pero Popović – Aga, Rista Samardžić, Jovan Kolarski, Josip Debeljak, Josip Adamić, Ivan Šarić, Božo Vidas - Vuka... u jeku političkih ubojstava i hapšenja zagrebačka policija je organizirala još jednu likvidaciju. U središtu Zagreba u Dalmatinskoj ulici , 18. veljače 1931., oko 20h navečer, napadnut je prof. dr. Milan Šufflay; od posljedica napada umro je kasno navečer u bolnici; prof. Šufflaya se tada smatralo ideologom pravaštva, a bio je uvažavan i od drugih hrvatskih političara (dr. Vlatko Maček, Stjepan Radić); nedvojbeno je sudskim postupkom utvrđeno, devet godina nakon ubojstva, da je prof. Šufflaya ubio jedan od plaćenika i doušnika zagrebačke policije kojemu je to umorstvo postalo ulaznicom za posao agenta u političkom odjelu.

- Mnogi pravaši su usprkos proglašenju diktature i zabrani rada stranke nastavili s pol. djelovanjem, samo u ilegali; istaknutije osobe su bile proganjane i osuđivane (dr.Milovan Žanić, zatim odvetniku dr. Anti Paveliću koji je u odsutnosti osuđen na smrt, novinar Gustav Perčec također u odsutnosti osuđen na smrt) ; na kaznu smrti vješanjem osuđeni su Matija Soldin i Marko Hranilović, S. Javor i Antun Herceg kažnjeni su na dvadeset godina robije, Dragutin Križnjak na osamnaest, Stjepan Horvatek i Pavao Glad na petnaest, Ivan Rosić na kaznu smrti vješanjem... ukupno je od uvođenja kraljeve diktature do kraja 1932. bilo provedeno 12 sudskih procesa protiv pripadnika i pristaša Hrvatske stranke prava, od 52 optužena 43 su osuđena na 289 godina robije, 5 na smrt u odsutnosti, 2 na vječitu robiju, 3 su obješena 10. prosinca 1929. uhićen je Josip Predavec, potpredsjednik Hrvatske seljačke stranke, i smješten u istražni zatvor Sudbenog stola u Zagrebu pod sumnjom da je pronevjerio
novac Hrvatske zadružne seljačke banke i time skrivio njezin slom; međutim, šestosiječanjski je režim procijenio da Hrvatska zadružna seljačka banka financira HSS, pa je režim naložio Jugoslavenskoj narodnoj banci da joj uskrati kredite i tako je Hrvatska zadružna seljačka banka legalno uništena ; osuđen je na tri godine zatvora, i bio je pušten 1932., sljedeće godine 1933., 13. srpnja ubio ga je aktivist Jugoslavenske nacionalne stranke Tomo Košćec na kućnom pragu.

ČETNIČKI ZLOČINI U HRVATSKOJ I U BOSNI I HERCEGOVINI
( 1941. - 1945. )

Etničko čišćenje Hrvata i Muslimana – civila!

- raspirujući nacionalnu i vjersku mržnju, četnici (ustanici) su širom Bosne i Hercegovine, a osobito u istočnoj Hercegovini, istočnoj, jugozapadnoj i dijelovima srednje Bosne ( ali i u susjednim područjima Hrvatske – Dalmacija ) počinili, od 1941. do 1945., najbrutalnije zločine klanja, ubijanja, silovanja i uništenja čitavog hrvatskog i muslimanskog stanovništva, uz svekolike pljačke pokretne i uništavanja nepokretne imovine

- u tijeku Drugog svijetskog rata četnici su na području Bosne i Hercegovine do temelja spalili i uništili oko 300 hrvatskih i muslimanskih gradića , sela i zaselaka sa preko 500 stratišta – pogubilišta, opljačkano je spaljeno i razoreno na desetke tisuća domova; pri tome su četnici opljačkali i oskrnavili na desetine katoličkih crkava, muslimanskih džamija i grobalja , zatim župnih ureda i stanova , te vakufskih vjersko prosvjetnih objekata, a zapalili su i niz hrvatskih i muslimanskih knjižnica i školskih zgrada posljedice četničkih zločina nad Hrvatima i Muslimanima u BiH tijekom rata su strašne, očituju se u desetcima tisuća pogubljenih i to sustavnom primjenom najbrutalnije sile nad civilnim osobama (tako je npr. u Trebinjskoj biskupiji, koja obuhvaća najveći dio istočne Hercegovine, utvrđeno osobnom identifikacijom 4415 osoba koje su pobijene poklane od strane četnika i pripadnika NOP-a (ustanika), od kojih je bilo čak 817 žena i 684 djece)- brojem žrtava se kontinuirano manipuliralo, zločini su se prikrivali pa i preuveličavali; prema procjenama objektivnih demografa (Vladimir Žerjavić) od ukupnih žrtava rata u BiH (procjenjuje da je broj stvarnih ljudskih gubitaka 316000) negdje oko 45.000 mrtvih otpada na četničke žrtve genocida, od kojih 12.000 na ubijene Hrvate i 33.000 na ubijene Muslimane ; međutim ni ovu brojku ne treba smatrati konačnom jer je,primjerice, do sada prema osobnoj identifikaciji utvrđeno 16.414 Hrvata koji su stradali u direktnom teroru u Hercegovini 1941. - 1945.2; kad je riječ o četničkim zločinima nad Hrvatima treba napomenuti da su od strane četničke ruke stradali i Hrvati u Hrvatskoj, uglavnom civili iz Like i Dalmatinske zagore i nad kojima su počinjeni stravični zločini treba također reći da je i nakon završetka rata (1945. – 1950.) na više mjesta u BiH bilo pojedinačnih i manjih grupnih četničkih zločina pa i žrtava, sve do uništenja posljednjih organiziranih četničkih grupa; primjerice na Prnjavorskom dekanatu Banjalučke biskupije zbog stradanja vjernika nestalo je čak sedam rimokatoličkih župa. Dio tamošnjih vjernika Poljaka upravo je zbog četničkog nasilja neposredno nakon rata 1945. bio primoran iseliti u Poljsku - kao posljedicu – rezultat svih četničkih zvjerstava nad Hrvatima i Muslimanima na području BiH imamo činjenicu da su u svim kotarevima jugozapadne, istočne i u dijelovima srednje Bosne kao i u istočnoj Hercegovini Hrvati «nestali» ili je njihov broj više nego prepolovljen u odnosu na predratni; slična je situacija i s Muslimanima u istim područjima u BiH i gotovo istim kotarevima kao i za Hrvate, samo što je njihov broj stradalih bio veći ; spomenuo bih neke od tih kotareva: Bosanski Petrovac,Drvar, Bosansko Grahovo, Glamoč, Ključ, Mrkonjić Grad, Prozor, Mostar, Stolac,Ljubinje, Trebinje, Bileća, Nevesinje, Foča, Goražde, Višegrad, Rogatica, Srebrenica,
Vlasenica, Zvornik, Bijeljinja, Brčko.

U prvom razdoblju ustanka, kad u akcijama zajedno sudjeluju četnici i gerilci predvođeni komunistima (od rujna 1941. nazivani partizanima), izvedeni su prvi masovni zločini nad Hrvatima i Muslimanima u BiH i Hrvatskoj; u to vrijeme nije bilo razlike među ustanicima predvođenih četnicima i ustanika predvođenih komunistima u odnosu prema Hrvatima i Muslimanima.

1. krvavi teror nad Hrvatima u bjelovarskom okrugu od 9. – 30. travnja 1941.g. označio je početak četničkih zločina u Hrvatskoj; zločin su počinili pripadnici jugoslavenske vojske i četnici3 koji su u tom periodu počinili širom Hrvatske mnogobrojna zlodjela; od 9. – 30. travnja 1941. u Bjelovaru je stradalo 28 Hrvata.

2. zločinima koje su tih dana četnici zajedno s ostacima jugo-vojske počinili izvještavao je tisak, posebno lokalna glasila: tako «Hrvatski list» iz Osijeka, br. 104., od 15. travnja 1941. izvijestio je na str. 12. o sprovodu Miroslava Exingera i 23-godišnjeg Ivana Blaža «žrtvama čepinskih četnika»; tu je i obavijest da su u Tenju četnici napali tamošnjeg ratara i zvonara Antuna Šimića «te ga uboli nožem u vrat»; zagrebački list «Hrvatski glas» u broju 74. od 29. travnja 1941. Izvještava na str. 2. da su četnici u Kiseljaku «bez ikakva povoda ubili mladića od 18 godina Miju Blaževića»; list «Hrvatski narod» br. 65. od 18. travnja 1941. na str. 8.-9. izvješćuje o sprovodu dr. Aleksandra Belobrka koji je ubijen kod Varaždina od četnika; u br 97. od 20. svibnja 1941. na str. 6. u članku «Nađena druga žrtva četničkog nasilja na Risovcu kod Knina» o smrti mladića Nina Matića kojeg su četnici odveli od kuće na Risovac i tamo ubili

3. u istočnoj Hercegovini imamo prve masovne zločine nad Hrvatima i Muslimanima još u travnju 1941. tj. od 13. - 15. travnja '41. u Čapljini i okolici ubijeno od strane četnika 25 Hrvata (21 katolik i 4 muslimana), a u Cimu, kod Mostara ubijena su 4 Hrvata. Među ubijenim bilo je i 5 žena; tom prilikom pali su kao žrtve: iz sela Gabele: Šušak Mirko, tek svršeni đak građevinske škole od 17 godina – ubijen metcima odmah po dolasku četnika u Gabelu; iz sela Struge i Gorice: Rožić Dragičević Ilija, od 56 g. – uboden bajunetom u oko, tanetom u trbuh, odsječen mu nos i oba uha, Dragović Pero, 56. g. ustrijeljen mecima u trbuh i glavu, odsječen mu nos i prebijena ruka; Frana žena Marka Vege glavara od Struge – 34 g. ubili je u podrumu, gdje se sklonila s djecom. Djecu teško ranjenu nabacali na mrtvu majku; Jakić Hasan, musliman, mladić od 20 g. ubijen pred kućom; Kavara Hasan, ubijen pred kućom; Pervan Jakov, starac od 70 g. ubili ga jer se protivio pljački svoje kuće; Mrvalj Pavao od 23. g. ubijen radi istog razloga; Čuljak Jure 27 g. ubijen u borbi na strani zaštite; Iz Čapljine i okolice: Jurilj Pero iz Čeljeva od 60 g. ubijen na mokrenju pred kućom rano ujutro; Pavlović Ivan iz Trebižata, Brajković Ivan, Čolić Marko, Putica Jozo od 70 g., Fazligić Mujo, Vasilj Martin iz Međugorja ubijen kao borac na strani zaštite, Škegro Ante iz Radišića, te tri žene: Mandžin Mara, Šarić Biserka i Ramić Zada. Tome broju valja nadodati dvoje koji su kasnije u bolnici umrli. Samo dvojica od spomenutih poginuli su kao borci, svi ostali na kućnom pragu. U selu Cim ubijeni su: Jure Zelenika, Stojan Lasić, Ivan Cvitković i Luca Mustapić5; potpuno su spaljena ova dva sela.

4. prvo združeno djelovanje ustanika četnika i komunista zbilo se 27. srpnja 1941. i u nekoliko idućih dana u okolici Drvara i Bosanskog Grahova. Ustanici su bili četnici sa šubarom i četničkim znakom te gerilci-komunisti s kapom i crvenom petokrakom zvijezdom na glavi.

5. u Bosanskom Grahovu i u pet okolnih sela (Obljaj, Korita, Luke, Ugarci i Crveni Lug) su tada sve hrvatske kuće opljačkane i spaljene; ubijeno je više od 90 Hrvata većinom civila; među ubijenima je bilo 5 žena i 9 djece;
bosanskograhovskog župnika don Juraja Gospodnetića četnici su nakon okrutnog mučenja nabili na ražanj i živog ispekli pred njegovom majkom i grupom župljana; tako je ova rimokatolička župa, osnovana 1863., s više od 1000 vjernika Hrvata pred rat, nestala u Drugom svjetskom ratu; zapaljen je i župni ured i rimokatolička crkva sv. Ilije proroka u Obljaju. Stradanje bosanskograhovskih Hrvata nastavljeno je i kasnije i tek ih je nekoliko preživjelo rat. Dio tih preživjelih Hrvata nije se smio vratiti na svoja opljačkana i zapaljena ognjišta iz razloga što su mnogi od onih koji su im ubili najmilije, prelaskom u partizane postali nakon rata 1945. nosioci partizanske vlasti u mjestma gdje su Hrvati živjeli.

6. u Drvaru, sjedištu rimokatoličke župe, i bližoj okolici, uoči rata stalno je živjelo oko 800 Hrvata.; 27. srpnja 1941. ustanici su zauzeli grad i pobili oko 400 Hrvata koji su tamo živjeli i radili, te izvijesan broj Muslimana koji su tamo radili u celuloze, što je bilo ukupno oko 90% od zatočenih i uhićenih; od pobijenih Hrvata u Drvaru i Bosanskom Grahovu i okolici tek oko 10% ih je bilo naoružanih pripadnika ustaškog pokreta, ostalo su bili nenaoružani civili; većina uhićenih je ubijena u selu Kamenici te bačena u jame i jedan ponor.

7. isti dan 27. srpnja 1941. ustanici su napali na 200 hodočasnika (Hrvata-katolika) koji su se zajedno sa svojim župnikom Waldemarom Maximillianom Nestorom šumskim vlakom vraćali u Drvar iz Knina s proslave sv. Ane. Većinom su svi pobijeni, uključujući i župnika, kojem su odsjekli glavu i nosili je na kolcu, a da nisu nizašto krivi osim što su Hrvati katolici.

8. 28. srpnja 1941. u Brotinju su ustanici pobili sve zatečene stanovnike, njih 55 sve starci i žene s djecom jer nisu htjeli ili stigli napustiti svoja ognjišta, od čega čak 37 iz jedne obitelji – Ivezić, a kuće su im opljačkali i zapalili.

9. na samoj granici BiH i Hrvatske u srpnju 1941. u selu Rudopolju, općina Bruvno i Mazin, kotar Gračac (Lika), četnici su zaklali ispred kućnog praga 24 Hrvata, među ubijenima je bilo sedam žena i nekoliko djece; nakon rata preživjelima nije omogućen povratak na svoja zgarišta tako je cijelo Rudopolje s okolnim selima zatrto.

10. u isto vrijeme stradalo je od četnika dvadesetak obitelji Hrvata u Otriću i Zrmanji; poznati su za sada podaci za 15 tamošnjih Hrvata; tako je i rimokatolička župa Zrmanja-Palanka prestala postojati; u Gračacu, Malovanu,
Medku i drugim okolnim mjestima na početku ustanka četnici su poklali 26 Hrvata, a tijekom 1942. i 1943. još 11 Hrvata.

11. u Podgrmeču 30. srpnja 1941. « skupina četnika navalila je na sela Dubovik, Potkalinje, Ostrožnicu, Badić mali i Badić veliki kod Bosanske Krupe, te su poubijali 20 Muslimana, uglavnom starijih ljudi i to primjenom brutalne sile «krampovima i sjekirama«

12. u kolovozu je došlo do iseljavanja 2800 Hrvata iz Boričevaca, poučenih iskustvom iz mjesta Brotinja, i uputili su se prema Kulen Vakufu; do sada je evidentirano 149 boričevačkih žrtava od ukupno 302 za koje je utvrđeno da su tijekom Drugog svijetskog rata stradali od četničke ruke; nakon rata nije dopušteno obnavljanje mjesta. Tako je prestala postojati rimokatolička župa Boričevac (2800 župljana), kao i susjedne župe Palanka, Rudopolje i Gračac. To su samo neke od ukupno 19 rimokatoličkih župa s desne i 4 rimokatoličke župe s lijeve obale rijeke Une koje su prestale postojati nakon rata.

13. početkom kolovoza 1941. grupa četnika s Draganom Pećancom organizirala je pokolj hrvatskih obitelji iz kolonije kod Oštrelja; znaju se osobni podaci za 35 ubijenih u Oštrelju te 25 u Potocima; tada je zapaljena rimokatolička crkva sv. Ane na Oštrelju. I ta se rimokatolička župa, koja je 1939. imala 1051 dušu, tada
silom četničkog terora ugasila; komunističke su vlasti 1949. srušile ostatke zapaljenih rimokatoličkih crkava u Drvaru i Bosanskom Petrovcu, a ono malo vjernika što je preživjelo masakr 1941. raselilo se po raznim mjestima u zemlji i po svijetu, većini nije bio omogućen povratak u svoje razrušene kuće; u Drvaru je preostalo tek oko tridesetak Hrvata, uglavnom članova KPJ i SKOJ-a i članova njihovih obitelji, a u Grahovu nije ostao niti jedan Hrvat.

14. 6. kolovoza 1941. četnici su zapalili sela Dabrovinu i Briševo u Visočkom kotaru, te selo Ljubovo u Jajačkom kotaru, iz kojih je muslimansko pučanstvo izbjeglo u sigurnija mjesta

15. 9. i 10. kolovoza 1941. ustanici četnici i gerilci su u Krnjeuši ubili ili zaklali 232 krnjeuška Hrvata; većinom su to bili žene, djeca i starci koji su ubijeni ispred svojih kuća i na svojim imanjima; sve hrvatske kuće i rimokatolička crkva u Krnjeuši opljačkane su i zapaljene. Krnjeuškog župnika don Krešimira Barišića ustanici su noževima izrezali po licu i ostalom tielu, odsjekli mu prste, nos i uši te izboli oči a zatim su ga poluživog bacili u zapaljenu župnu crkvu, tada su ubijeni i sjemeništarci Ivan Skender, iz susjednog Risovca i Ilija Poplašen iz Prijčana kod Banja Luke; onim malobrojnim krnjeuškim Hrvatima koji su preživjeli ratna stradanja nije omogućen povratak svojim kućama nakon rata tako da je i ta župa, koja je 1939. brojila 1368 vjernika i obuhvaćala 10 što sela – što zaselaka, bila ugašena.

16. 23. kolovoza 1941. zapaljene su kuće Muslimana u krupskim podgrmečkim selima Arapuši, Jasenici i Malom Badiću, te preostale u Duboviku i Potkalinju.

17. 3. rujna 1941. četnici su provalili u Podlapac (Lika) i tom prigodom ubili 6 ljudi, oplačkali su selo i popalili hrvatske kuće.

18. 4. rujna '41. četnici su napali selo Čorak kod Gline, ubili su 10 seljaka a 22 su se uspjela spasiti bjegom.

19. 5. rujna 1941. ustanici četnici i partizani napali su na Kulen Vakuf i zauzeli su ga; zarobili su više od 3000 civila koji su se sklonili u K. Vakuf iz okolnih mjesta (pretežno muslimanskih); potom su u iduća dva dana izveli
stravičan pokolj nad muslimanskim i hrvatskim stanovništvom; spasila se grupica od 450-500 žena i djeca; za više od 1000 žrtava postoje biografski podaci.

20. 20. listopada četnici su na području Sanskog Mosta zapalili muslimanska sela Gorice 60 kuća, Naprelje 120 kuća, Fajtovci 20 i Kisku 12 kuća i napali na Kamengrad. Tada je u Mrkonjić Gradu i okolici ubijeno 44 Muslimana i 12 Hrvata, a u Glamoču i okolici 45 Muslimana i dva Hrvata; uoči i nakon tih zločina u Bihać, Jajce, Knin, Sanski Most, Prijedor, Livno i dr. gradove slilo se oko 50.000 hrvatskih i muslimanskih izbjeglica. Dio njih, prvenstveno žena i djece, premješteni su u Zagreb i druga mjesta sjeverno od Save - u istočnoj Hercegovini srpsko – četnički ustanak izbio je 24. lipnja 1941. Kod Gackog no on je ugušen od strane oružanih snaga NDH; drugi ustanak zbio se u kolovozu u cijeloj istočnoj Hercegovini.

21. 28. lipnja 1941. kod Gackog zaklano je i ubijeno 47 Muslimana, među kojima je bilo žena i djece, mjesto i okolna sela u cijelosti su opljačkana i spaljena.

22. nakon što su zauzeli Berković (Dabra) 28. kolovoza 1941. «crnogorske komitske čete» i domaći četnici izveli su «opći pokolj i paljevinu» te je poklano preko 300 muslim. žena, staraca i djece.

23. iste su čete nakon zauzeća Plane 29. kolovoza i grada Bileće dan kasnije (osim tvrđave i vojarne u kojima je uz oko 500 vojnika NDH spas našlo i 4500 Muslimana do dolaska Talijana) «poklale 40 osoba-civila», opljačkavši i potom zapalivši muslimanske kuće.

24. 3. rujna 1941. iz sela oko Fatnice prema Stocu transport od «oko 400 žena, staraca i djece», koji je pratilo 12 partizana, presrela je grupa četnika i srpskih žandara na Dabru i gotovo sve pobila i bacila u jame (Čavkaricu), samo se nekoliko ljudi spasilo bijegom – preživjela je Hadžera Bijedić i ona je izjavila da ih je u toj grupi bilo oko 600 što žena što djece koji su pogubljeni na tom stratištu ; iz općine Divin od 425 ubijenih ljudi, uglavnom staraca, žena i djece, a za koje postoje osobni podaci, ubijeno je i bačeno u jamu Čavkaricu oko 375 ljudi, a ostali su ubijeni naokolo ili u selima; još je u bijegu za Bileću 41 osoba ubijena od četnika na Plani

25. 7. rujna 1941. četnici su opljačkali selo Dubljane i zapalili 23 kuće, 8.rujna na području Stolačkog kotara opljačkali i potom zapalili u selu Bitonji 20 kuća i 70 štala te cijelo selo Grablje, a 9. i 10. rujna opljačkali su i zapalili sela Kruševicu i Žabicu ; prema dokumentima vlasti NDH na području istočne Hercegovine do kraja 1941. bilo je 1056 zaklanih i ubijenih Muslimana te više od 100 ubijenih Hrvata.

26. u Međeđi (južno od Višegrada) i Koraju (jugozapadno od Bjeljine) tijekom listopada i studenog 1941. te zatim u okolici Zvornika zaklali su i ubili više od 1000 Muslimana uglavnom žena, djece i staraca.

27. u popaljenim selima Klašnik, Banja, Strumica i drugim, u kojima su bili nastanjeni Muslimani i Hrvati, ubijeno je oko 600 ljudi.

28. 7.-8. listopada u Donjem Erveniku četnici su zaklali 7 Hrvata, a tri su bile žene;

29. 11. prosinca 1941. u selu Velika Plana, kraj Lovinca, četnici su zaklali 8 Hrvata, od kojih jednu ženu i njezinu kćer od tri godine; na području susjednih Ričica do kraja 1941. ubijeno je 33 mještana.

30. 19. – 20. prosinca 1941. u Štikovu su četnici ušli u nebranjeno hrvatsko selo i tom su prilikom ubili i izmasakrilali 11 Hrvata – civila i ubili jednog oružnoka; Tada su nastradali: Vujović Iliju pok. Ivana zaklali ga nožem ispod vrata, Vujović Grgu pok. Marka – ubili ga iz puške, Puću Matu (Milin) ubijen iz puške u prsa, Puću Petra pok. Luke ubili iz puške i potom oči iskopali nožem, Vujović Juru pok. Ante ubijen iz puške, Vujović Mariju ženu Grginu, Vujović Petra pok. Ante zaklali i potom pucali u istog, Vujović Maru ženu Petra silovali i masakrirali, Vujović Boju kćer Petrovu ubili i izmasakrirali, Vujević Milu sina Petrova, Vujević Stana žena Ilijina.

31. 30. studenog 1941. postignut je novi sporazum između četnika i Talijana. Major Boško Todorović, zapovijednik hercegovačkih četnika, i talijanski pukovnik Castagnero dogovorili su se o ulasku četnika u Foču i Goražde. Tako su četnici još istog dana ušli u Goražde, a 5. prosinca 1941. u Foču. Istu večer, nakon što su ušli u ta dva grada, otpočelo je likvidiranje i klanje (prema iskazima svjedoka-Sejfo Čelik: «Koga su uhvatili zaklali su i to ne ispod nego iznad vrata. Vidio sam Hastar Salku sina Nadžibova iz sela Prolaza kojem su grkljan izvadili i koji je tek nakon mjesec dana u teškim mukama i patnjama izdahnuo.»20). Prema izjavi Sergija Mihajlovića (zapovijednik četničkih postrojbi u Foči) samo u gradu Foči i Goraždu poklano je 5000 Muslimana i stotinjak Hrvata; prema izjavama svjedoka četnici su dovodili (grupe ljudi od 50 do 300) Muslimane i Hrvate iz Čajniča, Rogatice, okolice Foče, Višegrada, kao i svih bližnjih kotareva iz okolice Goražda na kameni most u Goražde. Tada bi na jednu stranu mosta donijeli harmoniku i svirali, a na drugu bi stranu postavili samovoz, te bi upalili motor i dali sav gas tako da bi rad motora s jedne i sviranje sa druge strane eliminiralo vrisak nesretnih žrtava koje bi u to vrijeme klali na najgori način; kao posljedica ovih zvjerstava nestalo je stanovništvo čitavih općina (Čajnići-Batovo oko 1500 ljudi).

32. na području Srebrenice četnici su počinili masovne zločine od 18.kolovoza 1941. – 16. siječnja 1942; prenosimo dio izvješća kotarskog predstojnika iz Srebrenice od 29. siječnja 1942.: « Točan broj žrtava ne može se sada znati, ali od prilike u kotaru srebreničkom oko 1.000 ljudi je poubijano, a materijalne žrtve su neprocjenjive, jer su opljačkali sve redom, poklali i uništili svu stoku kao i ostalu pokretnu imovinu. Prilikom pljački su zvjerski postupali sa ženama i ljudima, tukli žicom, kundacima, boli nožem po raznim djelovima tijela, svlačili gole ljude i žene, kao od majke rođene i tako ih prisiljavali da im daju novac, kažu tko ima novaca i gdje je tko pobjegao, te mnogima i ako je dao sve što je imao oduzeli bi goli život. Bilo je nekoliko silovanja nad djevojčicama od 14 godina pa na više. Neke su ljude ubijali iz puške, neke kundacima, a najviše su klali kao janjad. Ljudi su stalno živjeli u strahu, jer je svaki očekivano strepio kao ovca od noža, te više noći i dana proveli na onoj zimi po šumi. Pored ljudi koje su četnici ubili i zaklali ima ih dosta mrtvih od posljedica iza batina i studeni...»

33. u svibnju 1942. četnici su napali selo Novi Martinec, u Prnjavorskom kotaru te zapalili 50 kuća Hrvata,
zaklali nekoliko osoba i opljačkali svu hranu iz rimokatolička župa Novi Martinac imala je 1939. ukupno 3570 vjernika i jedna je od sedam rimokatoličkih župa Prnjavorskog dekanata Banjalučke biskupije, koja je zbog stradanja vjernika nestala u Drugom svjetskom ratu. Ostale župe jesu: Rakovac, Devetina, Stara Dubrava, Gumjera, Šibovska i Kunova.

34. o stanju u Višegradu (opkoljen) izvještavala je Kotarska oblast Višegrad donosimo odlomak izvješća od 28. svibnja 1942.:24 «Pučanstvo ove oblasti od 2. rujna 1941., pa sve do danas proživljava najcrnje dane u svome životu. Sela popaljena. Pučanstvo umire od gladi i bolesti na ulicama grada, ukoliko je izbjeglo ispred komunističko-četničkih bandita iz svojih seoskih domova. Do danas pobijeno je Hrvata, muslimana i katolika u ovome kotaru oko 5.000 ljudi koja se cifra još povećava. U gradu se nalazi oko 10.000 nezbrinutih izbjeglica. Životnih namirnica nema, a u koliko se mogu naći, cijene su previsoke da bi se siromašni dio pučanstva mogao održati na životu.»

35. prema izvješću Župske redarstvene oblasti Banja Luka 13. srpnja 1942. «četničke obhodnje obilaze po hrvatskim selima Pavlovcu, Motikama, Petričevcu, Šargovu, Rebrovcu i Vlaškom Brijegu, gdje su vršile premetačinu po stanovima hrvatskih seljaka

36. početkom kolovoza 1942. četnici su u Fočanskom kotaru (izvan nadzora vlasti NDH) poklali oko 80 muslimana i katolika (Hrvata)

37. 19. kolovoza 1942. četnici su drugi put zauzeli Foču, u kojoj se tada nalazilo oko 8000 Muslimana, što mještana, što okolnih izbjeglica. Oko 5000 Muslimana uspjelo je pobjeći prema Sarajevu, manje su se grupice posakrivale, a svi su ostali uhvaćeni i pobijeni. Zaharije Ostojić (major – zapovijednik operacije; istaknuti član četničke Vrhovne komande, koja se nalazila u Srbiji a na čelu joj je Draža Mihajlović) izvijestio je 23. kolovoza '42. četničku Vrhovnu komandu: «Jučer završio akciju do ustikoline i grebena Jahorine po dosadašnjim podacima 1000 – 3000 muslimana poklanih. Sve trupe dobri borci, a još bolji Pljačkaši. Pad Foče ima dobrog odjeka. Muslimani u masama bježe u Sarajevo.» Jedan od tada preživjelih Muslimana iz Foče izjavljuje:»Čim su Foču zauzeli četnici, pohvatali su i poubijali sve muškarce kao i jedan veliki broj žena i djece, dok su skoro sve djevojke i mlade žene silovali. Ostalo je živo svega 11 skrivenih muškaraca. Trgovine i kuće do kraja opljačkane, a neke od njih zapaljene.»25 5. rujna četnički dozapovijednik P. Bačović izvještava D. Mihailovića «da je u Foči pri četničkom napadu ubijeno 2.200 Muslimana, a da su vlastiti gubici 4 mrtva i 5 ranjenih»

38. 29. kolovoza '42. oko 1000 istočnohercegovačkih četnika izvelo je masovne pljačke, palež i zločine na području velike župe Cetine, u mjestima Rašćani Župa Biokovska, Kozica i Dragljani, zaklano je, streljano i spaljeno oko 160 Hrvata, među kojima je bilo i tri svećenika, i to: don Ivan Čondić, don Josip Braenović (kojem su odsjekli glavu) i don Ladislav Ivanković.

39. od svibnja do rujna 1942. četnici su na osnovu sporazuma s Talijanima u istočnoj Hercegovini preuzeli vlast od njih, osim u gradovima. Nastojali su s područja istočne Hercegovine očistiti sve Hrvate i Muslimane, u čemu su i uspjeli. Tako su tada pobili oko 500 Hrvata i nešto Muslimana, nakon čega je sljedilo masovno iseljavanje pretežito hrvatskog i dijelom muslimanskog pučanstva s lijeve obale Neretve. U tom razdoblju egzodus Hrvatskog življa, i manje muslimanskog, većinom se odvijao s područja Stolačkog kotara, na kojem od oko 28000 katolika i muslimana gotovo da nije ostao ni jedan Hrvat niti jedan Musliman, kako kaže jedan četnički dokument; nakon izbijanja na obalu rijeke Neretve četnici su namjeravali produžiti «čišćenja» Hrvata preko zapadne Hercegovine radi stvaranja koridora s četnicima u okolici Knina i u jugozapadnoj Bosni i južnoj Lici

40. da bi u svom naumu uspjeli, četnici su nastojali ostvariti suradnju s prosrpski orijentiranim Muslimanima (dr. Ismet Popovac, Mustafa Pašić, major FehimMusakadić). Tako su, uz suglasnost Talijana, osnovane muslimanske četničke postrojbe (Muslimanska nacionalno vojna organizacija) pod četničkim nadzorom i neposrednim zapovjedništvom, prikrivajući - dakako – krajnje namjere prema muslimanskom pučanstvu. Te namjere jasno je tada iskazao kapetan Danilo Salatić (načelnik Štaba četničke Komande operativnih jedinica istočne Bosne i Hercegovine) u povjerljivoj obavijesti zapovjednicima četničkih postrojbi. U njoj se objašnjava trenutna prijeka potreba suradnje s Muslimanima da bi se smanjio broj četničkih neprijatelja, a istodobno se nastoji zavaditi Muslimane s Hrvatima «da se oni pobiju». Uz jasnu poruku:»Svakomu neka bude jasno da ćemo mi posle rata ili u datom momentu izvršiti svoj zadatak da u srpskim zemljama (Velikoj Srbiji) neće niko drugi živeti osim Srbina», ali o tome «se ne može pisati niti javno govoriti jer bi i Turcima došlo do ušiju.»

41. Tako su četnici od 19. do 25. rujna 1942. protjerali Hrvate iz Stoca i Dubrava i pritom zaklali stotine Hrvata. Muslimani u tim mjestima nisu stradali sukladno dogovoru četničkog vođe D. Jevđevića i predstavnika tamošnjih Muslimana. Tada su četnici u selu Prenj kod Stoca polili benzinom i živa zapalili 83-godišnjeg župnika don Vidu Puticu; tada je u 12 sela ubijeno oko 350 ljudi (uglavnom staraca), zapaljeno oko 1000 hrvatskih domova i konačno protjerano iz cijelog Stolačkog kotara 10.000-15.000 Hrvata; dakle pod okriljem Talijana četnici su potpuno očistili lijevu obalu Neretve i napali sela kotara Čapljine i Mostara

42. četnici su u potpunosti spalili selo Hotanj, porušili kuće u selu Tasovčićima te protjerali hrvatski živalj iz Počitelja

43. 3. listopada 1942. u selima Goranci i Bogodolu «opljačkano je 58 katoličkih domova i uništena imovina seljaka». Tom su prilikom zaklana i ubijena 4 Hrvata u Gorancima i Raškoj Gori. Istodobno su u selu Dabila ubili «8 seljaka»

44. 6. listopada '42. zajedno s nekoliko Muslimana četnici su napali na selo Višići i što ubili što poklali 17 osoba. Ubijeni su ovi: Boras Franjo, glavar sela, zaklan nožem, Manda Boras žena mu, zaklana, Jaka Boras kći mu, zaklana, Nikola Falak zaklan, Anđa Falak zaklana, Stojka Ivanković zaklana, Andrija Ivanković ubijen puškom, Božica Malić zaklana, Anica Cvitanović zaklana, Miško Malić ubijen, Boško Malić ubijen, Mara Blažević ubijena, Kata Krešić ubijena, Pero Raić zaklan, Marija Raić zaklana, Luca Ljiljanović puškom ubijena

45. 12. listopada 1942., popalili su sela Beleniće, Kijev Dol i Golubinjac u kotaru Ravno, iz kojih se hrvatsko pučanstvo spašavalo bijegom u Slano na jadranskoj obali. U iduća dva dana opljačkali su i zapalili u Bivoljem Brdu hrvatskih kuća i u Domanovićima 29 kuća. Prema procjenama Ministarstva unutrašnjih poslova NDH28 tada je izbjeglo oko 6000 ljudi te je pobijeno 76 osoba i silovano 50 žena

46. nakon tih «operacija» (sredina listopada '42.) četnici su se uputili prema zoni Prozor-Rama-Šuica-Livno-Makarska – morska obala do ušća Neretve. Četnici su preko Rame i Prozora došli do Vran planine. Na tom potezu počinili su stravične zločine, prema podacima koje su prikupile vlasti NDH četnici su tada najprije na mostarskom području ubili oko 200 Hrvata i Muslimana, a zatim su na prozorskom području ubili, zaklali, bacili u vodu ili jamu te tako usmrtili 1716 ljudi, od kojih su 340 bili Muslimani, a ostalo Hrvati civili. Na povratku u konjičkom kotaru ubili su 20-ak Hrvata, opljačkali kuće i sela te mnoge od njih i zapalili. Tako se u dokumentima navodi oko 4000 zapaljenih kuća i gospodarskih zgrada. Baćović je brzojavom 23. listopada izvijestio Dražu Mihailovića:»U operacijama Prozor zaklano je preko 2000 Šokaca i Muslimana. Vojnici se vratili oduševljeni.»

47. u partizanskom listu «Borba» o ovom četničkom pokolju u okolici Prozora dopisnik Jovan Popović piše: «Oko 2000 duša pobili su četnici u hrvatskim i muslimanskim selima sreza Prozorskog, Konjičkog i Vakufskog. Manje grupe četnika pele su se čak do koliba na visokim brdima. Svuda su tražili dragocijenosti, dukate, novac, pa su i kućne stvari trpali na konje. Rili su po košnicama, uništavajući ih, po brašnu, mlijeku i kajmaku. Pijani su ostavljali pustoš za sobom. U iznuđivanju novca služili su se naročitim metodama. Počeli bi da kolju žrtvu dok se ona ne bi otkupila. Poneki seljak je po nekoliko puta bio kasapljen (klan) i nedoklan jer se po nekoliko puta otkupljivao. Stotine žena bile su žrtva talijanske i četničke životinjske pohote. Tu su se takmičili gospodari i sluge. U jednu kuću zatvorili su desetak žena, svukli ih, a muškarce rastjerali puškomitraljezima. Tri žene su izvršile samoubojstvo, jedna je skočila u Ramu, a neke su sami napasnici ubili.»

48. u kolovozu 1942. trebavski su četnici bez ikakva povoda i mimo sporazuma kojeg su potpisali s vlastima NDH napali i razoružali satniju domobrana u selima Botajici i Dugo polje kod Gradačca, zaklavši u Dugom Polju više od 70 tih domobrana

49. 10. rujna 1942. pošto su zauzeli Bosanski Svinjar, četnici su zapalili 30 katoličkih i muslimanskih domova, a zaklali zarobljenog zapovijednika oružničke postaje i jednog oružnika

50. 23. kolovoza 1942. na rijeci Bosni u Podnovlju poklano je 96 zarobljenih domobrana, a pri upadu u selo Višnjik 28. rujna, uz pljačku i paljenje triju kuća, natjerali su u jednu kuću grupu hrvatskih seljaka, ubacili unutra bombe, pucali iz strojnice te tako ubili dva muškarca i dvije žene a petoro teže ranili.

51. istovremeno je na području Žepačkog i Zeničkog kotara bilo «zaklano, odnosno ubijeno ili odvedeno više osoba»

52. na području Fojničkog kotara četnici su 30. i 31. kolovoza '42. pljačkali hrvatsko stanovništvo u selima Skladna, Krnjače, Vranice i Šajtovići

53. 5. studenog 1942. u Milinom Selu četnici su dočekali «trgovca Mehu Haračića i Mehu Memiševića, oba iz Koraja, kotar Brčko. Iste opljačkali a potom na zvjerski način ubili i bacili u jedan potok gdje su i pronađeni»

54. 9. studenog «ubijene su od četnika Kata Bender i Mara Krasić, obe iz sela Vinina Hrasno, kotar Čapljina jer su se suprostavile kod oduzimanja stoke»

55. 13. studenog '42. kod Dervente četnici su «uhitili seljake Petra Gavrana i Matu Sirovinu, svezali ih i odveli sobom, te na putu u selo Gornji Smrtići ubili Petra, dok je Mati uspjelo pobjeći»

56. 17. studenog '42. u selu Agići, kotar Derventa, ubili su Ivana Mamića i njegovu ženu Mandu, jer se Mamić «htio iseliti sa njihova područja»

57. istodobno su i na području srednje i sjeverne Dalmacije četnici (predvođeni vojvodom Rokvićem) pod okriljem Talijana učinili više zločina genocida nad Hrvatima; grupa od 120 bosanskih i dalmatinskih četnika početkom listopada 1942. na području velike župe Cetina u selima Gata, Naklice, Čišla, Ostrvica, Zvečanje, Dugopolje, Kotlenice, Srijani i Dolac Gornji pobili oko 200 Hrvata, a nakon pljačke zapalili su više od 1.500 stambenih i gospodarskih zgrada. Ubijene su uglavnom starije osobe, žene i djeca koji nemaju nikakve veze s vojskom.

58. 21. listopada '42. četnici popa Đuića i Brane Bogunovića u Biteliću, kod Sinja, u režiji Talijana, ubili su 29 Hrvata, a u Otišiću 6 Hrvata, zapalivši pri tom 220 hrvatskih kuća

59. medački četnici 5. listopada 1942. ubili su 5 Hrvata iz Ribnika u Lici; u svim tim pokoljima stradali su civili

60. 3. siječnja '43. četnici (kojima su zapovijedali major Zaharije Ostojić i major Pavle Đurišić) po nalogu Draže Mihailovića31 su pristupili «čišćenju Muslimana« u bijelopoljskom kotaru; ubijeno je oko 400 muslimanskih boraca i oko 1000! žena i djece te su do temelja uništena 33 sela

61. zatim su krenuli na kotareve Čajnič, Foča i Pljevlja gdje su u vremenskom razmaku od 7. veljače – 13. veljače '43. poubijali oko 1200 boraca i do 8000!!! ostalih žrtava – civilnih – žena, staraca i djece32 dok su četnici u cijeloj akciji imali 22 mrtva ; prema iskazima ljudi koji su uspjeli izbjeći pred četnicima : «skoro da nitko nije ubijen vatrenim oružijem, već su se ubistva vršila klanjem, paljenjem po više osoba u zgradama, iz trudnih žena su vađena djeca i nogama gažena, djevojke su odvođene silovati i poslje su na užasne načine kasapljene.» njemački general Rudolf Lüters, zapovijednik njemačkih snaga u NDH o tome piše Glavnom stanu u Berlinu sljedeće: »Treba baš istaknuti kao osobinu čet ničkog vojevanja njihovo napadanje nenaoružanog i slabog neprijatelja ... Klanje bespomoćnih žena i djece za četnike je po sebi razumljivo, časno i hrabro djelo, a izvršioci se smatraju junacima.»

62. krajem siječnja 1943. između (25. – 29.) četnici su u Dalmaciji pod zapovijedništvom vojvoda M. Đujića i P. Baćovića krenuli u akciju i u selima Kijevo, Kosori, Maovice, Vrlika, Ružić, Otavice, Gradac i Kričke uz pljačku
pokretne imovine i paljenje hrvatskih kuća (u Maovicama 360 kuća zapaljeno, a u Kijevu od 450 oko polovice je uništeno i popaljeno; ostala sela do temelja popaljena), ubili su na najzvjerskiji način više od 100 Hrvata, silovali žene i djevojke, a sve pod parolom «pali i kolji sve što je katoličko»; tada su primjerice četnici starca Niku Blaževića (68.g.) živoga nabili na kolac i pekli na vatri dok nije umro, a u Otavicama su starca Iliju Meštrovića (86.g.), strica glasovitog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, bacili živa u njegovu zapaljenu kuću i tako usmrtili.

63. 3. i 4. veljače '43. hercegovački četnici su na području I motskog i okolnih sela (Grabovac i Zagvozd) zaklali i ubili 32 Hrvata, pljačkali i uništavali imovinu, palili kuće, silovali žene i djevojke

64. 7. lipnja 1943. u općini Brnjic poklali su 42 Muslimana; 13. kolovoza 1943. u selu Velikoj Lišnji kraj Dervente zapalili su 18 muslimanskih i 3 katoličke kuće te ubili 10 Muslimana i jednog katolika, a nakon toga opljačkali sve u selu do čega su došli.

65. tijekom kolovoza '43. popalili su sela Karačiće, Tihnjiće, Salkoviće, Tokoljak i Rolovce kod Srebrenice te u njima ubili muslimansko stanovništvo koje nije uspjelo na vrijeme pobjeći. Četnici su prethodno iz tih sela popljačkali sve što se moglo, poglavito stoku i živežne namirnice te opljačkano prebacili preko Drine.

66. u listopadu 1943. u Višegradu i okolici te na području rogatičkog kotara domaći četnici zajedno s četnicima i Nedićevcima iz Srbije izveli su nezapamćene stravične zločine, ubivši 2500-3000 Muslimana. Većinu su nakon hvatanja dovodili na drinski višegradski most tu ih ubijali i klali i potom bacali u Drinu. Ministarstvo vanjskih poslova NDH u svom pregle du događaja od 11. rujna 1944. o tome je zabilježilo sljedeće: «Dana 5. listopada 1943. upali su četnici u Višegrad te tom prilikom mučili, a onda poklali ili postreljali 2.500 osoba. Kod ovog ubijanja učestvovali su i regularni vojnici Srpskog dobrovoljačkog korpusa. Oni su s desne strane mosta pucali na žrtve koje su se dovodile, te ih nakon toga još polužive bacali u valove Drine. Pokraj najstrašnijeg oblika mučenja te silovanja žena, pridružuju se ovom i ostala nasilja, kao otimanje stoke, palenje kuća, nabijanje nameta i poreza, raspisivanje svih mogućih vrsti podavanja, koja sve mora podnositi tamošnji muslimanski živalj.»

67. u veljači 1944. četnici su Dalmaciji u selima Dubrava, Danilo, Radonići i Goriš ubili 30 Hrvata, u prominskom selu Nečmen 4. travnja '44.godine ubili su 9 Hrvata (Petar Perica – 65 godina, Kaja Perica – 65 godina, Peru Pericu – 85 godina, Cvitu Pericu – slijepa starica od 83. godine, Jelka Perica 45 godina, Joso Perica 35 godina, Perica Joso ml. 21 godina, i dvoje djece: Mara Perica 18 mjeseci!!!, Ana Perica 8 mjeseci !!!! iskopali su joj oči i više od 20 minuta je mučili)

68. 24. – 25. – 26. ožujka 1944. u Dolac Donji (Poljička rep.) ušle su zajedničke postrojbe S.S.-a i četnika, te nakon dva dana boravka, treći dan su sakupili oko 420 osoba – civila (staraca, žena i djece) i sve ih poubijali; cijelo selo su popalili.

69. 28. ožujka 1944. postrojbe kninskih četnika (pod vodstvom popa Đuića) preobučene u uniforme njemačkih vojnika u podkamešničkim mjestima Gala, Gornji Otok, Ruda, Podi Gornji i Doljnji, Voštane - Rože počinile su stravične zločine. Na tom pohodu pobile su oko 1700 ljudi; samo u Voštanima.

70. u travnju 1944. godine na području Dubrovnika (župe Dubrava) četnici su u Konavlima ubili 4 Hrvata (Pero Bjelokosić, Ivan Miljaž, Niko Vukić i Vlaho Separa), te vršili stalne pljačke stanovništva po Trebinjskom području.

71. u svibnju 1944. četnici su u Goraždu poklali oko 50 Muslimana, zapalivši dvije džamije.

72. trebavski četnici 8. listopada 1944. u selima Tramošnica , Turić, Liporašće i Srednja Slatina ubili su 36 Hrvata i opljačkali kuće; potom su 3. siječnja 1945. u selima Kladari i Carevac ubili 43 civila, od kojih su «uhvatili, silovali i postrijeljali 27 žena i djevojaka» Hrvatica, zapalili 10 kuća a ostale opljačkali, a 10 dana potom «na zvijerski su način ubili još 23 građanske osobe, među kojima i župnika Roju Ljubu, iz Pećnika, te opljačkali crkvu i 150 kuća»

73. na području Skradina 12. studenog 1944. ubili su 27 Hrvata; zatim su preostali četnici Dinarske četničke divizije (tri bataljuna, jedan je bio bosanski), na čelu s vojvodom Momčilom Đuićem pri prebacivanju iz Dalmacije u Istru potkraj prosinca 1944. u Bribiru, Grižanima i Tribalju kod Crikvenice ubili 32 Hrvata, zapalivši 70 kuća i bribirsku crkvu.

74. 21. prosinca 1944. u selu Vinograd nedaleko od Trnova, u Rogatičkom kotaru četnici su pobili 23 Muslimana (p.s. samo na području Rogatičkog kotara do lipnja 1944. bilo je prema prikupljenim podacima vlasti NDH spaljeno 3677 domova i ubijeno 4635 Muslimana, među kojima i manji broj Hrvata)

75. početkom veljače 1945. četnici su na području općine Derventa u sedam sela zapalili oko 120 kuća i poklali oko 100 Hrvata, većinom žena i djece.

Bleiburg, Križni put i posljeratne likvidacije


Neposredno pri samom završetku rata, i nakon njega (do 1948.) pripadnici Narodnooslobodilačkog pokreta (partizanski pokret) počinili su masovne likvidacije pripadnika ustaškog pokreta, domobrana i civila (oko 200.000 ljudi je bilo u kolononama prema Bleiburgu i Križnom putu) - ratne prilike na istočnoj fronti, kao i okolnosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sužavale su područje vojnog djelovanja HOS-a (Hrvatskih oružanih snaga); krajem 1944. veći dio Hrvatske je bio pod kontrolom partizana (Kordun, Banija, Gorski kotar, Sjeverohrvatsko primorje, Žumberak, Slavonija, Dalmacija i Hrvatsko zagorje) - u takvim okolnostima bilo je teško za očekivati da se može dogoditi promjena u odnosu snaga na terenu i započelo je napuštanje ugroženih područja i koncentriranje pučanstva u Zagrebu i okolici - prema iskazu poznatog književnika i urednika Vinka Nikolića «narod je bježao u pravoj panici»; 1941. broj stanovnika u Zagrebu bio je 260.000, u studenom 1942. Bilo je 300.000, u jesen 1944. broj se popeo na 417.000 , a do početka svibnja 1945., po različitim procjenama, kako onih koje dolaza iz institucija gradske vlasti, tako i onih koje su dolazile iz NOV-a i NOP-a broj stanovnika u Zagrebu se popelo do 1 000 000- političko i vojno vodstvo NDH 1. svibnja 1945. razmatralo je mogućnost povlačenja Hrvatskih oružanih snaga i hrvatskog pučanstva prema Istri i dalje u sjevernu Italiju, gdje bi se predali zapadnim saveznicima, odnosno Britancima ; pomišljalo se i na gerilski rat u protivnikovoj pozadini - postrojbe HOS-a pružale su otpor topničko-tenkovsko-zrakoplovnim napadima brigada Jugoslavenske armije sve do 25. svibnja, šesnaest dana nakon što je službeno završio rat - u takvoj situaciji vlada NDH na noćnoj sjednici je s 3. na 4. svibnja odlučila poslati predstavku zapadnim saveznicima u Casertu; potom je pripremljen njezin prijevod na engleski jezik i u tri sata 5. svibnja 1945. prihvatili su je i potpisali svi članovi vlade; međutim taj pokušaj je završio neuspjehom - 3. svibnja postrojbe NOP-a osvojile su Trst ; budući je do toga dana NDH svedena na područje koje je obuhvaćalo Varaždin, Koprivnica, Krapinu, Ivanić Grad, Zagreb, Samobor, Sunju, Petrinju, Sisak i Karlovac; 5. svibnja Vlada NDH donosi odluku o napuštanju Zagreba i polasku prema Austriji gdje su se namjeravali predati zapadnim saveznicima (Britancima) - odmah sljedeći dan započela je evakuacija Zagreba; s povlačenjem HOS-a, pokrenulo se i pučanstvo Zagreba i ono koje je napustilo svoje domove i pristiglo u Zagreb bježeći pred četničkim i partizansko-komunističkim zločinima, bez obzira na zanimanje, spol i dob, kamionima, konjskim i volovskim zapregama, biciklima i pješice; toj koloni pridružila se i skupina Crnogorske narodne vojske s pučanstvom i pristašama dr. Sekule Drljevića, zagovaratelja neovisne Crne Gore

Bleiburg – Križni put

Pod Bleiburgom i Križnim putom hrvatskog naroda podrazumjevaju se zbivanja i događaji vezani za operativno povlačenje oružanih snaga, državnih institucija te velikoga mnoštva pučanstva Nezavisne Države Hrvatske pred jugoslaven skom partizanskom Narodnooslobodilačkom vojskom (NOV) u svibnju 1945. Kroz Sloveniju prema Austriji s namjerom da se tamo predaju snagama zapadnih saveznika antihitlerovske koalicije; zatim predaja Britancima i izručenje Jugoslavenskoj armiji; potom razoružanje, pljačka, odvođenje u obližnje zatvoreničke logore, najokrutnije likvidiranje toga mnoštva u Sloveniji, pa i u Austriji i upućivanje u kolonama na 63 ubrzanim marševima kroz Sloveniju, Hrvatsko zagorje, Podravinu i Slavoniju prema Banatu i dalje kroz Srbiju sve do Makedonije, Kosova i Crne Gore; drugi put, kojim su prolazile kolone pučanstva, prolazila je kroz Sloveniju i Hrvatsku prema Samoboru i Zagrebu, Karlovcu, Sisku, na Banovinu, Kordun, prema Primorju, u Istru, na otoke, u Bosnu i Hercegovinu, pri čemu su pojedinci, veće i manje skupine, na desetine, stotine i tisuće, također često uz prometnice kojima su gonjene, bili likvidirani- u Celju (Sloveniji) 9. svibnja 1945. formirana je kolona od 190.000 - 220.000 vojnika i pučanstva te je formirano vojničko vijeće na čelu s generalom Ivanom Herenčićem koje je trebalo djelovati sve do konačne predaje Englezima; kolona izmorenog, nepreglednog mnoštva, bila je duga između 40km do 60 km i povlačila se u pravcu prema Dravogradu; snage JA (NOV-a) sve više su stezale obruč oko vojnih i civilnih kolona pri čemu su postrojbe HOS-a nastojale držati odstupnicu i osiguravati kolikotoliko nesmetan prolaz kolone kroz Sloveniju prema Austriji.

- 12. svibnja 1945. godine, kod Dravograda, zapovjedništvo 51. divizije JA uputilo je ultimatum Zapovjedništvu HOS-a da se predaju i polože oružje do 10 sati 13. svibnja; međutim, isti dan nakon zauzimanja borbenih položaja, snage JA (Jugoslavenske armije-partizana) s Otiškog vrha i Tolstog vrha počele su borbeno djelovati po izbjegličkoj koloni u donjoj Mislinskoj dolini između Slovenjgradeca i prilaza Dravogradu, nastavljene su borbe i na začelju kolone oko Hude Luknje, Mislinje i Gornjeg Doliča, oko Vojnika i Višnje Vasi - u noći s 12. na 13. svibnja snage JA su zauzele sve dravogradske mostove i tako zapriječile daljnji prolaz kolone prema Austriji, te su postrojbe HOS-a pod vodstvom generala Bobana bile prisiljene prokrčiti put koloni; oslobođen je most preko kojeg je «cijelu noć tekla rijeka izbjeglica, tromo, potišteno, beskonačno» ; još ujutro u 9 sati kolone pješaka još su prolazile preko mosta, nakon njih se pokrenula automobilska kolona, a tek iza trebala su krenuti kola s konjskim i volovskim spregom - tako je glavnina izbjegličke kolone stigla do Loibaškog polja 14. svibnja, gdje joj je ponovo zapriječen prolaz prema saveznicima kojima su se namjeravali predati;

Već na Loibaškom polju uspostavljen je kontakt sa britanskim snagama, pripadnicima 38. pješačke brigade Petog korpusa Osme savezničke armije pod zapovjedništvom Patrika Scota - pregovori o predaji hrvatske izbjegličke kolone britanskim postrojbama, započeti dan prije, nastavljeni su 15. svibnja u obližnjem dvorcu grofa Thurna iznad Bleiburga; hrvatsko vodstvo na pregovorima koje je činio trojac (pukovnik Danijel Crljen i general Ivan Herenčić i general Servatzy) bilo je prisiljeno pristati na predaju partizanima pod prijetnjom da će biti bombardirani ukoliko to odbiju- oko 16 sati istog dana započela je predaja oružja uz negodovanje i nevjericu; nastao je nezapamćen kaos, neki generali na čelu s Ivanom Tomaševićem i Slavkom Štancerom su odlučili ponovno pokušati pregovarati s Britancima, međutim oni su ih uputili partizanima koji su im rekli da se moraju predati; tako je pokušaj , da se spasi kolona u kojoj je bilo između 190.000 i 220.000 vojnika, političkih dužnosnika i civila, propao - nakon što je britansko vodstvo odlučilo predati «hrvatske izbjeglice» svojim saveznicima – pripadni cima JA, započeli su s lovom na hrvatske izbjeglice koje su se razbježale po okolnim brdima.

Predaja se dalje bespogovorno izvršavala, tako se prema istraživanju britanskog povjesničara Nikolaja Tolstoja, pred Bleiburgom, u svibnju 1945., predalo «gotovo četvrt milijuna ljudi» - prema general – pukovniku Fedor Dragojlovu u vrijeme predaje pred Bleiburgom, u području Celje – Šoštanje – Slovenjgradec nalazilo se je više od 100.000 pripadnika HOS-a i civilnog pučanstva, u istom se trenutku pred Bleiburgom nalazilo 150.000 ljudi (od čega su prema Dragojlovu 90% bili pripadnici HOS-a), a treći dio uglavnom civilnih izbjeglica izmješanih s manjim djelovima vojnih postrojbi, prema procjenama više od 100.000 do 150.000 ljudi koji tada još nisu stigli u Bleiburg ; u tijeku marša su se predavali u posebnim skupinama, tamo gdje su se u tom trenutku nalazili. - jedan od predstavnika JA i komesar 51. divizije potpukovnik Milan Basta naveo je »da su od generala koji su došli u njihov stožer saznali da u koloni ima sigurno preko 100.000 vojnika i oficira. I još mnogo civila. S obzirom na posljednje bitke i stalna osipanja ni oni sami ne znaju točan broj.»

U izvješćima JA navode se gubici za vrijeme od 8. – 15. svibnja 1945.: 142 poginula, 324 ranjena i 55 nestala Treće armije JA, a za neprijateljske (snage HOS-a) se gubitke navodi: ubijenih 25.000, ranjenih 4.000 te zarobljeno oko 60.000 tisuća ustaša i domobrana i oko 5.000 domobrana15 ; međutim ništa se ne govori o zarobljenom civilnom pučanstvu i njegovoj sudbini - iz svjedočenja preživjelih nedvojbeno je jasno da su nakon izručenja partizanima usljedile kolone i marševi smrti; bili su prepušteni na milost i nemilost Jugoslavenskoj armiji i novoj jugoslavenskoj komunističkoj vlasti, a potom nemilosrdnom stradanju, odnosno precizno osmišljenom likvidiranju velikog djela zarobljenih već u Sloveniji; u kolonama, više od tisuću grupa, upućivani su na marševe kroz Sloveniju, Hrvatsko zagorje, Podravinu i Slavoniju prema Banatu i dalje kroz Srbiju sve do Makedonije, Kosova i Crne Gore; drugi pravac je išao iz Slovenije prema Zagrebu, Karlovcu, Sisku, na Banovinu i Kordun, prema Primorju, u Istru, na otoke, u Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru - 16. svibnja prema iskazu Milana Baste kolona je bila formirana duž cijelog puta od Dravograda (gdje je bio prvi sabirni centar) do Maribora, gotovo 60 kilometara - pred Mariborom je usljedio prisilni marš, moralo se stalno trčati; tko nije mogao trčati bio je odmah ubijen; svi koji su se zbog bilo kojih razloga odvajali od kolone bez razmišljanja su ubijani.

Na tim prisilnim marševima bili su pljačkani, premlaćivani, ubijani i likvidirani pojedinačno, u manjim i većim skupinama, bez suda i osude; vrlo često izloženi iscrpljivanju žeđu i glađu; o tome ima puno svjedočenja - jedno je potpukovnika Krunoslava Bačića ili Ivan Hrvoja koji svedoče kako su partizani ubijali kako bi tko baš htio i na koga je nabasao (kod Dravograda, prema Ivanu Hrvoju, partizani su otvorili vatru na izbjegličku povorku i tom prigodom pobili preko 100 ljudi... I.H.:«Vidio sam svojim očima neku ženu, kako u strahu bježi prema Dravi, vukući za sobom djevojčicu staru 8-10 godina. Nije učinila ni 50 koraka kad je zahvati rafal iz automata, te padne mrtva zajedno sa svojom djevojčicom».....)- u Mariboru je bilo glavno sabiralište i masovno stratište zarobljenika; tu se vršila selekcija zatvorenika – odvajali su se časnici i dočasnika od vojnika i civila; te su se odvozili na uzletište Tezno gdje su ubijani strojnicama (tu je navodno ubijeno 24 tisuće ljudi); prema iskazima stražara koji su pratili žrtve, u kolonama su iz Maribora odvođene po nekoliko tisuća vojnika i civila kamionima Crvenog križa, sedam kilometara od Maribora prema Ptuju, gdje su bili protutenkovski rovovi; tu su ih svlačili i oduzimali dragocjenosti (satove, prstenje,...), te su ih potom likvidirali- prema povjesničaru i sudioniku Bleiburške tragedije dr. fra Otonu Knezoviću, vojska i narod koji je stigao u Maribor nije se mogao prebrojiti, stizale su stotine tisuća.

KOLIKO IH JE NAPUSTILO MARIBOR I BILO UKLJUČENO U KRIŽNIM
PUTOVIMA ????

- u Sloveniji je do sada pronađeno 410 «prikritih grobišć» - masovnih grobišta u 298 jame, 87 provalija, 15 protutenkovskih rovova, 6 rudnika i 4 protuzračna skloništa ; procjenjuje se da je u Sloveniji likvidirano 190 tisuća osoba različitih narodnosti, među kojima glavninu čine pripadnici hrvatske narodnosti - masovna grobišta nalaze se na lokacijama u Bistrici ob Sutli i njezinoj okolici, kraj Rogaške Slatine, na trideset lokacija u okolici Celja, u okolici Krškoga, između Krškoga i Laškoga, u okolici Kamnika, Kamniške Bistrice, između Velenja i Slovenjgradeca, na Poljani pri Preveljah, kraj Dobove, na Gorenjskom, u okolici Crnogroba zatim u Kočevskom rogu, Teznu kraj Maribora, Starom Hrastniku, Bistrici ob Sutli, Ilirskoj Bistrici, Krakovskom gozdu, u Mostecu, u okolici Šoštanja i drugdje - prema svjedočenjima (Ivan Gugića) koji je bio stražar, u Celju su postojala dva velika logora i iz tih logora su ljudi masovno odvođeni na streljanje na Maceljsku goru, zatim u Teharje; neki svjedoci tvrde da je u Teharju strijeljano oko 10.000 zarobljenika, u jednom rudniku kraj Hrastnika ubijeno je oko 7.000 zarobljenika; u starom rudniku u Laskom, ubačeno je oko 3.000 leševa, u mjestu Ratecu ubijeno je oko 3.000
zarobljenika hrvatske i crnogorske narodnosti.

Iz Slovenije gdje su formirane kolone, one koje nisu stigli pobiti upućivali su u marševima smrti kroz Hrvatsku; kolone su se kretale u nekoliko pravaca:
a) iz Maribora prema Ptuju, Varaždinu, Slatini, Osijeku i dalje;
b) iz Maribora kroz Krapinu i Celje prema Zagrebu i dalje;
c) iz Jesenica i Ljubelja kroz Kranj i Ljubljanu prema Kočevlju, prema Zagrebu i kroz Novo Mesto prema Karlovcu;
d) iz Jesenica kroz Kranj, Ljubljanu, Rudnik, Kočevlje i Delnice u Rijeku;
e) iz Celja kroz Krapinu i Zidani Most prema Zagrebu; zarobljeničke kolone koje su se kretale kroz Zidani most prema Zagrebu također su se dijelile: jedne su kroz Zaprešić išle dalje prema Zagrebu, a druge su kroz Breganu i Samobor išle prema Sisku i prema Karlovcu, Vojniću i Topuskom; iz Zagreba su se kolone također kretale u više smjerova: Zagreb – Sisak – Petrinja; Zagreb – Ivanićgrad – Kutina – Novska –

Zašto stalno govoriš Muslimane i Hrvate?
Tad su postojali samo Hrvati.

da hrvati su postojali samo, hrvati katolicke i muslimanske vjere
kad si prije procitao, brz si

Gledam da nema nešto o mom kraju ...
Imaš šta za okolicu Tuzle?

Imam toga još nešto pa ću postaviti, ovo sam najviše stavio kao odgovor bobanovcu, gdje govori da vodimo bitke s muslimanima danas tkz bosnjaci od pamtivjeka sto nije tocno, nema smisla to govoriti kada nije tako http://www.youtube.com/watch?v=Qv-68uyt7Y8

je ga sereš slavonče........sa turcima(muslije) se koljemo 500 godina.........ko je veći krvnik nad Hrvatima ???? srbin ili turčin(današnji bošnjak) ?????

naravno srbi evo ti pa si čitaj
post329429.html#p329429
povijest/velikosrbska-posezanja-za-hrvatskim-zemljama-kroz-povijest-t6023.html

Da se sjetimo Vukovara, Srebrenice, Bleiburga, Škabrnje, Dubrovnika....

ti si neki srbomrzac.........reci mi kad si tako pametan ...........jesi li znao da su turci doveli današnje srbe i vlahe na prostore bih i Hrvatske???? znaš li koliko su Hrvata pobili i konvertirali na islam tijekom svoje vladavine ???? znaš li da bi današnja tzv. bih bila Hrvatska država da nije bilo turaka ???

nisam srbomrzac ako iznosim činjenice, jesam znam da su turci doveli vlahe i srbe, danas su ti vlasi žešći srbi u bosni. Da puno ih je prešlo na islam već sam vamo iznosio o tome. Ti govoriš o Turcima ili bosanskim muslimanima to nije isto, nad nama su radili zloćine turci a ne bosanski muslimani, hrvati prešli na islamsku vjeru, o tome imaš spisa koliko očeš, ali da te zanima već bi znao. To što im je krv zatajila i svoje podrijetlo njihov je problem.