Ponukan raznim omalovažavanjima nekih forumaša glede uloge RH i HV-HVO tijekom rata u BiH...



general pukovnik, prof., dr. sc. Krešimir Ćosić
KAKO SMO PROMIJENILI TIJEK RATA
Operacija "ZIMA '94"
(memoarsko gradivo o Prvoj bihaćkoj krizi — sjećanje sudionika)

Povijesna događanja vezana uz tzv. Prvu bihaćku krizu i njenu povezanost s operacijom "Zima '94" Hrvatske vojske gotovo su potpuno nepoznata široj hrvatskoj javnosti.
Međutim, bez ikakva pretjerivanja može se reći da je Hrvatska vojska upravo tom operacijom neizravno spriječila pad Bihaća i tragediju civilnog pučanstva srebreničkih razmjera još u zimi 1994., te vjerojatni završetak rata u susjednoj BiH, u kojem su kao njegovi pobjednici mogli postati ratni zločinci Karadžić i Mladić. Sjećanja, činjenice i izvorni dokumenti svjedoče o tome kako je Hrvatska vojska još krajem 1994. braneći Hrvatsku, u suradnji s 5. korpusom Armije BiH branila i obranila Bosnu i Hercegovinu. Srbi su znali da bi osvajanjem Bihaća u gotovo bezizglednu vojnu i političku situaciju doveli Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Činili su tada gotovo sve što su mogli da bi to i ostvarili. Mnogi u međunarodnoj zajednici mislili su u to vrijeme da je pad Bihaća samo pitanje dana. No, operacijom "Zima '94" preokrenut je tijek rata, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini. Hrvatska vojska nije se, međutim, dala impresionirati i zbuniti Karadžićevim, Mladićevim i Martićevim podvalama i prijetnjama o snazi srpske vojske, kojima su vrlo dugo i predugo obmanjivali međunarodnu zajednicu, te posebice Kontaktnu skupinu, predvođenu Lordom Owenom. Operacijom Hrvatske vojske "Zima '94" otvoren je put preko Crnog Luga, prema Grahovu i Kninu, a Bihać je bio spašen. Događaji koji su nakon toga slijedili u ljeto 1995. godine, bili su gotovo identični događajima s kraja 1994., jer je i Druga bihaćka kriza u ljeto 1995. bila isto tako povezana s operacijama Hrvatske vojske "Ljeto '95" i "Olujom".

STRATEŠKI ZNAČAJ BIHAĆA U STUDENOM 1994. ZA ISHOD RATA U RH I BiH

Krajem studenog 1994. godine ratna kriza na prostorima Bosne i Hercegovine kulminirala je. Organizirana i koordinirana opsada Bihaća od strane srpskih snaga iz Bosne i Hercegovine i privremeno okupiranih dijelova Hrvatske, uz logističku potporu Jugoslavenske armije imala jeza cilj konačno zauzimanje Bihaća, te nakon toga i preuzimanje kontrole nad gotovo cijelim područjem Bosne i Hercegovine. Srpski napadi na Bihać — UN-ovu zaštićenu zonu — dostižu svoj vrhunac 29. studenoga 1994. godine. Očekivao se skori pad grada koji je već mjesecima bio u potpunom okruženju, uz mnogo poginulih, ranjenih, iznemoglih i iscrpljenih branitelja i građana. Međunarodna zajednica uglavnom se ograničavala na pripreme za prihvat izbjeglica i osiguranje humanitarne pomoći preživjelima. Preko Kontaktne skupine vijesti o skorom padu Bihaća proširile su se od Londona, Pariza sve do Washingtona. U nastaloj situaciji koristeći UNPROFOR i sporazum o primirju u Hrvatskoj, voda pobunjenih Srba u Hrvatskoj Milan Martić mobilizirao je i pokrenuo pobunjene hrvatske Srbe koji su preko hrvatske državne granice prelazili u susjednu Bosnu i Hercegovinu, gdje su zajedno sa Srbima iz BiH te Miloševićevim, Sešeljevim i Arkanovim dobrovoljcima iz Srbije, sudjelovali u napadima na Bihać. Bilo nam je jasno da će se nakon pada Bihaća sve te snage pregrupirati i usmjeriti na okupirana hrvatska područja, posebno na karlovačku crtu razdvajanja. Ako bi se to dogodilo, mnoge vitalne prometnice prema hrvatskom jugu bile bi na dometu minobacačke vatre pobunjenih Srba. Hrvatska bi time bila dovedena u najtežu poziciju od početka Domovinskog rata. Hrvatska vojska nije mogla mirno promatrati srpsku agresiju na Bihać i bila je prisiljena reagirati kako bi spriječila pad Bihaća, a nakon toga vojno i političko povezivanje privremeno okupiranih teritorija RH i BiH u jedinstvenu državnu cjelinu pobunjenih Srba.

Jednako tako, pobunjeni Srbi su znali da područje bihaćko-cazinske krajine, koje se mjesecima nalazilo u njihovom potpunom okruženju, a koje je uz velike žrtve uspješno branio 5. korpus Armije BiH i 101. pukovnija HVO-a, predstavlja glavnu prepreku za potpuno vojno, političko i ekonomsko povezivanje RSK i RS. Zbog toga je konačno uništenje 5. korpusa ABiH bio glavni vojni i politički cilj pobunjenih Srba s obje strane granice. U studenom 1994. u nastaloj situaciji Bihać postaje ključna točka koja je određivala ishod rata, kako u RH, tako i u BiH. Uništenje 5. korpusa Armije BiH i pad Bihaća izravno bi utjecali na gotovo cijelu crtu razdvajanja između Hrvatske vojske i pobunjenih Srba, te posebno na vitalne logističke pravce koji su vodili preko Karlovca i Maslenice prema jugu Hrvatske. Hrvatska vojska time bi se našla u vrlo teškoj situaciji. Zapravo, padom Bihaća Republika Hrvatska našla bi se u potpuno izgubljenoj vojničkoj poziciji, a pregovori na razini Kontaktne skupine jednostavno više ne bi imali nikakvog smisla. Dakako, bez uspješnog okončanja Prve bihaćke krize i sprječavanja pada Bihaća krajem 1994. godine, ne bi bilo ni "Bljeska" ni "Oluje" 1995. godine. Operacija "Zima '94" zbog svega toga bila je, bez ikakvog pretjerivanja, prekretnica ratnih zbivanja na ovim prostorima, a operacije "Ljeto '95" i "Oluja" njezin logični završetak. Jednostavno rečeno, Hrvatska vojska je tada bila prisiljena na snažnu aktivnu obranu koja je započela operacijom "Zima '94" u najtežim zimskim vremenskim uvjetima.

U isto vrijeme hrvatska državna politika vrlo intenzivno je tražila diplomatske putove za rješenje krize na prostorima RH i BiH kroz mnogobrojne međunarodne kontakte, inicijative, razgovore i pregovore. Nakon potpisivanja "Washingtonskih sporazuma" (18. ožujka 1994.) u razrješavanje te najsloženije i najozbiljnije svjetske krize sve snažnije uključuju se i Sjedinjene Američke Države. Bio je to veliki politički izazov za američku administraciju, koja je nastojala još jednom pokazati i dokazati svoju stožernu ulogu na globalnoj svjetskoj političkoj sceni. To se dogodilo, međutim tek godinu dana kasnije u Daytonu. No, put do Daytona tada je bio jako, jako dalek.

Mnogi ozbiljni vojni analitičari u međunarodnoj zajednici u to vrijeme tvrdili su, iz vrlo pragmatičnih razloga, kako objektivna i realna politička rješenja moraju jednostavno uzimati u obzir realnost na terenu koja, kako su naglašavali, predstavlja stvarni odnos vojnih snaga između sukobljenih strana. Ne smije se zaboraviti da su u to vrijeme pobunjeni Srbi još uvijek kontrolirali oko 25% teritorija Republike Hrvatske i gotovo 70% teritorija Bosne i Hercegovine. U takvim okolnostima gotovo nijedan realan i objektivan političar u međunarodnoj zajednici nije vjerovao u politička rješenja koja će biti prihvatljiva za sve sukobljene strane. Znali smo da Karadzic, Mladić i Martić nikada neće pristati na političke ustupke koji bi zadovoljili Hrvate i Bošnjake, sve dok na to ne budu prisiljeni vojnom silom i snagom. Sve je dakle bilo jasno! Samo novi odnosi vojnih snaga na terenu mogli su voditi prema novim prihvatljivim političkim rješenjima. U tom kontekstu srpske stavove najjasnije je iskazivao Lord Owen, predsjedatelj Kontaktne skupine koji je često isticao: Nemojte se nadati da ćete za zelenim stolom dobiti ono što niste kadri osvojiti na vojnom planu.
No,zaboravio je Lord Owen da su Srbi najprije uz pomoć JNA već 1990. godine razoružali sve druge republike i narode u bivšoj zajedničkoj državi, da bi tek nakon toga zajedno s JNA krenuli u rat protiv Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, kako bi demonstrirali svoju vojnu snagu i "viteštvo". Nažalost, jednako kao Lord Owen sve to je zaboravila i međunarodna zajednica, posebice Kontaktna skupina, koja je bila vrlo sklona prihvatiti pravo jačega da nameće politička rješenja. I sve je bilo jasno! U ratnim uvjetima početkom devedesetih, tako je htjela međunarodna zajednica, politička pozicija zaraćenih strana bila je proporcionalna isključivo i jedino njihovoj vojnoj snazi i uvjerljivosti na terenu. Sukladno tome, naslijedivši od JNA sva okupirana područja u RH i BiH, Martić i Karadzic imali su stoga vrlo dugo, i predugo, iznimno važnu ulogu u svim pregovorima s međunarodnom zajednicom, posebice u pregovorima vodenim u Zenevi. To je trajalo sve dok njihova brutalnost, bahatost i netolerantnost nije svedena na pravu političku mjeru i poziciju operacijama Hrvatske vojske i Armije BiH tijekom 1994. i 1995. godine.

Znajući za ta pravila igre Karadzic, Mladić i Martić činili su sve kako bi kroz novu mobilizaciju pobunjenih Srba osigurali svježe snage za završni napad na Bihać. Svakog dana, svakim satom rasla je napetost i opasnost od eskalacije i širenja sukoba, ne samo oko Bihaća, nego gotovo na svim crtama bojišnice.
Težinu situacije potvrđuje i izvješće američke veleposlanice pri UN-u gospođe Madeleine Albright Vijeću sigurnosti, 29. studenoga 1994., u vrijeme kulminacije Prve bihaćke krize: Bosanski Srbi su ti koji su započeli taj rat, oni su i ti koji jedini odbijaju Plan Kontaktne skupine o prekidu sukoba. Potporu Karadžićevoj i Mladićevoj agresiji na UN-ovu zaštićenu zonu Bihaća daju i Srbi iz tzv. Krajine koji nesmetano napadaju suvereni teritorij Bosne i Hercegovine ignorirajući međunarodno priznatu granicu između RH i BiH. Takvo ponašanje koje je usmjereno ka povezivanju i objedinjavanju područja koje drže Srbi iz tzv. Krajine sa područjima koje kontroliraju bosanski Srbi može potpaliti i širi Balkanski rat. U istom izvješću gospoda Albright posebno je naglasila: Činjenica je kako se napadi na UN-ovu zaštićenu zonu Bihaća provode s aerodroma Udbina u Hrvatskoj, koji kontroliraju pobunjeni hrvatski Srbi. Sve to predstavlja veliku sigurnosnu prijetnju postrojbama UNPROFOR-a na terenu, a uzrokovalo je i ogromne civilne žrtve u Bihaćkom džepu. Vlada SAD zbog svega toga misli da takva vrsta agresije zahtijeva primjerene vojne reakcije i odstrane NATO-a.


UKLJUČENJE SAD-a U RAZRJEŠAVANJE KRIZE I ZNAČAJ WASHINGTONSKIH RAZGOVORA U STUDENOM 1994. GODINE

Kako bi se spriječila daljnja eskalacija sukoba oko Bihaća koja je prijetila velikim brojem izbjeglica, ogromnim civilnim žrtvama, te humanitarnom krizom nepredvidivih razmjera, u tješavanje tog svjetskog kriznog žarišta uključila se i američka administracija. S obzirom na to da UN-ov obavještajni sustav jednostavno nije funkcionirao i da je vrlo često umjesto pouzdanih informacija slao dezinformacije koje su uglavnom zbunjivale predstavnike međunarodne zajednice, te onemogućavale traženje i pronalaženje prihvatljivih političkih rješenja, američka administracija prioritetno je nastojala uspostaviti svoj obavještajni sustav kako bi imala što bolji i potpuniji uvid u stvarno stanje snaga na terenu. Bez osiguranja pouzdanih i pravovremenih informacija u realnom vremenu, usklađivanje političkih rješenja sa stvarnim odnosom snaga na terenu bilo je gotovo nemoguće.Početkom studenog 1994. ponovno sam bio u Washingtonu, tada s načelnikom Glavnog stožera HV-a generalom Jankom Bobetkom. U State Departmentu razgovarali smo s ambasadorom Holbrookeom, a nakon toga u Pentagonu s načelnikom združenog stožera američke vojske generalom Shalikashvilijem, kao i njegovim suradnicima generalom Sullivanom, te generalom Wesleyem Clarkom. Dobro se još uvijek sjećam Holbrookove reakcije, kad se počeo nervozno vrpoljiti na svojoj stolici nakon odlučne izjave generala Bobetka: Krećemo u napad na svim frontovima!

Čini mi se da je to zaista bilo jedno od najkritičnijih razdoblja Domovinskog rata. General Bobetko je naglašavao: Hrvatska neće mirno gledati sve ovo što se dešava oko Bihaća. Bit ćemo prisiljeni reagirati. To jednostavno moramo učiniti kako bi u slučaju pada Bihaća spriječili prodor vojske bosanskih Srba na privremeno okupirana hrvatska područja, te da bi spriječili srpski masakr civilnog stanovništva u Bihaću.

Holbrooke je uzvratio: Ne smijete krenuti, u takvoj se vojnoj operaciji širokih razmjeru ne bi mogle izbjeći goleme žrtve i novi veliki val izbjeglica. Dobro se još sjećam reakcije generala Bobetka koji je vidno iznenađen Holbrookeovim odgovorom rekao: To je vaš stav, mi sad idemo u Pentagon i tamo ću razgovarati s generalom Shalikashvilijem. On sigurno dobro razumije ozbiljnost i složenost nastale situacije s vojnog aspekta.

Nakon pola sata general John Shalikashvili — načelnik združenog stožera američke vojske dočekao nas je s istim riječima: HV ne smije krenuti u vojnu operaciju širokih razmjera. Pritom nije prihvatio Bobetkovo objašnjenje da je to jedini način da se spriječi genocid u Bihaću. Ispostavilo se da je Holbrooke odmah nazvao Shalikashvilija i "pripremio" ga za razgovor s hrvatskim izaslanstvom.
Bio je to prvi u nizu razgovora koji su slijedili glede iznalaženja prihvatljivih rješenja Bihaćke krize. Stav hrvatske državne politike bio je jasan i odlučan: ako Srbi s privremeno okupiranih teritorija Republike Hrvatske nastave s napadima na Bihać, nesmetano prelazeći međunarodno priznatu granicu između Republike Hrvatske i BiH, Hrvatska vojska će pokrenuti napad na svim crtama razdvajanja kako bi zaštitila svoje međunarodno priznate granice. To je ipak zabrinulo američku administraciju, ali i širu međunarodnu zajednicu. Novu neželjenu eskalaciju sukoba još većih razmjera nitko nije želio.

Dva tjedna kasnije, 29. studenoga 1994., opet sam došao u Washington, ovaj put s ministrom obrane RH Gojkom Šuškom. Nalazili smo se u hotelu, kojih stotinjak metara udaljenom od Pentagona. U telefonskom razgovoru s predsjednikom Tuđmanom, ministar Šušak je rekao: Predsjedniče, ovdje ima sve više onih koji tvrde da se pad Bihaća ne može spriječiti i da je time rat u Bosni i Hercegovini praktički završen pobjedom Karadžića i Mladića. Bili smo iznenađeni činjenicom da se Karadžićev utjecaj na Kontaktnu skupinu proširio i do Washingtona. Povjerljive obavještajne informacije govorile su da je pad Bihaća pitanje sata, a ne više dana. Predsjednik Tuđman govorio je uzbuđenim, povišenim, ali i vrlo odlučnim glasom: Naš stav je jasan, Hrvatska vojska neće mirno gledati kako pobunjeni Srbi iz Hrvatske i s hrvatskih područja sudjeluju u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, dok im za to vrijeme UNPROFOR čuva leda. Međunarodna zajednica treba spriječiti eskalaciju sukoba, nove tragedije, nove izbjeglice, vise od 600.000 ih se već nalazi u Hrvatskoj...
Uli sati u Pentagonu je u glavnoj sali za sastanke Ministarstva obrane SAD-a započeo ključni sastanak. Sjedio sam uz ministra Šuška, tu je bio i naš veleposlanik Petar Sarčević i hrvatski vojni izaslanik Robert Hranj, a na američkoj strani pored ministra obrane dr. W. Perrya (počasnog doktora Sveučilišta u Zagrebu), sjedili su general Wesley Clark - bivši zapovjednik NATO-a i kandidat Demokratske stranke na predsjedničkim izborima 2004., ambasador Holbrooke, te predstavnici CIA-e, DIA-e i NSC-e.

Kako izbjeći novu eskalaciju glavnog sukoba, novu humanitarnu krizu, pad Bihaća, kako unaprijediti američko-hrvatsku vojnu suradnju, koja je upravo tog jutra i formalno potpisana, bile su teme ovog sastanka,g stožera .Ministar Sušak izložio je hrvatski stav, te naglasio da Hrvatska ne zahtijeva nikakvu vojnu pomoć, ali želi razumijevanje ako bude prisiljena napasti kako bi zaštitila svoje međunarodno priznate granice. Nakon što je direktor vojno obavještajne agencije general Hughes iznio prikaz stanja na terenu, osobno sam na zemljovidu izložio način na koji se može pomoći UN-jedno od zaštićenoj zoni grada Bihaća, te spriječiti nova humanitarna kriza nesagledivih razmjera.

U vojnom smislu pozicija 5. korpusa ABiH bila je izuzetno teška, no naglasio sam da Hrvatska vojska ima potpuni uvid u stanje na terenu i da će, ako bude nužno, svojim aktivnostima prisiliti srpske snage koje napadaju Bihać iz privremeno okupiranih područja Republike Hrvatske na povlačenje, te na taj način zaštiti Bihać od daljnjih razaranja. Veleposlanik Holbrooke nije se uključivao u raspravu, a u nastavku razgovora u Pentagonu ministar Perry je izrazio "puno razumijevanje Vlade SAD-a za sve probleme s kojima se Hrvatska susreće, od stotina tisuća izbjeglica do činjenice da pobunjeni Srbi na više od jedne hrvatskog državnog teritorija ne priznaju hrvatsku vlast, kao i činjenicu da je Hrvatska u tim ratnim vremenima bila suočena s vrlo teškim izazovom utemeljenja i stvaranja svojih oružanih snaga. No, naglasio je da im je "unatoč srpskim provokacijama, hrvatska suzdržanost u ovom trenutku izuzetno važna kako bi se izbjegla daljnja eskalacija sukoba, koja bi mogla destabilizirati čitavu regiju.

U nastalim okolnostima prijateljska razmjena stavova i mišljenja između hrvatskog državnog vodstva i američke administracije imala je posebno značenje, kako bi se ispitale sve mogućnosti za mirno rješavanje ove krize i našla prihvatljiva politička rješenja. No, uvijek smo imali na umu izjavu Lorda Owena, izrečenu još krajem 1993.: Ono što se vojnički izgubi ne može se više dobiti za zelenim stolom. Republika Hrvatska i tada je iskazivala punu kooperativnost u odnosima s međunarodnom zajednicom, ali i punu odlučnost da se padom Bihaća ne dovede u gotovo izgubljenu poziciju, jer ne treba zaboraviti da je u to vrijeme 25% hrvatskog državnog teritorija još uvijek bilo privremeno okupirano. S druge strane, s vojnog aspekta mogućnosti za oslobađanje privremeno okupiranih hrvatskih teritorija bile su gotovo idealne jer su sve svoje vojne snage pobunjeni Srbi iz tzv. Krajine prebacili u područje Bihaća, te je Hrvatska vojska bez većih problema mogla osloboditi svoj privremeno okupirani teritorij, koji je ostao gotovo potpuno prazan i bez ikakve obrane, a umjesto pobunjenih hrvatskih Srba čuvao ga je i branio UNPROFOR. Ipak, u cilju postizanja mirnog rješenja nastale krize Republika Hrvatska nastavila je diplomatske razgovore, tražeći odgovarajuće putove do postizanja prihvatljivih rješenja.

@Mar-kane ,da li si sudjelovao u toj akciji?

Prethodnica Zime 94 - Cincar...

1994. - VOJNA OPERACIJA "CINCAR"

DATUM: 1. - 3.11.1994. godine

VOJNOREDARSTVENA OPERACIJA: "Cincar"

BOJIŠTE: Prostor jugozapadne BiH.

CILJ OPERACIJE: Oslobođenje Kupresa i Kupreškog polja, otvaranje puta prema Bugojnu i prema Livnu i otklanjanje opasnosti od napada na Šuicu.

OSLOBOĐEN TERITORIJ: Oslobođeno je područje ukupne površine 200 četvornih kilometara.

POSTROJBE:
Hrvatska vojska: ZP Split, HVO
TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE: Llivanjskoj bojišnici odnosno Dinari. Cilj provedbe operacije je bio slabljenje i zaustavljanje neprijateljske ofenzive na Bihać i stvaranje pogodnog strateškog prostora za oslobađanje dijelova RH i BiH pod nadzorom pobunjenih Srba.



1994. - VOJNA OPERACIJA "ZIMA 94"

DATUM: 29.11. - 24.12.1994. godine

VOJNOREDARSTVENA OPERACIJA: "Zima 94"

BOJIŠTE: Prostor jugozapadne BiH.

CILJ OPERACIJE: Posredno, oslabiti pritisak bosanskih srba na zaštićeno područje Bihaća; potisnuti neprijatelja s Dinare i Livanjskog polja, te sa Golije i Staretine; posredno, utjecati na stabilnost situacije u Kupreškom polju i otkloniti mogućnost da Srbi iz Livanjskog polja pokušaju bočnim udarima ugroziti Sinj.

OSLOBOĐEN TERITORIJ: Oslobođeno je područje ukupne površine 200 četvornih kilometara.

POSTROJBE:

Hrvatska vojska: 126. dp, 4. gbr, 7. gbr, 80. dp, 6. dp, 114. b, 5. gbr, 1. HGZ, HRZ i PZO, SP HR HB.

TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE: Problemi u planiranju operacije bili su: dovođenje u pitanje Zagrebačkog sporazuma (potpisan 30.3.1994.), izbor postrojbi za djelovanje u zimskim uvjetima, kako osigurati legalnost akcije.

29. i 30.11.1994. Ubacivanje borbenih skupina u međuprostore neprijatelja (126. dp). 30.11.1991. Početak frontalnih djelovanja (126. dp). 30.11.1994. Uvođenje satnije 114. br. 3.12.1994. Uvođenje 4. gbr. 4.12.1994. Uvođenje 80. dp. 6.12.1994. Uvođenje 7. gbr. 7.12.1994. Stabilizacija bojišnice na Dinari. Početak napada istočnom stranom Livanjskog polja (5. gbr; 1. HGZ; 22. do i SP MUP-a). Borbena djelovanja i pomaci na bojišnici su trajali do 24.12.1994. U to vrijeme se operacija smatra završenom.

Koliko se sjećam , moja postrojba ( 3.GB ) je bila na nekom boku u vrhu Kupreškog polja pa preuzeli Goliju (FAL puške nisu mogle pucati , smrzle!), znači nismo bili u udarnim grupama , nego rezerva (još smo bili tada u ustroju...) , baš ću pitati kuma gdje smo točno bili.Ali zime se sjećam , brr...
Iskreno , tada nismo niti znali kakva je akcija , samo ti kaže ajd tamo , ne pitaš puno

odličan tekst HV-HVO su spasili krajinu a oni tako

ova 101 brigada HVOa u Bihaću nešto sam o njoj čitao iako slabo al je bilo dosta muljanja

čitam neke članke sto piše onaj dretar muslimanski poslušnik i svu krivnju za bezizlaznu situaciju oko bihaća baca na Vladu Šantića jer je on kao povukao HVO sa bojišta oko Bihaća i time skrivio pogibiju dosta muslimana(tigrova). također piše nešto i o njegovoj pogibiji točnije atentatu samo neznam koliko mogu tome vjerovati piše da je dudaković bio u trenutku atentata u sobi do šantićeve i da nije nista cuo ni vidio tj da je sudjelovao u njemu

ako netko zna više o tome

i još nešto ako netko zna više o ovome bombardiranju livanjske crkve molio bih ga da napiše hvala onima koji su spriječili tu akciju jer bih ja prvi nastradao da je bila sprovedena u djelo

bi li mogao nešto napisati o oslobođenju kupresa 94 godine obzirom da ima i među našima ljudi koji tvrde da se radilo o namještaljki i dogovoru?
koliko ja znam te prilike je i klica izgubio nogu od mine.

ova 101 brigada HVOa u Bihaću nešto sam o njoj čitao iako slabo al je bilo dosta muljanja

čitam neke članke sto piše onaj dretar muslimanski poslušnik i svu krivnju za bezizlaznu situaciju oko bihaća baca na Vladu Šantića jer je on kao povukao HVO sa bojišta oko Bihaća i time skrivio pogibiju dosta muslimana(tigrova). također piše nešto i o njegovoj pogibiji točnije atentatu samo neznam koliko mogu tome vjerovati piše da je dudaković bio u trenutku atentata u sobi do šantićeve i da nije nista cuo ni vidio tj da je sudjelovao u njemu

ako netko zna više o tome

Zovem se Ivica, rođ. sam u Bihaću i cijeli rat sam tamo proveo. Bio sam dozapovjednik AT skupine GS HVO regije Bihać i dosta znam o događanjima u Bihaću iz tog razdoblja. Taj Dretar, koji je sebi dao pravo da piše o HVO Bihać, nije vrijedan spomena. Pobjegao je iz Bihaća tijekom 1992.g. i nastanio se u Belgiji. Gen. Šantić nije povukao snage HVO sa zavaljskog platoa jer nije ni bio u Bihaću te 1994.g. (stigao pred Božić 1994.g.). Mi smo taj plato izgubili vojnički, nakon dva mjeseca svakodnevnih borbi i 10 puta nadmoćnijeg neprijatelja. Nije istina da je itko od ''Tigrova'' 502. br. poginuo prilikom vraćanja te teritorije. Pomoć nam je pružio samo Šargan sa svojom 501. br.
Dudakovićev plan je bio pustiti da hrvatska sela stradaju kako bi izazvao reakciju HV što se i dogodilo. Zauzimanjem Dinare i Bos. Grahova Srbi su prebacili većinu elitnih snaga na to područje što je nama otvorilo mogućnost oslobađanja Vedrog polja, na pravoslavnu Novu godinu, a mjesec dana poslije i sela Zavalje, Međudražje, Veliki i Mali Skočaj.

Dobrodošao na forum

Ako budeš imao vremena i volje, napiši malo više o tim vremenima (naravno štiteći identitet ljudi koliko god moguće), vjeruj da većina ljudi vrlo malo zna o položaju Hrvata u i oko Bihaća.

Dretar je jedan smrad, imao sam priliku s njim diskutirati na jednom drugom forumu, toliku količinu samohvale i pljuvanja ostalih Hrvata je bilo baš degutantno slušati (čitati). Dovoljno da se i iz površnog kontakta zaključi da se radi o ološu i anti-Hrvatu. Čak je i uredio članak na Wikiju o bihaćkom HVO-u na način koji optužuje pok. Šantića i HVO općenito.

U pripremi je tema 2. bihaćka kriza , pa ako budeš imao vremena , napiši šta više , jer nema puno izvora vjerodostojnih iz tog kraja.

dobro došao, ako možes nam malo pojasnit odnose HVO-a sa armijom tokom rata, te kakvi su danas odnosi hrvata sa bošnjacima u gradu..........i ako me mozes podsjetit kako se zove onaj dio bihaća di su hrvati di je trebo bit pravljen most ili je već napravljen, unaprijed hvala

Jesi ih priupitao da li su učestvovali u tome? Jeste , Vinko je nagazio na paštetu koliko sam čuo , zadnji put sam ga vidio 93.

Čitao sam taj članak na Wiki i bio sam zgrožen glupostima koje je Dretar napisao. Vrlo brzo sam se ''sukobio'' s njim na portalu Javno.info i došao do zaključka da je to jedan ogorčeni i bolesni starac koja sebi poklanja veliku pozornost, bar što se rata tiče. Od svega što je naveo, istina je jedino da je oko dva mjeseca bio predsjednik HDZ-a i HVO-a. Sve ostalo je samo plod njegove bujne mašte.
HVO u Bihaću, zvanično, je osnovan 25. svibnja 1992.g. iako su u svim hrvatskim selima postojale organizirane ''seoske straže'' još u rujnu 1991.g. Navedenog datuma formirana je 2. hrvatsko-muslimanska brigada, pod zapovijedanjem Atifa Dudakovića, i to je taj HVO što je Dretar osnovao. U srpnju ili kolovozu, pješice preko tzv. RSK, stiže bojnik Vlado Šantić i postaje Načelnik stožera te brigade.
Takvo stanje je potrajalo do studenog 1992.g. kad je je pukovnik V.Šantić, u međuvremenu je promaknut, postiže politički dogovor s predstavnicima Bošnjaka i izdvaja HVO frmirajući GS HVO regije Bihać, vlastitom zonom odgovornosti u dužini od 42 km, od Lohovskih brda preko V.Skočaja, Plješevice do V. Baljevca tj. bivše zračne luke Željava.
HVO je organiziran kao:
*GS HVO regije Bihać
- VP HVO
- Garda HVO (novaci koji su obašali službu osiguranja na objektima HVO)
- PPN Johanovi sokolovi
* 101. pukovnija - Ante Knežević Krpe
-Satnije od 1-5 (5. satnija je organizirana u V. Kladuši)
-Topništvo
-Logistika
-Radni vodovi
Sve ukupno oko 800 ljudi. Kroz postrojbe je prošlo otprilike oko 1100 ljudi.
Nakon odvajanja, većina muslimana je napustila HVO ne zbog njihove netrpeljivosti već generala Šantića. Ostalo ih je samo nekoliko koji i pored pritisaka i jedne i druge strane nisu htjeli napustiti postrojbe HVO-a (Enko, Alen, Džane, Jusuf i njegova tri sina itd.)
Prva godina rata donijela je nekoliko sukoba sa postrojbama VRS i VRSK (Miloševac, Pršine uvale, Lohovska brda). Sljedeća, 1993.g., poslije sukoba ABiH i HVO-a u drugim područjima donijela je i prešutno primirje sa Srbima pa su uspostavljeni čak i nekakvi kontakti (da ne krijem, bilo je i šverca). Do sukoba sa 5. korpusom ABiH nije došlo. Koliko nam je naruku išao sukob sa Fikretom Abdićem, nikad nećemo znati. Poslije rata sam čuo da je tri puta dolazila ''direktiva'' iz Sarajeva da se HVO razoruža, što čelništvo 5.K. nije ispoštovalo.
U međuvremenu je gen. Šantić napustio Bihać i kako neki tvrde stao na stranu Fikreta Abdića iako nikad nitko nije takvo što potkrijepio bilo kakvim dokazima. Ja, koliko znam, bio je u Zagrebu.
Tad dolazi, za nas kobna, 1994.g., kraj rujan, kad četnici iz Hrvatske kreću s općom ofanzivom na Bihać i to preko naše zone odgovornosti. Iznenada napadaju selo V.Skočaj i zauzimaju ga. Nakon par dana, selo je vraćeno i mislili smo je ta ofanziva skršena. Međutim, Srbi iz BiH slabe svoje pozicije prema Bihaću što je povod 5.K. da napusti ''zaštićenu zonu'' i krene u ''oslobađanje Bosne''. To se vrlo brzo pokazalo kao pogreška jer nisu imali snage za takav pothvat. Za to vrijeme Srbi iz Hrvatske kreću u puno ozbiljniju operaciju. Prvo smo izgubili Lohovska brda i Dobrenicu zatim V. Skočaj, M.Skočaj, Međudražje, Zavalje i Vučjak. Padom tih sela četnici su izbili na rub Zavaljskog platoa i naša 2. satnija na Željavi se morala povući, iako su prije toga mjesec dana odolijevali napadima vukovarskih Škorpiona. Poslije toga smo bili u skroz podređenom položaju jer s tih pozicija su bez problema kontrolirali događanja u Bihaću. Pad Vedrog polja dogodio se 22.11. 1994. i to pod neobjašnjivim događanjima. Netko je zapovjedio da vojska napusti položaje i povuče se kod škole, u međuvremenu se magla diže, vojska se ne može vratiti na položaje i četnici ušetaju u selo skoro bez otpora. U tim teškim trenucima u našim zapovjedništvima pojavljuju se Hrvati koji su bili u sastavu 5.K. i polako preuzimaju kontrolu. jeli to trebao biti uvod u nešto što se trebalo dogoditi ''tri puta'' ne znam. Četnike smo zaustavili na prilazima gradu, oko 500 m. od bolnice u području V.polja i Žegara. Sve vrijeme ofanzive pomoći 5.K. nije bilo, ni u ljudstvu ni u tehnici.
Pred Božić slijeće zrakoplov u Ćoraliće i s njim se vraća gen. Šantić. To je bila nada. Stiže streljivo koje nam je kronično nedostajalo (napad na Skočaj sam čekao sa 30 metaka a na Zavalje sa 45, doslovno sam ga skupljao od ljudi).
Brojno stanje, nikakvo. Puno ljudi u bijegu i kod nas i u 5.K. ( u dvije bihaćke brigade, 5.K. ''nestalo'' je oko 1200 ljudi)
Brojni pokušaji da se povrati izgubljeno uvijek je završavalo neuspjehom. Dolaskom gen. Šantića, stvari se pokreću. VP HVO ljude vadi, bukvalno iz mišjih jama. Po zapovijedi gen. Šantica 20.12. 1994.g. formira se AT skupina kao zamjena za PPN, koji se pod udarima četnika raspao. AT će biti nositelj daljnje borbe i iz tog vremena potječe prva akcija koja je uspjela povratiti izgubljene položaje u području Vedrog polja.
Na pravoslavnu Novu godinu oslobođeno je Vedro polje i Žegar a mjesec dana poslije i cijeli zavaljski plato. Bio bih bezobrazan kad ne bih spomenuo veliku pomoć koju nam je pružio brigadir Senad Šarganović sa svojom 501.br. a posebno Bataljon Ljutoč. To je čovjek koji nikad nije imao rezerve prema Hrvatima, ni tad ni poslije rata, smatrajući ih prije svega prijateljima. To su događaji iz Prve bihaćke krize. Možda sam bio preopširan ali vjerujte da je i ovo skraćena verzija. Ovo je moje svjedočenje, nije utemeljeno na dokumentima, samo sjećanje, zbog toga će možda izgledati i subjektivno. Ako vas što interesira slobodno postavite pitanje a ja ću pokušati odgovoriti. Moram Vam priznati da mi je izuzetno drago što to nekog interesira.

Na prvi dio pitanja sam djelomično odgovorio kroz prethodni tekst.
Odnosi Hrvata i Bošnjaka (Muslimana) u Bihaću su oduvijek dobri. Većina njih se borila u OS NDH, poglavito u ustašama, Mnogi muslimani s tog kraja su obnašali visoke funkcije u NDH (Alen Mehičić iz B.Petrovca, Džafer-beg Kulenović iz Kulen Vakufa ) i mogu reći da nikad nije bilo netrpeljivosti između nas. Kad su Srbi u Hrvatskoj zauzeli Vaganac, Drežnik, Rakovicu, Slunj, muslimani su mnoge izbjeglice primili i skrbili se o njima dok im nije bilo omogućeno da se vrate u Hrvatsku. Mnogi su svoje osobne dokumente falsificirali, kako bi bi ovi bez problema a mogli proći područja pod kontrolom Srba. Nisu vjerovali u Alijine teze o tome da to nije njihov rat. Šargan je imao postrojbu organiziranu i obučenu još u studenom 1991.g. Nakon svega što sam naveo, reći ćete kako je sve idealno ali nije. Dolaskom oficira JNA, Drekovića (Sandžak), Dudakovića (B.Dubica) i mnogih drugih, stanje postaje napeto, posebno zbog Dudakovića i njegove netrpeljivosti prema gen. Šantiću (moram priznati da je i general tome poprilično kumovao) ali sve te afere su uvijek stišane i razum je prevladao.
Sve do otmice gen. Šantića bilo je dosta dobro a tad, vjerujte mi, nikad mi gore nije bilo. S AT-om sam proveo na osiguranju zgrade GS u samom centru Bihaća i svaki dan pijanih propalica ne može nestati. Iako se većina Bišćana s tim nije složila. Pričao mi je jedan momak iz Bužima, poslije rata, da je njihov zapovjednik Izet Nanić, noć prije otmice stigao u Bužim i rekao svojim suradnicima, citiram: ''Večeras će se dogoditi nešto ružno'', i odbio je doći na tu famoznu proslavu.
A 505. Bužimska brigada je slovila kao najekstremnija. Ja i danas vjerujem da su za sukobe Hrvata i Bošnjaka krivi JNA oficiri i jedne i s druge strane a po nalogu treće strane.
Danas, ne živim više u Bihaću. Od 1999.g. živim u Livnu, i ne idem često u Bihać. Tamo mi žive brat, mater i još puno rodbine. Prema bratovim pričama, odnosi između Hrvata i Bošnjaka su dosta dobri. Posla nema ni za jedne ni za druge. Našima je lakše jer je granica blizu. Školovani Hrvati u Bihaću mogu lakše naći posao od Bošnjaka jer uvijek postoji nacionalni ključ, to što ih se ništa ne pita, koga briga, ne pita nas se ništa ni u krajevima gdje smo puno brojniji. Sve u svemu ako imaš prijatelja Bošnjaka u Bihaću onda stvarno imaš prijatelja. Bihaćki Bošnjaci se u svemu razlikuju od svojih sunarodnjaka u BiH i Hrvate smatraju prijateljima. To se odnosi na obične ljude. Karijeristi su izuzeti od toga jer, kao i svuda, da bi se probio moraš mrziti mada i tu ima iznimki. Mnogo primjera bih mogao navesti ali to bi razvuklo ovaj tekst.

TG BBB, ispričavam se, naselje se zove Vrkašić s lijeve strane i Kralje s desne strane Une.

Drukčije okolnosti, drukčiji generirani stavovi.
Znaš li koliko Hrvata ima u BiHaću. Okoprilike po župnim, općinskim ili nekim drugim statistikama?

Mogu li se svadbene svečanosti i svadbena kolona organizirati sa šahovnicom po gradu i možeš li sa zastavom hrvatskog naroda u BiH komotno proći po ulicama Bihaća?

Isprika krivo sam protumacio.

Gdje Dudaković organizira obranu !?

[quote="asantic1"]
HVO u Bihaću, zvanično, je osnovan 25. svibnja 1992.g. iako su u svim hrvatskim selima postojale organizirane ''seoske straže'' još u rujnu 1991.g. Navedenog datuma formirana je 2. hrvatsko-muslimanska brigada, pod zapovijedanjem Atifa Dudakovića, i to je taj HVO što je Dretar osnovao. U srpnju ili kolovozu, pješice preko tzv. RSK, stiže bojnik Vlado Šantić i postaje Načelnik stožera te brigade.


Nakon odvajanja, većina muslimana je napustila HVO ne zbog njihove netrpeljivosti već generala Šantića. Ostalo ih je samo nekoliko koji i pored pritisaka i jedne i druge strane nisu htjeli napustiti postrojbe HVO-a (Enko, Alen, Džane, Jusuf i njegova tri sina itd.)

Do sukoba sa 5. korpusom ABiH nije došlo. Koliko nam je naruku išao sukob sa Fikretom Abdićem, nikad nećemo znati. Poslije rata sam čuo da je tri puta dolazila ''direktiva'' iz Sarajeva da se HVO razoruža, što čelništvo 5.K. nije ispoštovalo.

U međuvremenu je gen. Šantić napustio Bihać i kako neki tvrde stao na stranu Fikreta Abdića iako nikad nitko nije takvo što potkrijepio bilo kakvim dokazima. Ja, koliko znam, bio je u Zagrebu.

U tim teškim trenucima u našim zapovjedništvima pojavljuju se Hrvati koji su bili u sastavu 5.K. i polako preuzimaju kontrolu. jeli to trebao biti uvod u nešto što se trebalo dogoditi ''tri puta'' ne znam. Četnike smo zaustavili na prilazima gradu, oko 500 m. od bolnice u području V.polja i Žegara. Sve vrijeme ofanzive pomoći 5.K. nije bilo, ni u ljudstvu ni u tehnici.
Pred Božić slijeće zrakoplov u Ćoraliće i s njim se vraća gen. Šantić. To je bila nada. Stiže streljivo koje nam je kronično nedostajalo (napad na Skočaj sam čekao sa 30 metaka a na Zavalje sa 45, doslovno sam ga skupljao od ljudi).

Brojno stanje, nikakvo. Puno ljudi u bijegu i kod nas i u 5.K. ( u dvije bihaćke brigade, 5.K. ''nestalo'' je oko 1200 ljudi)
Brojni pokušaji da se povrati izgubljeno uvijek je završavalo neuspjehom. Dolaskom gen. Šantića, stvari se pokreću. VP HVO ljude vadi, bukvalno iz mišjih jama. Po zapovijedi gen. Šantica 20.12. 1994.g. formira se AT skupina kao zamjena za PPN, koji se pod udarima četnika raspao. AT će biti nositelj daljnje borbe i iz tog vremena potječe prva akcija koja je uspjela povratiti izgubljene položaje u području Vedrog polja.

Na pravoslavnu Novu godinu oslobođeno je Vedro polje i Žegar a mjesec dana poslije i cijeli zavaljski plato. Bio bih bezobrazan kad ne bih spomenuo veliku pomoć koju nam je pružio brigadir Senad Šarganović sa svojom 501.br. a posebno Bataljon Ljutoč. To je čovjek koji nikad nije imao rezerve prema Hrvatima, ni tad ni poslije rata, smatrajući ih prije svega prijateljima. To su događaji iz Prve bihaćke krize.

Evo izdvojio sam njazanimljivije .

asantic1, super postovi

91. su bile seoske straže,a Dudaković je zap. te mješovite brigade iz 5/92.

Je sad sam i ja shvatio .
Isprika ,vec sa m i gore ispravio.
Blagodarim gosn.

MRSHO, HVALA NA POHVALAMA.

hvala na objašnjenjima brate, i sam znam puno biscana i to su potpuno drugaciji ljudi od muslimana iz srednje bosne i hercegovine, oduvijek su bili ajmo rec pro hrvatski orijentirani