Sve najbolje,danas je vaš dan.

Možda i nadođem...ako si žena,želim ti lijep dan

Eto vidiš,ne ocjenjuj ljude po prvom dojmu

Koje su žene obilježile hrvatsku povijest?

Marija Jurić, s nepune 22 godine tek započinje novinarsku karijeru u Obzoru i tekstove - žestoko protumađarski intonirane još potpisuje anonimno.

Djetinjstvo je provela u Hrvatskom Zagorju gdje je otac kupio imanje Golubovec u blizini Varaždina i dobio posao kao upravitelj posjeda baruna Geze Raucha. Obiteljski odnosi Jurićevih bili su kronično poremećeni i Zagorka je proživjela nasilničko djetinjstvo. Iz atmosfere stalnih tučnjava i svađa bježala je u zaštitničko okružje seoskih ljudi kakvi su bili njezina dadilja Marta i pripovjedač Tenšek.

Književni talent, duboki osjećaj za socijalnu pravdu ali i 'revolucionarni karakter' u ponašanju, Zagorka je pokazivala već od najranije dobi.

U desetoj godini izazvala je incident zbog kojeg je obitelj skoro bila optužena za veleizdaju (na prijamu u banovu čast pozvala je samog Khuena da brani Hrvate od Mađara!);
U dvanaestoj je zbog samoinicijativno pokrenutih (svojih prvih) Samostanskih novina (u kojima je prenijela Tenšekove narodne priče i legende) zaradila školski ukor; u osamnaestoj je s bratićem pokrenula amatersku kazališnu družinu i školski list Zagorsko proljeće (1891.) u kojem je kao urednica s muškim imenom (M. Jurica Zagorski – njezin prvi pseudonim) objavila uvodnik o nacionalnom junaku Hrvatskog Zagorja i vođi seljačkog ustanka iz 1533. Matiji Gupcu, čiji duh, vraćajući se u 19. stoljeće optužuje Hrvate što su još uvijek pod stranim hegemonom.[6] Zbog tog teksta list je bio zabranjen a njoj savjetovano da se prestane baviti pisanjem jer javni (politički) rad nije za žene: one moraju biti poslušne i baviti se kućanskim poslovima.

Onemogućena u daljnjem školovanju, Zagorka želi postati glumicom ali je roditelji, da bi je 'disciplinirali', udaju za 18 godina starijeg neženju kojem je bio obećan veliki miraz. Brak je Zagorka doživljavala kao novo ropstvo u kojem je bila «podvrgnuta moralnoj inkviziciji» (Prohaska,1921: 267) a muža kao mađarskog šovinistu, no solidno je naučila 'jezik svog kolonizatora' i završila tečaj telegrafije što joj je koristilo u kasnijem radu.

Pisala je političke reportaže i anonimno ih objavljivala u Obzoru (najpoznatija «Egy percz» o upotrebi službenog jezika na hrvatskim željeznicama) dok ih nisu zapazili neki političari, među kojima i biskup Josip Juraj Strossmayer, koji je bio većinski vlasnik Obzora. Zahvaljujući njegovom pokroviteljstvu dospjela je u redakciju kao urednica za mađarsko-hrvatsku politiku.

Uz utjecajnog mentora, Zagorka je odmah stekla i moćnog neprijatelja. Za glavnog urednika Šimu Mazzuru, žensko u redakciji bio je prvorazredan kulturni i moralni skandal jer, tvrdio je on «ni u Londonu gdje sufražetke vuku redari po ulicama, nema ženske u političkoj redakciji».[8] Mazzura je, prema Lasiću, bio antifeminist s «patološkom sviješću o muškoj superiornosti» koji je Zagorki narednih godina prilijepio etikete što su je pratile sve do smrti: «baba bez imena i ugleda, nitko i ništa, zagorska kravarica i k tome još zaražena socijalističkim mentalitetom i feminističkim novotarijama» (Lasić, 1986:68).

Ulaskom u redakciju Zagorka se suprotstavila tradicionalnom uvjerenju kako je pisanje 'u suštini muška aktivnost' a pritom je prekršila još jedan tabu: onaj da žena ne može (ne smije) biti političko biće. U spomenutoj autobiografiji 80-godišnja Zagorka svjedoči:

"Pod teškom društvenom zabludom da su novinarsko zvanje i politički rad isključivo samo muško poprište rada, prolazila sam u svojem novinarskom zvanju kao nevino okrivljeni kroz pranger španjolske inkvizicije. Taj mi je rad bio potrebom života kao hrana, zrak i sunce tijelu i moje političko djelovanje smatrala sam nečim sasvim prirodnim. Pošto nisam uvažavala društvenu zabludu, koja je stvorila nepisan zakon protiv javnog rada žene, naišla sam na putu toga rada na neprijateljstva, čije posljedice snosim još danas." (Zagorka, 1953:23).

Isti stav ponovila je i nekoliko godina kasnije:[9]

"Svugdje sam bila dočekivana s nepovjerenjem i prezirom jer je žena u politici u 19. stoljeću bila smatrana poput žene u javnoj kući. U redakciji Obzora svatko me gledao s čuđenjem ( ...) A ja sam u prvom redu širila feminizam i u ženama budila volju da sudjeluju u javnom životu. Moja je težnja uvijek bila emancipacija žena." (Đorđević, 1979:161-162).
Zagorku su u redakciji isprva doista zaključavali u sobicu kako je nitko od posjetitelja ne bi vidio. Međutim, 1903. godine, za vrijeme općenarodnog ustanka protiv Khuenove diktature, kad se cijela redakcija bila povukla da ne bi završila u zatvoru, ona je sama punih pet mjeseci vodila i uređivala najveće zagrebačke dnevne novine. Ujedno je aktivno sudjelovala u radu Glavnog narodnog odbora, a kad su uhićene članice Kola radnih žena (ženske udruge tipografskih radnica koju je osnovala još 1897. godine), predvodila je prve ženske demonstracije s tisuću žena. I sama je završila u zatvoru, a početkom 20. stoljeća otići u zatvor, i to zbog politike, prema Lasiću, «bilo je za jednu ženu ono krajnje što joj se moglo dogoditi: bio je to skandal bez presedana» (Lasić, 1986:114).[10]

Za samu Zagorku, prema osobnom svjedočenju, bilo je to najljepše razdoblje njezinog života. U zatvoru je napisala dramu Evica Gupčeva u kojoj je feministički 'reinterpretirala' nacionalnu povijest i povijest vlastitog mladenačkog pisanja i anticipirala svoj budući literarni rad. Pretpostavila je, naime, da je vođa seljačke bune iz 1533. bila ustvari žena (koja je kao takva već fiktivno postojala u usmenoj predaji) a ne muškarac – kako je to zabilježeno u pisanoj povijesti u kojoj žena nije mogla biti pravni subjekt (osim kao svjedokinja u procesima protiv vještica).[11] Drama je zbog cenzure ostala neobjavljena, ali se s uspjehom (iz rukopisa) prikazivala u Dubrovniku i u Splitu (pod austrijskom vlašću) a tek s padom Khuenovog režima i u Zagrebu.

Zagorka se u desetogodišnjoj novinarskoj karijeri od 1895. do 1905., prateći rad zajedničkog hrvatsko-ugarskog parlamenta u Budimpešti, afirmirala kao prva moderna novinarka i politička reporterka u Jugoistočnoj Europi. U europskim političkim krugovima javno ju je podržavao Tomaš Masaryk a jedno od rijetkih, i njoj najdražih priznanja u Hrvatskoj (jer joj je bilo upućeno kao ravnopravnom čovjeku) stiglo je od hrvatskog političara i novinara Frana Supila. On joj je napisao iz Egipta:

"Saznao sam da ste odbili sjajno namještenje u Pester Loydu. Politički izvjestitelj ovoga lista značilo bi stupiti na europsku pozornicu. Vi ste ostali radje iza kulisa svoje domovine. Zagorčice, vi ste muž na mjestu."[12]

K'o što sam naslov kaže...

"Budi jako oprezan da ne rasplačeš ženu jer Bog broji njene suze. Žena je nastala od muškarčevog rebra, a ne od njegovih stopala da se po njoj gazi. Ne od njegove glave da se njome vlada, nego od boka da mu bude jednaka. Ispod ruke da bude zaštićena i pokraj srca da bude voljena." (iz Talmuda)

Nek je sretno svim ženama i onima koji se tako osjećaju.