Etničko čišćenje Hrvata i Muslimana – civila!

- raspirujući nacionalnu i vjersku mržnju, četnici (ustanici) su širom Bosne i Hercegovine, a osobito u istočnoj Hercegovini, istočnoj, jugozapadnoj i dijelovima srednje Bosne ( ali i u susjednim područjima Hrvatske – Dalmacija ) počinili, od 1941. do 1945., najbrutalnije zločine klanja, ubijanja, silovanja i uništenja čitavog hrvatskog i muslimanskog stanovništva, uz svekolike pljačke pokretne i uništavanja nepokretne imovine

- u tijeku Drugog svijetskog rata četnici su na području Bosne i Hercegovine do temelja spalili i uništili oko 300 hrvatskih i muslimanskih gradića , sela i zaselaka sa preko 500 stratišta – pogubilišta, opljačkano je spaljeno i razoreno na desetke tisuća domova; pri tome su četnici opljačkali i oskrnavili na desetine katoličkih crkava, muslimanskih džamija i grobalja , zatim župnih ureda i stanova , te vakufskih vjersko prosvjetnih objekata, a zapalili su i niz hrvatskih i muslimanskih knjižnica i školskih zgrada posljedice četničkih zločina nad Hrvatima i Muslimanima u BiH tijekom rata su strašne, očituju se u desetcima tisuća pogubljenih i to sustavnom primjenom najbrutalnije sile nad civilnim osobama (tako je npr. u Trebinjskoj biskupiji, koja obuhvaća najveći dio istočne Hercegovine, utvrđeno osobnom identifikacijom 4415 osoba koje su pobijene poklane od strane četnika i pripadnika NOP-a (ustanika), od kojih je bilo čak 817 žena i 684 djece)- brojem žrtava se kontinuirano manipuliralo, zločini su se prikrivali pa i preuveličavali; prema procjenama objektivnih demografa (Vladimir Žerjavić) od ukupnih žrtava rata u BiH (procjenjuje da je broj stvarnih ljudskih gubitaka 316000) negdje oko 45.000 mrtvih otpada na četničke žrtve genocida, od kojih 12.000 na ubijene Hrvate i 33.000 na ubijene Muslimane ; međutim ni ovu brojku ne treba smatrati konačnom jer je,primjerice, do sada prema osobnoj identifikaciji utvrđeno 16.414 Hrvata koji su stradali u direktnom teroru u Hercegovini 1941. - 1945.2; kad je riječ o četničkim zločinima nad Hrvatima treba napomenuti da su od strane četničke ruke stradali i Hrvati u Hrvatskoj, uglavnom civili iz Like i Dalmatinske zagore i nad kojima su počinjeni stravični zločini treba također reći da je i nakon završetka rata (1945. – 1950.) na više mjesta u BiH bilo pojedinačnih i manjih grupnih četničkih zločina pa i žrtava, sve do uništenja posljednjih organiziranih četničkih grupa; primjerice na Prnjavorskom dekanatu Banjalučke biskupije zbog stradanja vjernika nestalo je čak sedam rimokatoličkih župa. Dio tamošnjih vjernika Poljaka upravo je zbog četničkog nasilja neposredno nakon rata 1945. bio primoran iseliti u Poljsku - kao posljedicu – rezultat svih četničkih zvjerstava nad Hrvatima i Muslimanima na području BiH imamo činjenicu da su u svim kotarevima jugozapadne, istočne i u dijelovima srednje Bosne kao i u istočnoj Hercegovini Hrvati «nestali» ili je njihov broj više nego prepolovljen u odnosu na predratni; slična je situacija i s Muslimanima u istim područjima u BiH i gotovo istim kotarevima kao i za Hrvate, samo što je njihov broj stradalih bio veći ; spomenuo bih neke od tih kotareva: Bosanski Petrovac,Drvar, Bosansko Grahovo, Glamoč, Ključ, Mrkonjić Grad, Prozor, Mostar, Stolac,Ljubinje, Trebinje, Bileća, Nevesinje, Foča, Goražde, Višegrad, Rogatica, Srebrenica,
Vlasenica, Zvornik, Bijeljinja, Brčko.

U prvom razdoblju ustanka, kad u akcijama zajedno sudjeluju četnici i gerilci predvođeni komunistima (od rujna 1941. nazivani partizanima), izvedeni su prvi masovni zločini nad Hrvatima i Muslimanima u BiH i Hrvatskoj; u to vrijeme nije bilo razlike među ustanicima predvođenih četnicima i ustanika predvođenih komunistima u odnosu prema Hrvatima i Muslimanima.

1. krvavi teror nad Hrvatima u bjelovarskom okrugu od 9. – 30. travnja 1941.g. označio je početak četničkih zločina u Hrvatskoj; zločin su počinili pripadnici jugoslavenske vojske i četnici3 koji su u tom periodu počinili širom Hrvatske mnogobrojna zlodjela; od 9. – 30. travnja 1941. u Bjelovaru je stradalo 28 Hrvata.

2. zločinima koje su tih dana četnici zajedno s ostacima jugo-vojske počinili izvještavao je tisak, posebno lokalna glasila: tako «Hrvatski list» iz Osijeka, br. 104., od 15. travnja 1941. izvijestio je na str. 12. o sprovodu Miroslava Exingera i 23-godišnjeg Ivana Blaža «žrtvama čepinskih četnika»; tu je i obavijest da su u Tenju četnici napali tamošnjeg ratara i zvonara Antuna Šimića «te ga uboli nožem u vrat»; zagrebački list «Hrvatski glas» u broju 74. od 29. travnja 1941. Izvještava na str. 2. da su četnici u Kiseljaku «bez ikakva povoda ubili mladića od 18 godina Miju Blaževića»; list «Hrvatski narod» br. 65. od 18. travnja 1941. na str. 8.-9. izvješćuje o sprovodu dr. Aleksandra Belobrka koji je ubijen kod Varaždina od četnika; u br 97. od 20. svibnja 1941. na str. 6. u članku «Nađena druga žrtva četničkog nasilja na Risovcu kod Knina» o smrti mladića Nina Matića kojeg su četnici odveli od kuće na Risovac i tamo ubili

3. u istočnoj Hercegovini imamo prve masovne zločine nad Hrvatima i Muslimanima još u travnju 1941. tj. od 13. - 15. travnja '41. u Čapljini i okolici ubijeno od strane četnika 25 Hrvata (21 katolik i 4 muslimana), a u Cimu, kod Mostara ubijena su 4 Hrvata. Među ubijenim bilo je i 5 žena; tom prilikom pali su kao žrtve: iz sela Gabele: Šušak Mirko, tek svršeni đak građevinske škole od 17 godina – ubijen metcima odmah po dolasku četnika u Gabelu; iz sela Struge i Gorice: Rožić Dragičević Ilija, od 56 g. – uboden bajunetom u oko, tanetom u trbuh, odsječen mu nos i oba uha, Dragović Pero, 56. g. ustrijeljen mecima u trbuh i glavu, odsječen mu nos i prebijena ruka; Frana žena Marka Vege glavara od Struge – 34 g. ubili je u podrumu, gdje se sklonila s djecom. Djecu teško ranjenu nabacali na mrtvu majku; Jakić Hasan, musliman, mladić od 20 g. ubijen pred kućom; Kavara Hasan, ubijen pred kućom; Pervan Jakov, starac od 70 g. ubili ga jer se protivio pljački svoje kuće; Mrvalj Pavao od 23. g. ubijen radi istog razloga; Čuljak Jure 27 g. ubijen u borbi na strani zaštite; Iz Čapljine i okolice: Jurilj Pero iz Čeljeva od 60 g. ubijen na mokrenju pred kućom rano ujutro; Pavlović Ivan iz Trebižata, Brajković Ivan, Čolić Marko, Putica Jozo od 70 g., Fazligić Mujo, Vasilj Martin iz Međugorja ubijen kao borac na strani zaštite, Škegro Ante iz Radišića, te tri žene: Mandžin Mara, Šarić Biserka i Ramić Zada. Tome broju valja nadodati dvoje koji su kasnije u bolnici umrli. Samo dvojica od spomenutih poginuli su kao borci, svi ostali na kućnom pragu. U selu Cim ubijeni su: Jure Zelenika, Stojan Lasić, Ivan Cvitković i Luca Mustapić5; potpuno su spaljena ova dva sela.

4. prvo združeno djelovanje ustanika četnika i komunista zbilo se 27. srpnja 1941. i u nekoliko idućih dana u okolici Drvara i Bosanskog Grahova. Ustanici su bili četnici sa šubarom i četničkim znakom te gerilci-komunisti s kapom i crvenom petokrakom zvijezdom na glavi.

5. u Bosanskom Grahovu i u pet okolnih sela (Obljaj, Korita, Luke, Ugarci i Crveni Lug) su tada sve hrvatske kuće opljačkane i spaljene; ubijeno je više od 90 Hrvata većinom civila; među ubijenima je bilo 5 žena i 9 djece;
bosanskograhovskog župnika don Juraja Gospodnetića četnici su nakon okrutnog mučenja nabili na ražanj i živog ispekli pred njegovom majkom i grupom župljana; tako je ova rimokatolička župa, osnovana 1863., s više od 1000 vjernika Hrvata pred rat, nestala u Drugom svjetskom ratu; zapaljen je i župni ured i rimokatolička crkva sv. Ilije proroka u Obljaju. Stradanje bosanskograhovskih Hrvata nastavljeno je i kasnije i tek ih je nekoliko preživjelo rat. Dio tih preživjelih Hrvata nije se smio vratiti na svoja opljačkana i zapaljena ognjišta iz razloga što su mnogi od onih koji su im ubili najmilije, prelaskom u partizane postali nakon rata 1945. nosioci partizanske vlasti u mjestma gdje su Hrvati živjeli.

6. u Drvaru, sjedištu rimokatoličke župe, i bližoj okolici, uoči rata stalno je živjelo oko 800 Hrvata.; 27. srpnja 1941. ustanici su zauzeli grad i pobili oko 400 Hrvata koji su tamo živjeli i radili, te izvijesan broj Muslimana koji su tamo radili u celuloze, što je bilo ukupno oko 90% od zatočenih i uhićenih; od pobijenih Hrvata u Drvaru i Bosanskom Grahovu i okolici tek oko 10% ih je bilo naoružanih pripadnika ustaškog pokreta, ostalo su bili nenaoružani civili; većina uhićenih je ubijena u selu Kamenici te bačena u jame i jedan ponor.

7. isti dan 27. srpnja 1941. ustanici su napali na 200 hodočasnika (Hrvata-katolika) koji su se zajedno sa svojim župnikom Waldemarom Maximillianom Nestorom šumskim vlakom vraćali u Drvar iz Knina s proslave sv. Ane. Većinom su svi pobijeni, uključujući i župnika, kojem su odsjekli glavu i nosili je na kolcu, a da nisu nizašto krivi osim što su Hrvati katolici.

8. 28. srpnja 1941. u Brotinju su ustanici pobili sve zatečene stanovnike, njih 55 sve starci i žene s djecom jer nisu htjeli ili stigli napustiti svoja ognjišta, od čega čak 37 iz jedne obitelji – Ivezić, a kuće su im opljačkali i zapalili.

9. na samoj granici BiH i Hrvatske u srpnju 1941. u selu Rudopolju, općina Bruvno i Mazin, kotar Gračac (Lika), četnici su zaklali ispred kućnog praga 24 Hrvata, među ubijenima je bilo sedam žena i nekoliko djece; nakon rata preživjelima nije omogućen povratak na svoja zgarišta tako je cijelo Rudopolje s okolnim selima zatrto.

10. u isto vrijeme stradalo je od četnika dvadesetak obitelji Hrvata u Otriću i Zrmanji; poznati su za sada podaci za 15 tamošnjih Hrvata; tako je i rimokatolička župa Zrmanja-Palanka prestala postojati; u Gračacu, Malovanu,
Medku i drugim okolnim mjestima na početku ustanka četnici su poklali 26 Hrvata, a tijekom 1942. i 1943. još 11 Hrvata.

11. u Podgrmeču 30. srpnja 1941. « skupina četnika navalila je na sela Dubovik, Potkalinje, Ostrožnicu, Badić mali i Badić veliki kod Bosanske Krupe, te su poubijali 20 Muslimana, uglavnom starijih ljudi i to primjenom brutalne sile «krampovima i sjekirama«

12. u kolovozu je došlo do iseljavanja 2800 Hrvata iz Boričevaca, poučenih iskustvom iz mjesta Brotinja, i uputili su se prema Kulen Vakufu; do sada je evidentirano 149 boričevačkih žrtava od ukupno 302 za koje je utvrđeno da su tijekom Drugog svijetskog rata stradali od četničke ruke; nakon rata nije dopušteno obnavljanje mjesta. Tako je prestala postojati rimokatolička župa Boričevac (2800 župljana), kao i susjedne župe Palanka, Rudopolje i Gračac. To su samo neke od ukupno 19 rimokatoličkih župa s desne i 4 rimokatoličke župe s lijeve obale rijeke Une koje su prestale postojati nakon rata.

13. početkom kolovoza 1941. grupa četnika s Draganom Pećancom organizirala je pokolj hrvatskih obitelji iz kolonije kod Oštrelja; znaju se osobni podaci za 35 ubijenih u Oštrelju te 25 u Potocima; tada je zapaljena rimokatolička crkva sv. Ane na Oštrelju. I ta se rimokatolička župa, koja je 1939. imala 1051 dušu, tada
silom četničkog terora ugasila; komunističke su vlasti 1949. srušile ostatke zapaljenih rimokatoličkih crkava u Drvaru i Bosanskom Petrovcu, a ono malo vjernika što je preživjelo masakr 1941. raselilo se po raznim mjestima u zemlji i po svijetu, većini nije bio omogućen povratak u svoje razrušene kuće; u Drvaru je preostalo tek oko tridesetak Hrvata, uglavnom članova KPJ i SKOJ-a i članova njihovih obitelji, a u Grahovu nije ostao niti jedan Hrvat.

14. 6. kolovoza 1941. četnici su zapalili sela Dabrovinu i Briševo u Visočkom kotaru, te selo Ljubovo u Jajačkom kotaru, iz kojih je muslimansko pučanstvo izbjeglo u sigurnija mjesta

15. 9. i 10. kolovoza 1941. ustanici četnici i gerilci su u Krnjeuši ubili ili zaklali 232 krnjeuška Hrvata; većinom su to bili žene, djeca i starci koji su ubijeni ispred svojih kuća i na svojim imanjima; sve hrvatske kuće i rimokatolička crkva u Krnjeuši opljačkane su i zapaljene. Krnjeuškog župnika don Krešimira Barišića ustanici su noževima izrezali po licu i ostalom tielu, odsjekli mu prste, nos i uši te izboli oči a zatim su ga poluživog bacili u zapaljenu župnu crkvu, tada su ubijeni i sjemeništarci Ivan Skender, iz susjednog Risovca i Ilija Poplašen iz Prijčana kod Banja Luke; onim malobrojnim krnjeuškim Hrvatima koji su preživjeli ratna stradanja nije omogućen povratak svojim kućama nakon rata tako da je i ta župa, koja je 1939. brojila 1368 vjernika i obuhvaćala 10 što sela – što zaselaka, bila ugašena.

16. 23. kolovoza 1941. zapaljene su kuće Muslimana u krupskim podgrmečkim selima Arapuši, Jasenici i Malom Badiću, te preostale u Duboviku i Potkalinju.

17. 3. rujna 1941. četnici su provalili u Podlapac (Lika) i tom prigodom ubili 6 ljudi, oplačkali su selo i popalili hrvatske kuće.

18. 4. rujna '41. četnici su napali selo Čorak kod Gline, ubili su 10 seljaka a 22 su se uspjela spasiti bjegom.

19. 5. rujna 1941. ustanici četnici i partizani napali su na Kulen Vakuf i zauzeli su ga; zarobili su više od 3000 civila koji su se sklonili u K. Vakuf iz okolnih mjesta (pretežno muslimanskih); potom su u iduća dva dana izveli
stravičan pokolj nad muslimanskim i hrvatskim stanovništvom; spasila se grupica od 450-500 žena i djeca; za više od 1000 žrtava postoje biografski podaci.

20. 20. listopada četnici su na području Sanskog Mosta zapalili muslimanska sela Gorice 60 kuća, Naprelje 120 kuća, Fajtovci 20 i Kisku 12 kuća i napali na Kamengrad. Tada je u Mrkonjić Gradu i okolici ubijeno 44 Muslimana i 12 Hrvata, a u Glamoču i okolici 45 Muslimana i dva Hrvata; uoči i nakon tih zločina u Bihać, Jajce, Knin, Sanski Most, Prijedor, Livno i dr. gradove slilo se oko 50.000 hrvatskih i muslimanskih izbjeglica. Dio njih, prvenstveno žena i djece, premješteni su u Zagreb i druga mjesta sjeverno od Save - u istočnoj Hercegovini srpsko – četnički ustanak izbio je 24. lipnja 1941. Kod Gackog no on je ugušen od strane oružanih snaga NDH; drugi ustanak zbio se u kolovozu u cijeloj istočnoj Hercegovini.

21. 28. lipnja 1941. kod Gackog zaklano je i ubijeno 47 Muslimana, među kojima je bilo žena i djece, mjesto i okolna sela u cijelosti su opljačkana i spaljena.

22. nakon što su zauzeli Berković (Dabra) 28. kolovoza 1941. «crnogorske komitske čete» i domaći četnici izveli su «opći pokolj i paljevinu» te je poklano preko 300 muslim. žena, staraca i djece.

23. iste su čete nakon zauzeća Plane 29. kolovoza i grada Bileće dan kasnije (osim tvrđave i vojarne u kojima je uz oko 500 vojnika NDH spas našlo i 4500 Muslimana do dolaska Talijana) «poklale 40 osoba-civila», opljačkavši i potom zapalivši muslimanske kuće.

24. 3. rujna 1941. iz sela oko Fatnice prema Stocu transport od «oko 400 žena, staraca i djece», koji je pratilo 12 partizana, presrela je grupa četnika i srpskih žandara na Dabru i gotovo sve pobila i bacila u jame (Čavkaricu), samo se nekoliko ljudi spasilo bijegom – preživjela je Hadžera Bijedić i ona je izjavila da ih je u toj grupi bilo oko 600 što žena što djece koji su pogubljeni na tom stratištu ; iz općine Divin od 425 ubijenih ljudi, uglavnom staraca, žena i djece, a za koje postoje osobni podaci, ubijeno je i bačeno u jamu Čavkaricu oko 375 ljudi, a ostali su ubijeni naokolo ili u selima; još je u bijegu za Bileću 41 osoba ubijena od četnika na Plani

25. 7. rujna 1941. četnici su opljačkali selo Dubljane i zapalili 23 kuće, 8.rujna na području Stolačkog kotara opljačkali i potom zapalili u selu Bitonji 20 kuća i 70 štala te cijelo selo Grablje, a 9. i 10. rujna opljačkali su i zapalili sela Kruševicu i Žabicu ; prema dokumentima vlasti NDH na području istočne Hercegovine do kraja 1941. bilo je 1056 zaklanih i ubijenih Muslimana te više od 100 ubijenih Hrvata.

26. u Međeđi (južno od Višegrada) i Koraju (jugozapadno od Bjeljine) tijekom listopada i studenog 1941. te zatim u okolici Zvornika zaklali su i ubili više od 1000 Muslimana uglavnom žena, djece i staraca.

27. u popaljenim selima Klašnik, Banja, Strumica i drugim, u kojima su bili nastanjeni Muslimani i Hrvati, ubijeno je oko 600 ljudi.

28. 7.-8. listopada u Donjem Erveniku četnici su zaklali 7 Hrvata, a tri su bile žene;

29. 11. prosinca 1941. u selu Velika Plana, kraj Lovinca, četnici su zaklali 8 Hrvata, od kojih jednu ženu i njezinu kćer od tri godine; na području susjednih Ričica do kraja 1941. ubijeno je 33 mještana.

30. 19. – 20. prosinca 1941. u Štikovu su četnici ušli u nebranjeno hrvatsko selo i tom su prilikom ubili i izmasakrilali 11 Hrvata – civila i ubili jednog oružnoka; Tada su nastradali: Vujović Iliju pok. Ivana zaklali ga nožem ispod vrata, Vujović Grgu pok. Marka – ubili ga iz puške, Puću Matu (Milin) ubijen iz puške u prsa, Puću Petra pok. Luke ubili iz puške i potom oči iskopali nožem, Vujović Juru pok. Ante ubijen iz puške, Vujović Mariju ženu Grginu, Vujović Petra pok. Ante zaklali i potom pucali u istog, Vujović Maru ženu Petra silovali i masakrirali, Vujović Boju kćer Petrovu ubili i izmasakrirali, Vujević Milu sina Petrova, Vujević Stana žena Ilijina.

31. 30. studenog 1941. postignut je novi sporazum između četnika i Talijana. Major Boško Todorović, zapovijednik hercegovačkih četnika, i talijanski pukovnik Castagnero dogovorili su se o ulasku četnika u Foču i Goražde. Tako su četnici još istog dana ušli u Goražde, a 5. prosinca 1941. u Foču. Istu večer, nakon što su ušli u ta dva grada, otpočelo je likvidiranje i klanje (prema iskazima svjedoka-Sejfo Čelik: «Koga su uhvatili zaklali su i to ne ispod nego iznad vrata. Vidio sam Hastar Salku sina Nadžibova iz sela Prolaza kojem su grkljan izvadili i koji je tek nakon mjesec dana u teškim mukama i patnjama izdahnuo.»20). Prema izjavi Sergija Mihajlovića (zapovijednik četničkih postrojbi u Foči) samo u gradu Foči i Goraždu poklano je 5000 Muslimana i stotinjak Hrvata; prema izjavama svjedoka četnici su dovodili (grupe ljudi od 50 do 300) Muslimane i Hrvate iz Čajniča, Rogatice, okolice Foče, Višegrada, kao i svih bližnjih kotareva iz okolice Goražda na kameni most u Goražde. Tada bi na jednu stranu mosta donijeli harmoniku i svirali, a na drugu bi stranu postavili samovoz, te bi upalili motor i dali sav gas tako da bi rad motora s jedne i sviranje sa druge strane eliminiralo vrisak nesretnih žrtava koje bi u to vrijeme klali na najgori način; kao posljedica ovih zvjerstava nestalo je stanovništvo čitavih općina (Čajnići-Batovo oko 1500 ljudi).

32. na području Srebrenice četnici su počinili masovne zločine od 18.kolovoza 1941. – 16. siječnja 1942; prenosimo dio izvješća kotarskog predstojnika iz Srebrenice od 29. siječnja 1942.: « Točan broj žrtava ne može se sada znati, ali od prilike u kotaru srebreničkom oko 1.000 ljudi je poubijano, a materijalne žrtve su neprocjenjive, jer su opljačkali sve redom, poklali i uništili svu stoku kao i ostalu pokretnu imovinu. Prilikom pljački su zvjerski postupali sa ženama i ljudima, tukli žicom, kundacima, boli nožem po raznim djelovima tijela, svlačili gole ljude i žene, kao od majke rođene i tako ih prisiljavali da im daju novac, kažu tko ima novaca i gdje je tko pobjegao, te mnogima i ako je dao sve što je imao oduzeli bi goli život. Bilo je nekoliko silovanja nad djevojčicama od 14 godina pa na više. Neke su ljude ubijali iz puške, neke kundacima, a najviše su klali kao janjad. Ljudi su stalno živjeli u strahu, jer je svaki očekivano strepio kao ovca od noža, te više noći i dana proveli na onoj zimi po šumi. Pored ljudi koje su četnici ubili i zaklali ima ih dosta mrtvih od posljedica iza batina i studeni...»

Suđenje bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću nastavilo se iskazom još jednog zaštićenog svjedoka, ali ovaj put na sjednici otvorenoj za javnost. On je pseudonimom KDZ 245 opisao kako je za Armiju Bosne i Hercegovine prisluškivao veze najviših oficira Vojske Republike Srpske kao i ured predsjednika, odnosno optuženog.
Iako je većina korištenih dokumenata tužiteljstva ostala skrivena od javnosti kako bi se zaštitio identitet svjedoka, tijekom svjedočenja su se mogli čuti detalji o presretnutim razgovorima između oficira VRS-a u vrijeme zauzimanja Srebrenice u srpnju 1995.godine.
http://www.slobodnaevropa.org/content/s ... 16726.html

Vjerovatno ovih srpskih zlocina, nije bilo puno, cim nema puno odgovora
Mozemo li reci, da je ono u julu 1995. godine u Srebrenici, bio genocid?

ja ne mogu to reći, da su srbi pobili i žene i djecu, onda bih to nazvao genocidom, ovako bi to nazvao, teškim ratnim zločinom....

Vidi se da ti je nepoznato međunarodno pravo.

O ovome će se za 50 godina raspravljati. Sud kaže genocid, svi smo učili u školama neke druge definicije.

rekoh svoju impresiju, a ako bi to gledali strogo pravno, svako malo brojnije ubojstvo bi moglo biti genocid:


Pravna definicija genocida


Međunarodna pravna definicija zločina genocida data u članu II i III Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju genocida, iz 1948. godine

član II opisuje dva elementa zločina genocida:

1) mentalni element , znači "namjera da potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa kao takva, i

2) fizički element koji uključuje pet djela opisanih u sekcijama, a, b , c , d i e. Zločin mora uključivati oba elementa da bi se zvao "genocid".

član III opisan sa pet kažnjivih oblika zločina genocida: genocid, konspiracija, podsticaj, pokušaj i saučesništvo.

Dijelovi Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju genocida

"član II: U ovoj konvenciji genocid znači bilo koji od ovih djela izvršenih za namjerom da se potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa, kao takva:

(a) Ubijanje pripadnika grupe (određenog naroda);
(b) Uzrokovanje teških tjelesnih i mentalnih povreda pripadnicima grupe;
(c) Namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji prouzrokuju njeno potpuno ili djelimično uništenje;
(d) Uspostavljajuči mjere s namjerom spriječavanja rađanja u okviru grupe;
(e) Prinudno premještanje djece iz jedne u drugu grupu.

član III:

(a) Genocid;
(b) Plan za izvršenje genocida;
(c) Direktno i javno podsticanje na izvršenje genocida
(d) Pokušaj genocida;
(e) Saučesništvo u genocidu."

Diskusija:

Zločin je planirati ili podsticati na genocid, čak i prije nego što ubijanje počne ili pomagati izvršenje genocida: Djela zločina uključuju planiranje, direktno i javno podsticanje, pokušaj izvršenja genocida i saučesništvo u genocidu.

Kažnjiva djela Slijedeće su genocidna djela ako su počinjena kao dio politike da se uništi postojanje grupe (naroda):

Ubijanje pripadnika grupe uključuje direktna ubistva i djela koja izazivaju smrt.

Uzrokovanje teških tjelesnih ili mentalnih povreda uključuje izazivajuči traumu pripadnika grupe kroz široko rašireno mučenje, silovanje, seksualno nasilje, prinudjivanje na konzumiranje droge i sakaćenje.

Namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima računajući da će uzrokovati uništenje tog naroda uključuje namjerno uskraćivanje izvora potrebnih za fizički opstanak grupe takvih kao što je čista voda, hrana, odjeća, stambeni prostor ili medicinske usluge. Uskraćivanje onoga što život znači može biti kroz oduzimanje žetve, blokiranja isporuke hrane, zatvaranja u logore, prinudno raseljavanje ili protjerivanje. ili

Spriječavanje rađanja uključuje nasilnu sterilizaciju, nasilni prekid trudnoće, zabranu brakova, dugotrajna odvojenost muškaraca i žena s namjerom spriječavanja rađanja.

Nasilno premještanje djece može biti direktnim prisiljavanjem ili zbog straha od nasilja, zatvaranja, psihološkog maltretiranja ili drugih vidova mučenja. Konvencija o pravima dijeteta definiše djecom osobe ispod 18 godina.

Genocidna djela ne moraju ubiti ili uzrokovati smrt pripadnika grupe. Uzrokujući teške tjelesne i mentalne povrede, spriječavanje rađanja i premještanje djece su djela genocida učinjena kao dio politike da se uništi postojanje grupe.

Zaštićene grupe:

Zakon štiti četiri grupe - nacionalne, etničke, rasne ili religiozne grupe.

Pod nacionalnom grupom se podrazumijeva grupa pojedinaca čiji identitet je definisan zajedničkom državnošću.

Pod etničkom grupom se podrazumijeva grupa pojedinaca čiji identitet je definisan zajedničkim kulturnim tradicijama, jezikom ili nasliječem.

Pod rasnom grupom se podrazumijeva grupa pojedinaca čiji identitet je definisan fizičkim karakteristikama.

Pod religioznom grupom se podrazumijeva grupa pojedinaca čiji identitet je definisan zajedničkom religijom, vjerovanjima, doktrinama, praktikovanjem ili ritualima.

Obično su ljudi rođeni u ove četiri grupe. Ove četiri grupe imaju zajedničke karakteristike po kojima su pojedinci najčešće rođenjem u grupi. Dok neki pojedinci mogu promijeniti nacionalnost, ili religiju ili čak usvojiti novi kulturni, etnički ili rasni identitet - obično ljudi ne mogu birati identitet grupe. U genocidu, ljudi su meta za uništenje ne zbog toga što su nešto uradili, nego zbog onoga ko su i šta su.

Grupni identitet je često izforsiran od strane počinilaca. Počinioci genocida učestalo prave grupne kategorije opasnijim ili kreiraju nove definicije i grupni identitet nameću pojedincu bez obzira kakav je njegov lični izbor tog pojedinca.

Značajni termini:

Zločin genocida ima dva elementa: namjeru i akciju. Namjera može biti dokazana direktno kroz izjave ili narečenja, ali češče, mora biti zaključena po sistematskom i koordiniranom djelovanju..

Namjera je različita od motiva. Šta god da je motiv za zločin (oduzimanje zemljišta, nacionalna sigurnost, teritorijalni integritet, itd.) ako počinioci počine djelo s namjerom da unište grupu, čak i dio grupe, TO JE GENOCID.

Fraza "potpuno ili djelimično" je važna. Počinioci ne moraju imati namjeru da unište cijelu grupu.i uništenje samo jednog dijela grupe (takvog kao što su njeni obrazovani pripadnici ili pripadnici koji žive u istoj regiji) je također genocid. Mnogi odgovorni zahtijevaju namjeru da se uništi priličan broj pripadnika grupe - masovno ubistvo. Ali pojedinac zločinac može biti kriv za genocid čak i ako ubije samo jednu osobu, sve dok zna da učestvuje u VELIKOM PLANU za uništenje grupe.

član II Konvencije je uključen bez izmjena u Rimskom statutu Međunarodnog suda za zločine kao član 6 i također i u Statutima Međunarodnih sudova za ratne zločine za Ruandu i bivšu Jugoslaviju.

- - -

Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju genocida

Izraz genocid je prvi put upotrijebio jevrejski advokat u Poljskoj Rafael Lemkin 1943. na osnovu grčke riječi "genos" (rasa, pleme) i latinske riječi "cide" (ubiti). Ujedinjene nacije po Međunarodnom zakonu iz 1951. godine, genocid smatraju zločinom.

Tako već da, ali nije bitna subjektivna impresija već objektivna presuda .