Zaključani kovčeg

Imam staru majku, sasvim sijedu,
a i sâm sam star beskrajno,
kao mjesec, dobri kume, kojem gasne žar
u lokvi naše bašće,
gdje pije češljugar.

Tu sam kula i zatvorena škrinja,
žuta od vremena, zardjalih brava,
i samo jedna stara smežurana ruka
na ruho slaže voće
i vijenac suhih trava
(kad ga polagano, strepeć, otključava).

S mlinarom sam lani pio teško vino
i moja zvijezda iznad tornja sjala,
u zoru me majka blago dozivala,
sa zelenim gunjem kad krenuh u planinu.

U paprat mi je tijelo utonulo do oka,
na vrhuncu,
pa, kao stari kovčeg otključan iznenada,
mirisali mi prsti po travi i suncu,
a cvijeće kao da je nicalo iz boka.


Viktor Vida

Posljednje putovanje

Otići ću. A ptice će ostati
pjevajući -
i ostat će vrt moj sa svojim zelenim stablom
i svojim bijelim zdencem.

Svake večeri nebo će biti plavo i spokojno;
i zvonit će, kao i večeras,
zvona sa zvonika.

Umrijet će oni koji su me voljeli -
i svijet će se obnavljati svake godine.
A u uglu mog vrta, rascvala i okrečena,
lutat će duh moj, nostalgičan...

Otići ću - i bit ću sam, bez ognjišta, bez stabla
zelenog, bez zdenca obijeljena,
bez neba plava i spokojna ...
A ptice će ostati pjevajući.

Juan Ramón Jiménez

FATALIZAM

Blago stablu, jer mu je život pritajen i siv,
još bolje je ne osjećati ništa poput tvrda stijenja,
jer nema veće boli što je bol biti živ
nit ima većeg tereta od svjesna življenja.

Biti i ne znati ništa, ići bez sigurna cilja,
bez straha za ono što bi i budućeg udesa zlog,
bez bojazni da te jutro neće zateći živa,
bez uzdisanja zbog života, zbog sjene i zbog

onog što ne znamo i u što tek sumnjamo,
i zbog svježeg grožđa, kojim nas kuša put,
zbog groba što nas čeka sa svojim posmrtnim granama
i ne znati odakle smo
ni kud nam je određen put.

Ruben Dario

Hvala za Viktora, Svinjice.

Ti definitivno nisi normalna
Pusti čovjeka na miru.
Moderatori mi slobodno mogu dati neku kaznu za vrijeđanje forumaša, ali nisam se mogla suzdržati.

Ako smatraš da je ovako nešto za pokazivanje široj publici, ja se povlačim.
Inače, nećeš ti dobiti nikakvu kaznu, čemu strah? Svako ima pravo na svoje mišljenje.

JEDAN JE DJECAK IMAO KOKU

Jedan je djecak imao koku
Bila je vrlo hitra u skoku
I uvijek bi u vrtu prva
Ulovila najsocnijeg crva

Pijetlovima je pamet krala
I na ljubavnom planu lovorike brala
Svakoga dana bi snijela jaje
I ignorirala vucjaka kad na nju laje

Bila je prava ugladjena dama
Uvijek vesela i nikada sama
Prava zvijezda kokosije estrade
Koja uvijek drugima sou krade

Znala je da kokodace krasno
I po bunjistu da ceprka strasno
Ali domacica nemade za to sluha
I od ljepotice postade masna juha

lirik

Ovo bi moglo da prođe kao song u reklami za supu iz kesice.

I meni je super, podsjeća na Lorcu.

A ja se bio prepao da ces se stvarno povuci

HIMNA LJEPOTI

Stižeš li sa neba il iz vječnih tama?
Tvoj pogled, božanstven i ispunjen tminom,
Ljepoto! I dobro i zlo nosi nama,
Pa te zato mnogi porede sa vinom.

U tvom oku sunce ulazi i sviće;
Ko olujno nebo ti odišeš zrakom;
Usne ti amfora, a poljupci piće
Što heroje slabi, djecu čini jakom.

Iz bezdana kroči il sa zvjezde pade?
Uz tvoj skut se Udes moto ko pseto;
Nasumice rasipaš radost i jade,
Vladajući nad svim, nehajna za sve to.

Po mrtvima gaziš i rugaš se njima;
Pod nakitom tvojim i Groza je ljupka,
A Porok, taj dragulj najdraži međ svima,
Po stomaku tvome zaljubljeno cupka.

Ožareni smrtnik leti tvojim tragom,
Svjetiljko, i kliče: Blagoslov tom plamu!
Dahtavi ljubavnik povijen pod dragom
Sliči smrtniku što miluje jamu.

Sa nebesa ili iz pakla, zar je bitno,
Ljepoto! grdobo grozna i prokleta!
Ako mi tvoj pogled, osmjeh i sve čari
Šire vrata dosad nepoznatog Svijeta!

Bog ili Vrag? Anđeo ili Sirena,
Zar je bitno, činiš li- o, mirise, sjaju,
Svilooka vilo, kraljice ljubljena!-
Svijet manje odvratnim dok nam dani traju!

Charles Baudelaire (1821-1867)

KAD BUDEM MLAĐI

Kad budem mlađi
Imaću fond za prezentaciju
svoje ličnosti
A budžet podesiti tako
Da ću do smrti moći da se
depiliram
Svaka dlačica je stidna
I goniću je žesće nego mitesere
Čemu runjav život
I kakav je njegov smisao
Bez vrelog i hladnog voska

Kad budem mlađi
Moja krv dobijaće
Samo cveklu i šargarepu
Ješću pametno
Isključivo sirovo
Najčešće bez ičega
A samo ponekad preliveno
Hladnim ceđenim uljem
Ali počesto i pomalo
Da se metabolizam nikada ne
uspori
Ehinaceu ću prizvati
Da brine o mom imunitetu
Homeopatiju cu zadužiti
Za moje zdravlje
Koje može dovesti u pitanje
Samo tuđa greška
Ljudski faktor
I naš poslovični javašluk
I neznanje

Kad budem mlađi
Ovo će biti moj Očenaš
Moje vjeruju
Moj Credo
Manira
Main stream
Magna carta
My look
Weltanschaung
Testament
Duhovno pravilo
Samo tako
Moje Načertanije
I jedini program
U koji iskreno verujem
I niko neće moci da me guši
Da nemam ideala
Koncept zivota
Ili šta god
Kunem se u sve najsvetije
Nema žrtve koju neću podneti
Za ostvarenje ovog planiranog
projekta
Ma šta to značilo
A kad je reč o opštim prilikama
Kakve ja veze imam s tim
Neću dozvoliti da me iko presira
Nemam stomak za to
A što se našeg društvenog sistema
tiče
Any way
Na njega mi se
najiskrenije bljuje
I nikad ga neću
dovoljno izbljuzgati
A kad je reč o narodu i
naciji
Položaju
naše zemlje
I sličnim
forama
Ma...mislim...nemam
pojma...baš me briga
Nisam u tom fazonu
Majke mi
Nikad nisam bio deo toga
To nije moja šolja čaja
Niti će biti

Kad budem mlađi
By the way Kosovo
Može da ode
Može da ostane
Meni je svejedno
Nemam fiks na to
Možda je to površno
Ali mene i za to površno
Zabole pajser
(******* zemlja
U kojoj je površnost mana)
O čemu mi pričamo
Neka ga uzmu
I to mi je super
Who cares
See you later aligatore
Oki doki
Božuri Patrijaršija
Ma, keve ti
Niko ne zna šta je to
To ne postoji
Kako je došlo dotle
Da se o tome uopšte misli
I primi na ideju
Da je nešto naše
Kojih crnih nas
I koje crno naše
Alo bre
Šta je ovo
I ta ložnjava na Ruse
Ko je ovde lud
Freak brother
Nemoj da pričaš
NATO
Nego šta
Nehigijena življenja
Dovela je dotle
Da se palimo i na tu Nedođiju
Ne znam gde je Costa Coffee
Kamoli Kosovo
Nemam ni najbližu predstavu o
tome
To ne pije vodu
Ne rimuje se
Ne fituje s mojom filozofijom
Očigledno imamo neki drugi
problem
Debelo smo zamenili teze
Nema nam spasa
Dok se ložimo na slavski kolač
Nebesko carstvo
(Sic)
Ep&gusle
(Sic Sic)
I sličan bljak i bull shit
Tzv.Sveti Sava
Nemoj molim te
Još i to
Neću da budem u tako lošem
tripu
Njegoš Obilić
Princip i već kako se zovu
Svi ti kileri
Ubice
Nacosi i varvari
Ma daj
Fuckin
Zlo mi je od toga
To nije moj biznis
Srbadijo siši
Zglavni ga
Get a job
(Nije John slucajno Walker)
Ćirilica
Marš bre
Vozdra
Matica Srpska
Nikad cuo
Ne otkidam na fus
Tres/suftu
Suferice/šlemove
Mitove/legende
Jeftine floskule
I sav taj edz i retro
Deep shit
Etc etc etc
Jee
Kakve budale
To me izritmi
To je pitanje hemije
Simulakrum
Past tense
Otkud znam
Ne bih baš da nabadam
Šta bi bilo kad bi bilo
I penušam o tom
Nemam taj trip
Nebo zna
(Kako ja to volim da kažem)
Samo se nadam
Last but not least
Da ce me Svemogući zamilovati
Da na vreme predosetim kraj
Should I stay or should I go
Bar koji čas ranije
Pre nego što otegnem papke
Kako bih otišao na onaj svet
Depiliran i ispražnjenih creva
Da mi se u mrtvačnici dive
I zapamte po crevima
Najzdravijeg medju pokojnicima
I prvi stignem na Nebo
Uspravan i klistiran
A ovde da ostavim izlučevine
Sav znoj i smrad
Kako bih bio siguran
Da je nešto ostalo iza mene
I da nisam živeo uzalud

(Matija Beckovic-"KAD BUDEM MLAĐI",Matica Srpska 2007.)

VISNJO MOJA

Krasila si sva jutra i veceri moje mladosti
Znala si sve moje tuge i radosti

U sjecanju mi je tvoj proljetni cvat njezni
Pamtim i tvoj raskosni zimski nakit snjezni

Na usnama mi osta opori okus plodova kiselih
Zadnji put ih kusah u godini kad se odselih

I tu gdje sad zivim cvjetaju vocke raznih boja
Ali nijedna nije kao sto si ti visnjo moja

Godine evo teku kao rijeka i kosa mi vec sijedi
Ali uspomena na tebe i djetinjstvo jos ne blijedi

Volio bih prije neg' zivot mi uzmu sile mocne
Da dodjem i jos jednom probam plodove tvoje socne

lirik

DA, TO SAM JA


Kad sam isao u Pančevo
Život me prvi put načeo
U Vojvode Stepe 1A
Otvorila mi matora
Sa licem aligatora
Rekla mi: Hej, pa to sam ja

A gomila dečurlije
Gledala me iz avlije
I pitala se šta mi je
I šta ja trazim tu

To sam ja
To sam ja
Da, malo sam se promenila
Da, to sam ja
Da, to sam ja
Da, malo sam se promenila

Još je nisam ni poznao
A pijani muž je pozvao:
Kurvo, koji ti je taj?
Đavo me crni odneo
Sve sam to teško podneo
Što kažu ljudi, kakav ružan kraj

I hteo sam da pobegnem
Za prvom flašom da posegnem
Iz flaše dobro da potegnem
Da zaboravim

To sam ja
To sam ja
Da, malo sam se promenila
Da, to sam ja
Da, da da da da da to sam ja
Malo sam se promenila

Nekad je bila lepotica
Jedna bivsa devojčica
A ljudi su je upropastili


Bora Đorđević

MOLIM SUDBINU DA MI TE VRATI

Dok guzvam loptice od papira
I pokusavam osjecaje pretociti u rijeci
Uspomene na tebe ne daju mi mira
Lazu kad govore da vrijeme sve lijeci

Od rastanka naseg prodjose godine prazne
A srce moje jos uvijek u samoci zebe
Susretao sam i ljubio zene razne
Ali u svakoj od njih trazio sam tebe

Po kavanama sam utapao tugu u vinu
Uz pjesme nase lio suze k'o proljetne kise
S maglama jesenjim ispracao laste u daljinu
Preklinjao srce da ne voli te vise

Uzaludno i sada mi osta jos jedna nada
Da molim sudbinu da mi te vrati
I evo predajem se u ruke njene sada
Neka me izbavi i muke neka mi skrati

lirik

Zatrebaš nekom, ko brzo shvati
da mu ne trebaš, kao što nikom ne trebaš,
pa ti kaže: “Ne brinem za tebe, snaći ćeš se ti”,
mada vidi da ti od tog časa
na srcu piše “Pazi, ujeda!”.

Mrziš sebe što ne umeš da se rastaneš
od nekog ko ti je srastao sa dušom.
Dostojanstveno kažeš: “Razumemo se”,
a ne razumeš ni zašto si se uopšte rodio.

Naglo se okreneš, ostavljajući sebe
i kreneš u neko novo nigde i ništa,
u tamniju budućnost,
skrojenu po meri samoće.
Ne želiš da onaj koga voliš
oseti krivicu što te ne voli
i da ti sažaljivo pruži šansu
da ga podučiš onome,
za šta si mislio da ne umeš,
dok nisi sreo biće,
koje bi naprosto svi,
koji drže do srca, trebali voleti,
jer takvih više nema.

Grlo ti struže briga za budalu,
koja je mislila da si vredan pažnje
njenog radoznalog srca.
Ne znaš ko će i kako o njoj brinuti,
hoće li joj kuvati čaj od jabuke i cimeta,
hoće li umeti da kaže šta je ona njemu,
hoće li, kada je zagrli,
čeznuti da joj bude bliže
i hoće li, svakog jutra, kada se probudi,
biti zahvalan Bogu na šansi
da onog koga voli, voli još jedan dan.

Sa mesta rastanka odlazi se uzdignute glave,
da se sa strane ne bi videlo da nešto kaplje.
Ako neko baš primeti da se nešto sliva, kažeš:
“Danas je Miholjdan,
pre sedam godina na teču je naleteo kamion”,
pa razgovor ode na drugu stranu.

Ne čekaš da smrkne da bi
psovao zvezde što su se poigrale sa tobom
i nekim ko ti je toliko drag.
Uveče se mirite,
kažeš da si bio nervozan,
moliš da ti oproste gnev.
Kako na zvezde da se ljutiš,
kad si im zahvalan što su te se,
pored toliko boljih od tebe, na kratko setile?

Nema smisla da voljeni kažu:
“Hvala što me voliš”,
a mi, srećni što se primeti,
skromno kažemo:
“Ništa, ništa, nije mi teško”.
“Hvala što te volim”, promrsimo tako
da dugo odjekuje u grudima,
da niko ne čuje i ne oseti,
da nam se niko ne ruga,
da niko ne iskoristi naše umeće,
koje će boleti dok ponovo ne odrastemo
i ne shvatimo da to nije bila ljubav.
Samo smo voleli.


/Goran Tadić/

TROSI ME

Trosi me polako ali sigurno
svaki dan pomalo
i na rate
trosi me znalacki
osmisljeno
onako kako vi zene znate
Trosi me slobodno s pramca
a ako hoces i sa krme
strasno i zavodnicki socno
kao nakite
od zlata i srme
sasvim mirno
i kada bura puse bocno
Trosi me bez savjesti griznje
zasto sve da se ne proba
trosi me u svakom danu
satu
jer ljubav nije
neka potrosna roba

lirik

Prognana balada

Dogodilo se to iznenada
Tako, jugo je bilo u zraku
I jesen je sličila na proljeće
Dogodilo se to s osmijehom sunca na
ustima

Taj čovjek, inače s ledima kakve
planine
Inače s virom mudrosti u očima
Inače s rukama teškim poput gromova
Udarac šake čuo bi se dugo

Taj čovjek u taj čudan dan
Kažem: djevojka jedna raskopčala
košulju
(Zagledala se u prozor umjesto
u ogledalo)
Kažem: na obali se vrba omacila

Glasi se iz dubine
Ma sve oblake razmahne
Ma zapjeva takvim složnim glasom
Protrnula je ulica (kao da joj je spala
haljina)

Najprije od stida
Poslije od silne radosti

Jedan prodavač naranči širom je otvorio
vrata trgovine

I još mu nije bilo dosta
I još mu nije bilo dosta
Još premalo
I napisao je iznad vrata
Uzmite što vam pripada

Ali poslije noći koja je slijedila
Poslije minuta koje su došle u tamnim
odijelima
Poslije sekundi sa cilindrima i bambusovim
štapovima

Prokleti sjevernjak dunu
Djevojka zakopča košulju
Otpadoše mace s vrba
Prodavač se lati mušterija

Počevši od predgrađa

A čovjek što je pjevao
Usitnjen do mikroba
I podložan do nepokretnosti
Bude prognan

Ta netko je morao platiti



Zimski krajobraz


U snijegu vidiš kuće kojih nema,
nepostojeće gradove
Odjeneš kaput od snježnih pahuljica
(iznutra je zima vrlo ugrijana)
i voliš svijet

U stvari ti ljubiš prošlost svoga djetinjstva
u mokrim cipelama,
čudesno šarenilo oko Božića i Nove godine.

Bezumno čezneš za nečim što se moglo dogoditi
Bilo je tako blizu.
Virio si kroz okno, na vršcima prstiju.

Moglo se dogoditi, ali ti si odlutao.
Odnijela te snježna vijavica.
U neku tugu protiv tvoje volje.

I dovoljna je studen, igra pahuljica,
odjednom se rasaniš na istom mjestu,
tamo gdje si se otkinuo.
Neke divne kuće, čarobni gradovi.
I sam si nešto manje stvaran.

Tvoj san lebdi
tamo gdje si ga napustio
i sve je još jednom prekrasno.

Slavko Mihalić

Dobra usporedba.
Ne znam znaš li da je Vida, osim na hrvatskom, pisao i na talijanskom i španjolskom.

AKO UZMEMO

Ako uzmemo ono što vidimo-
mašine koje nas izluđuju,
ljubavnike koji se na kraju mrze,
tu ribu na pijaci,
što zuri naviše u nas,
cvijeće koje trune,
muhe u paukovoj mreži,
ulične nerede,
urlike lavova u kavezu,
klaunove zaljubljene u novčanice,
nacije što pomjeraju ljude kao pione,
dnevne lopove sa prelijepim
noćnim ženama i vinom,
pretrpane zatvore.
Uobičajeno nezaposlene,
anemičnu travu,
ljude dovoljno stare da vole grob.
Te stvari, i druge, pokazuju
kako se život klati na istruljeloj osovini.
Ali ostavili su nam malo muzike
i govornički šou na uglu,
čašicu viskija,
plavu kravatu,
džepno izdanje Rambovih pjesama,
konja koji juri kao da mu đavo uvrće rep,
i onda je tu ponovo ljubav
kao tramvaj koji na vrijeme stiže
iza ćoška,
grad koji čeka,
vino i cvijeće,
voda što šeta preko jezera
i ljeto i zima
i ljeto
i ljeto
i opet zima.

Charles Bukowski

JA NEMAM MIRA

Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet čitav grlim.

Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit omču driješi, nit okove steže,
Nit da me smakne, nit da odveže,
Neće me živa, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nijem glasa ne gubim:
Umrijeti žudim, a pomoći tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit mi se mrije nit mi se živi,
Smijem se plačući, žalošću se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi.

Francesco Petrarca

evo jedna od mog jarana

POUGARJE I OKOLICA

NAJLJEPŠA MJESTA NA KUGLI ZEMALJSKOJ
MJESTA KO U NEKOJ ZEMLJI RAJSKOJ
POUGARJE MOJE MILO I OKOLNA SELA
OD KORĆANA POTKRAJA DO GOSPINA VRELA

PODMILAČJE SVETI IVO NAJVEĆE SVETIŠTE
A NEKI SU HTJELI ITO DA UNIŠTE
OPET LJUDI DOLAZE U VJERI I NADI
NAJLJEPŠA SE CRKVA SADA TAMO GRADI

OD DNOLUKE DO MAJDANA POZNATI KOVAČA
ITAMO JE PUSTO NAROD SE NE VRAĆA
TAMO SU SE KOVALE NAJOŠTRIJE KOSE
PRAVE KOVANICE NJIHOVA IMENA NOSE

KOTOR VAROŠ IMA MNOGA SELA FINA
NEZNAM SVE PO REDU EVO POTAMINA
SLATINA I PLITSKA BILICE VRBANJCI
SELA SVEĆENIKA SELA KO U BAJCI

JOŠ SU NEKA MJESTA NAMA DRAGA MILA
STUDENCI I KOMUŠINA GOSPE KOD KONDŽILA
SVE SU OVO MJESTA POŠTENI HRVATA
OSTADOŠE PUSTA POSLIJE OVOG RATA

NESMJEMO ZABORAVIT TU NAŠU LJEPOTU
OD DJEDOVINE NIJE NIŠTA PRIČE U ŽIVOTU
NESMJEMO ZABORAVIT ZEMLJU PRADJEDOVA
NJIHOVOG ŽIVOTA NJIHOVIH GROBOVA

kaze u po sata pala

NEDORECENO

Kad bi rijeci
mogle pokazati sto osjecam
kakve oluje
u meni nastaju
i kako me lome
Kad bi moje rijeci
mogle dokazati
da neizmjerno zudim
da ocajno volim
i da se nadam
Kad bi moje rijeci
makar nesto uciniti mogle
onda ne bi vise bilo razloga
u tisini sutjeti

lirik

Bravo lirik.

OPET U MOME REVIRU

Probudio sam dan i udahnuo miris sijena
Zlacanoj rijeci sam ukrao duboki vir
Sanjivo me pozdravila zora lijena
Kao niske iskidane se prosuli ljesnjak i zir

Za zajutrak sam dobio nektar medni
Glazba mi bjese ceznjivi tetrijeba zov
Na izvoru su se tiskali prvi gosti zedni
I prvi jastrebovi su polijetali u lov

Drvosjece su pozdravile sunce sto se radja
I udarci sjekira se prolomise usnulim lugom
Pokraj pilane se gomilala izrezana gradja
A sa pasnjaka se cula pjesma protkana tugom

Osluskivao sam sjenice i pcele sto se roje
I bio presretan da sam u zavicaju mom
Sve mi je tu bilo drago jer je moje
I miris poljskog cvijeca i roditeljski dom

lirik