Ja razgovaram sa argumentima. Ko ih obori i dokaže da su pod Turcima pravoslavci istrijebljeni kako se sugerira kroz velikosrpsku propagandu - ja povlačim sve što sam rekao. Politički potlačeni svakako - ne sporim - ali masovno istrijebljeni i uništeni NIKAKO. Velika je razlika između borbe za fizički opstanak bošnjačkog naroda, i političkog nezadovoljstva koje izaziva sukobe i ratove kod pravoslavaca.

stradanje i raseljavanje domaćeg hrvatsko-katoličkog stanovništva i plemstva, kao i islamizacija koja je uhvatila korijen uslijed vise čimbenika, među kojima su najvazniji vjerski progon i nasilje, te inferiorni društveni položaj kršćana opterećenih raznim nametima, kao i institucija "devširme", prislinog odvođenja kršćanske djece i odgoja u islamskom duhu. O promjeni sastava stanovništva govore i sljedeće brojke:

prema turskim službenim podatcima:

Godine 1528./29. u današnjoj BiH bilo je:

Muslimana...cca. 220.000 ili oko 34%
Katolika......cca 360.000 ili oko 57%
Pravoslavnih cca 55.000 ili oko 9%.

Godine 1624. bilo je:

Muslimana .....cca 300.000 ili 67%
Katolika..........cca 100.000 ili 22%
Pravoslavnih....cca 50.000 ili 11%.

Dok su katolici potjecali skoro potpuno od autohtonog stanovništva, pravoslavni dio pučanstva su bili Vlasi i Srbi koji su se, zaštićeni turskim sustavom "milleta" (Osmanskom carstvu veći dio tog perioda nije prijetila opasnost od neke pravoslavne vojne sile, pa su bili benevolentni prema srpskoj pravoslavnoj Pećkoj patrijaršiji, za razliku od Katoličke crkve i njenih pripadnika, koji su bili "najsumnjiviji" vjerski element uslijed trajnog ratnog stanja između Osmanlija i katoličkih država kao Habsburškog carstva, Venecije (manjim dijelom), te Španjolske i raznih europskih kondotijera) širili iz postojbine u Podrinju, istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori na ratom opustošena područja Turske Hrvatske (sadašnja Bosanska krajina). Muslimani su većinom potjecali od autohtonog katoličkog (dijelom i "krstjanskog", koje je posve nestalo turskim osvajanjem) stanovništva koje nije moglo izdržati pritisak vjerskih progona, te, manjim dijelom od islamiziranih pravoslavnih Vlaha i doseljenih Albanaca, kao i turskih i drugih azijskih doseljenika (općenito se smatra da ta kategorija nije pretežno zastupljena u etnogenezi Bosanskih Muslimana).

vojna politika Osmanskog carstva se može sažeti u jednu rečenicu: iako je carstvo imalo pogranične okršaje i s drugim susjedima (kao što je islamski Safavidski Iran), glavni smjer teritorijalne ekspanzije (jer, nije se radilo o "miroljubivoj" i statičnoj drzavi) je išao preko Balkana prema centralnoj Europi. Težište ratovanja je u prvih 50-100 godina bilo u smjeru sjeverozapada i jugozapada (prema hrvatskim zemljama u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji), uz povremene izlete prema sjevernom panonskom dijelu Slavonije i Ugarske. No, naišavsi na bedem dobro organiziranih i ulančanih hrvatskih gradova, koje je, prvo Ugarsko-hrvatska, a zatim Habsburška država, uredila kao bedem protiv turskog nadiranja, Osmanski je vojni stroj usmjerio glavninu snaga prema sjevernom pojasu koji se protezao od hrvatskih krajeva Pokuplja i Posavine (cijelo istočno područje sadašnje Hrvatske) do Ugarske, koja je bila posebno izložena nakon presudnog poraza madžarske vojske u bitci kod Mohacsa 1526. Turska je invazija imala uspjeha, i njihova okupacija Slavonije i Ugarske načeta je tek početkom 17. stoljeća, dok je od sredine do kraja 17.st. (uz izuzetak posljednjeg turskog ofenzivnog pokušaja, invazije na Beč 1683.) strateška inicijativa definitivno prešla na stranu Zapada, te su u tom razdoblju oslobođena velika područja Ugarske, kao i hrvatski krajevi Slavonije, Like i velikog dijela Dalmacije.

tijekom tog razdoblja intenzivnog ratovanja, koje je trajalo oko 300 godina, Hrvatska je izgubila preko polovice stanovništva (raseljavanje, ratni gubitci, odvođenje u tursko sužanjstvo, epidemije, islamizacija), no, uspjela je zadrzati svoju vezu sa zapadnom Europom (hrvatska renesansna i barokna književnost najbogatija je literatura toga razdoblja kod bilo kojega slavenskog naroda), a hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je od većinskog postao progonjena manjina (smatra se da je, osim muslimana, broj pravoslavnih nadišao broj katolika-Hrvata nakon invazije princa Eugena Savojskog, tijekom koje je 1697. spaljeno Sarajevo). Domaće islamizirano stanovništvo, kao i doseljeno srpsko-pravoslavno, tijekom tog razdoblja imalo je svoju odvojenu kulturnu, povijesnu i nacionalnu sudbinu.

od sredine 18.st. turska vlast u Bosni i Hercegovini stagnira, a u post-napoleonskom razdoblju rapidno opada, jer je Osmansko carstvo iscrpilo demografske, civilizacijske i druge rezervoare za vojno-teritorijalnu ekspanziju, a Habsburška monarhija je, kao i većina Zapada, demografski, tehnološki i civilizacijski doživjela uspon i rast, čime su stvoreni preduvjeti za okupaciju Bosne i Hercegovine, koja se i dogodila 1878.

U 1524. dolazi do najžešćega progona katolika u Bosni i Hercegovini. Te su godine srušeni franjevački samostani u Kraljevoj Sutjesci, Visokom, Fojnici, Kreševu i Konjicu, a nešto kasnije i u Mostaru. Drži se da je u takvim okolnostima 120.000-150.000 katolika prešlo na islam. Godine 1528. Turci su osvojili Jajce i Banju Luku i tako u potpunosti uništili hrvatsku obrambenu liniju na Vrbasu. Tada je Hrvatska spala na 37.000 četvornih kilometara površine.

Na kulturno-civilizacijskom planu, u 15. i 16. stoljeću dolazi do etničko-vjerske diferencijacije između muslimana, katolika i pravoslavnih, koji stvaraju zasebne nacionalnouljudbene tradicije, te se postupno kristaliziraju (najviše od 16. do 19. stoljeća) u tri odjelite narodno-konfesionalne skupine iz kojih će nastati moderni Hrvati, Srbi i Bošnjaci muslimani u Bosni i Hercegovini.

Na početku 18.vijeka , u Srbiji ,tj. teško je zapravo odrediti šta je Srbija u tom trenutku jer ona organizacijski nije postajala u Otomanskoj imperiji ,ali uzmimo sve južno od Save uključujući Kosovo muslimani svih narodnosti su bili nadpolovična većina. Vjerovatno nam se dragi Bog smilovao pa nam je poslao Austrijance 1718 koji su protjerali sve muslimane južno od Šumadije čime su omogućili demografsku eksploziju pravoslavnog stanovništva (s 250 na 400 tisuća duša) ,to je potrajalo do 1739 ali samo tih kratkih 20 godina nam je stvorilo osnovu za srpske ustanke 1804 i 1815 i oslobođenje. U svakom slučaju za dlaku smo izbjegli albanski scenario.


PS ti nebi plakao da ti idu odrezat glavu?

Pa upravo su Austrijanci odgovorni zašto smo prvo demografski, a potom i politički izgubili Kosovo.

Od Kosovske bitke 1389. pa sve do kraja 17. vijeka Srbi su bili dominatna većina na Kosovu, i bez obzira na tursku okupaciju Albanaca je tamo bilo vrlo malo.
U austrijsko-turskom ratu 1683-1699. Srbi masovno staju na austrijsku stranu, umjesto da se drže po strani, da se švabe i mujage međusobno porokaju. I šta se događa - Austrijanci su počeli da gube i logično Srbi plašeći se turske osvete kolektivno se 1690. povlače na sjever ostavljajući prazno Kosovsko i Metohijsko polje i Toplicu koje vrlo brzo naseljavaju šiptari sa Prokletija.

Nakon Balkanskih ratova 1912-13, na zahtjev Beča formira se Albanska država, samo da Srbija ne izađe na more, a posljedice austrijske dušebrižničke politike osjećamo i danas.

Čuješ, dobili ste Bačku , Banat i Srijem jer ste tamo upravo tom selidbom postali većina ako se ne varam . Uvijek ide tako, nešto dobiješ nešto izgubiš .

Pa upravo su Austrijanci odgovorni zašto smo prvo demografski, a potom i politički izgubili Kosovo.

Od Kosovske bitke 1389. pa sve do kraja 17. vijeka Srbi su bili dominatna većina na Kosovu, i bez obzira na tursku okupaciju Albanaca je tamo bilo vrlo malo.
U austrijsko-turskom ratu 1683-1699. Srbi masovno staju na austrijsku stranu, umjesto da se drže po strani, da se švabe i mujage međusobno porokaju. I šta se događa - Austrijanci su počeli da gube i logično Srbi plašeći se turske osvete kolektivno se 1690. povlače na sjever ostavljajući prazno Kosovsko i Metohijsko polje i Toplicu koje vrlo brzo naseljavaju šiptari sa Prokletija.

Nakon Balkanskih ratova 1912-13, na zahtjev Beča formira se Albanska država, samo da Srbija ne izađe na more, a posljedice austrijske dušebrižničke politike osjećamo i danas.

Pa upravo su Austrijanci odgovorni zašto smo prvo demografski, a potom i politički izgubili Kosovo.

Od Kosovske bitke 1389. pa sve do kraja 17. vijeka Srbi su bili dominatna većina na Kosovu, i bez obzira na tursku okupaciju Albanaca je tamo bilo vrlo malo.
U austrijsko-turskom ratu 1683-1699. Srbi masovno staju na austrijsku stranu, umjesto da se drže po strani, da se švabe i mujage međusobno porokaju. I šta se događa - Austrijanci su počeli da gube i logično Srbi plašeći se turske osvete kolektivno se 1690. povlače na sjever ostavljajući prazno Kosovsko i Metohijsko polje i Toplicu koje vrlo brzo naseljavaju šiptari sa Prokletija.

Nakon Balkanskih ratova 1912-13, na zahtjev Beča formira se Albanska država, samo da Srbija ne izađe na more, a posljedice austrijske dušebrižničke politike osjećamo i danas.

Bosanci muslimanskog vjerozakona u boj idu sa suzama u očima duboko svjesni da rat nije ništa lijepo ni junačko, a porodice su im u suzama. Oni koji vjeruju u Boga, izvrše i posmrtnu molitvu. Takođe nema prijetećih poruka, kletvi i pošalica o junaštvu i masakru nad protivnikom, pogotovo ne prema sirotinji i nezaštićenima. Rat je muka i nesreća, a ne mjesto za iživljavanje dječaka nakon punoljetnosti.

S druge strane je poznato drčno srpsko ponašanje prije polaska u vojsku i rat, proslave, lokanje, udaranje šakom od sto i pucanje u zrak, samoproglašeno junačenje, guslanje, zazivanje junaštva i ostala plemenska ponašanja - vrlo često bez pokrića u boju. Sve im ide dobro dok upadaju u muslimanska sela i ratuju sa ljudima sa lovačkim puškama, vilama te ženama i djecom.

Onda dođe vrijeme naplate, pa nalete na arapske koljače i ni traga drčnosti, junačenju, guslama, nego sramno plaču, pričaju kako ne mrze muslimane i traže milost. Rijetki su koji ostanu dostojanstveni do zadnjeg trenutka. Teško je poštovati takve ljude.

Pa upravo su Austrijanci odgovorni zašto smo prvo demografski, a potom i politički izgubili Kosovo.

Od Kosovske bitke 1389. pa sve do kraja 17. vijeka Srbi su bili dominatna većina na Kosovu, i bez obzira na tursku okupaciju Albanaca je tamo bilo vrlo malo.
U austrijsko-turskom ratu 1683-1699. Srbi masovno staju na austrijsku stranu, umjesto da se drže po strani, da se švabe i mujage međusobno porokaju. I šta se događa - Austrijanci su počeli da gube i logično Srbi plašeći se turske osvete kolektivno se 1690. povlače na sjever ostavljajući prazno Kosovsko i Metohijsko polje i Toplicu koje vrlo brzo naseljavaju šiptari sa Prokletija.

Nakon Balkanskih ratova 1912-13, na zahtjev Beča formira se Albanska država, samo da Srbija ne izađe na more, a posljedice austrijske dušebrižničke politike osjećamo i danas.

U ratu neprijatelji, u miru najbolji prijatelji

Sudbina Muhameda Bukve i Jovana Jovanovića odličan je scenario za filmsku priču o Bosni, zemlji krvi i meda u kojoj je sve moguće.

Muhamed i Jovan odrasli su u istočnobosanskim selima Bukve i Miljanović kod Goražda. Bili su komšije i najbolji drugovi. Kad je počeo rat, uzeli su puške i postali ljuti protivnici. Pucali su jedan na drugog. Muhamed kao borac Armije Republike Bosne i Hercegovine, a Jovan kao pripadnik Vojske Republike Srpske.

Kad je oružje utihnulo, Jovan i Muhamed su se vratili svom prijateljstvu. Danas su bolji drugovi nego što su bili prije rata.

"Suživot u Bosni itekako je moguć. Mi smo primjer za to. Prije rata mi smo bili komšije i naravno družili smo se, ali danas smo nerazdvojni drugovi“, kazali su uglas Muhamed i Jovan ekipi agencije Anadolija koju su zajedno dočekali.

Otkrili su kako je izgledao njihov prvi susret nakon rata.

"Mi smo u ratu svi iz svog mjesta otišli negdje. Muhamed je bio u Goraždu, dok sam ja bio u Čajniču. Svako je krenuo sa svojim narodom. Kad je završio rat, na televiziji sam gledao neku emisiju o povratku i vidio sam Muhameda da se vratio u svoje mjesto“, ispričao je Jovan i priznao da ga je Muhamedov povratak natjerao na razmišljanje da se i on vrati u svoje selo koje graniči sa Muhamedovim.

"Vratio se sa povratnicima u neki improvizovani šator tako da sam i ja odlučio da tako nešto uradim. Došao sam kod njega u selo iako sam imao tremu jer nisam znao kako će on reagovati. Ipak je to bio naš prvi susret poslije rata. Prije toga nisam imao nijedan susret sa Bošnjacima. Došao sam do njegove kuće, on je nešto radio kod kuće i ja sam ga zovnuo imenom. On mi je na to rekao: 'Bujrum komšija, hajde slobodno'“, prisjetio se Jovan i kazao kako se odmah uvjerio da nije bilo mjesta strahu od prvog susreta jer ga je Muhamed lijepo i srdačno dočekao, počastivši ga sokom i kafom.

Prvi susret

"Kada sam mu objasnio razlog dolaska, on mi je odgovorio da nema problema i da možemo ostati sa njima pa da zajedno tražimo donatore da nam se rekonstruišu kuće ili da odem do svog sela Miljanovića i tamo formiram šatorsko naselje“, ispričao je Jovan i dodao da su on i njegova familija odlučili da podignu šatore. Tako je krenula njihova borba za povratak.

Jovan se sjeća da se njihov prvi poslijeratni susret desio u martu 2001., a nakon godinu dana kuće su im obnovljene.

„U tom periodu, to naše zajedništvo je bilo veoma bitno za nas obojicu, a svidjelo se to domaćim i međunarodnim donatorima. Sve nas je to dodatno zbližilo i veći smo prijatelji sada nego što smo to bili prije rata“, istakao je on i dodao da je to tako jer su imali iste probleme koje su zajedno rješavali.

Svako za svojim narodom

Jovana nije stid što je u ratu okrenuo leđa Muhamedu. Smatra kako je bilo normalno i razumno da je svako "ide sa svojim narodom, da dijeli i dobro i zlo sa svojima“ . Ipak, ubijeđen je da do rata nije moralo doći.



"Mi smo normalni ljudi. Nismo uradili nešto zbog čega bi morali da se stidimo. Mi smo odmah nakon rata počeli da komuniciramo i pričamo o svemu. Pričali smo o tome šta se dešavalo, šta smo proživjeli, kako smo to prihvatili i mi se znamo veoma često šaliti na taj način“, otkrio je Jovan novinaru Anadolije i dodao kako su on i Muhamed jedinstvenog stava da je mnogo bolje razgovarati o teškim ratnim temama nego ih potiskivati u sebi.

"Ja i Muhamed smo od početka pričali o svemu, a mi smo i po prirodi takvi da volimo da se šalimo i na svoj račun. Mi nismo krivi za to što se desilo. Rijeka kada počne da nosi ona nosi sve i ne možeš mnogo da se opireš“, kazao je Jovan. Našalio se na svoj način rekavši da Muhamedu ne da doći do riječi i da je priču otegao kao "hodža teraviju“.

Sretne komšije

Muhamed je sretan što se vratio na svoje ognjište i što su mu Srbi prve komšije. Priznao je da je čak i u ratu, a poslije rata posebno, imao samo jednu misao, a to je da je u Bosni i Hercegovini, uprkos svemu i u inat onima koji žele da dijele, moguć suživot svih naroda.

"Koliko god ko želio, da li sa muslimanske, srpske, hrvatske ili neke romske strane da rasparča BiH to će biti veoma teško. Bez suživota ljudi svih zajednica nema života u BiH i žalosno je što pojedine političke strukture žele to razjedinjenje. Oni to žele samo iz jednog razloga, a to su lični interesi“, kazao je Muhamed.

Ispričao je da je njegovo prijateljstvo sa Jovanom nailazilo na kritike mnogih u njegovoj okolini, ali je poručio da njih dvojica nisu dozvolili da u „u njihove duše ljudi unesu nacionalnu politiku“.

"Svi povratnici koji su se vratili u ova naselja Bukvu i Miljanoviće nisu imali nikakvih nesuglasica. Što se tiče običnih ljudi, običnih građana i sa jedne i sa druge strane, to je njihov mentalni sklop i normalno je da smo zajedno“, uvjeren je Muhamed.
Smatra da ljudi imaju predsrasude o ovakvim prijetaljstvima zato što ne mogu sebi reći da pokušaju, da razgovaraju sa onima koji nisu kao oni. „Razgovorom se sve može riješiti, dok se silom ništa ne rješava“, poručio je Muhamed.

Razišli se zbog imena

"Svi su ratovi počinjali ali i završavali razgovorom za stolom, razmjenom mišljenja. Ja i Jovan smo u vrlo kratkom roku počeli razgovarati o ratu, šta se to dešavalo, zašto se dešavalo, jel nas to neko zaveo?“, kazao je Muhamed i dodao da su on i Jovan, na kraju bezbrojnih razgovora, došli do zaključka da su svi bili zavedeni pričom „ da će nas neko istrijebiti, da će nas neko uništiti samo zato što nosimo drugo ime“.

"Mi smo se ovdje razišli samo zbog imena. I kod Jovana teče ista krv kao i kod mene. Isto je ljudsko biće kao i ja, radimo iste stvari. Mi smo jako puno pokazali i dokazali da barem u gornjedrinskoj regiji može vladati suživot“, istakao je Muhamed i zaključio da se, zahvaljujući njemu, Jovanu i njihovim multietničkim naseljima, sjedinilo mnogo ljudi.

"Ostali su slijedili naš primjer. I oni su došli do zaključka da se samo zajednički može nešto riješiti“, uglas su ekipi agencije Anadolija kazali Muhamed Bukva i Jovan Jovanović prkoseći političarima koji ne propuste nijednu priliku da poruče kako život različitih naroda u Bosni i Hercegovini više nije moguć.

U procesu povratka u Bukve i Miljanoviće, dva sela koja djeluju kao jedno, vratilo se 14 porodica. Većina kuća sada je prazna, jer su povratnici uglavnom stariji ljudi, a svake godine neko umre.
Muhamed i Jovan su za kraj poručili da njihovo prijateljstvo nikada neće umrijeti, niti će iko uspjeti uništiti multietnički život u Bosni i Hercegovini.

Pa joe kad se ne zajebajem u slobodno vrijeme, mogu se upuštati u analize.
Vidiš i ti kao ateista imaš ono Svetosavlje ugrađeno u sebi, ne možemo se "deliti" tako lahko, ako je moja "njiva" u tvome.
A ti što ne brineš o srpskim njivama na teritoriji Bošnjačke većine nije moj problem nego tvoj, jer sa tim želiš dokazati nemogućnost funkcioniranja Bosne i hercegovine.

Korrisnik se upušta u analizu , u jbt.

Bošnjaci su nastali kao skupina koja je otpala od srpskog naroda , jer ne bi vas 500 godina zvali grdnim Muslimani a vi nas vlasima.

Muslimani su trebali ući u srpski korpus i biti muslimani islamske vere , ali oni nisu ništa hteli imati sa vlasima tj.i pojmovi bosanski i bošnjasčki su za njih bili neprihvatljivi , a da ne govorim o 500 godina ubijanja u pojam svoga naroda zarad tuđina i nove religije, i još plus da su upravo muslimani iz Srbije a pogotovo Bosne bili glavna vojska zajedno sa Albancima i gospodarima Turcima u kršenju srpskih ustanaka u 19.veku.

E pa Korrisniče ako nećeš da budemo isti narod pod istim imenom u ravnopravnom životu onda se moramo podeliti pa ko pobedi i ko se više dočepa toga je i livada.

A kad je BiH funkcionisala kao zajednica ravnopravnih naroda ?? , pa nikada , osim ako ne misliš da su dosadašnje diktature od Turaka do Tita bile merilo ravnopravnosti?!

Vi ne možete shvatiti da shvatite da se Srbi kao nacija ne računaju po religiji i nekom svetosavlju već po logici onih koji su i stvorili modernu srpsku naciju(srpski prosvetitelji) , a to je jezik i kultura koja iz njega proističe nevezano za religiju , dakle klasični evropski nacionalizam koji je stremio ka tom ujedinjenju(tipa Italija,Nemačka,...).

Mi smo isti narod pod jednim imenom , e sad ja mislim da je to logički srpsko nacionalno ime , a ako ti više dokažeš da je bošnjačko nacionalno ime logičnije onda će svi od Niša,Novog Sada,Doboja,Bihaća,Trebinja,Bara,....biti Bošnjaci , i ja ću to prihvatiti kao činjenicu jer je prosto logičnije.

Narodi u BiH trebaju prestati biti tri naroda sa tri religije nego biti jedan narod pod jednim imenom da bi mogli živeti zajedno bez problema.
Sve dok su tri naroda ovakva kakva jesu , to je za mene relikt prošlosti gde samo red može uvesti tiranin u ime jednog osvajača ili u ime ideologije(komunizam) , a to su sve bile prošle vlasti u BiH.

Srbi(a bogami i Hrvati) nikad neće dozvoliti sebi da muslimani vladaju u bilo kom smislu nad njima ,i da im muslimani određuju cenu patriotizma i domovine.
To je iskonska uvreda za Srbe a bogami i Hrvate.

Odnosi Srba i Muslimana nisu najbolji ali u perspektivi postoje izgledi za poboljšanje.Nalazim da će kao suvereni subjekti RS i FBiH ili ono što ostane od FBiH ako i kad hrvatski dio istupi iz iste,imati dobrokomšijske odnose i saradnju.U svakom slučaju,svi ćemo biti u EU gdje granice nisu mnogo važne.

Davno je Alija rekao da su Srbi biološka prijetnja za muslimane, a Hrvati identitetska. Time je sve rekao.

@korrisnik baš si klasa optimist, brineš brigu za Bošnjake u 2320. godini.

Korrisnik se upušta u analizu , u jbt.

Bošnjaci su nastali kao skupina koja je otpala od srpskog naroda , jer ne bi vas 500 godina zvali grdnim Muslimani a vi nas vlasima.

Muslimani su trebali ući u srpski korpus i biti muslimani islamske vere , ali oni nisu ništa hteli imati sa vlasima tj.i pojmovi bosanski i bošnjasčki su za njih bili neprihvatljivi , a da ne govorim o 500 godina ubijanja u pojam svoga naroda zarad tuđina i nove religije, i još plus da su upravo muslimani iz Srbije a pogotovo Bosne bili glavna vojska zajedno sa Albancima i gospodarima Turcima u kršenju srpskih ustanaka u 19.veku.

E pa Korrisniče ako nećeš da budemo isti narod pod istim imenom u ravnopravnom životu onda se moramo podeliti pa ko pobedi i ko se više dočepa toga je i livada.