Nije me bilo malo duže na forumu zbog obaveza, ali nisam zaboravio obećanja koja sam dao. :)

Bio sam rekao malo pisati o Kraljevoj Sutjesci. Pošto je ona usko vezana za Bobovac i okolna sela, bolje je da obradim čitav taj kraj oko Bobovca. Kao i uvijek, ispravke, prijedlozi, komentari i rasprave su više nego dobrodošli.

BOBOVAC


*


GEOGRAFIJA I POVIJEST


Grad Bobovac je smješten na granici općina Kakanj i Vareš. Uzdiše se na samom kraju strme kose koja je dio planinskom masiva Poljica koji se uzdiže sjeverno od sela Dragovići i Mijakovići. Kosa se između ta dva sela spušta prema jugu, i razdvaja sliv rijeke Bukovice i njene pritoke Mijakovske rijeke. Najviši vrh ove kose je na 807 metara nadmorske visine, dok je ušće Mijakovske rijeke u Bukovicu gdje kosa prestaje na 624 metra. Na Bobovac se može doći iz dva pravca. Jedan je s juga iz smjera Kraljeve Sutjeske i seoske općine Poljari, a drugi vodi od sela Dragovići na sjeveru.

http://imageshack.us/m/600/5720/sutiska.png

Bobovac je bio naseljen još u prapovijesno vrijeme. Na Bobovačkoj kosi postoji uzvisina Grad, na kojoj se nalaze ostaci iz brončanog i ranog željeznog doba. U sklopu bedema na Bobovcu postoji i jedan zid koji je vjerojatno iz kasnoantičkog vremena, dok su arheološkim istraživanjima nađeni i krovni crijepovi koji su nesumnjivo rimske izrade. Sam kompleks na Bobovcu se sastoji od dva dijela, sjevernog i južnog, koji su nastali u Srednjem vijeku. Najraniji srednjovjekovnog Bobovca odnosi se na 1350. godinu. Po Mavru Orbinu, srpski kralj Dušan je te godine neuspješno opsjedao Bobovac. Orbini na žalost ne navodi izvor, ali nema potrebe za sumnjanjem u vjerodostojnost. Već 6 godina kasnije, ban Tvrtko izdaje darovnicu kojom daje neke zemlje u Usori bosanskom biskupu. Na dnu darovnice piše "Datum in curia nostra sub castro Boboch." To se skoro sigurno odnosi na Sutjesku, ali važno je da se ona spominje kao "naš dvor ispod grada Bobovca."

Kao što je spomenuto, na Bobovcu postoje dvije cjeline, koje se nekad zovu i Gornji i Donji Grad. Gornji grad je na uzvisini Vis koja je nekih tridesetak metara viša od zaravni na kojoj je Donji Grad. Između njih je rub terase koja se naziva Crkvice. Čitav prostor je bio opasan bedemima u dužini od oko 1.200 metara. Prvi srednjovjekovni objekt je kula u Gornjem Gradu, koja ja sagrađena uz spomenuti kasnoantički zid. To se moglo dogoditi u prvim desetljećima XIV stoljeća. Nekoliko desetljeća kasnije, u Donjem Gradu je sagrađen kraljevski dvor. To je takozvana Donja Palača, dok je kasnije u Gornjem Gradu sagrađena još jedna, takozvana Gornja Palača. I Gornji i Donji grad su imali skoro isključivo obrambeno-administrativnu svrhu. Tu su bile kule, palače, cisterna za vodu, i druge zgrade vezane za njih. Na terasi Crkvice između dva Grada, živjelo je stanovništvo Bobovca. Tu je bila i katoliča crkva, koju je vjerojatno kralj Ostoja dao pretvoriti u kraljevsku grobnicu. U tom dijelu Bobovca su bile i kuće vojnika, kao i kuće onih zanatlija koji su bili neposredno potrebni. Tu su i franjevci imali svoju palaču.



Bobovac se nalazi na izrazito nepristupačnom mjestu. Osim što je na jako strmoj kosi i okružen šumama, on je skoro okružen kanjonima koje prave Mijakovska rijeka i Bukovica. S druge strane tih kanjone se isto tako nalaze strme kose, pa je Bobovac jako teško vidjeti. U biti, nema točke udaljenije od jednog kilometra od Bobovca s koje bi se grad mogao vidjeti. Ove činjenice su doprinijele izboru Bobovca kao glavne kraljevske utvrde, ali su i spriječile njegov razvoj kao urbanog centra. Prostor unutar zidina je bio relativno malen, a oko njega su bile šumovite i strme padine. Dok su se u drugim krajevima Europe, pa i Bosne, u podnožju utvrđenih gradova razvijala podgrađa, to se u slučaju Bobovca nije dogodilo zbog konfiguracije terena. Svojevrsna podgrađa Bobovca su se mogla razviti tek nekoliko kilometara dalje od grada.

Tako je na jugozapadu, iznad ušće Bukovice u Trstionicu, nastalo naselje koje se danas zove Kraljeva Sutjeska. Ime je dobilo po kotlini koju rijeka Trstionica pravi na tom mjestu. Ono se u Srednjem vijeku spominje pod imenom "Curia Bani" što u prijevodu znači "banski dvor." Tu je očito bilo sjedište dvorske kancelarije i mnoge isprave su izdane u Sutjesci. Tu je bio i katoličko samostan koji je bio središte vjerskog života u kraljevstvu. Srednjovjekovnoj seoskoj općini su pripadala i sela Ratanj i Teševo koja se nalaze sjeverno od Sutjeske, u planini. Sjeverno od Bobovca su, sa zapada na istok, sela Kopljari, Dragovići i Mijakovići, sa svojim zaseocima. Ova sela su činile srednjovjekovnu općinu kojoj se ne zna ime, ali je moguće da se zvala Bukovica po rijeci. U ovoj seoskoj općini je relativno malo obradive zemlje, a i od tog se najviše nalazi u Mijakovićima. Ova sela su ekonomski bila vezana za Bobovac, a zbog mnogobrojnih brda za ispašu oko njih, može se pretpostaviti da su Dragovići i Mijakovići bila stočarska sela s malo zemljoradnje. Za Kopljare se vidi po imenu da je bilo zanatlijsko selo, i da su u njemu živjeli oružnici. Nakon propasti grada Bobovca, i oni su postali zemljoradnici i stočari. Konačno, južno od Bobovca nalazi se skupina od šest sela sa zajedničkim nazivom Poljani. Ovo je očito ostatak srednjovjekovne seoske općine. Od čitavog kraja u neposrednoj blizini Bobovca, ovdje se nalazi najbolja zemlja za obradu, i ova sela su vjerojatno bila žitnica samog grada. Sve tri seoske općine bile su usko vezane uz Bobovac i njegova propast je dovela i do smanjenja njihovog stanovništva.
Turci su Bobovac zauzeli u proljeće 1463. godine, nakon samo tri dana. Postoje tradicije o izdaji vojvode Radaka, ali ovako brz pad je vjerojatno rezultat turske premoći i unutarnjih ratova u Bosanskom kraljevstu prethodnih nekoliko desetljeća. Grad je potpuno spaljen, i za vrijeme arheoloških istraživanja u XX stoljeću je nađen sloj pepela od oko 10 centimetara. Turci su nakon nekoliko godina popravili Donji Grad i u njega stavili svoju posadu, a porušili ostatke Gornjeg. Grad daljim osvajanjima gubi na vojnoj i strateškoj važnosti, a pošto nije imao nikakve druge, 1626. godine je napušten. Gradski atar je tada podijeljen između tri stare seoske općine koje su gore navedene, i o kojim će dio ispod ovoga posvećen stanovništvu govoriti.

http://imageshack.us/m/854/9436/58161272.png

Nastavlja se...

Koliko stanovnika je živjelo unutar zidina?
Možeš dat procjenu.

Pavao Anđelić, koji je 1960.-ih vršio arheološka iskopavanja na Bobovcu kaže da je u najboljem slučaju unutar zidina bilo oko 100 kuća, a isto toliko i izvan njih. Pod ovim izvan se ne misli na sela oko Bobovca, nego kuće izvan samih zidina ali na Bobovačkoj kosi.

S obzirom na činjenicu da su u Bobovcu živjeli zanatlije i vojnici, od kojih bi mnogi mogli biti neoženjeni, stanovništvo unutar zidina vjerojatno nije prelazilo nekih 500-600. Kao poredbu, u turskom defteru iz 1469. godine, Sutjeska ima oko 125 kuća, mada su tu vjerojatno uključena i današnja sela Ratanj i Teševo.

Hvala Pavo na lijepo utemeljenom odgovoru.
Dakle, Bobovac je više bio srednjovjekovni zamak no mali grad.
Nije mi do kraja jasan i logičan taj srednjovjekovni način ratovanja, turci su imali konjicu, i ne vidim veliku obrambenu važnost neke utvrde na zabačenoj planini, osim da posluži kao utočište kralju. Ovi su mogli jednostavno protutnjati kroz doline rijeka.
Da li znaš možda koliko je Osmansko Carstvo imalo stanovnika (Turaka i lojalnih pokorenih naroda) kad je izbilo na Balkan, i šta misliš koliko su u tom stoljeću važnije europske zemlje imale stanovnika, te cijela Europa. Da li je osmanska prednost pri najezdama bila u brojnosti, ili organizaciji i načinu ratovanja?

Bobovac nije ni građen za borbu protiv Turaka, već zamak kao zamak u Europi u to vrijeme. Treba imati u vidu da su Turci topovima razrušili gradske zidove i tako doveli u branitelje u bezizlazan položaj. Car Dušan ga bez topova nije mogao osvojiti, a niti neke druge vojskovođe tog vremena.
Moja je pretpostavka da je on bio predviđen u slučaju invazije, kao neka utvrda duboko u neprijateljskoj pozadini koja bi isčekivala protuudar kršćanske koalicije (što se dijelom i desilo od strane Hrvatsko-Ugarskog kralja Matijaša). Pad Bobovca je utjecao i na pad još nekih utvrda u Bosni pa je vrlo vjerojatno da, da su se Bobovac i još neki drugi gradovi održali još koji mjesec, da bi prodor Hrvatsko-Ugarskih snaga bio dublji i da bi vjerojatno isti bio deblokiran (prema raspoloživim zapislima u samom Bobovacu je bilo svih potrebitih zaliha za 2 do 3 godine opsade).
E sad, što bilo za koju deceniju (ili možda čak koju godinu) kada bi Turski zavojevači opet udarili, to je druga stvar.

Problem ne samo Kraljevstva Bosanskog, nego i drugih država istočne Europe u to vrijeme je da su kasnile par stoljeća za razvojem feudalnog društva u zapadnoj Europi. Bosna oko 1400. godine je bila u društvenom smislu na nivou Engleske ili Francuske 1100. godine.

Industrije je bilo jako malo, a držali su je stranci, Sasi i Dubrovčani. Srednje klase skoro da nije bilo, a zanata i zanatlija je isto tako bilo malo. U vrijeme centralizacije monarhija, u Bosni se događalo suprotno. Dok je u Francuskoj Luj XI lomio moć velmoža i učvršćavao moć kralja, u Bosni nakon Tvrtka I. vladaju slabići, dok lokalna vlastela kao Vukčići, Kosače, Pavlović ili Šubići dominira državom. Dok se na zapadu razvijaju gradovi po prvi put veličine antičkih, u Bosni nema grada sa više od par stotina kuća. U Bosni kralj još uvijek nema trajni glavni grad. Povelje se izdaju i ovjeravaju gdje god se kralj zatekne u tom trenutko. A kralj, naravno, nema nikakvu administraciju sposobnu da upravlja državom pa on mora neprestano kružiti između raznih utvrda jer ako ne ode dovoljno često u neki kraj, lokalno plemstvo će ga, da izvineš, odjebati i osiliti se.

Onda, uopće taj Bobovac, koji je zamišljen potpuno kao rana srednjovjekovna utvrda iz vremena plemenskih kneževina i kraljevina. Kao prvo, mjesto na kojem je sagrađen je izabrano iz čisto strateških razloga. Manjak bilo kakve mogućnosti da se oko njega razvije grad u modernom smislu ga je osudilo na to da je u 200 godina postojanja ostao skoro isti kakav je i bio. Dalje, oko njega uopće nema drugih utvrda. Iz pravca juga, u kanjonu Bukovice ima par pećina gdje se možeš sakriti i malo pucati po pristižućem neprijatelju i to je to. Turci su pravili ozbiljne opsade. To nije kao Dušan 1350. koji opsjeda Bobovac par tjedana i odustane i vrati se nazad u Srbiju. Turci su razmišljali dugoročno i nisi se mogao uzdati da će im opsada dosaditi i da će se vratiti u Anatoliju. Bobovac je upravo tako građen. Turci, naravno, nisu došli privremeno niti su na pljačkaškom pohodu, pa je sve završilo kako je završilo. Opsada je trajala 3 dana. Čak i ako je istinita tradicija da je knez Radak izdao grad, ne vjerujem da bi i bez tog grad imao ikakve šanse.

Što se tiče nekih brojki, evo tu ima nešto malo http://www.iisg.nl/research/labourcollab/turkey.pdf Sredinom XV stoljeća, po ovim brojevima bi Tursko carstvo imalo možda 7-8 milijuna ljudi.

A u slijedećih par dana ću napisati malo u stanovništvu tog kraja, što se dogodilo i kako je to izgledalo kroz stoljeća. Srećom, imamo turski defter koji je napravljen samo 6 godina nakon pada.

Prezadovoljan sam odgovorom.

Tek sad vidim koliko sam nepripremljen za ovu temu , upuštam se u diskusiju o obrani a nisam pogledao ni kojim oružjima su u to doba raspolagali. :))
Nisam znao da su Turci već tad (na početku svoje ekspanzije) poznavali topove, zamišljao sam da tad nisu imali ništa bolju tehnologiju od rimskog carstva, borbu isključivo hladnim i zveketavim oružjem. Eto uvijek se neki novi podatak nauči ili ispravi.


Ovaj put bolje zamišljam pozornicu i vraćam se u 1460-te.:
1461. je godina.
Baba Jela okopava baštu, ne vidi se odavde šta je ali nije ni kukuruz niti krumpir, komentirajući sa susjedom Janjom kako od pravoslavnih izbjeglica koje pristižu iz Srbije- poput crnih vrana kao da bježe od neke zle sile- nemaju mira već zadnje dvije godine.
- Bitje sira ove godine., najednom prozbori Jela podbočinjajući se na drvenu motiku.
- Biće, biće! , kreštavo odgovori Janja.
"Budale* jedne, bežite odatle!" -prekide im razgovor nepoznat čovjek s istoka sa dvi vreće na ramenima i ženom koja nosi jednako toliko djece, sa još troje koja truckaju za njima i mole da uspore, a svih 7 hodeći brzim hodom seoskim putem.
-Šta mu znači to vudala?, zapita baba Janja i jednim zamahom skrati kokoš za vrat.
-To ni svetjenik Luka** ne bi znao, dodade Jela.
***
Bosanski kralj Stjepan Tomašević Kotromanić (koji tada još nije znao da je zadnji) upućuje tadašnjem Josefu Ratzingeru pismo u kojem predviđa tursku najezdu velikih razmjera i zamolio ga za pomoć. Papa Benedikt XVI ostao je indiferentan i za utjehu mu je poslao novi molitvenik kojeg je osobno blagoslovio.
Na početku 1463. godine Stjepan se obratio opet Mlecima upozoravajući ih da Turci smjeraju tog ljeta zauzeti svu Bosnu i Hercegovinu, a da će nakon toga zaprijetiti i talijanskim vikendicama (tada: mletačkim posjedima) u Dalmaciji. Ali pomoći niotkuda.***

29 godina poslije pada Bosne (1463.) i 10 godina poslije pada Hercegovine, Columbo je na brodu Santa Maria već ugledao prve otoke ispred obale Srednje Amerike...


*budala- turcizam za glupog ili nesavjesnog čovjeka
**seoski župnik nepoznatoga reda ali jedno je sigurno: nije franjevac
*** http://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_To ... mani%C4%87

Pavo će komentirati jeli pozornica dobro postavljena i jeli ima nekih grešaka. ;)) Btw primjetite da je Bobovac pao prije 5 dana, 20. svibnja.

[quote="Robbie MO
29 godina poslije pada Bosne (1463.) i 10 godina poslije pada Hercegovine, Columbo je na brodu Santa Maria već ugledao prve otoke ispred obale Srednje Amerike...

[/quote]



Skupina urođenika ukrašena perjem živopisnih boja i sa kopljima u rukama je sa radoznalošću i strahom promatrala ovu čudnu skupinu bradatih ljudi bijele puti koji su izašli iz utrobe velikih kanua.
Kada su im se pribižili na desetak koraka poglavica ih zaustavi a jedan od bljedolikih istupi korak i pokazujući na sebe prozbori: - Io - Colombos, Io sono Colombos...
-Što kažu?- upita poglavicu jedan od ratnika.
-Ma nemam pojma, mora da su ovo nekakve izbjeglice iz Bosne!

STANOVNIŠTVO, PORIJEKLO I TRADICIJA

Nigdje u Bosni nema toliko starinačkog stanovništva kao što ima u okolici starog grada Bobovca. I po ukupnom broju starinaca, i po postotku, i po činjenici da se radi o dvije vjere, jedino se okolica Jajca može u ovom mjeriti s područjem Bobovca i Kraljeve Sutjeske. Ovo je rezultat specifičnih povijesnih uvjeta i pravne situacije. Od položaja ovih sela u brdima, do propasti Bobovca i gubitka ikakve ekonomske ili strateške važnosti ovog kraja, bobovačka okolica nije doživjela ogromne etnografske promjene kakve je doživio skoro svaki kraj u BiH. Oko Bobovca se nisu u XV stoljeću vodile duge bitke, niti je Eugen Savojski poharao taj kraj, pa je taj kraj i većina ratova izbjegla.

Od svih okolnosti koje su doprinijele ovome, najvažnija je činjenica da je i muslimansko i katoličko stanovništvo uspjelo zadržati svoju zemlju i da se čiflučenje u četiri stoljeća turske vlasti nije dogodilo. Čiflučki sistem ne vezuje čifčije za zemlju, kako to kmetovski radi, pa čak što više, on potiče njihovu mobilnost. Pošto čifčija u bilo kojem trenutku može otići i potražiti drugog bega i potencijalno bolje uvjete, to dovodi do nestabilnosti stanovništva. Posebno su značajne velike kuge i ratne nepogode, gdje bi sjeverniji i dolinski krajevi Bosne redovno ispraznili, a gdje bi se onda spustilo stanovništvo planinskih i dinarskih krajeva. Za kontinuitet stanovništva je potrebno da ono ima svoju zemlju, u kontinuitetu. U suprotnom, kroz par stotina godina, ono će se raseliti, izumrijeti, preobratiti, itd.

Takav primjer imamo u zapadnoj Hercegovini gdje iako postoji kontinuitet katoličkog stanovništva kroz najmanje 5-6 stoljeća, skoro nijedan rod nema tradiciju da je u svom selu duže od 300 godina bez prekida zbog raznih ratova, progona, bolesti i činjenice da je čitav taj prostor učiflučen. Iznimku čini Drežnica iznad Mostar. U izrazito planinskoj regiji, i katolici i muslimani su bili sokolari i oslobođeni plaćanja ikakvog poreza sve do početka XIX stoljeća, kada su im privilegije ukinute. Ipak, do agrarne reforme sto godina kasnije, većina starih rodova nije odselila pa je zato Drežnica možda jedini kraj u zapadnoj Hercegovini gdje ima stvarno starosjedilačkih obitelji.

Zašto su se uvjeti pogodni za opstanak starinačkog stanovništva poklopili baš oko Bobovca? Neki razlozi su navedeni iznad. Bobovac je pao za samo 3 dana, i lokalno stanovništvo nije trpilo pod ratnim uvjetima niti je izbjeglo negdje drugdje. Oko Bihaća je vrlo malo starosjedilačkog stanovništva upravo zato što su se borbe oko njega vodile čitavo stoljeće. Turci su Bobovac zapalili, i makar su ga obnovili, on će slijedeća dva stoljeća životariti kao potpuno beznačajna utvrda. Konfiguracija terena i granice Turskog carstva su pogodovale ovome. Pošto su Turci kasnije došli sve do Slovačke, a ni poslije neće biti potisnuti dalje od Save, Bobovac nije mogao imati važnu ulogu kakve su imale pogranične utvrde. Kad je čitava Bosna preuređena od strane Turaka prema krajiškom sistemu i kada su uvedene pogranične kapetanije, ni u Bobovcu ni u okolici nije osnovana kapetanije jer nije bilo potrebe. S druge strane, kroz kraj oko Bobovca nije vodio nikakav važan put, pa nije bilo potrebe za osiguranjem trgovačkih puteva. Tome je dodatno "pogodovao" i pad srednjovjekovnog rudarstva, koji je dotukao lokalnu ekonomiju. Kraj oko Bobovca i Sutjeske je jednostavno ostao po strani, postao nevažan i ekonomski marginalan.

Drugi razlog je da je turska vlast ipak poštovala zakon i propise, pogotovu u mirnodopskim uvjetima. Stanovništvo oko Bobovca, i muslimansko i katoličko, je vrlo rano dobilo pravno vlasništvo nad zemljom, vjerojatno u prvih 4-5 godina turske vlasti. Koliko god da je turska vlast diskriminirale kršćane, to je ipak sve bilo regulirano zakonom. Zemlja se bez valjanog pravnog razloga nije mogla oduzeti, osim u iznimnim situacijama. Takve iznimne situacije bi u ovom kraju bile rijetke, zbog manjka nestabilnosti i ratnih djelovanja. Isto tako, zemlju bi mogli oteti samo moćni lokalni velmože, kakvih u ovom kraju nije bilo. Silnih begova kao u Krajini ili Hercegovini u ovom dijelu Bosne nije bilo, jer nisu postojali uvjeti. Stanovništvo je većinom bilo slobodno, zemlje nije bilo puno, pa bi teško itko mogao konsolidirati dovoljno moći za tako nešto. Treba isto uzeti u obzir da čak i da je kakav lokalni beg pokušao ukmetiti katolike, drugi begovi ne bi blagonaklono gledali na ojačavanje svog susjeda, pa makar i na račun nevjernika. Svaki uspon rivala je direktna prijetnja tebi i tvojoj zemlji, a pokušaj protuzakonitog uzimanja zemlja bi bila izvrsna prilika da ga se tuži kadiji ili ako treba, veziru.

Slobodno vlasništvo nad zemljom i kontinuitet prisustva franjevaca je činilo život katolika puno stabilnijim nego u drugim dijelovima Bosne, pa se i zbog tog nisu iseljavali. Važno je napomenuti da iako je samostan svetog Ive gorio nekoliko puta, on nikad nije trajno napušten pa ni stanovništvo nije nikad ostalo bez klera. Prelasci na drugu vjeru su se često događali upravo zbog manjka ili potpunog nedostatka svećenstva.
Ovdje treba spomenuti da je jedan dio stanovništva ipak prešao na islam. U Sutjesci se to dogodilo s nekoliko rodova, kao i u Poljanima, ali je puno zanimljiviji prelazak na islam dva sela u sjevernom podnožju Bobovca: Dragovići i Mijakovići. Oba sela se spominju u prvom turskom defteru iz 1469. godine. Dragovići imaju 14 domova a Mijakovići 11, i u oba slučaja se navode vlasnici sela. Dragovići su u vlasništvu Ahmeda, sina Mehmed-begova a Mijakovići u vlasništvu Tvrtka, sina Sabančica. Ime Tvrtkova oca je vjerojatno krivo pročitano iz turskog originala, ali nije jasno što bi trebalo biti. Uz ove podatke, iz deftera možemo vidjeti da je u to vrijeme Bobovac već bio popravljen i u njemu postojala posada. Posadnici nisu direktno nabrojani, ali možemo vidjeti njihova imena iz činjenice da su oni dobili dosta zemlje oko sela i da se navode kao vlasnici. Tako kao posadnike i vlasnike timara nalazimo slijedeće osobe:

Alija iz Leskovca
Musa iz Niša
Hamza iz Vrace
Atmadža iz Smedereva
Kasim iz Matre
Alija iz Toplica
Alija iz Timurhisara
Jakub iz Laza

Primjećuje se odmah da su svi gornji stranci, ali i da su specifično iz Rumelije, iliti europskog dijela carstva, a ne iz Anatolije. Ovo potvrđuje da u prvih par godina turske vlasti, timarni sistem nije uspostavljen islamizacijom domaćeg plemstva, već se tu radilo o zaslužnim vojnicima koji su sudjelovali u osvajanju Bosne. Isto tako vidimo da su posadnici stranci, a ne domaći konvertiti, što je i logično jer je u vrijeme mađarskog protu-udara bilo teško očekivati da bi Turci u potpunosti vjerovali ljudima koji su tek prešli na islam. Islamizacija ova dva sela se očito dogodila vrlo brzo nakon pada Bobovca, makar u njima još 1604. godine ima nešto katolika. Već 1469. godine je jedno od njih u vlasništvu muslimana, a i usmena tradicija u selima govori o ranoj islamizaciji.

http://imageshack.us/m/31/3161/bukovica.png

Postavlja se pitanje zašto su ova sela islamizirana tako brzo, dok su druga ostala katolička kroz 400 godina turske vlasti? Prva stvar koju treba napomenuti je da su muslimani živjeli i u nekim selima gdje ih već na prvom popisu stanovništva BiH 1879. nije bilo. Između sela Ratanj i Kopljari je staro muslimansko groblje, a stanovnici sela Dragovići su znali da su odozgo petkom dolazili muslimani u džamiju u Dragoviće. Islamizacije je sigurno bilo i nakon XV stoljeća, bar na individualnoj razini. Razloge muslimanskom karakteru ova dva sela treba tražiti u njihovom položaju. Kao što je spomenuto, konfiguracija terena nije dopuštala razvoj pravog podgrađa, ali sela Kopljari, Dragovići i Mijakovići su faktički činila podrgađe. Ta sela su najbliže Bobovcu, a i locirana su s pogodnije strane nego Poljani i Sutjeska. I danas je lakše doći na Bobovac s te strane nego južne. Već je navedeno da je selo Kopljari vjerojatno bilo oružarsko naselje, a i Mijakovići i Dragovići su vjerojatno imali neku funkciju vezanu za grad.

Dva od tri sela su vjerojatno i nakon turskog obnavljanja zadržala tu funkciju i to je vjerojatno razlog njihovoj islamizacija. Narodna tradicija to dijelom potvrđuje. Katolici Zubonje u Poljanima imaju tradiciju da su živjeli u selu Kućevci, a da su ih Turci protjerali u Poljane nakon zauzeća Bobovca. Kućevci su nekad bili odvojeno selo, a danas su zaseok Mijokovića koji se zove Jusići. Do početka XX stoljeća, ime Kućevci se još koristilo. Ono što je fascinantno je da tradiciji isto tako bilježi da je jedan od Zubonja prešao na islam i postao dizdar kule na Bobovcu. Obitelj Jusić koja živi u Jusićima i po kojim se zaselak zove se prezivaju i Dizdar, i navodno su rod sa Zubonjama. Oni imaju mali obiteljski arhiv s raznim pravnim dokumentima koji sežu do samog početka XVI stoljeća, što očito potvrđuje da su vršili dizdarsku dužnost. Činjenica da oni i dan danas žive bliže Bobovcu od ijedne druge obitelji daje u prilog tome.

S obzirom da su Turci porušili gornji dio Bobovca, nakon 1463. je na Bobovcu morali biti još manje kuća nego prije, tako da su vjerojatno sela Dragovići i Mijakovići preuzela tu funkciju. U njima je katoličko stanovništvo ili prešlo na islam ili iselilo, kao što primjer Zubovića pokazuje. U Kopljarima stanovništvo nije prešlo na islam, pa je vjerojatno stoga izgubilo svoju ulogu kao oružara i postalo stočarsko-ratarsko. Da je stanovništvo druga dva sela vršilo određene funkcije za tvrđavu u Bobovcu pokazuju i njihova prezimena: Mutavdžija, Aščerija, Dizdar. Drugim riječim, ova tri roda su potomci kožara, kuhara i zapovjednika, i sva tri imaju tradiciju da su u selu od kad su Turci zauzeli Bobovac. Mislim da ne trebam napominjati da je u malim planinskim selima u Bosni moglo biti zanatlija, ali sigurno ne i profesionalnih kuhara. Tako nešto mora imati veze s posadom Bobovca.

Nastavlja se...

Hahaha.

.


Robbie, nije samo to. Naime upravo u to vrijeme dolazi do značajnog razvoja vojne tehnologije od srednjovjekovne prema modernosti.
To razdoblje (od 14-16 st.) karakterizira pomak od hladnog oružja prema onom punjenom barutom (puške, topovi).
Topdžije su ti sastavni dio svake bitke u to vrijeme. To je stvorilo velike probleme Hrvatskoj u to doba jer si nije mogla priuštiti nove tehnologije, a 70% vojnih utverda u to vrijeme u sj. Hrvatskoj su od drvene građe.


Unatoč svemu, top nije nepobjedivo oružje jer se i tehnika gradnje utvrda bitno poboljšala. Top tada ne može probiti suvremene zidine, ako su napravljene kvalitetno, on tada služi da posije paniku i oslabi obranu. To znači da su branitelji u prednosti ako je odnos snaga podjednak, taj odnos je ako gledamo hrvatske snage vs. turske bio je u najboljem slučaju 1:10.

Ali sjeti se Siget, Gvozdansko ili Bihać nisu pali zbog topova, koliko zbog dugotrajnosti opsade zbog čega branitelji naposljetku ostaju bez hrane. Zato se tada počinje s gradnjom čitavog niza takvih utvrda (Pounje, Petrinja, Knin,Klis, Bihać, Senj...).
Poslije neke od njih, oduzimanjem zemlje koju ne mogu braniti hrvatskim velikašima, bivaju jezgra Vojne krajine.
Sjevernu Hrvatsku spasila je jedna takva, suvremena i neosvojiva, izgrađena na ledini, a iz koje će se kasnije razviti, za dugo vremena, vojni grad-Karlovac.
Ja to zamisljam ovako sve iza Karlovca ti je utopija, mir i tišina i relativno blaženstvo i prosperitet, a ispred...

No najveću stetu protuturskoj obrani, moraš znati, nisu radile regularne turske jedinice već tzv. akinđije, male konjaničke grupe koje žive uz granicu i stalno, doslovce stalno, prelaze, ubijaju, pljačkaju i pale. Primjenjuju tehniku spaljene zemlje.
To ne samo da slabi moral lokalnom stanovništvu, koje se ne može sakriti u utvrde, već ih ostavlja bez ljetine, što znači da i oni i branitelji gladuju. Tako je, recimo, palo Jajce.
Kao krajnju posljedicu imaš ogromne zbjegove stanovništva nakon čega Turci ulaze u iscrpljenu i praktički nebranjenu zemlju. Oni nisu elitne jedinice, ali bez njih bi turski način ratovanja, pogotovo uz granicu, bio nemoguć. Na njih se nisu odnosila ni mnoga primirja potpisana između Turaka i nas, prema tome, čak i tada oni provode teror.

Kad već govorim o tome, Zrinski i još neki drugi plemići koji imaju posjede izvan ugroženog teritorija (u Sloveniji, Mađarskoj...) u prednosti su jer tamo uzgajaju hranu i dovlače ju u Hrvatsku. Konkretno, žitnica Zrinskih su njihovi slovenski posjedi.

Da zaključim, Hrvatsku toliko nije koštao nesrazmjer u broju branitelja ili nepostojanje tehnologija koliko šteta, demografska i gospodarska, koju su joj nanijeli akinđije primjenjujući taktiku totalnog rata, neprestance.

Priznajem da sam morao googlati, nisam bio siguran jeli iz Amerike donešena pšenica ili kukuruz.

Eh da si znao za kojim trima stvarima je u progonstvu čeznula posljednja bosanska kraljica Katarina ne bi ti trebao google. :)

Za kruhom, ili za nečim što je za drugi podforum? :))
Zajebavam se, znam da su stanovnici Europe oduvijek imali kruh, bez kruva ne bi ni mogli bit kršćani a time ni katolici, znači pšenice/žitarica je bilo. :)

Pšenice sa Lješnice, ribe iz Bukovice, i vode Radakovice.

A možda i još za čim, ali nije red da se o tome ovdje piše. ;)

Pozdrav Pavo B.,

Prijatelju, dobrodošao u Bobovac i Kraljevu Sutjesku.
Svrati na rakijicu ;)

Evo nadjoh na digitalnoj biblioteci Srrbije digitalizovani list "Neretva" herecegovačkog vilajeta koji je izlazi za vreme hercegovačkog ustanka.

Pri dnu kaže da je to srpsko-turski lit za prosvetu , međutim neko je to lupio opasno jer list je samo na ćirilici i na arabici pisan i ništa više, i u samom listu ne piše da je srpski list , niti pominje Srbe,Hrvate a ni Bošnjake u Hercegovini!
Pominje samo Srbe ali one preko Drine sa kojima sultanova vojska ratuje!

http://scr.digital.nb.rs/collection/neretva

Ima zanimljivih stvari , samo treba pročitati , nema puno stranica!

Koga zanima povijest mog rodnog grada triba pročitat radove dr. Ive Bagarića.

Odatle sam sazno da su Bošnjaci (volja vas muslimanski Hrvati, Muslimani) zapravo ovde ranije od nas, mi smo većinski hrvatske pridošlice iz Dalmacije...

Poštovani gospodine Pavo B.,

izgleda da je došlo do zatišja na temi.

Ako budete imali volje i vremena rado bih čitao o:

1.) Hrvatima Glavatičeva

2.) Hrvatima i Bošnjacima na području Uskoplja

Hvala Vam na dosadašnjem trudu!

Ma u biti je sve to sraslo s onom temom o prezimena. :)

Što se tiče Glavatičeva, o njima ću na toj temi malo napisati. Skopaljska dolina je malo šira tema.

I još jednom, nema potrebe za persiranjem. Nemam ja još ni 30.

Poštovani gospodine Pavo B.,

obraćanje s Vi je samo izraz dubokog divljenja, a ne posljedica zablude o vašoj dobi.

Što se tiče Skoplja (koje je uistinu širok pojam i obuhvaća i Bugojno te Donji Vakuf), osobno me više zanima Gornje Skoplje, koje danas Hrvati nazivaju (možda i netočno?) Uskoplje.

A zapravo me još više od Hrvata Uskoplja (o čijem podrijetlu i vremenu i pravcima doseljenja ipak imam nekakvu predodžbu) zanima podrijetlo i povijest seoskih Bošnjaka na jugoistoku općine Gornji Vakuf-Uskoplje - u selima Voljevac, Svilići, Crkvice, Cvrče, Valice i Smrčevice.

Ako biste mogli iskopati nešto o tih 6 sela, jako biste me obradovali.

Zbog Glavatičeva ću pratiti i drugu temu, ali to ionako već radim.

Turci su Hrvate katolike koje su tu zatekli nazivali MADŽARIMA jer ih zbog vjere katoličke i mađarskog kralja M Korvina nisu razlikovali od MAĐARA.(Na turskom se za Mađara kaze Madžar) Taj naziv je stoljećima bio upotrebljavan za Hrvate iz okolice Jajca, Ključa i Bihaća ali s do sada zadržao,koliko ja znam ,samo kod bihaćkih Hrvata.

1791.god.svištovskim mirom su podplješevička sela Veliki i Mali Skočaj(ime nose od doseljenih uskoka),Medjudražje,Zavalje,Vučjak,Veliki i Mali Baljevac ušla u sastav Hrvatske odnosno tadašnjeg Habsburškog carstva.U ova sela su doseljeni uskoci, odnosno Ličani.Oni su čuvali granicu koja je od centra Bihaća udaljena svega 5 kilometra.Turci su ih zvali nevjernicima,odnosno KAURIMA.Hrvati koji su ostali u sastavu turske države,dakle Madžari,živjeli su u 4 sela(Žegar,Vedro Polje,Kralje i Golubić) Dio njih je od davnina tj. Od prije pada Bihaća pod turke a dio je doseljen iz Dalmacije(iz cetinske Krajine nakon sinjske bitke 1715. Naseljavali su ih sami Turci jer su bili stočari a Osmanlije su više držale do stočarstva nego do poljoprivrede kojom su se bavili starosjedioci Hrvati iz Golubića i Kralja.)

Postojala je razlika izmedju Kaura i Madžara. Kauri su živjeli kao slobodni ljudi prezirali su sve što je tursko i oružjem su čuvali granicu.Madžari su živjeli s druge strane granice i bili su kmetovi.I jedni i drugi a i treći(Muslimani) govore hrvatskom ikavicom (ikavsko-šćakavski izgovor)Tako su Hrvati (Madžari i Kauri) živjeli u blizini (prvo selo u Bosni od Zavalja je madžarsko selo Žegar udaljeno 2 km)a ipak podijeljeni granicom dva moćna carstva.Dugi niz godina ovo je bila najzapadnija granica Turskog carstva.

Slažem se da su od Ševeljića nastali Jurići koji su sada u V Polju,Vujići u Kalini i drugi ali Jurići iz Žegara su iz Dalmacije.Točnije s područja Sinja,Kijeva ,Vrlike.Mislim da i Anušići,Dujmovići,Klepići i drugi dolaze iz istog područja.Uostalom , Madžarska narodna nošnja kojom se danas svi mi Hrvati iz Bihaća ponosimo, je iz tog kraja.
Takodjer brojna muslimanska prezimena potječu iz sjeverne Dalmacije, Rekić,Dizdarić,Smajić itd. Najveći dio potječe iz Like.Danas su u Lici katolici a U Bosni muslimani (Asan,Murgić,Mesić,Uremović,Hećimović,Kasumović,Lipovača,Jukić,Altić,Dedić,Topić,Ćehajić,Lulić,Velić,Čeliković itd)