Grb obitelji Hrvatinić - vladara Donjih Kraja

Sanski Most je grad i središte općine na rijeci Sani u Turskoj Hrvatskoj. Naziva se „gradom na devet rijeka“ zato što na području općine pored Sane teče i osam rječica: Bliha, Dabar, Japra, Kozica, Majdanska rijeka, Sanica, Sasinka i Zdena. Oslanja se na planinu Grmeč na zapadu i planine Mulež i Behremanicu na istoku.

Nacionalni sastav stanovništva - općina Sanski Most, popis 1991.

Ukupno: 60.307
Muslimani - 28.136 (46,65%)
Srbi - 25.363 (42,05%)
Hrvati - 4.322 (7,16%)
Jugoslaveni - 1.247 (2,06%)
ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 1.239 (2,08%)

Nacionalni sastav stanovništva - Grad Sanski Most, popis 1991.

Ukupno: 17.144
Srbi - 7.831 (45,67%)
Muslimani - 7.245 (42,25%)
Hrvati - 646 (3,76%)
Jugoslaveni - 901 (5,25%)
ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 521 (3,07%)

Naseljena mjesta sa hrvatskom većinom: Sasina 1,023 Hrvata, Stara Rijeka 641, Poljak 370, Škrljevita 252, Ovanjska 232.

Prije doseljavanja Hrvata na području Sanskog Mosta živjeli su romanizirani Iliri, vjerojatno ilirsko pleme Mezeji. Od doseljavanja Hrvata sve do 13.stoljeća, šire područje Sanskog Mosta i okolice bilo je u sastavu Hrvatske. Nakon toga područje Sanskog Mosta i okolica u oblasti pod nazivom Donji Kraji spadaju pod vlast bosanske države. Donjim Krajima tada vladaju knezovi Hrvatinići.

Hrvatsko-ugarski kralj Žigmund Luksemburški zauzima župu Sanu od Hrvoja Hrvatinića 1413. i daje ju na upravljanje hrvatskim knezovima Blagajskim. Turci zauzimaju područje Sanskog Mosta 1499. i protjeruju većinu domicilnog hrvatskog stanovništva, te uništavaju kulturnu baštinu kraja. Neki Hrvati prelaze na islam, a Turci na područje Sanskog Mosta naseljavaju pravoslavce i islamizirano stanovništvo iz drugih krajeva. Hrvatska vojska upada u Tursku Hrvatsku 1629. iz pravca Banovine i spaljuje tursku utvrdu Majdan, iduće godine ju zauzima na kratko vrijeme. Period Turske okupacije završen je 1878. kada Austro-Ugarska razbija turske snage i oslobađa Bosnu i Hercegovinu. Nakon poraza Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu, Bosna i Hercegovina ulazi u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Nakon okupacije Jugoslavije 1941. Bosna i Hercegovina spada u sastav Nezavisne Države Hrvatske. Za vrijeme komunističke Jugoslavije Hrvati trpe diskriminaciju i iseljevaju sa svojih područja, najveće hrvatsko mjesto u općini - Sasina, gubi trećinu svog stanovništva u zadnja tri desetljeća Jugoslavije. U toku velikosrpske agresije, srpske snage zauzimaju Sanski Most, ubijaju i odvode u logore tisuće Hrvata i Muslimana, gotovo svi nesrpske nacionalnosti su protjerani. Uništene su gotovo sve katoličke crkve i džamije u kraju. Sanski Most je zauzet od strane Armije BiH 1995. u akcijama koje su bile posljedica akcije Hrvatske vojske Oluja, bez koje bi bihaćka enklava vjerojatno doživjela sudbinu Srebrenice. Danas je općina Sanski Most većinom muslimanska, vratio se tek manji dio Srba, a Hrvati su neznatna manjina koja nestaje sa područja na kojem su jedino autohtono stanovništvo.

Narodna nošnja Hrvata iz Sasine

Katolička župa Sasina nalazi se kod Sanskog Mosta, na putu Sanski Most-Banja Luka. Po najnovijoj geopolitičkoj podjeli pripada Federaciji Bosne i Hercegovine, upravo na granici s entitetom RS. U sadašnjem svog opsegu ona postoji kao župa, odn. samostalna kapelanija od 1914. godine. Međutim, samo naselje Sasina i župa na njezinom širem području je znatno starijeg datuma. Župa je najvećim dijelom raseljena u nedavnom ratu 1992.-1995. godine, a samo je malen broj vjernika ostao ili se vratio. Prema podacima iz šematizma Banjalučke biskupije u Sasini je 1999. živjelo svega 70 vjernika za koje se pastoralno brine župnik iz Sanskog Mosta fra Ivo Orlovac. Trenutno ih je, 2001. godine, prema župnikovu izvještaju, u Sasini i Tomašici ukupno 95.
…

Starija prošlost ovih krajeva

Sasina spada među starije župe u Bosni i Hercegovini. Budući da je to od starine rudarski kraj, gdje se kopala i prerađivala željezna ruda, tu su se naselili rudari iz njemačke pokrajine Saske, pa je po njima i samo mjesto dobilo ime. Mjesto se spominje 1475. godine u ljetopisu fra Nikole Lašvanina, kada je ugarsko-hrvatski kralj Matijaš pod Sasinom porazio tursku vojsku predvođenu Alibegom i Skenderbegom. U opširnom popisu Bosandkog sandžaka iz 1604. godine Sasina se spominje kao mezra, tj. kao veće obradivo zemljište, odn. posjed.
Međutim, povijest katolika ovih krajeva krajnje je dramatična i kompleksna. Mijenjali su se gospodari i ratna sreća, mijenjano je i prenošeno i sjedište župe, a vjerni katolici snalazili su se na sve moguće načine i nastojali da sačuvaju svoju vjeru, i, ako je moguće, živu glavu. Ni jedno ni drugo često nije bilo nimalo lako. Stoga, da bi se uopće nešto reklo o daljoj prošlosti ove župe, moralo bi se obuhvatiti znatno šire područje, odn. ono koje danas pokrivaju župe: Sasina, Sanski Most, Stratinska i Stara Rijeka. U svim tim mjestima postoje katoličke župe. Osim spomenutih u prošlosti je na tom području postojala i župa u Starom Majdanu, koja se naziva čas staromajdanskom, čas kamengradskom, sa sjedištem u Starom Majdanu, da bi u posljednja dva stoljeća bila nazivana sasinskom, jer je tamo preneseno njezino sjedište. Na tom je području i nekoć znameniti franjevački samostan u Kamengradu, koji je dao i nekoliko - u svoje vrijeme veoma uglednih - svećenika-franjevaca.
…

Srednji vijek: Sasina i Posanje – dio Zagrebačke biskupije

Nakon dolaska i pokrštenja Hrvata, ti su krajevi pripadali hrvatskom kraljevstvu, i to kao njezin središnji dio, sve do pada pod tursku vlast. Crkveno su oni pripadali Zagrebačkoj biskupiji, osnovanoj 1094. godine. Po nekim povjesničarima pružala se ona na jug sve do današnjeg Bosanskog Petrovca. Radi lakše uprave ona je bila podijeljena na arhiđakonate. Sasinski je kraj pripadao Dubičkom arhiđakonatu koji je opet bio podijeljen na tri crkvena kotara: Dubički, Sanski i Vrbaski. Današnja je Sasina pripadala Sanskom crkvenom kotaru (distriktu). Za povijest katoličke crkve predragocjena su dva popisa župa, odn. crkava te biskupije, gdje se navode i crkve iz ovih krajeva, iako je upravo Dubički arhiđakonat ostao do danas najslabije istražen. Prvi je popis arhiđakona Ivana iz 1334. godine, kada je na širem sasinskom području bio cijeli niz crkava i župa, a drugi iz 1501., kad su se Turci već zalijetali sve do ovih krajeva plijeneći i tjerajući u progonstvo katoličko stanovništvo tih krajeva, uslijed čega su se župe jedna za drugom gasile.

Spomenimo dosad otkrivene i utvrđene crkve i župe koje se spominju u popis iz 1334. u ovom dijelu Posanja. To su crkva sv. Ivana Krstitelja u Vrušušama (de Wersusya), koja se nalazila u današnjem mjestu Vrše, sjeverno od Kamengrada, nedaleko od St. Majdana, crkva Sv. Jurja u Podbrežju (de Pobresia) kod Sanskog Mosta, crkva u Kamengradu ili Kamičku (de Cramen), crkva Blažene Djevice Marije u Oštroj Luci (Oztra loka), crkva Sv. Jurja u Mrenu (de Mren), crkva Sv. Martina u Šumećici, vjerojatno zapadno od Kamengrada, itd. Ukupno se u sanskom crkvenom distriktu 1334. godine spominje 19 crkava i dvije kapelice, a to su uglavnom župne crkve, dok 1501., nije tu ostala ni jedna. Tragična je to posljedica turskih provala i postupnog zauzimanja tih dijelova, koji će se otada nazivati “Turska Hrvatska”, tj. dio Hrvatske koji se nalazi pod turskom okupacijom. Tako se nazivalo cijelo to područje sve do rijeke Vrbasa na istoku.

Tursko doba

Kad su ti krajevi pali pod tursku vlast, stanje se Katoličke crkve iz temelja izmijenilo. Dotadašnje župe su uništene, narod sa svojim svećenicima iselio, ali su se male oaze katolika ipak uspjele sačuvati. Jedna od takvih oaza bila je upravo u sasinskom kraju. Tomu je doprinijela i činjenica da su tu živjeli rudari i kovači, koji su Turcima bili potrebni, pa ih nisu progonili, štoviše, katkada su uživali i određene povlastice. Štoviše ima tragova da su se u taj rudarski kraj doseljavali i katolici iz drugih rudarskih krajeva iz srednje Bosne, od Vareša i Kreševa. No bili su oni samo mali otočići u moru inovjeraca. Osim Turaka i islamiziranih katolika, koji su se Muslimani tu se od turskog vremena naseljavaju i pravoslavni Vlasi, koji tek pod utjecajem Srpske pravoslavne crkve postupno prihvaćaju srpsku nacionalnu svijest. Sami srpski povjesničari priznaju da u Pounju prije Turaka nije bilo pravoslavnog elementa, iako drugi neutemeljeno tvrde da su oni tu iz puno ranijeg vremena, no za to nemaju nikakvih dokaza.
…

Sasinski župnici – mučenici našeg vremena

Dvojica su sasinskih župnika mučenički završili svoj život. Bili su vjerni pastiri svog stada i zaslužili su da im se sačuva uspomena, te da ih vjernici štuju kao prave kršćanske mučenike. Iznijet ćemo ovdje ukratko njihove životne podatke.

Prvi je fra Luka Tešić-Pisarić, koji je bio sasinski župnik šest godina, od 1937. do 1943. Rođen je 29. studenoga 1893. u Žabarima, župa Ivanjska kod Banjaluke. Školovao se u Ivanjskoj, Visokom i Sarajevu. U franjevački red stupio je 15. srpnja 1911. Za svećenika je zaređen 16. srpnja 1916. u Banjoj Luci. Kao svećenik djelovao je u Jajcu, Kiseljaku, Novom Šeheru, Šimićima, Volaru i Sasini. Sa svojim vjernicima sagradio je crkve u Šimićima i Sasini. Bio je pravi narodni čovjek, a bavio se i pisanjem. Bit će da je to komunistima najviše i smetalo. Partizani su ga uhitili, mučili i ubili u Prijedoru upravo na Badnjak, 24. prosinca 1944., skupa s još osmoricom katolika.

Drugi je fra Miroslav Buzuk, krsnim imenom Mato, rođen 15. ožujka 1906. u Briševu, župa Stara Rijeka. Nakon osnovne škole, gimnaziju je završio u Visokom, a bogoslovski studij u Sarajevu. Postao je član franjevačkog reda 13. kolovoza 1925. Za svećenika je zaređen 22. prosinca 1928. u Sarajevu. Obavljao je više svećeničkih dužnosti: bio je župni i samostanski vikar na Petrićevcu, župnik u Doljanima, Volaru i Sasini (1943.-1944.), te gvardijan u samostanu Plehan kod Dervente. Nije posve pouzdano utvrđeno vrijeme i mjesto njegove mučeničke smrti. Knjiga Dokumenti o protunarodnom radu (…) donosi zapisnik o saslušanju fra Miroslava s datumom 17. prosinca 1944., dakle je uhićen već prije Božića. Optužili su ga zajedno s prijedorskim župnikom vlč. Josipom Böckmannom zbog navodne špijunaže. Prema maticama umrlih župe Sanski Most, partizani ga strijeljali na Gredi kod Sanskog Mosta 21. veljače 1945. zajedno s Böckmannom. I šematizam Banjalučke biskupije iz 1960. ima taj datum njihove smrti. Čini se da su ti podaci najtočniji. Nije još imao ni 39 godina.
…

Zaključak

Kratko skicirana sudbina katolika ovoga kraja i njhove Crkve na primjeru župe Sasina u ovom prikazu vjerno oslikava sudbinu dobrog dijela katolika Bosne i Hercegovine. Relativna blizina sjedištu Rimskog carstva i prirodna bogatstva ovih krajeva, osobito rudna, što je još onda bilo poznato, uvjetovali su rano širenje i ukorijenjenje kršćanstva u ovim krajevima još u antičko doba. Bujni procvat Katoličke crkve nakon doseljenja i pokrštenja Hrvata s mnogobrojnim crkvama, župama i samostanima u tom prelijepom dijelu ondašnje Hrvatske obilježio je srednjovjekovnu povijest tih krajeva.

No katoličanstvo je tu, jer drugih vjera i konfesija tu nije u to doba bilo, doživjelo je gotovo potpuni slom padom pod tursku vlast. Uništene su cijele pokrajine, biskupije, samostani i župe, a ono malo preživjelih katolika bilo je prisiljeno bježati u zabačenija mjesta kako bi sačuvali živu glavu i svoju vjeru. Da se u sanskom bazenu, u koji spada i Sasina, katoličanstvo kako-tako sačuvalo imamo zahvaliti i rudnom bogatstvu tih krajeva, što su Turci koristili, a trebali su im za preradu rude i katolici iz tih krajeva i osobito srednje Bosne, koji su bili stručnjaci u tome, a koji su se doseljavali u ove krajeve, pa su im Turci davali čak i određene olakšice.

No, čim je nestalo Turaka, broj se katolika stao povećavati, djelomice prirodnim priraštajem, budući da je natalitet bio vrlo visok, a dijelom doseljavanjem, osobito iz Dalmacije i Like. Ratovi 20. stoljeća zaprijetili su posvemašnjim uništenjem katolika tih krajeva, osobito izgon 1995. kada je među tolikim drugima i sasinska župa svedena na ostatke ostataka. No dosadašnje povijesno iskustvo i naša vjera ipak nas uče optimizmu, kojega se, kao ni svoga zavičaja, ni u ovom slučaju ne želimo odreći. Ovaj rad je mali prilog u tome smjeru.

http://free-zd.htnet.hr/sasina/povijest.htm

Stara Rijeka







Spomen obilježja u Sasini i Sanskom Mostu





Spomenik žrtvama fašizma na Šušnjaru

Grmeč

cudni su danas muslimani iz tih krajeva. mrze vise hrvate nego srbe, a tek sto su ratovali protiv hrvata iz SB, to je prica za sebe

Muslimane iz okupiranih područja Bosanske krajine je Alija planirao naseliti na hrvatska područja Lašvanske i Lepeničke doline, zato su i imali takvu motivaciju za borbu protiv Hrvata.

Što se tiče mržnje, za muslimane iz Prijedora, Kozarca i okolice ništa novo, oni su ratovali protiv Hrvatske još početkom rata u zapadnoj Slavoniji. Sanski Most baš i ne spada u tu kategoriju, ali nisu ni oni cvijeće. Jedini koji su još većinom prijateljski prema Hrvatima su Kladuša, Cazin, Krupa, Bihać i okolica tih mjesta.

sve receno

Knjiga koji sam jučer dobio

Župa Sanski Most u proslošti i sadašnjosti

Link za knjigu: http://www.sendspace.com/file/qtgxbh

Ovdje možete naći i manju monografiju župe Sasina: http://free-zd.htnet.hr/sasina/sasina.pdf

Upoznao sam u Zg puno ljudi iz Sasine. Niotkud se nisam naslušao ružnih priča kao iz tog kraja, Sana i Prijedor. Posavljaci su prošli naspram njih odlično, bar civili.

Bila je negdje na forumu statistika hrvatskih civilnih žrtava, mislim da je općina Prijedor među prvim, ako ne i baš prva po broju stradalih. A spomenuti prostori su stradali i krajem 2.svjetskog rata, pa onda i masovnim odseljavanjem. Sasina je izgubila trećinu ljudi odseljavanjem u zadnjim desetljećima bivše države, mada mnogi od takvih, uključujući masu moje rodbine ustvari mogu biti sretni što su otišli prije nego je rat počeo.

Obljetnica oslobođenja

Krajem rujna 1941. godine partizanska Konjička četa, pod zapovjedništvom Petra Đurašinovića, izvršila je napad na ustaško uporište u selu Modri u općini Sanski Most. Konjanici su iz osvete na šovinističkoj osnovi zapalili više kuća u selu. Ustaše su to koristile u promidžbi protiv partizana. Na kasnijim partijskim konferencijama kritizirani su svi odgovorni za paljenje sela.

Svašta




http://forum.klix.ba/u-sanskom-mostu-po ... #p12354885

Čitam na klix.ba kako je općina Sanski most najpogođenija iseljavanjem ne samo u USK nego i u cijeloj zemlji.

Izvor: https://croexpress.eu/mobile/aktualno/2 ... u-i-strah/

(BIH) VAPAJ HRVATA S PODRUČJA SANSKOG MOSTA

Naša djeca idu u školu i po pet kilometara pješice, moraju proći kroz šume iz kojih vrebaju vukovi, i to nam stvara brigu i strah
Sve je manje Hrvata na području Sanskog Mosta. Mnogi su otišli tragičnim događajima iz 90-tih, a neki i početkom novoga tisućljeća tražeći posao i bolji život. No, postoje primjeri koji govore i suprutno.
CroExpress/Anto Pranjkić

Naime, u obližnjem malenom Zagaju događa se svojevrsna demografska bomba. Od ukupno 20-tak mještana u Zagaju živi i osmoro učenika, a ako sve bude kako treba ove će godine u školske klupe i Tanja Zekić. Kaže nam da bi voljela ići u školu. Malo se družiti sa vršnjacima.

- Meni je, znate, ovdje jako lijepo. Imam koke, koze i ovce i svog ljubimca konjića, ali bi bilo lijepo razmijeniti koju i sa kolegama vršnjacima, kao velika, priča Tanja. Pitamo ju gdje je naučila tako lijepo govoriti a ona će kao iz topa:

– I ovdje imamo Internet. I vidimo svašta, pa tako i znamo, kaže 6-godišnja Tanja, koja sa bakom Ljubom, njezinim partnerom Danom i tetkama, učenicama srednje škole, živi u Zagaju, malom mjestu u blizini Sanskog Mosta, u živopisnoj prirodi punoj ljepota, ali i opasnosti:

– Ovdje imamo o veliki problem. Naime, iz planine se znaju spuštati vukovi u potražnji za hranom, pa se bojimo za djecu. Osnovni je problem što nam djeca odavde idu u školu i po sedam kilometara: od toga idu po pet pješice, jer autobus ne može doći. Moraju proći kroz šume i to nam daje nespokoj, kaže samohrana majka Sandra Šeić, čiji osnovci Valentina i Marko svakoga jutra pješače kilometre kako bi došli do škole, a poslije dolaska sa majkom i ujakom, koji je i osobom s posebnim potrebama, idu u šumu brati gljive kako bi nešto zaradili za život, a sretni su i zadovoljni. Još Marko zna i minstrirati na svetim misama nedjeljom i blagdanom.

– Nije nama problem ići, raditi. Nije problem niti za hranu. Sami si proizvedemo što nam je potrebno i odemo u šumu, pronađemo gljive a brat Željko iste prodaje na tržnici i nešto se pribavi, ali je problem kada djeca krenu u školu jer nemamo za knjige niti za odjeću i obuću. Kada bismo mogli riješiti taj problem bili bismo presretni, kaže Sandra i ističe kako ima vrlo vrijednu djecu, koja ju ponekad iznenade i cvijećem:

– Dobri su. Marljivi. Znaju iznenaditi lijepim gestama i ljudi ih vole. Skromni su. Sretni su i zadovoljni s ovo malo što imamo, kaže ponosna majka i ponavlja da je najveći problem dio ceste koji vodi od početka Zagaja do u unutrašnjost zaseoka:

– Autobus ne može dolaziti i problem je veliki. Bila bi nam velika pomoć kada bi nam netko mogao pomoći da saniramo cestu, onda ne bismo morali svako jutro ustajati i djecu voditi u školu. Autobus bi mogao dolaziti po njih i problem mračne i nepregledne šume u koju dolaze vukovi kad su gladni bio bi riješen, kaže Sandra.

Prema riječima sumještanina Ante Ljevara već je izrađen projekt i čeka se dobra volja određenih donatora kako bi se ova cesta mogla sanirati:

– Sve smo pripremili i spremni smo predati zahtjeve gdje god to treba. Važno je da riješimo ovaj problem i da nam djeca bezbrižno mogu u školu, kaže Ljevar i ističe kako su ljudi ovdje vrlo vrijedni i da im treba jako malo za zadovoljstvo.

– Valjao bi neki manji stroj, kojim bi mogli si pomoći u obradi zemlje. Neki mali motokultivator ili slično, što bismo svi u mjestu mogli koristiti, kaže sumještanin Dane, ali najveći je problem već spomenuta cesta.

– Rado bih maloj Tanji kupio bicikl, ali cesta nije povoljna za vožnju, pa mi ju nekako teško gledati kako pati, ali nije tužna, nego je uvijek raspoložena i sretna, ističe Ljevar.

Ovo malo selo u blizini Sanskoga Mosta, gdje ljudi beru gljive kako bi preživjeli, a sretni su i zadovoljni sa ono malo što imaju, svojevrsni je primjer svima nama kako treba živjeti.

Jel zna netko kako im se moze pomoc ili je mozda voljan da se organiziramo pa da se nesto napravi

Dobar pajdo mi je 50% iz Sasine, ima ih na sve strane...