Pa Alija je htio prvo "građansku državu" uz bošnjačku dominaciju a kasnije komad BIH koja bi bila samo islamska. To nije uspio ratom i pristao je na Federaciju.

Gospodar rata i mira u BIH.
Nazalost, zrtvovao mir.

Bilandžić uopće nije povjesničar. Inače za neuke, bio je veliki patriot kad je HDZ imao mandate. Sad se valja uvaljivati do mirovine za dobru plaću, pa se uvijek ulizuje vladajućima.

Dušan Bilandžić: Hrvatska moderna povijest



Recenzija: Bilandžićeva Hrvatska moderna povijest spada u najbolja djela suvremene hrvatske historiografije-i po modernosti pristupa, i po obuhvatnosti i temeljitosti raščlane, kao i po monumentalnosti ostvarenja. Radi se o knjizi većega formata od preko 800 stranica, s obiljem podataka, tablica, brojki, citata i statistika. Pokriveno je razdoblje od 1848. do 1999., no, na nejednak način. Doba od 1848. do 1941. zauzima svega oko 120 stranica (cijela Kraljevina Jugoslavija je «dobila» odjeljak od 68. do 120. stranice). Nakon izvrsnog prikaza 2.svjetskoga rata na tlu bivše Jugoslavije (vjerojatno najboljega sustavnoga opisa u modernoj historiografiji koji se nije rasplinuo u nevažnim detaljima), Bilandžić se bacio na obradbu svoje «uže specijalnosti»: komunistička Jugoslavija se rastegla od 204. do 779. stranice (sam je velikosrpski projekt, koji je u konačnici srušio SFRJ, prikazan na 30 stranica). Knjiga završava epilogom koji, nakon izričitoga auktorova iskaza da je vremenska distanca premala e da bi se dao povjesničarski mjerodavan prikaz, daje kratki oris Bilandžićeva poimanja ratova na području propale Jugoslavije od 1991. do 1999. Tako je u 17 poglavlja i epilogu autor ocrtao posljednje stoljeće i pol u povijesti hrvatskoga naroda, istodobno pokrivši dobar dio onoga što bi se, u nedostatku boljega imena, moglo nazvati «povijest Jugoslavije».

Bilandžićev je svjetonazor razvidan već nakon čitanja prva dva-tri poglavlja: auktor drži zapadnu liberalnu kapitalističku civilizaciju za «najbolji od svih svjetova» (ili «najmanje loš»), Hrvate pak kao integralni dio te i takve uljudbe, i u svojoj knjizi prati putove i stranputice hrvatskoga naroda u borbi za nacionalnu individualizaciju i samobitnost. Katkada su piščevi iskazi protuslovni: npr., nije jasno koliko je komunistički pokret «dobar», «zao» ili, jednostavno, «nužno zlo» za Hrvate u 2.svj. ratu- ima li se na umu da se u konačnici komunizam pokazao ne samo kao sterilan, nego i maligni društvenopovijesni projekt. Čini se da je Bilandžićeva komunistička prošlost utjecala na to da sam autor, možda i nesvjesno, mijenja vrijednosne procjene tijekom pisanja. Također, vidljiva je značajka Bilandžića kao povjesničara «nevjera» u mogućnost malih naroda da ostvare svoje nacionalne ciljeve ako nisu u skladu s interesima velesila (doduše, tu se mora priznati da je auktor izrijekom nekoliko puta naglasio da postoje povijesni trenutci kada je moguće, smjelošću i mudrošću, aktivno uobličiti vlastitu budućnost-pa i kada se radi o «malim» narodima.

Nije baš jasno da li u takvim situacijama «veliki» ionako provedu svoju volju, ili, što se može protumačiti iz dijelova knjige o 2.svj. ratu i poraću- «veliki» nekad ustuknu ili jednostavno «dignu ruke» suočeni s odlučnošću «malih».) Osebujnosti (a i slabosti) Hrvatske moderne povijesti su u trajnoj Bilandžićevoj fascinaciji životom i djelom Josipa Broza Tita što nerijetko daje iskrivljenu sliku zbivanja. Autor nije prešutio negativne pojave Titove diktature, bleiburških zločina i kulta ličnosti, ali ih je, uzmu li se u obzir ostala povijesna vrela i živo ljudsko iskustvo- u priličnoj mjeri umanjio. Još je vidljivija druga glavna «mana» knjige: nerazmjer u kojemu razdoblje komunističke Jugoslavije (oko trećine opisanoga perioda) «dobija» skoro četiri petine cijele knjige. Dobar dio knjige i nije povijest Hrvata u Jugoslaviji, nego prije povijest Jugoslavije iz hrvatskoga motrišta.

No, usprkos navedenim dubiozama, neprijeporno je da Hrvatska moderna povijest ostaje do sada jedinstvenim pothvatom: tako cjelovit opis novije hrvatske historije još nitko nije dao. Knjiga obiluje svježim idejama i propitivanjima: npr. nasuprot prevladavajućim stavovima o nezrelosti hrvatske političke elite u razdoblju 1.svjetskoga rata, Bilandžić argumentirano obrazlaže da «jugoslavenska opcija» i nije bila baš lutanje «gusaka u magli», nego možda najmanje loš potez. Isto tako, doba NDH i sudjelovanje Hrvata u različitim sukobljenim vojskama obrađeni su najsustavnije i bez premca u dosadašnjoj literaturi- auktor je eruditski, a opet vrlo pregledno prikazao sraz nacionalnih stremljenja i ideologija postavljenih na šire platno svjetskopovijesnog vrtloga događaja. Bilo koji «ljubitelj» komunističkih spletkara i njihovih ideoloških sukobljavanja koja su imali dugotrajne posljedke po budućnost naroda na jugoistoku Europe, može u ovoj knjizi naći pravo obilje materijala i dosad neobjavljivanih dokumenata. Uzme li se sve to u obzir, Hrvatska moderna povijest ostaje najambicioznijim hrvatskim suvremenim historiografskim prikazom s najviše vrlina i najmanje mana.

Ne znam zašto je "skrenuo", vjerojatno kao i svi aparatčici ide onome tko više ponudi, no, jedno njegovo djelo je izvrsno.

http://www.hercegbosna.org/literatura/recenzije-knjiga/dusan-bilandzic-hrvatska-moderna-povijest-111.html

Evo vidite gdje je problem kod Banca, za neke je partizančina i anti-hrvat, za neke je, haj izrazit ću se, pro-hrvatski povjesničar, posebno za neke Hrvate u BiH.

Ovako, Banac kritizira Tita, vrlo je glasan kad je u pitanju promjena imena trga i to. Tu ga moremo uvjetno svrstat u "desne". S druge strane vrlo je kritičan spram vodstvu Herceg-Bosne, pa ga dobar dio bh. Hrvata svrstava u "jugoslavene", no opet u isto vrijeme Banac je na strani HOS-a i Kraljevića, pa ga drugi bh. Hrvati smatraju "poštenim povjesničarom".

Mislim opet da Bancu nije cilj bit pristran već objektivan, no kao i svak more bit da i on na nekim misitma pogriješi, ali je opet jedan od najkvalitetniji povjesničara Hrvata.

Isto mislim o Dušanu Bilandžiću. Netko će reć "Jugoslaven" (to više i ne podrazumijeva nacionalnost kod nas već političko opredjeljenje), ali je li kome poznato da se jedino Bilandžić suprotstavio jugoslavenskoj naciji? Dobio je packe od Beograda, ali tako to biva. Po meni je jako objektivan kad je u pitanju povijest Jugoslavije poslije WW2, zato i držim da je jako kvalitetan povjesničar, tik uz Banca.