Ovdje su vam email kontakti norveških veleposlanstava. Pa izaberite ovisno o državi u kojoj živite.

http://www.norway.info/

Samo spomenite da su financirali propagandu u kojoj se riječ "sramota" na engelski prevodi kao "terror". Bitna razlika i ukazuje na svu zlonamjernost onih koji stoje iza tog uradka.

Za ostalo pregledajte video i gledajte prijevod, ima još krivih prijevoda.

GARANTNO PISMO ZA ŽIVOT: PRIČA O NEĐI GALIĆU

SCHINDLER IZ LJUBUŠKOG

Početkom ove sedmice u Ljubuškom je premijerno prikazan dokumentarni film o NEDELJKU NEĐI GALIĆU, Hrvatu koji je tokom rata uz pomoć falsifikovanih garantnih pisama spasio oko hiljadu Bošnjaka iz logora Heliodrom; najava prikazivanja ovog filma, koji je snimljen u produkciji NVO „Gariwo“, izazvala je burne reakcije lokalnih udruga proisteklih iz rata, koje su tražile zabranu projekcije; „SB“ donosi priču o Neđi Galiću, hrabrom čovjeku, heroju i „izdajniku“

Maja Radević

U nekim sretnijim vremenima, Ljubušaka Nedeljka Neđu Galića (1949-2010) u njegovom kraju spominjali bi možda najviše po tome što je bio prvi mladić u Ljubuškom koji je nosio dugu kosu. Zbog te „buntovne“ kose, priča njegov sin Bojan, Neđu su svojevremeno izbacili iz srednje škole. Ali, nije se on tako lako predao: tužio je školu i na kraju dobio presudu. Škola mu je morala platiti odštetu, a Neđo je od dobijenog novca kupio dvije gitare i osnovao bend.

„Neđo je bio drugačiji. Nosio je dugu kosu, svirao je gitaru, šlampavo se oblačio, vozio je fiću, slušao Rolling Stonese... Rekao mi je da se zaljubio u moj osmijeh, a ja sam 'pala' na ruže, na knjige koje mi je kupovao, poeziju koju mi je čitao... Vjenčali smo se 9. maja, na Dan pobjede nad fašizmom, što je na neki način obilježilo cijeli naš brak, naš život“, priča Neđina supruga Štefica Galić.

KRV I HIMNA

Do početka 90-ih godina, Neđo, Štefica i njihovo troje djece živjeli su u Ljubuškom. Neđo je radio kao fotograf, djeca su išla u obdanište i život je tekao mirno, bez velikih potresa. A onda je došlo vrijeme buđenja „nacionalne svijesti“ i svrstavanja u torove.

„Bilo je to nepun mjesec poslije ubistva Blaža Kraljevića, početkom septembra 1992. Sa Lištice, gdje sam održao ispite za studente Građevinskog i Mašinskog fakulteta, sišao sam u Ljubuški. Šetao sam Ljubuškim uzduž i poprijeko, obučen u maskirnu vojnu uniformu sa starim bosanskim grbom - plavi štit sa zlatnim ljiljanima - na grudima. Još nije bilo pravog sukoba između Armije i HVO-a. Osim radoznalih pogleda na ljiljane na mojoj vojničkoj bluzi, nisam izazvao nikakvu naročitu podozrivost, mada sam se pribojavao, jer su neke naznake sukoba već postojale. Blaža su zapravo i ubili mučki zato što je odlučio da se pridruži vojsci sa ljiljanima. Kad sam već pomišljao da se vratim u Mostar, u dnu Ljubuškog u izlogu radnje u prizemlju - sad znam da je to radnja i kuća porodice Neđe Nedeljka Galića - ugledao sam ogroman grb sa ljiljanima. Dotle nisam nigdje veći i ljepši bosanski grb vidio: blještavo plavi štit sa zlatnožutim ljiljanima. Ogroman, metar sa metar. Pored ljiljana na mojim grudima, to je sigurno bio jedini grb sa ljiljanima tog dana u Ljubuškom“, sjeća se prof. dr. Behdžet Mesihović.

Priča o Neđi Galiću, laureatu Nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost, koja mu je posthumno dodijeljena ove godine, ispričana je kroz dokumentarni film Neđo od Ljubuškog autorice Svetlane Broz, u režiji Mirka Kurilića. Film je rađen u produkciji NVO Gariwo, a premijerno je prikazan 16. jula u prostoru općinske Vijećnice u Ljubuškom, uprkos oštrom protivljenju nekoliko tamošnjih udruženja hrvatskih branitelja i invalida Domovinskog rata koji su tražili zabranu prikazivanja zbog „iskrivljavanja istine“ o ratnim događajima na ovom području i „unošenja nemira“ među lokalno stanovništvo. Uoči početka projekcije, pred zgradom Vijećnice okupilo se tridesetak građana koji su, uz prepoznatljiv nacionalistički kolorit, nosili zastave Herceg-Bosne i Hrvatske i pjevali domoljubne (pretežno Thompsonove) pjesme.

Slični prizori na ulicama Ljubuškog mogli su se vidjeti i 1993. godine, kada se život Neđe i Štefice Galić, zajedno sa životima hiljada Bošnjaka iz Ljubuškog, zauvijek promijenio.

„Odjednom su počeli barjaktari hodati ulicama i nositi hrvatske zastave. U početku su te zastave bile zavezane skupa s bosanskim, a kasnije same. Kad je Neđo prvi put čuo hrvatsku himnu na Humcu, u svetištu Svetog Ante, rekao mi je: Štefice, biće krvi. Ova himna na ovim prostorima može značiti samo krv“, sjeća se Štefica Galić.

Neđino predviđanje uskoro se obistinilo. Memnuna Mahić u filmu govori o 15. avgustu 1993. - dan koji, kako kaže, Bošnjaci iz Ljubuškog neće zaboraviti: „Od ranog jutra vojnici su u kombijima išli od ulice do ulice i pozivali Bošnjake da se jave ispred zgrade tadašnjeg MUP-a. Ljudi su išli i javljali se, ne znajući da ih tamo čekaju već pripremljeni kamioni. Sve koji su došli tog dana ukrcali su u kamione i odveli na Heliodrom.“

Tih dana Neđo Galić otišao je u policijski stožer. Molio je da prestanu odvoditi Bošnjake: „Ljudi moji, ovo je ludost, ne možete to raditi, ovo je zločin!“. Neki zapovjednik iz stožera, čije ime Štefica ne pamti, odgovorio je njenom mužu: „Neće nama komunjare zapovijedati s kim ćemo mi Hrvati živjeti! Ako ti je žao ******, hoćeš i ti s njima?“

Neđo se tog dana vratio kući slomljen, kaže Štefica: „Nismo znali šta da radimo...“

Nedugo nakon „incidenta“ u stožeru, u kuću Galića faksom je stiglo pismo žene iz Stoca. Bilo je to garantno pismo za jednog od Bošnjaka koji su bili zatočeni na Heliodromu. Garantna pisma HVO je uvažavao, ali samo uz jedan uvjet: svako koga na temelju pisma oslobode iz logora, mora otići iz Ljubuškog u roku od 48 sati.

„Poslije tog prvog, pisma su na naš faks počela da stižu jedno za drugim. Po cijele dane i noći stizala su garantna pisma, koje sam ja izjutra čitala i dijelila ženama. Žene su stajale ispred naše kuće i čekale“, priča Štefica. „U to vrijeme prozvali su nas 'mudžahedinska ambasada', jer smo pomagali tim ljudima.“

Uprkos tome što su znali da ih čeka protjerivanje iz njihovih domova, porodice koje su dobile garantna pisma od rodbine ili prijatelja iz inostranstva, smatrale su se sretnima. Ali, spas nije stizao faksom Galića za sve - bilo je i onih za koje nije imao ko poslati pismo, kaže Štefica: „Bilo je stravično gledati te žene koje su iz dana u dan čekale, a nisu dobijale garantno pismo. Plakale su, sjedile na stepeništu kuće, molile... Nismo znali šta da radimo. I onda smo počeli krivotvoriti pisma.“

Neđo Galić i njegova supruga mjesecima su kopirali originalna garantna pisma da bi ih zatim, sa promijenjenim imenima, nosili u policijski stožer. Iz logora Heliodrom na taj način spasili su više od hiljadu Bošnjaka. Mnogi su pronašli utočište u njihovoj kući, poput nane Habibe Karić, koja je sa Neđom, Šteficom i njihovom djecom živjela oko dva mjeseca: „Pronašao je kasetu na kojoj uči hodža i puštao mi je da slušam, da bi mi bilo ugodnije u njihovoj kući. Eto, koliko je bio pažljiv i fin.“

ZA ČISTU NACIJU

Ono što je Neđo uradio za svoje sugrađane Bošnjake tokom rata u Ljubuškom zauvijek ga je obilježilo, kao i njegovu porodicu. Nažalost, ne na onaj dobar, pozitivan način. Ljudi su prijetili, pljuvali, okretali glavu. U svakoj normalnoj zemlji na svijetu, Neđo Galić bi bio epski junak, heroj kojem bi podigli spomenik. Za većinu Hrvata iz Ljubuškog, Neđo je bio nacionalni izdajnik. Nakon što su svi preostali Bošnjaci protjerani iz Ljubuškog, Neđo i Štefica odlučili su se za dobrovoljno izbjeglištvo.

„Neđo je rekao: 'Ja ne bih mogao dignuti glavu od stida ako ostanem ovdje. Ne mogu ostati sa fašistima koji žele 'čistu' naciju. Evo im, neka ostanu, neka žive sami, čisti.' I tako smo i mi otišli za našim prijateljima, u neizvjesnost“, priča Štefica.

Porodica Galić proživjela je nekoliko mirnih godina u Češkoj Republici, u Pragu, a onda su odlučili da se vrate u Ljubuški, misleći: rat je davno završen, stvari su se sada promijenile, ljudi su se promijenili. Ubrzo po povratku u rodni grad shvatili su, međutim, da je u mentalnim sklopovima mnogih njihovih sugrađana sve ostalo manje-više isto kao i devedesetih godina: i dalje su im okretali leđa na ulici, napadali, prijetili bombama, nazivali ih komunjarama... Neđini prijatelji kažu da zbog svega toga Neđo više nikad nije bio isti - razočarenje i stres donijeli su mu tešku bolest, a prije nego što je umro, svojoj ženi rekao je da ne želi da ga sahrane u Ljubuškom, da mu pljuju po grobu. Neđo Galić sahranjen je na mostarskom groblju Sutina, blizu grobova svojih rođaka, partizana i antifašista kojima se ponosio.

Možda je najveća pobjeda Nedeljka Neđe Galića, Oscara Schindlera iz Ljubuškog, u riječima njegovih sinova u filmu: „I ja bih to isto napravio da sam bio na njegovom mjestu, da se sada sve ponovi.“

„Moj tata je poseban, čovjek ispred vremena, uvijek“, ponosno kaže Neđina kćerka Maša.

Djeca Neđe Galića zaista se imaju čim ponositi. Za razliku od one grupice „prosvjednika“ koji su se početkom ove nedjelje okupili ispred Vijećnice u Ljubuškom, koji i dalje sanjaju „čistu“ naciju i pjevaju Thompsonove hitove, i najveći im je strah da ih njihova djeca ne pitaju šta su radili za vrijeme rata.

SVETLANA BROZ, AUTORICA FILMA O NEĐI GALIĆU

„GRAĐANE LJUBUŠKOG U STRAHU DRŽI ŠAČICA FAŠISTA I HUŠKAČA“

„Tresla se gora, rodio se miš“ - ovako Svetlana Broz, autorica filma Neđo od Ljubuškog, ukratko opisuje proteste dijela građana Ljubuškog zbog prikazivanja filma o Neđi Galiću.

„Bilo je mnogo pretnji, ružnih tvrdnji i komentara na raznim internet stanicama. Ti stavovi dolaze od onih koji još nemaju hrabrosti da se suoče sa istinom, od onih koji su shvatili da istina prvi put nakon 19 godina dolazi u njihov mali grad sa ovim filmom, i da će verovatno morati da odgovore svojoj deci na pitanje: A gde si ti tata bio, i šta si radio kad su odvodili naše komšije Bošnjake u logor?“, kaže Svetlana Broz. „Ipak, film je prikazan pred prepunom salom, publika je na kraju dugo aplaudirala i to je naša najveća nagrada. Ono što je mene zaista obradovalo i što mi je dalo nadu jeste činjenica da su u sali bili ljudi koji pripadaju različitim etničkim grupama i svi su oni sa velikom pažnjom odgledali film. Snažni aplauz na kraju bio je aplauz koji je zaslužio Neđo Galić, svojim životom i borbom za ljude. Sva istina o '93. godini, progonu Bošnjaka i etničkom čišćenju Ljubuškog slila se u čoveku koji se jedini tome suprotstavio. Kako to kaže jedan od naših sagovornika u filmu - u to vreme je u regiji Ljubuškog živelo oko 40.000 ljudi, i svako od njih je mogao učiniti isto što i Neđo Galić. Da ih je bilo još samo dvadeset takvih kao Neđo, možda bi sve bilo drugačije. Ali nije bilo nikog osim njega.“

Problem suočavanja sa istinom i prošlošću nije problem samo Ljubuškog, nego velikog dijela Bosne i Hercegovine, naglašava Brozova: „Taj problem je, naravno, najizraženiji kod onih koji su učestvovali u zločinima, a oni koji nisu činili zločine okretali su glavu na drugu stranu. Ti ljudi, koji su bili pasivni posmatrači, po meni su također odgovorni, jer ćutanje je saučešništvo u zločinu. Ali ako tada nisu imali hrabrosti, zbog straha od onih koji su nosili oružje i mislili da su svemogući, danas, 19 godina kasnije, ćutanje i pristajanje je po meni najveći zločin. Ljubušaci danas imaju šansu da priznaju kako je strašno ono što se dogodilo 1993. godine, da kažu da su njihove komšije stradale, da traže oprost i da im garantuju da se tako nešto više nikad neće ponoviti. Tek tada će Ljubuški imati mogućnost za jednu novu etapu. Žalosno je da su većina Ljubušaka danas prestravljeni od iste te grupice huškača koja je harala devedesetih. Kako nije sramota regiju od 30.000 ljudi da se plaši jedne šačice razularenih bandita, koji sa svojim fašističkim insignijama drže u potpunoj stravi čitav grad?!“

Film Neđo od Ljubuškog snimljen je kao dio projekta „Budi promjena - napravi nešto“, u okviru kojeg će biti realiziran dokumentarni serijal o ljudima koji su iskazali građansku hrabrost u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, najavljuje Svetlana Broz.

Vera Dedić: Mi u Ljubuškom možemo Bošnjacima pogledati u oči...a mogu li oni Hrvatima u Bosni, u sjevernoj Hercegovini?



Prikazivanje kontroverznog kratkog dokumentarnog filma Titove unuke Svetlane Broz “Neđo od Ljubuškog” u Gradskoj vijećnici uzburkalo je duhove u Ljubuškom i Hercegovini, poprimilo je i šire političke konotacije, a dio posljedica sukoba i nesporazuma koje je izazvao, rješavat će policija, moguće i pravosuđe.

Preksinoć oko 22:30 na Trgu sv. Ante, točnije u dvorištu ispred franjevačkog samostana, došlo je do fizičkog sukoba između Štefice Galić (49), supruge Neđe Galića, glavnog lika spornog dokumentarnog filma, i Vere Dedić (56), općinske službenice i sudionice prosvjeda protiv prikazivanja filma, nakana, ciljeva i poruka koji se filmom žele postići. Vera Dedić je sa susjedom Ljiljom Sabljić prošetala do samostana s ciljem da zapali svijeću i pomoli se, i tamo je na klupi zatekla Šteficu Galić i njezinu prijateljicu Nelu Delalić.

- Pozdravila sam s dobra večer i obratila se Štefici: “Gospođo, što ti radiš u ovom svetištu kojeg vrijeđaš svojim izjavama u filmu, rekla si da to nije tvoje svetište i molim te napusti ga”. Ona je odgovorila: “Moj je Neđo spasio tisuću Bošnjaka”. Odgovorila sam: “Ma molim te, to nije istina, da nije bilo politike ja bih te pitala što bi on spasio”. Nakon toga sam rekla: “Kad je bio rat sa Srbima, krim policajac i ja izuzeli smo vam radio stanicu kojom ste održavali vezu s neprijateljskom stranom”. Nakon što sam to izgovorila ona je skočila, ošamarila me i opsovala mi majku. Ja sam joj uzvratila šamar, zakukala je: “Odoše mi naočale od 800 maraka”, i opet je krenula prema meni, ja prema njoj, gužvale smo se - priča potreseno Vera koju smo zatekli pred njezinom kućom na Humcu. Majica joj je bila poderana, lančić joj je prijateljica Ljilja našla na betonu, mobitelom su svijetlile da nađu križić i privjesak “B” (blagoslovljeno). - Našle smo i staklo Šteficinih naočala, rekla sam Ljilji ostavi joj na zid neka i ona dođe po svoje. Mogla sam prije nje doći u policiju, ali bojala sam se kako će reagirati moj suprug Branko, bolestan je, imao je moždani udar.

Međutim, kad sam došla kući ubrzo je na vrata došla policija i dala sam izjavu. Žao mi je zbog svega, ali ne mogu prihvatiti da se nas Hrvate u Ljubuškom proglašava nacistima i fašistima. Istina je posve drukčija, mi u Ljubuškom možemo Bošnjacima pogledati u oči, a mogu li oni Hrvatima u Bosni, u sjevernoj Hercegovini - kaže Vera.

Dobro, na to se ne bih obazirao jer je to glupost, ali sve ostalo je na mjestu.

Ako si bio u Sarajevu mogao si vidjeti i brojne crkve koje u ratu nisu taknute, a za primjer cu ti dati samo Sarajevsku katerdralu,koju Sarajlije nisu dale da se pali ili srusi,i ja stvarno ne vidim nista lose u filmu,svega je bilo na sve strane i na svakoj strani ima Nedja.

Ako si bio u Sarajevu mogao si vidjeti i brojne crkve koje u ratu nisu taknute, a za primjer cu ti dati samo Sarajevsku katerdralu,koju Sarajlije nisu dale da se pali ili srusi,i ja stvarno ne vidim nista lose u filmu,svega je bilo na sve strane i na svakoj strani ima Nedja.