Sindrom Bliskog istoka seli na zapadnu polutku: Slijedi li nakon Arapskog i Južnoameričko proljeće?

U današnje doba globalizacije, malo je zemalja ostalo neokrznuto barem nekim pokušajem stvaranja 'globalnog sela'. Ponovno se aktualiziraju nehumane hladnoratovske podjele i svijet se dijeli na interesna područja, u tom procesu uočavaju se dvije dominantne polutke - istočna i zapadna. Istočnu danas predvode Kina i Rusija, dok zapadnu kontroliraju SAD i novostvorena EU. Situacija ispod linije ekvatora nije tako banalno polarizirana i jednostavna, pa osim velikog broja siromašnih zemalja 'trećeg svijeta' postoje one koje uspješno pokušavaju ići svojim putem i odupiru se trendovima. To su prvenstveno zemlje Južne Amerike, i danas na njih možemo gledati kao na oaze zdravog patriotizma u pustinjama unifikacije i globalizacije.

Raspravljati o Latinskoj Americi bez spominjanja Sjedinjenih Američkih Država nema smisla. SAD su još davne 1823. definirale svoju pogled prema tom kontinentu i glavna odlika te politike je intervencionizam. Prema toj doktrini koju nazivamo Monroeva, po predsjedniku Jamesu Monroeu, SAD si daju za pravo uređivati odnose u Latinskoj Americi te ju smatraju svojim interesnim područjem. No, usprkos troznamenkastom broju, znanih američkih, direktnih i indirektnih intervencija, države Latinske Amerike su u velikoj većini uspjele ostati svoje. Iako nam danas zapadnjački propagandno indoktrinirani mediji prezentiraju određene državne vođe Latinske Amerike kao diktatore, to naprosto nije istina i to je pokušaj borbe s njihovom popularnosti kao što se oni bore protiv utjecaja SAD-a koketirajući i surađujući sa Kinom, Rusijom ili pak Iranom. Današnja politika većine država Latinske Amerike je među najdomoljubnijim uopće, a čuvanje nacionalnih interesa se kroz zapadne medije prezentira antikapitalističkim, latentno-komunističkim, neprijateljskim i pridaje im se čitav niz drugih loših epiteta.

Snažni državnici trn u oku moćnicima

Pojedini državnici te regije su očito jako snažni, a zajedničko im je da snagu crpe iz dva izvora: gospodarskog prosperiteta i podrške birača. Osim bogatstva prirodnih resursa, južnoamerički kontinent ima zavidnu gospodarsku koheziju i međudržavnu suradnju, te čak zajednički nastupaju prema stranim ulagačima. Očito da tu slogu, gospodarsko jačanje, ekonomski napredak prati i jaka vojska, te to privlači investitore s drugih kontinenata. Taj pozitivni zamah ne odgovara svima i nije teško predvidjeti da postoje interesne skupine, tj. određene svjetske sile koje žude prekinuti taj uspon i jačanje. Nedavno smo svjedočili 'Arapskom proljeću', a sada je sasvim izgledno da nas uskoro mogu zabavljati pokušaji uzrokovanja nemira i nestabilnosti koji bi se mogli nazvati 'Južnoameričko proljeće'

Gospodarima kaosa sigurno ne odgovara politika ekvadorskog predsjednika Correa koji je izbacio američkog ambasadora iz zemlje, iselio američku vojnu bazu, pokrenuo sudski proces protiv korporacije Chevron zbog onečišćenja Amazone, a postoji šansa da pruži azil Assangeu koji se skriva u njegovoj ambasadi u Londonu. Rafael Correa je javno kritizirao bankarski sektor i manipulatorsku svrhu određenih medija. O predsjedniku Venezuele Chavezu ne treba posebno govoriti, to je državnik koje je prebolio rak, vodi energičnu kampanju za novi mandat, ima enormne zalihe nafte, surađuje sa Lukašenkom, Ahmedinedžadom i Putinom, te je uveo zemlju u MERCOSUR (južnoamerički ekonomski blok). Nacionalizirao je dobar dio prirodnih resursa i uživa veliku popularnost u zemlji i regiji. Argentinska predsjednica Cristina Fernandez de Kirchner također svojim buntovnim ponašanjem ne gaji simpatije međunarodne politike, nacionalizacija dijela naftnog giganta Repsola se sigurno nije svidjela određenim zapadnjačkim krugovima, nepopustljivost prema Britaniji oko Falklanda je samo bila uvod u zabranu uplovljavanja brodova pod britanskom zastavom u Argentinu. Moralesova Bolivija je jedina zemlja na svijetu iz koje su se McDonalds restorani sami povukli zbog 'kulturalno osviještenog bojkota', sada to slijedi i Coca-Cola te se time nastavlja ekstremna Moralesova antiglobalistička politika, koja je svoj vrhunac dosegla nacionalizacijom kompletnog energetskog sektora te iznimnom ekološkom osviještenošću. O politici Brazilske predsjednice Dilme Rousseff je dovoljno reći da je drastično povećala vojni budžet, a to je direktan dokaz ekonomske snage. Brazil gradi nosače aviona, nuklearne podmornice te mi imamo skroz krivu predodžbu te zemlje, koja je ekonomski lider cijele Latinske Amerike. Na ulicama Čilea trenutno izbijaju nemiri jer prosvjednici od svoje vlade zahtijevaju hitriju nacionalizaciju prirodnih resursa – prvenstveno rudnika bakra.

Udar u Paragvaju

No na stranu od ovih složnih južnoameričkih pogleda možemo staviti slučaj Paragvaja gdje je SAD pokušao zakuhati 'Južnoameričko proljeće' rušeći državnim udarom predsjednika Fernanda Luga. Udar je neposredno izvršen američkim biotehnološkim gigantom i nevladinom organizacijom USAID, uz pomoć manjinske oporbe i novina iza kojih se krije američki kapital. Povod je bio jednostavan, seljaci su se pobunili oko GMO sjemena i okružili zemljište oporbene stranke, policija je intervenirala i sve je rezultiralo sa 17 mrtvih. Ekspresno unutar jednog dana Senat miče predsjednika, a narod izlazi na ulice kao podrška svrgnutom predsjedniku, inače bivšem svećeniku. U toj cijeloj konfuziji i insceniranom svrgavanju, susjedne su zemlje ostale prisebne te nisu dale legitimitet novopostavljenoj vlasti. Danas se Paragvaj još uvijek nalazi u politički nestabilnim vodama, narod i sve susjedne države su složne oko povratka predsjednika Luga. SAD u međuvremenu je vratio svog veleposlanika, i dogovara suradnju oko postavljanja vojne baze unutar Paragvaja. Ta zemlja geografski smještena u srcu kontinenta je potencijalna baza budućih takvih pučeva i nemira na inače složnom južnoameričkom kontinentu. Za Paragvaj možemo reći da će biti potencijalno ishodište režiranog 'Južnoameričkog proljeća''. O tim događajima naši mediji ne izvještavaju, jer to očito nije u skladu sa unaprijed formiranim pogledima koji se nameću i forsiraju.

Kada govorimo o Latinskoj Americi trebamo spomenuti i brojne Hrvate koji tamo žive i često imaju značajne funkcije. Naša vanjska politika prema tim zemljama je skromna, te je u odrednicama koje su nam nametnute od nadređenih, a to su SAD i EU. Tako da ta naša veleposlanstva imaju samo neku tehničku prirodu i ne vrše svoju lobističku svrhu. To je velika šteta jer ne koristimo potencijalnu gospodarsku suradnju, ogroman kapital do kojeg je lako doći jer u tim zemljama imamo zavidan broj domoljuba koji bi rado pomogli. Osim suradnje ništa ni ne učimo iz iskustava tih zemalja, pa u vrijeme dok se oni bore protiv otimačine i pljačke vlastite zemlje mi sve panično rasprodajemo, a tako se ne izlazi iz krize. Od Latinske Amerike možemo puno naučiti, imamo sličnu burnu povijest, sličan mentalitet i religijski smo bliski što ne treba zanemarivati. Prosječan Hrvat katolik je mentalitetom i navikama puno sličniji jednom katoličkom Latinoamerikancu nego suzdržanom zapadnoeuropskom protestantu. Brojne države Latinske Amerike su, kao i Hrvatska, kroz prošlo stoljeće bile žrtve igre globalnih sila, no oni svoju nezavisnost cijene i čuvaju, dok smo mi našu rasprodali. Sada nastupaju za države Južne Amerike burna vremena, te nam preostaje vidjeti kako će oni nositi sa nadolazećim izazovima.l

I to je bilo vrijedno spomena. Inače imamo brojnu dijasporu u Južnoj Americi. Ne samo što je brojna, već je dobar dio nje financijski i utjecajno moćna. Južnoamerikanci su nam slični po religiji, mentalitetu i povijesti. Ali kako to kod Hrvata biva, mi to nemamo pojma iskoristiti.

Nije striktno na pravcu zadate teme, ali evo i naše aktivne dijaspore u južnoj Americi, sa naglaskom na Argentinu. Nisam još bio, ali od prijatelja koji su bili - fenomenalne recenzije, osobito za Argentinu. Predivne i njegovane žene, mnogo toga za vidjeti, vrhunska hrana, vino, jeftino i pristupačno. Plus, možda vam još naleti kakva južnoamerikanka hrvatskih korijena, što bi većini sjelo ko budali šamar.

https://www.facebook.com/studiacroatica

https://www.facebook.com/barcroata?ref=stream

Da, BBC je u pravu. Ima nekoliko magnata i političke elite, ali većina su niža i prosječna srednja klasa, što po južnoameričkim uvjetima uopće nije dobro. Dugo ih se u Hrvatskoj smatralo za najizglednije povratnike - ukoliko im se sredi subvencionirani transport i smještaj.

Da, BBC je u pravu. Ima nekoliko magnata i političke elite, ali većina su niža i prosječna srednja klasa, što po južnoameričkim uvjetima uopće nije dobro. Dugo ih se u Hrvatskoj smatralo za najizglednije povratnike - ukoliko im se sredi subvencionirani transport i smještaj.

Pod hitno organizirati naseljavanje Hrvata južne Amerike po Srednjoj Bosni.

Mislim da se radi ponajviše o Dalmošima tamo. Hrvati Europe i SADa su u puno većoj mjeri iz HBa od ovih iz Južne Amerike. Lukšići su za primjer Bračani, Vinko Nikolić Šibenčanin, Boris Maruna, Jaseničanin (Zadranin).....

Da, Dalmosi dominiraju, i oni predstavljaju i do 100% naseljenih do početka 2 s.r., no slomom NDH stižu i ostale regionalne skupine. Nemam pojma koga je bilo najviše, ali se sjećam da je kapetan mlade U-21 repke Argentine prije 10-ak godina bio Diego Markić, što je recimo skoro ekskluzivno hercegovačko prezime.

Uglavnom, nije mi jasno što ćeš s njima, ne možeš ljude dovesti u Hrvatsku, jer realno, nema radnih mjesta, a protiv njih bi okrenuo i Perece. No možda proradi Hrvatska kao usputno odredište ako žele emigrirati u EU (mada je i tu došlo do obrata - Španjolci i Portugalci se iseljavaju za južnu Ameriku)

Ma ništa od toga. Želiš privući ljude iz jednog Buenos Airesa (i Zegay je u usporedbi vukojebina), koji imaju nekakav posao, žive onako kao nekakva niža ili srednja klasa, time što ćeš ih naseliti u Knin, dati povoljan kredit i očekivati neka poduzetnička čuda.

Da preciziram. Možeš dovući samo najsiromašnije (one na rubu egzistencije), ili nekoliko tajkuna, ali ne znam da ih ima osim ovih Lukšića, koji su i više nego solidno investirali u Hrvatsku.

Pa koliko ja znam tako su se neka područja i revitalizirala, trebam samo malo otkopati imao sam jedan dobar primjer.

Ne očekuješ poduzetnička čuda, već ih educiraš kako korisiti programe EU, na što se orijentirati itd... program mora biti opsežan ali i ti sam znaš kao ekonomski stručnjak da je kontraproduktivno kada ti država sve servira na pladnju. Zato se samo stvori normalan framework unutar kojeg država potiče poduzetništvo.
Inače zvučiš mi malo defetistički u pogledu nekih krajeva, pa Ministre tom logikom je sve zacementirano, odnosno ono što je razvijeno je razvijeno, ono što nije nije i ne će biti.

Inače što se Buenos Airesa tiče on jest veliki grad itd... ali jel znaš kako je srednjoj i nižoj klasi tamo živjeti ? Leglo kriminala, jedini koji imaju normalan život su ljudi ala obitelj Lukšić zbog toga što žive u najbolje čuvanom dijelu grada, koji je začudo i najskuplji. Zagreb kakav god da je ipak nije takvo leglo (imaš službene podatke crime ratea u siromašnijim djelovima Buenos Airesa, a i svjedočanstva ljudi koji tamo žive) tako da unatoč tome što se doima selendrom u usporedbi sa Buenos Airesom ipak može pružiti normalnije životne uvjete.

O Kninu i sličnim mjestima da ne govorimo. Uostalom najbolji primjer ti je odnos Dugopolje-Split. Prije 10 godina Dugopolje obična selendra, danas tamo sele mahom svi Splićani koji si to mogu priuštiti, upravo zahvaljujući jednom zdravom pristupu poduzetništvu.

Za ove niže slojeve može proći samo plaćeni transport, prihvatni smještaj, i dodjela nekakve zemlje i sl.

Za srednju klasu, prag preko kojeg se mora preći da bi se emigriralo (to je ipak emigriranje, a ne "povratak" jer su ovo uglavnom 2 i 3 generacije) je izuzetno visok. Samo krajnja nužda, ili uvjerenje da praviš drastičan skok što se tiče posla, zarade, okružja i boljitka za obitelj bi te moglo natjerati u takvo što. Npr. apsolutno svaki Hrvat bi (kad bi imao priliku) zgrabio priliku da ode u zapadnu Europu, Australiju, Kanadu ili SAD. Šansu da odu u nekakvu Poljsku, Česku i slično bi jako dugo vagali. Tako je i sa ovim Hrvatima u južnoj Americi, čak i gore jer stvarno odlaze daleko.

U situaciji smo gdje državi trebaju investicije, a ne nužno svježa infuzija u krvotok novih ljudi za koje nisu sigurno bi li u prvih pet godina kao grupa više izvlačili ili doprinosili proračunu.

jučer sam dobio par informacija o onom famoznom Ekvadorcu koji je Thompsonu posudio novac, čovjek je Hercegovac, utjecajan, vrlo bogat i dijeli novac po Hercegovini šakom i kapom, pogotovo po Međugorju. on bi mogao biti naša zlatna koka za sve projekte, a znam osobu koja je njegov intimus i koja ga je spojila s Thompsonom.

Spinaš?

S tim da je nesporazum nastao na tome kada se ovo mora provesti, odnosno ja nisam bio dovoljno jasan. Gore spomenuta ideja bi mogla ući u efekt poslije izlaska iz krize, odnosno nakon strukturnih gospodarskih reforma RH. Inače zanimljivo je kako se recimo Čile izvukao iz rupe u kojoj je bio u trenutcima kada je globalno tržište cvjetalo i kako je prestigao Argenitnu.

Argentina je do građanskog rata bila Europa i SAD u malom, takvu sigurnost, takvo blagostanje, takvu kulturnu ponudu nisi mogao nači nigdje doli u istom redoslijedu Washingtonu-Londonu (u zadnjme mandatu Margaret Tatcher) i Beču.

Poslije rata nestala svaka politička i pravna kultura, narod je u ku*cu totalnom tamo, taksisti moraju imati blindirana kola.

U većini tih priča o "strukturnim" ili političkim reformama i kasnijem ekonomskom uspjehu - ljudi (ne)svjesno izostavljaju neke druge faktore. Uspjeh Čilea, kao i uspjeh Rusije nema previše veze sa unutarnjim reformama, nego o kretanju cijena bakra, zlata (što se tiče Čilea), a u Rusiji nafte i gasa. Argentina je tu zakinuta i prosperirala je samo kada je držala veći dio agrikulturalnog tržišta.

Poenta je da političari ne bi trebali preuzimati pohvale i lovorike za dobre ekonomske prilike, niti bi ih se trebalo kuditi tijekom loših vremena, jer će makro faktori uvijek višestruko i suvereno nadvladati mikro faktore - ono što je u ingerenciji države. Tako se i mi nadmeno smijemo našem mongoloidnom ministru financija koji kupi nagrade za najboljeg svjetskog rizničara, ne uvažavajući činjenicu da su Australija i Čile ipak samo Arapi pacifičkog bazena.

http://en.wikipedia.org/wiki/Escondida

Jobs occur, it is goverment's duty not to kill it.