Samo se ti smij, tražim mjesto u Bosni gdje se džamija ne čuje. Pojačali su ih do kraja pa ni tamo gdje prije rata nisam čuo ezan sad se čuje. Kod mene na viksi.

Doduše imam još jedan plac ali taj je baš na planini.

Zanima me, je li se čuje u I.S., posebno ona, što mi jedan šeherski taksist reče: s 2 auspuha; na Alipašinom?

Pojma nemam

To znaju ovi valjda nasi domaci brdjani.Ja tamo ne zalazim skoro nikada.

Cudan si ti tip, od onakve Neretve i vjerovatno puncevine negdje pored obale, ti bi u I.Sa:))

E sad, čini mi se kako to sve ima baš u I.S. + gratis nedžamijanje.

Još samo da i neformalno prestane bit srpsko, i postaje zapad za zapadno Sarajevo.

Samo se ti smij, tražim mjesto u Bosni gdje se džamija ne čuje. Pojačali su ih do kraja pa ni tamo gdje prije rata nisam čuo ezan sad se čuje. Kod mene na viksi.

Doduše imam još jedan plac ali taj je baš na planini.

Zanima me, je li se čuje u I.S., posebno ona, što mi jedan šeherski taksist reče: s 2 auspuha; na Alipašinom?

Pojma nemam

To znaju ovi valjda nasi domaci brdjani.Ja tamo ne zalazim skoro nikada.

Cudan si ti tip, od onakve Neretve i vjerovatno puncevine negdje pored obale, ti bi u I.Sa:))

Još samo da i neformalno prestane bit srpsko, i postaje zapad za zapadno Sarajevo.

Mahaćeš ti nama sa tri prsta za koju godinu.

Fakat je ovo istočno ljepše, ne dominiraju vjerski objekti nego parkovi... Nimalo orijentalno...

E jes, imaju največi park na svijetu. U stvari i najjeedostavnije i to istočno je ipak dio Sarajeva zapadnog. Ma prišli bi oni nama i formalno-pravno al nama to ne odgovara iz više razloga.

vežu vežu, a zašto da ne?

nego, kad budete vezali svoje sa zastavama Herceg Bosne javi da i ja prisustvujem tom milenijskom događaju

Da, začudilo me jer se po pravilu svaki političar zna prilagoditi publici, a ovaj im je poprilično brutalno odbrusio da je preko kurca došao na skup, da ne računa na njih i da im ne može pomoći. Doduše, moglo bi se reći da je to i jedna vrsta antipopulizma, s obzirom da se inače žalimo na populizam i nerealna obećanja. No svejedno ispada nekako neljudski. Nešto je Špirić muljao sa spikom oko tog saveza srpskih općina, ali mi to izgleda kao saniranje štete koju je Dodo napravio.

Kao iz predratnih Nadrealista, u skeču sa zidom, Sarajevo je podijeljen grad. Kroz periferno naselje Dobrinja prolazi entitetska linija koja je definisana u dva navrata – u Daytonu 1995. i u OHR-u 2001. godine. Ako vam ideja putovanja Bosnom radi spoznaje njene andrićevske čudnosti ne prija ni finansijski ni vremenski, pozivamo vas u ovo sarajevsko naselje.

Većina stanovnika glavnoga grada ne zna kuda famozna linija prolazi, ali svi imaju predstavu da je „tu negdje“. Lokalci, s druge strane, imaju itetakvo znanje. Razlog je jednostavan – prolazi kroz ulice, ograde, parkinge, a do 2001. je prolazila i kroz zgrade.

Mi ovoga puta nećemo podsjećati kako je ona nastala. Pokušat ćemo dočarati atmosferu i izgled nekada prvih borbenih linija, danas – 17 godina poslije prvih dana bez ispaljenog metka.

Posjetili smo ulice gdje je linija odlučila da siječe cestu na dva dijela. Sa jedne strane zelene table sa imenom više nepostojeće institucije, parlamenta za vrijeme austrougarske okupacije - Sabor bosanski. Preko puta svježe asfaltirani trotoar i postavljene klupe uz ulaze ulice srpskog kralja Aleksandra. Ista ulica, dva naziva. I pored toga, zimus su stanari „podijeljene ceste“ morali da zajedno čiste snijeg. i ljudska priča ugrijali su hladni nedjeljni dan.

Malo dalje, nekih stotinjak metara istočno, nalazi se jedna školska ograda žute boje.Ona , pored toga što obilježava tačku do koje djeca smiju odmaći za vrijeme velikog odmora, označava i entitetsku liniju. Od malih nogu neki novi klinci su primorani na informaciju da je ograda više od kraja dvorišta.

Nekih novih stotinjak metara istočno nalazi se ulica jednog od najvećih pisaca Evrope i svijeta. Preko puta je ulica jedne od brigada Vojske RS-a. Slika spomen ploče poginulim srpskim vojnicima odmah pored ulaza sa zelenim nazivima ulice odaje moguće neprijatno okruženje. Reklo bi se, ali nije tako. Nedaleko odatle, u istoj ulici, razapet je šator. Prema riječima lokalaca sa kojima smo popričali, u njemu niko ne spava, bar nijedan čovjek. On je razapet za pse. Djeca ulice, sa jedne i druge strane, na tom mjestu hrane i zabavljaju se sa sugrađanima zaista druge vrste – životinjama.

Stariji gospodin koji je ispraćao komšiju na put rekao nam je da je ključ koji se odnosi na odrasle „Ne diramo nikoga, i tako niko ne dira nas!“. Nismo pitali sa koje strane ulice dolazi. Mlađi komšija je iz već polazećeg automobila dovikao: „Samo nam daj para i bit će sve uredu. Samo para...“

Koliko smo zavisni jedni od drugih i koliko linija običnom čovjeku koji je gleda svaki dan zamalo i ne postoji, pokazala je jedna mala zanimljiva činjenica. Parking koji smo uslikali nalazi se u Republici Srpskoj. Zgrade na koje gledamo u pozadini su u Federaciji. Svi automobili na „srpskom“ parkingu su „federalno vlasništvo“, jer parking uglavnom koriste stanari pomenutih zgrada.