Tuzla, 18. prosinca 2012. – Današnji dan će za katoličke Hrvate tuzlanskoga kraja ostati upisan zlatnim slovima. Naime, nakon 324 godine. “fratarske njive” na Gradovrhu kod Soli / Tuzle (mjesna zajednica Solina), ponovno su u vlasništvu franjevaca, točnije Franjevačkoig samostana sv. Petra i Pavla u Tuzli. Zemljište na kojemu su se do 1688. godine nalazili crkva i samostan, veličine 7421 četvornih metara, otkupljeno je od privatnih vlasnika, solinske obitelji Hodžić. Treba napomenuti da dosadašnj vlasnici, iz poštivanja svetosti toga mjesta, na ovome dijelu svojega imanja nisu ništa gradili, dok je tek jedan dio bio pod voćnjakom.
Pošto je u ljeto 2012. postavljen za novoga gvardijana tuzlanskoga samostana, mladi franjevac fra Mario Divković, kao jedan od glavnih prioriteta svojega mandata si je postavio otkup gradovrških “fratarskih njiva” i njihovu revitalizaciju kao sakralnoga prostora. Več od sljedeće, 2013. godine, 2. kolovoza svake godine (Gospa od anđela), održavat će se Procesije od nove crkve u Solini, po cesti prema Tuzli (Ul. 115. HVO brigade), do Gradovrha. Bit’ će to prigoda da vjernici iz cijeloga nekadašnjeg gradovrškog pastoralnog prostora, opet hodočaste na ovo sveto mjesto.
Davne 1688. godine, gradovrški samostan i crkva su opustošeni, a preostali svećenici su zajedno sa oko tri tisuće vjernika, noseći sa sobom sliku Gospe Gradovrške, prebjegli su u tadašnju Južnu Mađarsku, i naselili se u okolici mjesta Bač. Gradovrh je polako tonuo u zaborav. Ali, nije zaboravljen. Nisu to dopustile mučeničke kosti petnaestak svećenika koji su tijekom 150 godina postojanja samostana, ovdje bestijalno mučeni i poubijani, braneći svoju kršćansku vjeru.
1988. godine, povodom 300. obljetnice odlaska franjevaca sa Gradovrha, tadašnji gvardijani tuzlanskoga i bačkoga samostana, fra Josip Zvonimir Bošnjaković i fra Lazar Krmpotić, organizirali su veliko hodočašće i Euharistiju na praznoj gradovrškoj ledini. Od tada, zanimanje za Gradovrh među tuzlanskim katolicima – Hrvatima postupno raste, širi se istina o njemu, i on sve više izranja iz zaborava, da bi evo sve kulminiralo otkupom zemljišta, i vraćanje Gradovrha – Gradovrhu.
Zemljište je dakle konačno otkupljeno, ali tuzlanski samostan se za to morao prilično zadužiti. Stoga se mole svi ljudi dobre volje, da prema svojim mogućnostima pomognu vrijednome tuzlanskome gvardijanu fra Mariju Divkoviću, ovaj dug vratiti.

Ta Gospa gradovrska, jel to slika sacuvana iz negdasnjeg zvornickog samostana?

da




gradovrh





Kupljeno zemljište

HDZBIH SOLI: OSUĐUJEMO POLITIČKO NASILJE PARLAMENTARNE VEĆINE U TUZLANSKOJ ŽUPANIJI

Županijski odbor Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Bosne i Hercegovine drži besprizornim političkim nasiljem to što je parlamentarna većina u Skupštini Tuzlanske županije odbila na svojemu današnjem zasjedanju raspravljati o izmjenama skupštinskog Poslovnika, a kojima bi se omogućilo da i zastupnik HDZ-a BiH bude član Kolegija te sukreator rada Skupštine.

HDZBiH smatra da je skidanjem točke dnevnog reda o izmjenama Poslovnika, a što je navodno učinjeno naknadnom telefonskom sjednicom Kolegija Skupštine??? (kao da je riječ o izvanrednoj okolnosti), prekršen sam Poslovnik o radu Skupštine i to po svoja tri članka te je, u krajnjem, prekršena i ustavna odredba o ravnopravnosti.


Inicijativa za izmjenu Poslovnika o radu Skupštine podnesena je 27. travnja prošle godine te je aktualizirana uoči svakog narednog zasjedanja pa je za svaku osudu to što parlamentarna većina dulje od osam mjeseci izbjegava o njoj otvoriti raspravu. Nedemokratičnost postojeće parlamentarne većine u Tuzlanskoj županiji tim je izraženija jer je u većini drugih županija u Federaciji BiH omogućeno da zastupnici svake parlamentarne stranke, makar imale i samo jednog zastupnika, sudjeluju u radu skupštinskog kolegija.

Posve je neprihvatljivo i za svaku je osudu opredjeljenje parlamentarne većine u Tuzlanskoj županiji da političkim nasiljem onemoguće provedbu izborne volje određene grupacije birača, ovoga puta hrvatskog naroda izraženu kroz zastupnika HDZ-a BiH.

VANDALI KAMENOVALI CRKVU U LUKAVCU
06 Veljača 2013 20:13h

U povodu ponovnog kamenovanja RKT Župne crkve Sv. Ante Padovanskoga u Lukavcu ovim putom izražavamo svoj protest i zabrinutost zbog ovih nemilih događaja u našoj sredini.



Naime, u osam dana, nepoznati su počinitelj/i dva puta porazbijali stakla na župnoj crkvi, a da nisu otkriveni i pozvani na odgovornost. Učestalost ovih ružnih događaja izaziva uznemirenost i negodovanje kod Hrvata i svih katolika, općine Lukavac, te se s pravom pitamo kome u našoj sredini smetaju dobri i korektni međunacionalni i vjerski odnosi.

Hrvati i svi katolici općine Lukavac opredijeljeni su za suživot i dobre međuvjerske i međunacionalne odnose u našoj sredini i domovini Bosni i Hercegovini, i stoga najoštrije osuđujemo ove vandalske događaje.

Od nadležnih policijskih i pravosudnih organa očekujemo da u što kraćem roku otkriju i procesuiraju počinitelje, a od političkih subjekata i struktura Općine Lukavac također očekujemo nedvosmislenu osudu ovih nemilih događaja.

Štrajk glađu u tuzlanskoj livnici: Nismo dobili 20 plaća, ne idemo kući

Radnici Livnice čelika iz Tuzle nastavili su štrajk glađu koji su započeli jučer popodne. Stotinjak radnika štrajkuje u krugu preduzeća, a navode kako neće otići kući dok ne budu ispunjeni njihovi zahtjevi.

Štrajk glađu u tuzlanskoj livnici: Nismo dobili 20 plaća, ne idemo kući

"Pitaju nas kad smo dobili posljednju plaću. Ne znam, ne sjećam se. Prema mojoj evidenciji duguju nam 20 plaća, a kada sam posljednji put dobio kompletan lični dohodak nemam pojma", kaže predsjednik Sindikata Amir Begović.

Livnica je niz godina u problemima, a dug preduzeća se procjenjuje na 12 miliona KM. Livnica čelika je smještena u gradskoj zoni, a radnici godinama sumnjaju kako je građevinski lobi zainteresovan za atraktivno zemljište.

Podsjetimo radnici traže isplatu jedne zaostale plaće i osiguravanje uslova za nesmetan nastavak proizvodnje.

Mislim da je Dodik i za ovo kriv. Što vi mislite ?

Austrijska firma, ˝američka priča˝, a dešava se u Bosni
Uspješan posao mladih Tuzlaka

Tuzla je nekada bila industrijsko središte bivše Jugoslavije. Međutim, zbog inih loših privatizacija zvuk mašina postao je prava rijetkost. U tvornicama je sve manje radnika, a na zavodu za zapošljavanje TK je 100.000 nezaposlenih - grad veličine Zenice. Međutim priča o trojici mladića koji su željeli promijeniti tu crnu statistiku bolja je strana surove bh. svakodnevice. Sami su odlučili dovesti jednu europsku tvornicu u Tuzlu i pokazati zašto su bosanskohercegovački radnici toliko cijenjeni u svijetu.

Davor Divković, Edin Kamberović i Melis Žiško prije četiri godine ostali su bez posla u jednoj tuzlanskoj tvornici. Ta tvornica je, kao i mnoge druge, počela gasiti dio po dio svoje proizvodnje. Sasvim slučajno stupili su u kontakt s menadžerima jedne austrijske ugledne tvornice trakcionih sustava. Sve što su ponudili bila je pamet, počinje svoju priču Melis Žiško:

„U to vrijeme, kad smo mi to radili, ja sam bio nezaposlen. Prošla su dva ili tri dobra konkursa gdje sam mogao aplicirati za posao, čak sam imao problema sa suprugom što se ne prijavljujem, a nemamo para. Eto, nešto mi je govorilo da bi ovo trebalo da bude ono pravo.“

Tamošnje poslodavce uvjerili su da se trakcioni sustavi mogu jednako kvalitetno, a mnogo povoljnije proizvoditi u Bosni i Hercegovini. Davor Divković danas je administrativni menadžer u novoj tvornici koju su stvorili:

„Jedan gospodin iz naše firme u Austriji nas je kontaktirao i rekao da im se svidio naš plan i naše ideje i da bismo mi vrlo brzo mogli krenuti u realizaciju tog projekta", kaže Davor Diković.


Iako ih do tada nikada nisu vidjeli, austrijski poslodavci su ovoj trojici mladića ukazali povjerenje, što se i Edinu Kamberoviću, menadžeru za kvalitetu, tada učinilo nevjerojatnim.

„Nemate šta izgubiti, sjedite kod kuće, ništa ne radite, kukate ili – krenete za poslom i pokušate nešto uraditi. Ko je vrijedan i ko hoće da radi – kako radite i kako se trgate, narod to vidi, i cijeni, i neko vam pruži ruku za pomoć, neko vam ponudi halu za pomoć. Tako se to jedno na drugo nadogradilo", priča Edin Kamberović.

U samo nekoliko mjeseci pronašli su prostor, otkupili dio tvornice nekadašnjeg HAK-a, uposlili jedanaest radnika i krenuli s proizvodnjom.

„Naravno, kao u svakoj priči i američkim filmovima, morate imati cilj i usmjeriti se na cilj i ići prema tome. Nema se druge. Mora se nešto i žrtvovati u životu. Same od sebe stvari ne dolaze", naglašava Edin.

Danas, četiri godine poslije, u tvornici Trasys Bosnia radi 115 uposlenih čiji je prosjek 32 godine.

„Svaki projekat je povezan s određenim rizicima. Mi uopšte nismo imali pojma da će to izaći na tako nešto. Na početku smo mislili da krene neka firmica sa osam, deset, dvadeset radnika. Neku konkretnu ideju nismo imali, a pogotovo ne da ćemo za četiri godine imati 115 zaposlenih radnika, da ćemo praviti dvjesto-tristo hiljada proizvodnih sati godišnje, što je za naše uslove stvarno odlično", kaže Davor.

Tamo gdje problem postoji, kaže nam Melis Žiško, on se odmah rješava:

„Ne treba odustajati. Treba zapeti i plivati uzvodno i ustrajati u onom što ste zacrtali. Uspjeh će sigurno doći.“

Da se ideja Davora, Edina i Melisa pokazala dobrom pokazuje činjenica da je izvoz ove tvornice stoposto orijentiran prema zapadu.

„U Austriju prvo, onda širom svijeta – od Južne Amerike, Sjeverne Amerike, Evropu – Njemačku i Francusku, Španiju, Englesku...“, nabraja Edin.

Dijelovi za tramvaje koji voze svjetskim metropolama ovdje su proizvedeni. Vjetrenjače koje su sve popularnije u svijetu pravile su ruke tuzlanskih majstora.

„Za 2013. planirano je oko 3.500 komada statora, rotora", kaže Davor.

Godine pred njima još su uspješnije, a radnici kažu:

„Kad imate posao na kojem radite bez pritiska, uz redovna i dobra primanja, dobar menadžment – nema brige za budućnost. Sad nam je – mašala! Da bogdo ima više, bilo bi nam svima bolje.“

„Najbitnija stvar u svemu je da se redovno plaćaju zdravstvo, doprinosi za PIO, da imaš na vrijeme platu i da imaš radno vrijeme. Sve prekovremene sate, ako treba da se odradi ponekad, zavisno od obima posla, odrade se i budu plaćeni i prikazani na platnoj listi.“

„Osjećam se ponosno da se nešto proizvedeno u Bosni vozi po svjetskim šinama.“

Davor, Edo i Melis u samo četiri godine svakodnevnim razvojem uspjeli su pomesti i kinesku konkurenciju. A kada ih pitate za krizu, samo se nasmiju i u čudu pitaju: Kriza? Što je to uopće?

Maja Nikolić