S tim teškim kamenom o vratu sljepih strasti koje me motre uranjam u
more pravopisnih problema s nadom da mi ne če nestati čvrsta dna pod nogama.
Prvi greben na koji sigurno stajem rješenost je da ostanem na temi hrvatskog
pravopisa i da ne govorim ništa za pravopise drugih jezika. Očekujem da me se
ne če odatle izguravati spočitavanjem da previše zastupam hrvatski pogled na
pravopis, jer če o njemu jedino i biti rječi.....nakon velikoga i dugotrajnoga rata
“etimologičara” i “fonetičara” tjekom devetnaestoga stolječa, a s nastavkom
čarka tih istih na rubovima ratišta sporadično kroz cjelo iduče stolječe

Na stranu č mjesto ć- jeste li za takvo
pisanje jata: cjelo vrjeme ljepo djete pjeva
pjesmu.

Ne razumijem se u lingvistiku, ali ovo zvuči previše seljački za moj ukus.

Većina je i lingvista i običnih ljudi-protiv. Jedino
su za oni slabije pismeni.

No, da osvježim: napisat ću isti kratki tekst
koji može doći u tri pravopisne opcije koje su
jedino realne (sada postojeća, plus dvije alternativne-
ostale alternative nisu, vjerujte mi, realno).

1. sada- jezik kojim pišemo i na kojem imamo
sve, od Krleže do Tuđmana, od kemije do povijesti

Lijepo dijete pije svježe mlijeko

2. prijedlog Škarića, koji je našao na odaziv
slabije pismenih, te- zanimljivo- dijela muslimanske
raje:

Ljepo djete pije svježe mljeko

3. prijedlog za jat iz djela Šenoe, Kvaternika, Kumičića,..
te kratko oživjeloga u dijelu NDH

Liepo diete pije svježe mlieko

Na stranu funkcionalnost i političke asocijacije
(o tom potom)- kako vam ovo vizualno izgleda ?
Estetski dojam ? 1, 2 ili 3 ?

Većina je i lingvista i običnih ljudi-protiv. Jedino
su za oni slabije pismeni.

No, da osvježim: napisat ću isti kratki tekst
koji može doći u tri pravopisne opcije koje su
jedino realne (sada postojeća, plus dvije alternativne-
ostale alternative nisu, vjerujte mi, realno).

1. sada- jezik kojim pišemo i na kojem imamo
sve, od Krleže do Tuđmana, od kemije do povijesti

Lijepo dijete pije svježe mlijeko

2. prijedlog Škarića, koji je našao na odaziv
slabije pismenih, te- zanimljivo- dijela muslimanske
raje:

Ljepo djete pije svježe mljeko

3. prijedlog za jat iz djela Šenoe, Kvaternika, Kumičića,..
te kratko oživjeloga u dijelu NDH

Liepo diete pije svježe mlieko

Na stranu funkcionalnost i političke asocijacije
(o tom potom)- kako vam ovo vizualno izgleda ?
Estetski dojam ? 1, 2 ili 3 ?

3. najbolji, jer odgovara duhu hrvatskog jezika i uz to najlogicniji...

Da vidimo kako izgleda prva stranica iz austrijskog
zakonika, 1853.- prijevodi na hrvatski, srpski, slovenski.
Piše Demetar. Hoće li sjesti ?

Kajkavica je ružna ali ne bi bilo loše da se od susjeda što više odvojimo u govornom području.

Nataša Bašić

Znanošću se ne trguje, materinjim jezikom ponajmanje

Prije nekoliko godina ugledni je hrvatski jezikoslovac napisao da hrvatski laici na pitanje jesu li hrvatski i srpski dva jezika ili jedan zamuckuju i petljaju. Opća pojava zamuckivanja i petljanja kada je riječ o hrvatskome jeziku mogla bi se protegnuti gotovo na sve njegove razine: pravopisnu, prozodijsku, morfološku... Uglednik dakako ne razmišlja o tom koliko su sami hrvatski jezikoslovci pridonijeli sveopćemu petljanju i zamuckivanju kada se progovori o hrvatskome. Pogleda li se pažljivo što su o hrvatskome posljednjih pedesetak godina pisala prva pera hrvatskoga jezikoslovlja, mogu se, bez zluradosti i zlonamjernosti, upravo njihovim navodima pobijati teze za koje se danas zauzimaju tako bučno i s nemalom dozom prepotentnosti.

Upravo su hrvatski jezikoslovci opteretili razgovor o hrvatskome jeziku dijasistemom, genetskom srodnošću, zapadnom varijantom, štokavskom folklornom koine, od koje im je danas mučnina, oni su tvrdili da hrvatski standard počinje Kačićevim guslama starca Mjelovana, prezadovoljni što su ga barem 100 godina pomaknuli unaprijed u odnosu na srpski. Sada im se sve to obija o glavu. Kada bismo i prihvatili da su tako razmišljali jer su morali raditi ustupke srpskoj strani u jugoslavenskoj državi i da je to bila boksačka politika dvaju koraka naprijed i jednoga natrag, ostaje mučan dojam njihove nepostojanosti i znanstvene neuvjerljivosti. Znanošću se ne trguje, materinskim jezikom ponajmanje. Sada bi svi oni rado izišli iz dijasistema i zapadne varijante na čistinu hrvatskoga jezičnoga obzorja, ali su izgubili vjerodostojnost i u struci i u javnosti.

Nepobitna je činjenica da su najveći hrvatski jezikoslovci našega stoljeća radili najbizarnije ustupke srpskoj strani i potirali bitne osobine hrvatskoga jezika i pravopisa. Zar nije Tomislav Maretić napao nesretnoga Marcela Kušara zbog knjižice o pravopisu u koji je uvrstio i dio o načelima tzv. korijenskoga pravopisa? Zar nije izgrdio Ivana Broza što štedi na srpskome imenu u naslovu i sadržaju svoje knjige Crtice iz hrvatske književnosti? Zar nije, kao i stotinu godina poslije Pavle Ivić, proglasio »kurtoasijom« Zlatarićevu posvetu hrvatskoga prijevoda Sofoklove Elektre Jurju Zrinskomu? Zar nije napao Rešetara kada je 1917. u Akademijinu nizu Stari pisci hrvatski priredio Đ urđevića bilježeći slogove s dugim starim jatom ie, mjesto maretićevskoga ije? Zar nije tada izjavio da je Rešetar i dokazao da se jat u dugim slogovima u Dubrovniku izgovarao jednosložno, da i onda ne bi trebalo u toj točki odstupiti »od naše današnje grafike«. Zar nije »veliki« Maretić usred Zagreba 1924. objavio predgovor svomu Jezičnomu savjetniku na ekavici čim je vidio da je konačni srpski izbor za podlogu književnomu jeziku pao na ekavicu? Tada je preko noći zaboravio koje je sve ustupke činio da bi hrvatski približio srpskomu, vjerujući da će ijekavica biti ona koja će združiti oba književna jezika! Zar on nije napisao tobože hrvatsku gramatiku bez ijednoga hrvatskoga djela i na temelju jezika dvojice srpskih pisaca — Karadžića i Daničića?

Takvomu Maretiću suvremeni naši jezikoslovci, odgojeni na njegovoj Gramatici i stilistici, pružaju znanstveni alibi proglašujući ga žrtvom mladoslovničarskoga smjera u jezikoslovlju, koje da nije razabiralo načela za gradnju standardnoga jezika. Maretiću, koji je pročitao više djela hrvatskih pisaca od bilo kojega hrvatskoga jezikoslovca! Maretiću, koji nije mogao ne znati kada su postavljani temelji hrvatskomu standardu i na kojim načelima. Maretiću, koji je doslovce prebrisao staru hrvatsku književnost i njezine pisce da je i sam »Hofrath« Jagić, »Srbin iz Varaždina«, kako se predstavljao u Petrogradu, osjetio potrebu da je zaštiti od razornoga Maretićeva pera.

Ako ugledni hrvatski standardolog piše 1993, nesputan jugoslavenskim lingvističkim uzama, da smo mi Hrvati uvijek »bili impresionirani činjenicom da u XVI. i XVII. stoljeću imamo književnost zapadnoeuropskog tipa, a nije teško uočiti kako ona na jezik Hrvata nije imala onakav utjecaj kao na zapadu i jugozapadu Europe«, onda je zaista potrebna nadljudska volja da se nadiđe neugodan osjećaj krajnje podudarnosti između Maretićeva i toga stajališta u smislu diskvalifikacije odsječka dijela hrvatskoga književnoga korpusa. Na stranu činjenica što ne mora »lijepa književnost« odlučno utjecati na razvitak standardnoga jezika u korpusu koji ima i drugih, prostornošću i kontinuitetom za razvitak standardnoga jezika relevantnijih izraza (liturgijska književnost), ali u trenutku kada još uvijek nemamo znanstvenih sinteza koje bi spomenutu tezu potkrijepile, bolje je ostati suzdržan nego se za dvadesetak godina domišljati kako izići iz stupice koju si sam postavljaš.

Skloni velikim izjavama bez pokrića u građi, dio hrvatskih jezikoslovaca otkriva bolnu točku našega jezikoslovlja: premalo ili nedovoljno poznavanje činjenica iz jezične povijesti. Samo tako možemo razjasniti da su pišući o Bečkome književnom dogovoru iz 1850. mogli napisati da je u njem Karadžić otrpio pozivanje na autoritet dubrovačkih pisaca. Karadžiću, koji je godinama upućivao srpske pisce da uzimaju leksik iz hrvatskih starih knjiga: iz Došena, Kanižlića, Relkovića, Dubrovčana i bosanskih fratara! Karadžiću koji je otvoreno govorio da je jezik starih hrvatskih pisaca veće blago i skrovište od starih srpskih crkvenih knjiga i koji nije tajio da posljednje svoje radove piše »dubrovačkijem govorom«. Samo tako možemo razjasniti da su u Hrvatskoj gramatici izdanoj u Zagrebu 1995. napisali kako je Bečki književni dogovor odbacio stare množinske padežne oblike za dativ, lokativ i instrumental, iako o njima nema ni spomena u Dogovoru. Ako uglednici tako pišu, onda se s pravom pitamo tko u Hrvatskoj danas uopće zna što sadržava taj razvikani dogovor i možemo li se uopće pouzdati u navode naših jezikoslovaca?

Hrvatski jezikoslovci nisu nikada relevantno odgovorili ni na pitanje kako se hrvatski uopće našao u prilici da bude rashrvaćen. Upravo je hrvatska strana dala legitimitet tom procesu kad je pristala na naziv srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski standardni jezik. Tim su nazivom, i jezičnom politikom koja je iz njega izlazila, oštetili ne samo hrvatski nego i srpski jezik jer su ih oba doveli u nenaravan položaj. Istodobno se taj ustupak izvrsno uklopio u jezičnu politiku kraljevinske i poslije federalne Jugoslavije jer je omogućivao lakšu asimilaciju ne samo bosanske i crnogorske inačice nego i potiranje makedonskoga jezika koji je proglašen južnosrpskim. Na poprištu je ostao »srpskohrvatskoslovenački« kao prijelazna faza k zajedničkomu »jugoslovenskomu« jeziku. Slovenci su se međutim uspjeli othrvati jezičnoj asimilaciji u monarhističkoj Jugoslaviji i sačuvati jezičnu samobitnost i u federalnoj, koju su obnovili i Makedonci nakon 1945, a hrvatski su jezikoslovci ostali trajnim zarobljenicima svoga srbohrvatsva. I ne samo to. Nerijetki među njima nijekali su slovensku jezičnu samobitnost, dapače djelatno sudjelovali u beogradskim pokušajima »srbokroatizacije« slovenščine.

Današnje polemike o pisanju slogova s nekadašnjim dugim i produljenim jatom jedan su u nizu pokušaja sapiranja grijeha hrvatskoga jezikoslovlja i njegovih prošlostoljetnih zabluda. U njima sudjeluju i »srpskohrvatski zarobljenici«. Točno je da su nam današnje pisanje namrli Karadžić u Pravilima za južno narječje iz 1850. i njegovi hrvatski sljedbenici na prijelomu stoljeća i da ono ne odgovara hrvatskomu izgovoru. Nema dvojbe o tom da ga valja ispraviti i približiti hrvatskoj tradiciji. To nije ništa novo. O tom se polemizira najmanje sto godina. Pitanje je kako pravopisno riješiti problem. Ono što je posve jasno jest: ne onako kako se posljednjih godina eksperimentira s hrvatskim pravopisom.

Da bi se našlo dobro rješenje, valja raščistiti s problemom u samome polazištu. Nije mi jasno kako se problem može riješiti ako se ne možemo suglasiti ni o tom je li starohrvatski jat dvoglasnik ili nije. Nismo sigurni ni kako se izgovarao. Babukiću je, primjerice, jat jotirano e, Mažuraniću i Šuleku dvoglasnik/dvoglasac, dijelu suvremenih jezikoslovaca fonološka sekvenca. Problem postaje još zamršeniji kada se uzme u obzir činjenica da u najnovijim polemikama s novim prijedlozima sudjeluju oni koji su prije dvadeset godina o istom problemu drugačije pisali i razmišljali.

Stoga bi bilo mudro ostaviti vremenu da napravi svoje. Današnji pravopisni trojac imao je 1994. jedinstvenu priliku izići s dobrim pravopisom. Nije ju iskoristio. Neka to onda prepusti jezikoslovcima idućega tisućljeća. Valjda će do tada znanstvene i političke prilike sazoriti za pravo rješenje.

P. S.

Čekajući, provjeravam jatovsku raslojenost na sedmogodišnjoj Luciji. Ja diktiram, ona piše:

Snjegović i saonice

Živim ljepo kao cvjetić,

ne plaši me prvi snježić.

Imam kapu, rukavice,

uz brjeg vučem saonice.

Napravit ću snjegovića,

poklonit mu medvjedića,

utaknut mu cvjetak žut

i zaželjet sretan put.

Puštat ga niz brježak

dokle pada snježak.

A kad stigne noć,

na ljeganje poć.

Zapalit ću svjeću

i leći u vreću.

Zaklopiti oči

i sanak će doći.

Ne ispravljam je. To će napraviti njezina učiteljica. Dakako, ako bude znala po kojem pravopisu.