Integrativni faktor je deklarativna podrška USA, i deklarativno bošnjačko samopouzdanje ("kad niste mogli 1993. ne možete ni sad" itd.). To ne možemo provjeriti bez stvarnog sukoba na koji ni jedna od strana nije spremna.

Očito je da će agonija u BiH trajati još neko vrijeme.

Ali pitanje je jesmo li već prešli točku s koje više nije moguće održati BiH?

Tacka posle koje nema povratka ni na tu farsu je onda kad je neko iskljucio titov frizider iz struje

Koliko god da je skupo i neizvesno, jednom ce morati doci do presecanja gordijevog cvora, ovakvo sizofreno stanje nikako ne moze opstati, a sansa da sve sto je bilo se nekako zaboravi, i svi postanu chili i poletni Bosanci i Hercegovci 3 vjerozakona...ne postoji...

Ti mora da se šališ

Au contraire, mon ami...

Podrška SAD-a, odnosno njeni interesi su jedino što drži BiH na okupu.

A sta ako je nefunkcionalna BIH strateski interes USA.
Imamo nefunkcionalan Avganistan,Irak,Libiju,Egipat,Siriju...
Moze li nepostojanje funkcionalne vlasti na nekom od interesnih podrucja biti interes USA?

Ovo nitko ne očekuje osim pojedinih međunarodnih i domaćih sanjara.

Bošnjaci/Muslimani/Bosanci igraju na sveto trojstvo demografija + isčekivanje iseljavanja prema maticama + preuzimanje svih poluga vlasti i državnog aparata. Srbi čekaju neki veći geopolitički tektonski poremećaj, ili jednostavno čekaju dan kada će doći do zaborava u Sarajevu da je RS uopće dio iste države (kvalifikacije poput Republika Šumska i Četnitet im idu na ruku). Hrvati se pokušavaju izboriti za ono što su imali do 2002, a od uspjeha te borbe ovisi i spremnost podržavanja BiH kao poželjnog državnog okvira.

Ovo isčekivanje, nadmudrivanje i zauzimanje što boljih pozicija će se nastaviti. Ratni sukobi nisu izgledni zbog mnoštva razloga, ne zbog nedostatka mržnje, nego zbog nedostatka oružja unutar BiH. Ovo što je u privatnim rukama (uglavnom pješačko) je neuporedivo sa zalihama JNA i TO sa kojim se poveo prošli rat. Hvala Bogu da je tako.

šta god da se desi u bih hrvati i srbi nikad više ne smiju dopustiti da se između njih ubaci "kost", jer jedino zajedničkom politikom ti narodi mogu profitirati. posebno hrvatski političari trebaju paziti da ih nekim "bombonom", koji hrvatskom narodu obično ništa ne donese međunarodna zajednica i bošnjački političari ne bi okrenuli protiv srba.

Nju?

Začuo se zvuk podizanja rolete. Brzo sam se nadvirio na prozor na katu i vidio nekoliko silueta, i jednu upaljenu cigaretu na sjeverozapadnom ćošku kuće. Svako malo bi se zažarila kad bi silueta povukla dim. Imao sam osjećaj da mi se bodež zabija u mozak kad god bih ugledao kako ta cigareta para tamu.
"Što hoćete?", povikao sam - "Ništa posebno, sve!", začuo se glas iz mraka pomiješan sa zvukovima kretanja ljudi oko kuće, čini se baš od onog sa cigaretom. Pomislih: "Što sad?". Bolje sam promotrio i vidio da ih ima više nego zadnji put kad su dolazili, bilo ih je najmanje 6-7, u vojnim odorama. "Je li to to? Je li došao kraj?".

Pet godina nakon rata našli smo se ja i Stari ponovno u našoj kući, trebali smo prenoćiti prvi put nakon što je Stari otišao iz nje, nakon što su izbjeglice je napustile i uništile i ono što pljačkaši nisu. Ljudima koji su živjeli u njoj nakon nas se još najmanje ima što zamjerit - sudbine onih na pogrešnoj strani su prepoznatljivo slične.
Hirom ili bolje reći igrom sudbine ostali smo ja i mama na "pravoj", a Stari i sestra na pogrešnoj strani - u našoj kući. Stari je bio poznati obrtnik i svako malo bi dolazili pljačkaši: što službeno, što neslužbeno, i otimali, automobil, kamione, novac, i pištolj koji je Stari imao legalno i prije rata. Uglavnom bi dolazili u pola bijela dana, službeno, ili po noći, neslužbeno.

Jedanput bi bacio ključeve, od auta i garaže, drugi put novaca koje je još uvijek imao kod sebe. Pretpostavljali bi po tome što smo bili dobrostojeći da tu ima. No taj zadnji put, više nije imao novaca, ni auto, niti bilo što drugo što bi mogao dati da se lešinari nahrane i odu. Zapravo, mislio je da nema ništa. Stric kojem su isto dolazili je zamolio Starog da mu pričuva 500 DM koje je čuvao za bijeg iz Bosne, i imao je još nešto... Pri samoj pomisli prošla bi ga jeza - imao je kći.

"Izađi van!", začuo je, "znamo da ti je sin u ustašama", nastavio je glas iz mraka. Htio sam odgovorit da si u Zagrebu, da nisi ni u jednoj vojsci, rekao mi je Stari, ali ne bi vjerovali svakako. "Znamo da ti je Ona unutra. Otvaraj ili ćemo sami ući!", nastavio je glas. "Prvo me presjeklo kad su je spomenuli, a potom sam pomislio: da se ne boje ući već bi ušli.", pričao je dalje Stari. Na tu pomisao se nadoveza zvuk razvaljivanja vrata. "Gotovo je, pomislih!", reče Stari. Rekao sam im: "E žive nas nećete naći.". Teškim glasom, užasno sporo su riječi kulale iz njegovih usta, doista mi je dočarao atmosferu, i mene je jeza prošla. "Tjerao me da skočim kroz prozor na drugoj strani kuće! I da bježim, a da će ih on koliko mogne na neki način privući i zadržat dovoljno dugo da dođem do nekih susjeda muslimana koji, uglavnom, unatoč ratu su i dalje imali dobro mišljenje o nama.", nadovezala se sestra na njegovu priču. "Ma nije mi palo na pamet ga ostavit, radije oboje.".
Vidio sam da je preko Starog neki oblak prošao, pa sam je udaljio: "De bogati, napravi nam kavu!", rekoh. Otišla je i Stari je mogao nastavit ponovno proživljavat svoju najtežu noć u životu, i mogao je pokušat izbacit iz sebe ono što ga je morilo sve ove godine. Bar sam ja tako mislio. Ponovno sami nas dvojica, nastavio je: "Nisam ja nikad nikom rekao cijelu priču.", drhtavim glasom je nastavio pričati ono zbog čega i ja vama pričam ovo. "Razmišljao sam kako da je ubijem!", rekao je brzo, kao da ne želi da čujem. "Koga?", poviknuh pomislivši da sam pogrešno čuo.
"Nju!", prstom pokaza na mjesto gdje je sestra koju sekundu prije sjedila, "bio sam se izgubio, nije htjela me poslušat pa pobjeći, znaš kakve u cure sa sedamnaest, svojeglave i tvrdoglave, pa i u ratnim okolnostima nije drukčije. Pomislio sam, ako uđu, ja možda mogu jednog sredit. Ubit će me, a ono što bi slijedilo poslije je bolje da živ čovjek ne doživi!". "Zapravo, ono što me u tom trenutku mučilo bilo je kako to tehnički izvest.". Kad čovjek malo razmisli i nema baš manuala kako ubit ikoga a kamoli svoje dijete, poneko ima to urođeno u sebi ali normalni ljudi, bar sam tako mislio nekad prije rata, nikad.
"Razmišljao sam da je zadavim, da je odalamim nečim s leđa po glavi, krvave varijante poput korištenja noža ipak nisam uzimao u obzir. Nema vremena, oni ulaze, za popit hrpu lijekova ili da drmne pola boce rakije, išlo bi lakše. Sjetio sam se i pištolja koji su mi oduzeli: eh, da sam ga imao, prvo bih par metaka u njih sprašio a onda u nas dvoje!", začuđujuće hladnim jednoličnim glasom izbaci Stari. "I?", upitah. "Okrenula se prema meni i pogledala me začuđujuće zrelim i smirenim pogledom, kao da ne nadolazi katastrofa. Pogled za koji sam imao osjećaj da mi čita misli, i da točno zna što mi je na umu.", odgovori Stari. Rekla je: "Stari preživjet ćemo, misliš se ti borit ili ne?".
"Sve je to sine moj trajalo samo par sekundi, ni minutu cijelu. Vrata su začudo odolijevala pajseru, ali znali smo da neće dugo.", nastavio je. Da malo razbijem jezu koja se mogla nožem po zraku sjeći priupitah: "Ma ja, pogledala te i ti odmah odustao, da sam ja bio u pitanju, mene bi odmah rokn'o.". Nasmiješi se Stari i reče: "Ne sine, da si bio ti tu, ne bi oni smjeli ni doći.", a ja zašutih još jednom osjetivši prezir prema sebi što sam bio tako daleko, sa svojih punih osamnaest. Predaleko da bih pomogao i ocu i sestri. Htjeli smo ja i mama k njima ali nije bilo načina za probit se. Stari je uvijek govorio, kad bi se čuli preko telefona, da se brinem za mater kojoj je situacija u koju smo upali Uskrsom 93. najteže padala. "I?", upitah, da saznam priču koju nikad nisam u cijelosti čuo, samo fragmente.

„Izišao sam na prozor na katu i dreknuo da imam pištolj, da nas neće naći žive ako uđu ali da ćemo pobit bar trojicu prije toga. Prestali su provaljivat, no i dalje se vidjela ona upaljena cigareta na ćošku, vjerojatno ne ista, znači i oni su ipak malo nervozni. Odgovorio je taj s cigarom da uvijek mogu bacit koju bombu, prije ulaska, na što sam opet premro. Sjetio sam se novaca, ajde rek'o, idem im nešto ponudit. Birajte: Ili ćete probat ući i popit metak, ili ćete bacit bombu pa će dojurit neko od susjeda kojima se neće svidjet to što pokušavate, ili ćete uzeti sve pare koje imam i otići?“, nastavio je Stari. „A imaš para, tu sam te čekao. Koliko?“. „500 maraka, bacit ću vam ih i idite“. „Samire, uzmi pare i haj'mo“, začuo se neki drugi glas. Očito se ponekom od njih i nije sviđao mogući daljnji razvoj situacije. „Kad sam to čuo, odlučio sam im i bacit, jest da sam znao da će se buraz ljutit, no tu sitnu iskricu nade ne bih ispustio ni za njega. Bacio sam im lovu, čuo se neki žamor, čak i veseli usklik. I nakon toga, tišina, provirio sam kroz prozor nakon pet minuta tišine i nisam vidio upaljenu cigaretu. Proveli smo u tišini ja i ona vrijeme do jutra, dok nisu ljudi počeli opet kraj kuće prolazit.“ Tim je završio Stari razgovor, a izrazom lica pokazao da mu je dosta razgovora, a i ja nisam inzistirao, dovoljno sam ga mučio da ponovno prolazi najgoru noć u životu. Više u kući nisu bili, par dana kod susjeda, pa dalje pješke preko šume za Vareš, a iz njega u Hrvatsku i u slobodu. No dolaskom u Zagreb, priča nije završila, Stari je i dalje govorio da uvečer kad zatvori oči vidi sjene koje se vrzmaju oko kuće. Nikad nije prenoćio u našoj staroj kući više, govorio je da vidi onog s cigarom i u pola bijela dana kad smo bili u njoj. Ja sam je prodao nakon ove priče bez grižnje savjesti, no on unatoč svemu je nije mogao prodat. Obolio je i umro desetak godina od „događaja“ i mogao bih se zakleti da je zasigurno ta noć mu uzela jedno deset, a općenito ti dani još deset godina života.

Danas i ja imam djecu, i jedno od njih je i kći, za mene, najnevinije i najdražesnije stvorenje na svijetu. Odveo sam je na igralište. Dok je gledam kako se ljulja u sebi razmišljam o dvojbi: klizanje ili ritmika; supruga me pitala što bi bilo bolje za nju da trenira, da razvije i tijelo i duh, oboje ima svojih prednosti i mana i sjetim se Starog i njegove dvojbe. Sad tek razumijem što ga je tištilo svih deset godina.

Junuz B.

Ja se uvijek pitam da li bismo se mi možda lakše dogovorili s našom inovjernom braćom, ipak su to većinom doseljeni poturčeni Srbi, bez petljanja lukavih Latina

Mislim da bi za vas težak udarac bio da bošnjački lideri pristanu na treci, jedinstven Mostar, televiziju ili šta već. Ne biste imali sa čime kukati niti optuživati za fašizam.

Ja se uvijek pitam da li bismo se mi možda lakše dogovorili s našom inovjernom braćom, ipak su to većinom doseljeni poturčeni Srbi, bez petljanja lukavih Latina

nemoguće, vaša mržnja prema poturicama je daleko izraženija nego kod nas, dapače u Hrvata još uvijek prevladava benevolentan pogled na muslimane, što se da primjetiti i na ovom forumu od ljudi koji pišu iz Hrvatske. srpska povijest 19. i 20. stoljeća je povijest ratovanja protiv odnarođenih (poturčenih) elemenata na ovim prostorima, ona se posvuda provlači kao politička misao. s jedne strane se upućuje na srpsko podrijetlo istih i poziva u srpstvo, koje je neraskidivo od pravoslavlja, a s druge strane ih se gleda s gnušanjem kao otpadnike i izdajnike. Hrvati su na tom polju puno pragmatičniji, oni su cvijeće, islamski Hrvati i kao takvi se ne moraju mjenjati i osjećati izopćeno.

Eto sad, mržnja, politika se ne temelji na osjećanjima. Nemoj pogrešno da našu mržnju prema fašizmu i neprijateljske namjere prema našem narodu tumačiš kao mržnju prema našim mirnim komšijama.
To tako možda izgleda jer smo mi emotivan narod, koji burno reaguje na zlo i nepravdu, ne mora to da bude neka stalna crta.

Nije to ratovanje protiv poturčenih elemenata već protiv okupatorske i agresorske (:D) Otomanske imperije. Premještanja stanovništva koja su tome slijedila bila su posledica toga što se poturčeno stanovništvo smatralo neprijateljskom vojskom, zbog tadašnjeg kocnepta narodne vojske, a njihove porodice su ih naravno slijedile.

Pa, možemo i mi da poradimo na toj toleranciji, eto, šta fali Raškoj oblasti

nemoguće, vaša mržnja prema poturicama je daleko izraženija nego kod nas, dapače u Hrvata još uvijek prevladava benevolentan pogled na muslimane, što se da primjetiti i na ovom forumu od ljudi koji pišu iz Hrvatske. srpska povijest 19. i 20. stoljeća je povijest ratovanja protiv odnarođenih (poturčenih) elemenata na ovim prostorima, ona se posvuda provlači kao politička misao. s jedne strane se upućuje na srpsko podrijetlo istih i poziva u srpstvo, koje je neraskidivo od pravoslavlja, a s druge strane ih se gleda s gnušanjem kao otpadnike i izdajnike. Hrvati su na tom polju puno pragmatičniji, oni su cvijeće, islamski Hrvati i kao takvi se ne moraju mjenjati i osjećati izopćeno.

možda , trebali bi pokušati, meni je uvijek bilo čudna, a to sam i puno puta napisao, netrpeljivost srba i bošnjaka, slična kultura, način razmišljanja, a većinom i porjeklo, pa pogledaj današnju politiku bošnjaka i politiku srba pred rat =, s razlikom da su bošnjaci vojno nemoćni....

Ne bi ja rekao da je to mrznja... vise odredjeno razocarenje zasto nisu propustili priliku da budu protiv nas, izdali su prvo isto poreklo i veru, a potom u svakom ratu su stali na stranu nasih protivnika, i aktivno ili pasivno nam zabadali noz u ledja. Prema Turcima se gaji mrznja iz opravdanih razloga, ali Bosnjaci nisu Turci, ma kako nekad zeleli da jesu...

Sa druge strane hrvatski i bošnjački narod imaju jedan veliki zajednički integrativni faktor.

prosvjetli me...