neo je napisao/la:
Navodno je djed od Pusipicke bio u Dubrovnik vodja
"Srba katolicke vjere" ili orjunasa .
Još gore
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20000621/novosti3.htmPOVIJESNO PRISJEĆANJE NA 5. PROSINCA 1918. U SVJETLU SUVREMENIH POLEMIKA:
DAN KADA JE JELAČIĆ PLACEM
TEKAO POTOK KRVI
Dr. Grga Budislav Angjelinović:
Ja se svojim krvavim rukama ponosim!
Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim, kazao je dr. Grga Budislav Angjelinović nakon pokolja hrvatskih prosvjednika protiv uspostave Jugoslavije - Premda je znao da je riječ tek o manifestaciji, Angjelinović je svjesno želio proliti krv da bi se u Beogradu mogao hvaliti kako je on umirio Zagreb, tvrdili su njegovi suvremenici
Piše: Marko MARKOVIĆ
--------------------------------------------------------------------------------
Kad je predsjednica HNS-a Vesna Pusić javno prozvala Dražena Budišu i HSLS kao stranku koja "nastavlja politiku HDZ-a, manje je okrenuta promjenama, a više kontinuitetu HDZ-ove vlasti, poglavito kad je riječ o suradnji s Haaškim sudom i reakcijama na Deklaraciji o suradnji s tim sudom", predsjednik HSLS-a Budiša upozorio je gospođu Pusić "da se ne zna nositi s vlastitim uspjehom i uspjehom njene stranke", preporučivši još malo više samokontrole, kazavši da je nakon zagrebačkih izbora pokazala dvije ružne osobine - nezajažljivost i neobjektivnost.
Na kraju kratkog odgovora Budiša je priprijetio Vesni Pusić: "Nastavimo li ovu polemiku, a mislim da nam nije u interesu, detaljnije ću progovoriti o profilu stranke koja se zove Hrvatska narodna stranka."
Novinari su pokušali odgonetnuti na što je Budiša mislio tim upozorenjem. On sam nije se dalje izjašnjavao, a izvori iz te stranke sugerirali su jugoslavensko ishodište Vesne Pusić, a poglavito na političku ulogu njezina djeda dr. Grge Budislava Angjelinovića, vrlo značajne osobe u političkom životu Hrvatske u prvoj polovici 20. stoljeća.
Pravaš i orjunaš
O čemu je zapravo riječ i tko je bio dr. Grga Angjelinović? Bibliografski leksikon bilježi i da je publicist i političar dr. Grga Budislav Angjelinović rođen na Hvaru 1886. Studirao je pravo u Zagrebu, Pragu i Lavovu, a doktorirao je u Zagrebu i Lavovu. U Zagrebu je završio i studij povijesti i zemljopisa. U to doba bio je aktivni član Hrvatske strake prava koju je vodio dr. Ante Starčević.
Na Zagrebačkom sveučilištu bio je predsjednik starčevićanske omladine i zajedno s Franom Galovićem pokrenuo je list Mlada Hrvatska. Kao odvjetnički pripravnik kod dr. Ante Trumbića u Zadru i Splitu uređivao je list Hrvatska kruna i bio glasovni tajnik HSP-a za Dalmaciju.
Zbog protuaustrijskog govora u Kosovu kod Knina pri proslavi Kosovske bitke, u Zadru je 1915. osuđen na tri godine strogog zatvora. Dvije godine kasnije austrijske vlasti ga, po kazni šalju u vojsku u Beč. Svršetkom rata i nakon opće amnestije svih zatvorenika, vraća se u Zagreb i uređuje list Hrvatska država koju izdaje frakcija Stranke prava (Milinovci), a koja se zalaže za narodno ujedinjenje svih slavenskih naroda.
Pokrenuo je ideju za stvaranje Narodnog vijeća SHS i 1918. postao njegov tajnik, a zatim povjerenik Sekcije za organizaciju i agitaciju, a 28. 10. 1918. imenovan je za povjerenika za javni red i sigurnost u Zagrebu. U toj funkciji organizirao je gušenje pobune 53. i 25. pukovnije u Zagrebu. Više je puta biran za narodnog poslanika za Skupštinu u Beogradu. Izborom za poslanika u beogradsku Skupštinu prestaje biti članom Hrvatske stranke prava koju napušta 1919. i pristupa Demokratskoj stranici Ljube Davidovića u kojoj ostaje do 1928. Kasnije je osnovao Jugoslavensku nacionalnu stranku.
Nakon atentata na Stjepana Radića u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. 6. 1928., Angjelinović je imenovan ministrom građevina u vladi dr. Andreja Korošca. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature 1929. imenovan je za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika u Pragu, a poslije u Beču.
Do travanjskog sloma Kraljevine Jugoslavije često je mijenjao ministarske ili veleposlaničke dužnosti, a u travnju 1941. s raspadom Jugoslavije, Angjelinović bježi u inozemstvo i priključuje se četničkim političkim krugovima. Zabilježeni su podaci da je tijekom ratnih godina 1942. i 1943. pisao tekstove u kanadskom Srpskom glasniku i četničkom listu Novosti. Danijel Crljen bio je uvjeren da je Angjelinović bio pripadnik Masonske lože koja je zagovaorala Jugoslaviju.
Smrtonosna paljba
Najzanimljiviji dio biografije dr. Grge Budislava Angjelinovića je gušenje pobune hrvatskih vojnika 5. prosinca 1918. na Trgu bana Josipa Jelačića, te suradnja s četnicima tijekom ratnih godina. Prosinačku pobunu koju je po zapovijedi dr. Grge Budislava Angjelinovića u krvi ugušila policija - mornari i srpski sokolovi - kasnije su svojatali i ustaše i partizani.
Evo kako te događaje opisuje povjesničar dr. Rudolf Horvat u knjizi Hrvatska na mučilištu: "Predsjedništvo Narodnog vijeća izdalo je 3. prosinca 1918. u Beogradu obavijesti da s ’danom 1. prosinca čitav naš narod slavensko-hrvatsko-srpski tvori jedinstvenu državu pod regencijom njegova kr. visočanstva prestolonasljednika Aleksandra’. U Zagreb je 2. prosinca 1918. došla prva vijest da je sinoć u Beogradu stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Malobrojni svijet, koji je pristajao uz Svetozara Pribićevića, te koji je pod zaštitom policije već desetak dana vladao zagrebačkom "ulicom", počne odmah manifestirati po kavanama.
Značajna obitelj
Obitelj Angjelinović inače je poznata i značajna u političkom i javnom životu Hrvatske u prvoj polovici 20. stoljeća. Iz nje su potekli pravnik i publicist Berislav (glasoviti orjunaš i poznati policijski batinaš, op.a.), književnik Danko, liječnica Goroslava i pjesnikinja Smiljana. Dr. Grga Budislav djed je hrvatske političarke Vesne Pusić kojoj politički protivnici u današnjoj Hrvatskoj stidljivo žele spomenuti tamne mrlje iz obiteljske povijesti.
Suradnik popa Đujića
Tijekom rata Grga Angjelinović kao jugoslavenski orijentiran Hrvat, u makjavelističkom je duhu "priskako u pomoć pobjednicima", bio je suradnik četničkog vojvode popa Đujića i kanadskih četnika.
Bogdan Radica u knjizi "Hrvatska 1945." bilježi atmosferu u Šibeniku i donosi crticu o Angjelinovićevu povratku u Hrvatsku. Radica je 16. lipnja 1945. u svoj dnevnik zapisao: "U Šibeniku sam po treći put u očekivanju veze za Zagreb. Večerao sam u menzi okružnog NOO... Jedan od prisutnih javlja da se vratio dr. Grga Angjelinović, bivši ministar, i da je jako ostario. Vele da je u razgovoru s rukovodiocima kazao da im čestita što su obnovili Jugoslaviju. Nije se vratio zbog komunizma, već zbog Jugoslavije! I komunistička Jugoslavija, samo da je Jugoslavija." To je posljednji javni zapis o dr. Grgi Angjelinoviću. Umro je u Splitu godinu dana kasnije.
Sutradan su Pribićevićevi ljudi htjeli manifestirati ulicama, ali ih nije bilo dosta za pristojnu povorku. Dan kasnije provalili su u zagrebačke srednje škole, silom prekinuvši nastavu kako bi gimnazijalci manifestirali gradom za novu državu.
Zagrebački građani škripahu zubima, ne mogavši i doličnim načinom suzbiti ovu akciju. Bez ikakve potrebe izazvani su Hrvati da reagiraju na ovu manifestaciju. Reakcija je uslijedila još istog dana (5. prosinca 1918.) poslije podne, kada je oveći broj hrvatskih vojnika 25. i 53. pukovnije pošao gradom manifestirati za hrvatsku republiku.
Za njihovu je namjeru po svojim uhodama saznao dr. Grga Angjelinović, šef policije u Zagrebu. On je na neke kuće na Jelačićevom trgu smjestio oboružane vojnike (mornare) koji dočekaše vojne manifestante. Došlo je do sukoba u kome su mornari lakoumno iz mašinskih pušaka s prozora dviju kuća (broj 6 i 21) pucali na vojnike i polaznike. Neki vojnici uzvratiše pucnjavu, ali - kako bijahu nezaštićeni na otvorenom trgu - brzo podlegoše.
Službeni je izvještaj glasio da je u tome sukobu poginulo 13 ljudi (od toga 9 vojnika), a ranjeno 17 ljudi (od toga 10 vojnika). Radi tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu neopisivo ogorčenje, kojemu ipak nitko nije smio javno dati izražanja, da ne bude uhapšen. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškog dnevnika "Hrvatska", kojemu je šef policije dr. Grga Angjelinović 4. prosinca 1918. zabranio daljnje izlaženje."
Razloge pobune sami vojnici kasnije su ovako objašnjavali: "U uzornom redu stupahu postrojbe u pravcu Jelačićevog trga uz ogromnu pratnju rodoljubnog građanstva. Naša je namjera bila proglasiti slobodnu hrvatsku republiku. Uz to se putem izražavalo veliko narodno ogorčenje protiv Srba povicima: "Dolje srpska dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!"
Krvavi dan
Podjednako se klicalo slobodnoj Hrvatskoj, Stjepanu Radiću i hrvatskoj republici (...) Slavosrbi Pribićević, Drinković i Grga Angjelinović naniješe nama krvavi dan, koji smo jedini imali smjelosti i hrabrosti da govorimo u ime hrvatskog naroda, da opovrgavamo laž, i spletke i povijesno nasilje, te se usprotivimo sramoti koja je nanešena hrvatskom narodu.
Netom stupismo na Jelačićev trg odmah se po nama prosula smrtonosna paljba, te je palo prvih par žrtava. Vođe nisu napustili vojnike, nego su, po tradiciji Hrvata, hladnokrvno prihvatili borbu na život i smrt, polegavši i uz nezaštićene strojopuške. U toj nejednakoj borbi život je izgubilo 14 Hrvata: Slavko Šćukanec, Sent Martoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparević, Mijo Staničar, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Varšec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelc, Andro Martinko i Antun Tašnar-Jurčić."
"Riječ", Zagreb, br. 98. 30. travnja 1921., donosi govor dr. Grge Budislava Angjelinovića u beogradskoj Skupštini od 26. 4. 1921. u kojem je oštrim tonom napao hrvatsku pravašku politiku, kojoj je donedavno sam pripadao, da nerado gleda na ujedinjenu Kraljevinu SHS i da pokušava isprovocirati nove nerede u Hrvatskoj. "Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari", kazao je Angjelinović. Na to glas iz publike: "Vi u tome imate prakse." Na ovo je dr. Angjelinović progovorio o svojoj praksi u Zagrebu i pred skupštinskim poslanicima ponovio što je to učinio u Zagrebu:
"Ne spašavajte nas"
"Telefonski sam se obratio g. potpukovniku Simonoviću i g. potpukovniku Antonijeviću da mi kao šefovi i delegati srpske vojske dođu u pomoć, jer ja neću moći da održim red u Zagrebu. G. Simonović je kazao: ’Ja nisam dobio akt o ujedinjenju, ja neću da prolivam hrvatsku krv, neću da se kaže da je ovde u Zagrebu brat Srbin pucao na brata Hrvata’ (Pljesak u Skupštini). Gospodo, onda sam ja po svojoj dužnosti smatrao da treba prvi da počnem, smatrao sam da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata, ponosim."
Dan kasnije u listu "Hrvat" objavljen je polemički tekst zagrebačkog gradonačelnika smijenjenog zbog hrvatskih stavova 1922. godine dr. Stjepana Srkulja: "Angjelinović kaže da je pobuna imala svrhu da opljačka grad, no g. Angjelinović je za pobunu znao 24 sata ranije i nije ništa učinio da spriječi. Na sudu je dokazano da ni o kakvoj pljački nije bilo riječi. Cilj nije bio da se sruši Narodno vijeće, pobunjenici nisu došli na Mrkov trg, nego na Jelačić plac manifestirati nezadovoljstvo Sporazumom s Beogradom. Angjelinović je znao za to. Očistio je Trg, na prozore rasporedio strojnice i čekao dolazak vojnika. Svjesno je želio proliti krv i da bi se u Beogradu mogao hvaliti kako je on umirio Zagreb."
Na takav Srkuljev istup, Angjelinović je odgovorio u projugoslavenskom listu "Riječ", ponovivši da se "tim krvavim rukama ponosi", te da bi mu Zagreb trebao biti zahvalan što ga je "po drugi put spasio od pljačke", na što mu je gradonačelnik Srkulj odgovorio: "Molim Vas, nemojte nas više spašavati!"