HercegBosna.org

SarajkaDjevojka

Obzirom da je dan zena, 8 Mart, evo jedna prigodna tema za prisjećanje o ljubavnim uspjesima balkanskih muškaraca.U kategoriju top 10 mogu ući sve poznate javne ličnosti.Od političara, preko pjevača, voditelja, kompozitora.

Evo jednog kojem mozemo svašta osporiti, no uspjeh kod zena sigurno ne..:)

Citat:

Josip Broz Tito je možda jedna od najkontroverznijih ličnosti moderne jugoslovenske historije. Bio je komunista, agent, vojnik, sekretar, političar i doživotni predsjednik SFRJ. Njegov društveni život manje-više je poznat, ali je njegova druga strana - romantična - do danas ostala tajnovita.

slika

Ono što je pouzdano jeste da je volio žene, i svoje, a ponekad i tuđe. Ženio se četiri puta i imao najmanje toliko ljubavnica.

S obzirom na to da nije imao predrasuda prema drugim narodima i narodnostima, tako su i njegove žene, što zvanične što nezvanične, bile Srpkinje, Ruskinje, Slovenke.

- Prva njegova žena bila je Ruskinja Pelagija Belousova, koja je imala samo 15 godina kada se udala za njega. On je tada bio u Rusiji u zarobljeništvu. Vjenčali su se i dobili dete Žarka. Preselili su se u Hrvatsku, ali se ona poslije nekog vremena vratila u Rusiju, gdje se preudala. Iako su se razišli, ona je tamo baš zbog njega pala u nemilost, pa je čak bila i na prisilnom radu - kaže za “Blic” Momčilo Jokić, autor knjige “Tajni dosije - Josip Broz”.

Pero Simić, novinar, publicista i autor prve Titove kompletne političke biografije “Tito, tajna veka”, kaže da je u njegovim ličnim dokumentima, koji se čuvaju u Ruskom državnom arhivu socijalno-političke historije u Moskvi, svojevremeno otkrio da je Tito aprila 1936. u Moskvi raskinuo brak sa prvom suprugom Pelagijom i da je pola godine kasnije, takođe u Moskvi, sklopio brak sa jednom Njemicom.

- Ta žena se zvala Johana Ana Kenig, rođena je u nejmačkom gradu Chemnitzu. Bila je udata za jednog visokog funkcionera nemačkog komsomola, koji je poslije dolaska Hitlera na vlast uhapšen i osuđen na 15 godina zatvora, a internacionalna organizacija Crvene pomoći je posle toga organizovala odlazak njegove supruge u Moskvu, gdje je dobila pseudonim Lucija Bauer - priča Simić.

Ona je radila u moskovskoj fabrici radio-aparata, a s Titom se pod tim imenom vjenčala (preuzimajući njegova lažno prezime Valter) u hotelu “Luks”, u kome su stanovali funkcioneri Kominterne.

Simić kaže da je on ubrzo napustio Moskvu, ali da je ona tamo ostala. U prvoj polovini 1937. iz Pariza joj je napisao četiri ljubavna pisma, koja pokazuju da je to bila ljubav njegovog života.

- U mojoj knjizi objavljen je i dokument u kome je Tito represivnim organima sovjetskog režima objašnjavao svoje veze i odnose sa svojom prvom suprugom Pelagijom, ali i sa drugom - Lucijom Bauer, koja je krajem 1937. bila streljana u Moskvi pod lažnom optužbom da je bila njemački špijun - priča Simić, istakavši da je Tito za Luciju rekao da će “predstavljati veliku mrlju u njegovoj biografiji”.

Njegova treća supruga bila je bogata Slovenka jevrejskog porijekla Herta Has. Momčilo Jokić kaže da je, kada su u pitanju prelomni životni trenuci, ona za Tita bila najznačajnija. Upoznali su se u Parizu 1937. godine.

- Dobili su sina Mišu, koji je i danas živ. Međutim, dok je bio u braku sa njom, već je “obradio” Davorjanku Paunović Zdenku. Ona mu je bila sekretarica - kaže Jokić.

Sa Hertom se rastao poslije samo četiri godine, a njegova romansa sa Davorjankom više nije bila tajna. Njegovi tadašnji saradnici čak su tvrdili da je njihova ljubav bila izuzetno strasna i često toliko glasna da je sekretar partijske organizacije Vrhovnog štaba morao da ode kod Tita i da mu skrene pažnju.

- Tito mu je na to odgovorio: “Marjane, ja ne mogu bez nje” - priča Pero Simić.

Davorjanka se u međuvremenu razboljela od tuberkuloze i umrla, a Tito je tražio da bude sahranjena pored njegove rezidencije u Beogradu.

Poslije njene smrti, navodno je pokušao da vrati i bivšu suprugu Hertu Has, koja je to odbila i koja ga je posljednji put vidjela u njegovom kabinetu 1946.

Herta je, inače, umrla prije oko dve godine u Beogradu, a o svom životu sa Titom nikada nije govorila.

Jovanku Budisavljević, kasnije Broz, upoznao je tokom desanta na Drvar, kada su i prvi put plesali. Kasnije je dovedena u Beli dvor da bude domaćica kuće.

- Čak se i spekuliše da je ona namjerno dovedena kako bi mu se umilila, osvojila njegovo povjerenje i uticala na to da se i on malo smiri jer je, kada su žene u pitanju, u to vrijeme bio nezajažljiv. Još tada je zapravo počela njihova “igra” - kaže Jokić za "Blic".

Iako su do kraja njegovog života ostali u formalnom braku, odnos između njih dvoje počeo je da se urušava još sedamdesetih godina i na kraju se sveo na to da ga ona posljednje tri-četiri godine njegovog života nije ni vidjela.

SarajkaDjevojka

Poznati Brega i njegov harem

Citat:

Goran Bregović, koga su paparaco fotografi uslikali u društvu nove djevojke Konstance Golubović, još uvijek je u vezi s voditeljicom TV Panonija – Majom Sokolović

Goran Bregović (59) već 16 godina je u braku s bivšom sarajevskom manekenkom Dženanom, s kojom ima tri kćerke, ali i dalje živi kao momak! Nakon što su čuvenog muzičara paparaco fotografi uslikali na aerodromu u Parizu u zagrljaju 37 godina mlađe manekenke Konstance Golubović, Press je napravio rekapitulaciju svih „breginica” koje su mediji u posljednjih nekoliko godina dovodili u vezu s Bregom. (članak 05.09.2009.)

slika

Konstanca i Brega u Parizu by papparazzi

Frontmen "Dugmića" može da se pohvali osvajačkim opusom bogatijim od Don Juana i Kazanove zajedno! Nekadašnji student filozofije i sociologije Goran Bregović na vrijeme je shvatio da djevojke više vole muzičare od učenjaka, te je faks zamijenio gitarom, najpopularnijim oruđem za privlačenje cica sedamdesetih godina prošlog vijeka.

Pričalo se da je "vizionar pastirskog roka", kako su ga kritičari "krstili", brže mijenjao ribe nego žice na gitari, što ga je u ono vreme svrstalo među vodeće macane u bivšoj Jugi. Pred vama su "najživopisniji" Bregini švalerski "ulovi"...

Novinarka Alka i "kupačica" Brena

Kao novinarka početnica zagrebačkog omladinskog lista "Polet", Alka Vuica je pre dvadeset i kusur godina doputovala u Sarajevo da napravi ekskluzivni intervju sa Bregovićem. Namazani Goran odmah je provalio Alku, rekavši joj: "Ti nisi novinarka, ti si došla da se udaš!" Naravno, ona je završila tamo gdje treba, a poslije se prepričavalo među sarajevskom rajom kako je došlo do prepucavanja između njih dvoje, te joj je Brega posvetio pesmu "Pediculis pubis"...

U vreme najveće popularnosti "Slatkog greha", rasna Brčanka Fahreta Jahić, poznatija kao Lepa Brena, počinila je "slatki greh" sa frontmenom "Dugmića", a sve se odigralo jednog ljeta na Breginoj jahti, ukotvljenoj na otoku Hvaru. U to vrijeme jedini tabloid u zemlji, sarajevski "AS", punio je strane njegovim seksualnim poduhvatima, koji su se smjenjivali jedan za drugim.

Ljiljana Tica

Tako je na red došla i u ono vreme najpopularnija YU manekenka, Beograđanka Ljiljana Tica. Nju je popularni Sarajlija smjestio u svoju čuvenu vikendicu na Jahorini, gdje je i započela romansa koja je trajala pune dvije godine. Bregović je, kao i svi umetnici, inspiraciju za stvaranje nalazio u osobnom iskustvu, te je nakon razlaza sa Ljiljom napisao pesmu "Bitanga i princeza", svojevrstan homaž njihovoj vezi. "Uspavanka za Radmilu M" posvećena je jednoj drugoj njegovoj devojci, anonimnoj studentici arhitekture koju je smuvao u jednoj diskoteci u sarajevskom naselju Bjelave.

Severina

Irina Kruška

Katarina Radivojević

Bosanska glumica Jasna Beri, nadaleko poznata po impozantnom poprsju, prvo je bila sa Čolom, koji se jednom prilikom, u pijanstvu, izletio da Jasna ima "najbolju sisu u Sarajevu"! Njegov drugar Brega je to, naravno, poželio da provjeri, pa je sa gospođicom stupio u kratku, ali slatku avanturu. Kad mu je ta Jasna dosadila, prešao je na drugu - pevačicu tada popularne grupe "Ambasadori" Jasnu Gospić; ona mu je posvetila pop evergrin "Dođi u pet do pet", koji nedvosmisleno prikazuje njegovu nestalnu prirodu...

Nema žene do Dženane!

Tokom 80-ih i 90-ih uz Bregu je, uprkos njegovim javnim švrljanjima, bila i ostala Dženana Sudžuka, koju je preoteo od dr Mire Durića, svojevremeno najvećeg sarajevskog plejboja. Godinama je Dženana tolerirala Bregovićeve "izlete", da bi početkom rata dočekala svojih pet minuta i odvela ga pred oltar. Goran je kasnije vrijeme uglavnom, pravdajući se da tu ima najbolju inspiraciju, provodio u Beogradu, dok je suprugu sa kćerkama zbrinuo u Parizu.

Po srpskoj prestonici on je "inspiraciju", osim po ciganskim kafanama, tražio i u krevetima silnih znanih i neznanih cica. Na Banovom brdu, u kafiću kod Droleta, poznatom po okupljanju fensi "izbeglica", šarmantni "dugmetar" "ovjerio" je većinu posjetiteljica. Prvo je maznuo menadžerku Gogu Grubješić, koja mu je u stanu Neleta Karajlića, u kome je tada živio, ostavila "u amanet" bokserske gaće!

Alka Vujica

Jasna Beri

Lepa Brena

Na red dolazi prelijepa studentica FDU-a, izvjesna Jelena, koju ubrzo zamjenjuje jednom Sanjom, vlasnicom butika u Sava centru. Potom su se redale Vesna, bivša stjuardesa, zatim manekenka Slađa, koju je šetao sa njenim psom, malim maltezerom, i mnoge, mnoge druge...

Peting-kasting za "Karmen sa sretnim svršetkom"

Kada se zasitio anonimusa, Brega se ponovo vratio na stari kolosjek, i "maznuo" voditeljicu Irinu Krušku, sa kojom se smuvao na Budvanskom festivalu, a druženje se nastavilo i po beogradskim splavovima. Njegovoj karizmi nije odoljela ni glumica Katarina Radivojević, koju je iscrpno testirao za ulogu Karmen u svom budućem filmu.

U "kastingu" ih nije omela ni razlika od dvadeset devet godina (!), ni činjenica da je Radivojevićeva bila nekoliko godina u vezi sa Bregovićevim ljutim rivalom Oliverom Mandićem! Tu se naposletku našla i Severina, koja je, iako je nekoliko puta išla na "pripreme" u Beograd i na Jahorinu, "izvisila" za ulogu u famoznoj Karmen. Goran ju je utješio sredivši joj ulogu u filmu "Duhovi Sarajeva".

Legendarni roker, ipak, nije klasičan švaler tipa "ubodem, pa odem", već je uvijek poštovao svoje izabranice, te je poslije svake avanture i veze ostao s njima "raja". Svojoj dragoj Dženani bi, poslije svakog ozbiljnijeg "izleta", napravio dijete, da bi po bijelom svetu, osim šopinga, imala i čime korisnim da se zanima ... Šta reći na kraju, osim - alal vjera, majstore bijeli!

Među djevojkama, prijateljicama i simpatijama, pored aktuelne Konstance, nalaze se Irina Kruška, Katarina Radivojević, Branka Nevistić, Severina Vučković, Kaja Ostojić, Maja Sokolović, Elena Udrea…

Navodno, poslije gotovo svakog Breginog preljuba njegova supruga je dobijala vrijedne poklone. Prema pisanju srpske štampe, posle veze s voditeljicom Irinom Kruškom 2002. godine Dženana je dobila voćnjak nadomak Sarajeva. Bivši lider „Bijelog dugmeta” 2003. osvojio je seksipilnu glumicu Katarinu Radivojević, koja je u više navrata uslikana kako se u Breginom automobilu dovozi do Bregine vile. Posle Katarine uslijedila je (nikad do kraja ispričana) ljubavno-poslovna priča sa Severinom Vučković, na čijem posljednjem albumu se Brega potpisuje kao autor.

Na pitanje da li je sa Severinom u poslovnoj ili ljubavnoj vezi, Brega je odgovorio da ne zna čime zaslužuje takvo pitanje jer nije tip sa estrade.

- Zar vam izgledam kao netko tko bi sada po novinama pričao da li je, kada i s kim bio, ili nije bio? I kad drugi to otkrivaju grozno mi je, a kamoli ja to da radim! – kazao je Brega, a na konstataciju da se mnoge dame hvale da su bile s njim, odgovorio je: – Pa, eto, ja se ne hvalim!

Uprkos skromnosti, nakon pisanja o ovoj romansi Dženana je za rođendanski poklon od supruga navodno dobila gliser vredan 30.000 eura.

Posle koncerta na Hipodromu 2005. godine „pala” je voditeljka Televizije Panonija Maja Sokolović, a sudeći po poslednjim fotografijama (vidi gore!), njihova „veza” traje i danas. Maja je Bregu posjetila i u bolnici posle povrede kralježnice, a njegova supruga je tada na poklon dobila ogrlicu.

Prema tvrdnji jednog tabloida, pjevačica Katarina Ostojić Kaya bila je 2006. nekoliko mjeseci u vezi s kantautorom. Kaja je Bregu posjetila sa idejom o poslovnoj suradnji, koja se, navodno, pretvorila u drugu vrstu suradnje. Vrlo brzo nakon Kaje Bregović je u beogradskom kafiću uslikan u društvu voditeljke Branke Nevistić. Mediji su najavili novu romansu, a Dženana je na poklon dobila luksuzno ljetovanje u Turskoj.

Katarina Ostojić Kaya

Da je internacionalna zvijezda najbolje se vidi po tome što su Bregu rumunjski mediji doveli u vezu s tamošnjom ministricom turizma Elenom Udreom, koju su optužili da je, zbog zaljubljenosti, njegov nastup platila državnim novcem.

Elena Udrea

Sam Goran Bregović nikad nije javno demantirao nijednu od ovih veza.

- A zašto bih to činio?! Moj posao je javni posao, a javni posao je kao javna žena – zaključuje ovaj muzičar i srcolomac.

Goran Bregović, Konstanca Golubović, Maja Sokolović

Dok srpski mediji bruje da je Goran Bregović (59) u ljubavi s beogradskom manekenkom Konstancom Golubović (22), stari šarmer istovremeno održava strasnu vezu i sa TV voditeljicom Majom Sokolović (24). Popularni muzičar i atraktivna voditeljica TV Panonija uslikani su nedavno na beogradskom aerodromu, što nedvosmisleno ukazuje da Brega i Maja (s kojom ga mediji povezuju još od 2005) nisu raskinuli.

Konstanca Golubović

Maja Sokolović kaže da ne zna za Bregine paparaco fotografije s Konstancom (napravljene u Parizu), niti želi da komentira novu ljubavnu avanturu Gorana Bregovića.

- Nemam komentar. Na odmoru sam u Turskoj, ne želim o tome da razgovaram – poručila je voditeljica Panonije.

Brega i Maja su se upoznali prije četiri godine na koncertu „Bijelog dugmeta” na Hipodromu i otada su navodno u ljubavnoj vezi. Bivši lider „Bijelog dugmeta” već dugo je u braku s bivšom menekenkom Dženanom Sudžukom, koja živi u Parizu s njihove tri ćerke.

Umalo susret Maje i Dženane

Sredinom travnja 2007. paparaco fotografi uslikali su Maju u momentu kad je ulazila u Breginu kuću na Senjaku. Ipak, najveći skandal izazvala je 16. lipnja 2008. njena posjeta Bregoviću, koji se zbog čuvenog pada s drveta nalazio na kirurškom odjelu beogradskog Urgentnog centra. Bregina supruga došla je iz Pariza u vizitu svom mužu neposredno pošto je iz Bregine sobe izašla Maja Sokolović.

BONUS:

Ženska djeca

Brega je najbolji dokaz za staru izreku da švaleri dobijaju samo žensku djecu. On, naime, iz braka sa Dženanom Sudžukom ima kćerke Emu, Unu i Lulu, a najstariju, i to vanbračnu, kći Željku, dobio je još u studentskim danima, iz avanture sa izvjesnom Sarajkom Jasenkom, koja je tada bila plesačica u noćnom klubu. Bez obzira što je odnos sa njenom majkom odavno prekinuo, Brega je tada priznao djevojčicu, koja je nosila njegovo prezime sve do udaje 2000. Željka danas živi u Beču, a nedavno je dobila kćerkicu Bjanku, čime je Brega postao (ne)zvanično najpoželjniji deda na Balkanu!

Goran Bregović u vezi je s dvadesetčetverogodišnjom Aleksandrom Blagojević od koje je stariji čak 35 godina, a prošlog su tjedna viđeni na skijanju na Jahorini
Srpski mediji pišu da par živi u njegovom stanu, a mlada djevojka studentica je srpskog jezika i književnosti. Prije veze s Bregovićem, Aleksandra je bila s televizijskim voditeljem Draganom Marinkovićem Macom koji ima 40 godina, a tada je istaknula da ima problema s prijateljima zbog takve veze i razlike u godinama.

Poznati skladatelj inače je u braku s bivšom sarajevskom manekenkom Dženanom Sudžukom od 1993. godine. Imaju troje djece i žive u Parizu.

Ljubinka Dobrosavljev bit će voditeljica takmičenja „Zvezde Granda“, a magazin „Svet“ otkriva da je ona još jedna u nizu ljubavnica Gorana Bregovića. Priču o vezi poznatog kompozitora i nekadašnje voditeljice Studija B objelodanila je njena prijateljica, koja navodi da je Brega urgirao kod Saše Popovića da mu zaposli ljubavnicu.

- Točno je da je Ljubinka sa Bregom u šemi. Ona mu je i slaba točka jer, osim što je mnogo lijepa, fina je i govori nekoliko jezika, što Bregović veoma voli kod žena, ali problem je što nije sama, već ima vjerenika, uspješnog biznismena. Ljubinka je bila nezadovoljna zaposlenjem na Studiju B, pa je prešla na „Foks“, a kada je čula da „Grand“ razmišlja koga da angažira za novi serijal popularnog takmičenja, sjela je Bregi na kičmu ne bi li je tamo zaposlio - navodi "Svet".

SarajkaDjevojka

Citat:

Dikan Radeljak

Još za vrijeme braka sa glumicom Bebom Lončar Vojko Santrić upoznao ga je sa Enom Begović, zbog koje se od Bebe Lončar razveo nakon 23 godine braka. Tu vezu mediji su pratili sa velikim interesom, kao prvorazrednu temu za objavljivanje, što je Radeljaku donijelo dodatni javni publicitet, koji je pokušao kapitalizirati u poslovnom miljeu. Oni koji ga poznaju tvrde da je Radeljaku publicitet stoga odgovarao, ali samo dok se o njemu pisalo onako kako mu je odgovaralo.
slika

Česta prisutnost u medijima Radeljaku se uskoro zamjerila. Doživio je veliku obiteljsku tragediju kada mu je na Braču poginula supruga Ena Begović. Kada su mediji počeli pisati o okolnostima prometne nesreće u kojoj mu je supruga smrtno stradala, novinare je nazivao lešinarima i počeo javnosti pokazivati manje ugodan dio svoje osobnosti. Osobito je bio ljut na one koji su pisali da je nesreću nehotice skrivio njegov sin Leo, koji je tada sa 17 godina vozio auto u trenutku nesreće, a naročito su ga iritirali oni koji su se usudili napisati da je za nesreću zapravo odgovoran on, jer je kao neodgovoran otac dopustio malodobnom sinu da upravlja autom. Kako bi dodatno zaštitio sina od kaznene odgovornosti i kako bi od proizvođača automobila eventualno dobio astronomsku odštetu, Radeljak je angažirao odvjetnike iz ureda 'Sommers, Schwartz, Silver & Schwartz' iz Michigana. Odvjetnici Bob Tyler i Robert Caldwell, trebali su Michiganu u ime Josipa radeljaka započeti sudski proces, u kojem žele dokazati kako je kvar na automatskom mjenjaču u njegovu vozilu uzrokovao smrt Ene Begović. U kojoj je fazi taj postupak nije poznato, ali je svoje pravne napore da ubere odštetu od Chryslera Radeljak vjerojatno kompromitirao i činjenicom da je nedugo potom kupio novi Chryslerov Jeep. Njegov sin je oslobođen krivnje da je skrivio tu prometnu nesreću, iako su neki nalazi sudskih vještaka upućivali na suprotan zaključak. Kako bilo, radilo se o tragediji za koju nije potrebna nikakva sudska kazna, jer je njeni sudionici nisu imali namjeru prouzročiti, a do kraja života moraju živjeti s njenim posljedicama.
slika

Par godina kasnije Radeljak je počeo vezu sa Vlatkom Pokos, nekoć popularnom televizijskom voditeljicom i pjevačicom. O toj su se vezi mediji odmah raspisali, oni su je oboje isprva sa gnušanjem demantirali, a na koncu su se vjenčali i počeli zajednički živjeti. Usporedo sa početkom te veze novine su počele pratiti i Radeljakove graditeljske nezakonitosti.

On je na sedmom katu zgrade na Trgu Petra Preradovića 5, zaštićenoj kao spomenik kulture, protuzakonito otuđio zajedničku terasu svih suvlasnika stanova i na njoj bez građevinske dozvole nadogradio stan. Sudu ga je tužila Srpska pravoslavna crkva, koja je zgradu sagradila. Predstavnika crkve Radeljak je opisao kao 'primitivnu i latinično nepismenu osobu koja skribomanski piše i piše uzurpirajući sve i svakoga svojim bolesnim idejama'. Kasnije mu je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić pomogao naknadno legalizirati učinjeno. U Splitu je Radeljak također napravio sličnu graditeljsku svinjariju. U Marasovićevoj ulici 59, na obroncima Marjana, par godina adaptirao je stan tako da mu je komunalni inspektor naložio da sve vrati u prvotno stanje. Okolni stanari su pismeno prosvjedovali, a Radeljak im je odgovorio da on nije vlasnik tog stana, već je vlasnik tvrtka Leora, koju je Radeljak prvotno osnovao, a kasnije prenio u isključivo vlasništvo svoga sina.

Slično se Radeljak ponio i u Dubrovniku. Stan od 200 m2 u Kovačkoj 17 Radeljak je tijekom 1997. i 1998. preuredio tako što je izmijenio vanjski izgled kuće koja je spomenik nulte kategorije. Dosjetio se postaviti ploče od armiranog betona iznad prizemlja, dva kata i potkrovlja, te između etaža izgraditi betonske stube. Niti za jedan od tih zahvata Radeljak nije imao građevinsku dozvolu. Na koncu je u tom slučaju Radeljak osuđen uvjetno na godinu dana zatvora, uz rok kušnje od 4 godine. Radeljak je ondje od početka ignorirao rješenja Konzervatorskog odjela u Dubrovniku i Pododsjeka za inspekcijski nadzor o privremenoj obustavi radova, te je uporno nastavljao s izvođenjem nedopuštenih radova na spomeničkoj baštini.

Istodobno je Radeljak dodatnu pozornost izazivao davanjem nevjerojatnih izjava. U Jutarnjem listu 13. listopada 2004. mirne duše izjavio je da u Hrvatskoj ne posjeduje ništa. To je pod punom materijalnom i kaznenom odgovornošću izjavio i na zagrebačkom Općinskom sudu. Dvanaest dana kasnije, u intervjuu tjedniku Globus Radeljak je na novinarsko pitanje 'Koliko ste privatno nekretnina u Hrvatskoj kupili u proteklih 15 godina?' odgovorio: 'Poprilično, jer je, na žalost, danas u Hrvatskoj samo špekulacija unosan posao i područje na kojem vas svemoćni partitokrati teže mogu zaustavljati'. Istom prilikom Radeljak je otkrio još jedan trik kojim se služi. Mudro se dosjetio da svoje poslove u Hrvatskoj obavlja pod lažnim imenom, što je Globusu potvrdio izjavom: 'Radim sve pod pseudonimom i od tad moji poslovi idu bez problema'. Zato i ne čudi da je Radeljak sve svoje nekretnine, stan na splitskim Mejama, kuću u Supetru na otoku Braču, zagrebačke stanove u Gundulićevoj 55, Masarykovoj 13, te stan usred dubrovačkog Straduna formalno prebacio na tvrtke koje kontrolira, ili članove obitelji. Zato je u više navrata javno izjavljivao da u Hrvatskoj nema ni poslova ni imovine. U nekim sitaucijama bio je naročito raspoložen pa je znao izjaviti i sljedeće:'Nikad se nisam doselio natrag u Hrvatsku niti to namjeravam'. To što je sa suprugom Vlatkom Pokos najveći dio vremena živio u luksuznom stanu na Cvjetnom trgu u Zagrebu, valjda je doživljavao kao izlet.

slika

Još je zanimljivije što je finale njihovih bračnih svađa uslijedilo nakon što je Vlatka Pokos nedavno, nakon što je Radeljak osuđen zbog bespravne gradnje u Dubrovniku, revoltirano izjavila kako se oni zbog svega namjeravaju preseliti u Rim. Ako Radeljak tvrdi da se nikada u Hrvatsku nije ni doselio, onda se nije imao zašto ljutiti na te izjave svoje supruge, osim ako oni cijelo vrijeme zapravo nisu živjeli odvojeno - ona u njegovu stanu u Zagrebu gdje je Radeljak dolazio na izlete, a on u Rimu.

Prije nekoliko godina, još dok se nisu vjenčali, Radeljak je o Vlatki Pokos izjavio sljedeće: 'Vlatka Pokos mlada je, uspješna i ambiciozna žena koja ima srca da stupi u vezu s čovjekom koji nosi breme moje prošlosti i života - u najmanju ruku je jako hrabra. Vjerujem da je sa mnom u iskrenoj vezi, voli moju kćerkicu i ljubav je recipročna, pa ne vidim što je tu čudno. Ako se netko možda brine da je ona možda sa mnom radi novca, tu ih mogu umiriti. Svim ljudima koje volim, kao i sebi, hedonistički nastojim priuštiti što je moguće udobniji život, pa tako ne vidim zašto bi ljupkoj Vlatki uz mene bilo drugačije.'

Njihov izlazak iz zajedničkog hedonističkog suživota, javnost je nedavno upoznala do zadnjeg prljavog detalja. Vjenčani prsten njegove supruge hvatali su gosti po studiju Hrvatske televizije. Vjerojatno je istodobno u stanu prijateljice Snježane Mehun Vlatka Pokos sastavljala popis koliko joj je gaćica i grudnjaka suprug dužan vratiti i to odmah dojavila novinama.

slika

U posljednje vrijeme, čak i prije ovakvog finala trećeg Radeljakova braka, o njegovim poslovnim projektima rijetko se pisalo u pozitivnom kontekstu. Početkom 90-ih pokušao je isposlovati da se Dalmacijacement proda ItalCementu, čije je interese zastupao. Tvrtku je pokušao preuzeti za male novce, čak je isposlovao i potpisivanje predugovora o kupnji, ali mu se uspješno suprotstavila interesna grupa na čelu sa Nadanom Vidoševićem i još nekolicinom lobista, iako su se u toj fazi na strani raznih talijanskih interesa u tom poslu pojavljivali tada utjecajni talijanski političari poput Gianni De Michelisa ili Betina Craxija.

Radeljak nije uspio niti u preuzimanju tvornice ferolegura Dalmacija Dugi Rat. On je koncem 90-ih u ime Accelerie Veneto, talijanskog proizvođača visoko legiranog čelika poslao ponudu za kupnju te tvrtke, ali je ona bila vrlo nepovoljna. Ponudio je malo novca, nije jamčio zadržavanje postojećih radnih mjesta, pa mu u projektu nisu pomogli niti neki dužnosnici Fonda za privatizaciju koji su zagovarali njegove interese. Iako je metalurški dio tvrtke procijenjen na 6 milijuna eura, iako je temeljni kapital bio 118 milijuna maraka, a imovina tvrtke, u kojoj je bilo i 90 000 m2 zemljišta, procijenjena na 10 milijuna eura, Radeljak je ponudio 500 tisuća eura i zapošljavanje 120 radnika. Protiv Radeljakove ponude pobunili su se radnici na čelu sa direktorom Tončijem Kovićem, koji je potom osjetio Radeljakovu naglu narav. Radeljak ga je izvrijeđao i deplasirano optuživao za neke nezakonitosti. Sličan scenarij Radeljak je doživio i u pokušaju preuzimanju Jadranske željezare Split, gdje je navodno također zastupao talijanske interese. Tvrdi se da je za državu posredovao u utjerivanju duga talijanske kompanije Coopconstruttori, koja je pobjegla s gradnje tunela Mala Kapela ne obavivši posao.

Početkom 2003. Radeljak je sa Davorom Šternom u projektu preuzimanja sisačke željezare zastupao talijansku tvrtku ZinchItalia iz Ancone. Taj se slučaj pretvorio u prvorazredni politički skandal. Tadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić otvorio je političku hajku na sudionike tog projekta, tvrdeći da ga se u svemu zaobilazilo, da je projekt uvredljiv, jer ne postoje nikakve bankovne garancije za slučaj da se novi strateški partneri predomisle i napuste sisačku željezaru. Početkom veljače 2003. Radeljak je u samo jednom danu više puta razgovarao sa Jurčićem, pokušavajući korigirati ponudu svojih partnera za preuzimanje sisačke željezare. Poručio mu je da su njegovi talijanski poslodavci spremni dopuniti svoju ponudu bankovnom garancijom za obveze koje će preuzeti po ulasku u sisačku željezaru. Na koncu je pobjednik u toj transakciji bio ruski Mečelj, dijelom zahvaljujući i predsjedniku Stipi Mesiću, koji je parafirajući protokol kojim su ruski investitori jamčili ozbiljnost svoje ponude dao visoko, vjerojatno i ključno političko pokroviteljstvo ruskoj tvrtki.

Iste godine, Radeljak se, opet u partnerstvu sa Davorom Šternom, ali i zubarom Borom Maletićem, pojavio kao jedan od zastupnika interesa mađarske kompanije MOL u poslu vezanom za prvu fazu privatizacije najveće domaće naftne kompanije Ina. Kako je MOL uspio pobijediti na tom natječaju, vjerojatno je i Radeljak od toga profitirao. On o svojoj ulozi u tom poslu nije javno govorio, ali je nije niti demantirao.

Usporedo s time, Radeljak je u riječku gradsku upravu koncem srpnja 2003. doveo nekoliko predstavnika ruskih investitora, gdje ih je već čekao Damir Vrhovnik, direktor brodogradilišta Viktor Lenac. Sastali su se sa savjetnicom gradonačelnika za razvoj Natašom Zrilić, koja je rekla da se razgovaralo o mogućem investiranju u gradske projekte. Manje je poznato, što se na koncu od svega eventualno realiziralo.

Godinu dana kasnije, tijekom 2004. Radeljak se pojavio kao jedan od kandidata i za kupnju Slobodne Dalmacije. On je dostavio ponudu za kupnju tog lista u ime zagrebačke tvrtke Slobodni mediji, koja je na zagrebačkom Trgovačkom sudu registrirana samo s ciljem kupnje Slobodne Dalmacije. Radeljak se na prednatječaj javio tvrdeći da je za taj list spreman ponuditi 'fer tržišnu cijenu'. U to se vrijeme neformalno smatralo da bi iza te Radeljakove ponude zapravo mogao stajati Radeljakov osobni prijatelj Ivić Pašalić, na koga se Radeljak navodno oslanjao u većini poslova u kojima je sudjelovao za vrijeme 90-ih. Radeljak je za svog boravka u Italiji, u vrijeme suradnje sa Vojkom Santrićem odlično razvio smisao za razvijanje veza u skrivenim sferama političke moći i utjecaja. Moguće neformalno zbližavanje sa Pašalićem u tom kontekstu za Radeljaka je bilo vrlo logično, jer je Pašalić kao savjetnik predsjednika Tuđmana za unutarnju politiku tada bio jedan od najmoćnijih ljudi u državi.

SarajkaDjevojka

Citat:

Aida je bila moja prva velika ljubav iz mladosti, a upoznao sam je veoma rano u devetnaestoj godini. Dugo smo se zabavljali i živjeli zajedno pa je bilo logično da se vjenčamo, što smo i učinili 15. oktobra 1983. Dvije godine kasnije, 9. juna 1985. dobili smo kćerku Nađu koja je prvih petnaest dana života provela u bolnici zbog problema sa disanjem, ali je na kraju bilo sve u redu. Iako mi je bilo mnogo drago kada sam prvi put postao otac, nisam bio spreman za tu ulogu, jer sam bio veoma mlad i zanesen poslom i muzikom, gladan drugih stvari u životu.

Potresan i svakako najteži period u mom životu proživio sam 1992. godine kada sam sa porodicom morao da bježim od rata u Sarajevu. Nisam mogao da rizikujem živote najmilijih i skrasili smo se četiri godine u Kranjskoj Gori u Sloveniji.

Raspustio sam grupu do daljnjeg jer je bilo besmisleno da sviramo dok ljudi u Sarajevu gube živote. Sve do 1996. godine radio sam kao producent i kompozitor u Švedskoj i Finskoj. Tada sam dosta putovao po Evropi, a činilo mi se da lutam i da sam nekom nevidljivom bojom obilježen. Gdje god bi krenuo nosio sam tugu sa sobom u srcu.

Ljudi u Skandinaviji su bili srdačni prema meni, ali na momente su me tretirali kao žrtvu na šta nikako nisam pristajao. Niti sam bilo kome nešto loše uradio, niti sam imalo kriv za rat u Bosni. Različiti prevaranti sa različitim interesima su me tjerali da se nacionalno opredijelim, a mene to nije zanimalo. Bio sam i ostao bosanski pjevač koji interpretira ljubavne pjesme.

Moju Jasminku sam upoznao u Kelnu preko zajedničkih prijatelja. Na početku veze smo bili prilično smušeni, poput nekih tinejdžera. Dopalo mi se što je potpuno nenametljiva. Zajedno smo evo već 14 godina i živimo na relaciji Minhen - Sarajevo. Za rodni grad me vežu djeca iz bivšeg braka - Nađa i Damir. Sa djecom sam prijatelj, dozvoljavam im sve. Trudim se da usvoje neke moje vrijednosti, ali da ipak žive svoj život. Nađa je diplomirala medicinu kao jedna od najboljih u generaciji, a Damir je srednjoškolac.

Kada sam u Sarajevu svaki dan provodimo zajedno. Specijalno za svoju decu znam da pripremim morske specijalitete, poput škampa na buzaru. Svi zajedno tradicionalno početkom godine odlazimo na skijanje, najčešće u Kranjsku Goru.

Bivšu suprugu smatram jednom od najboljih prijatelja i Jasminka kao razumna žene nema nikakvih problema sa tim. Imam i vanbračnog sina Maka koji ima 18 godina. Divno je dijete i viđamo se kad sam u Sarajevu.

SarajkaDjevojka

Citat:

Neokrunjeni kralj hrvatske estrade Mišo Kovač rođen je 16. srpnja 1941. u Šibeniku. Roditelji Zrinka i Jakov pored Miše imali su još dvoje djece - Ratka i Blanku. Nakon završene osnovne škole učio je tapetarski zanat, ali već tada je znao kako mu to neće biti životni poziv. Kao mladić gradom je često išao pjevušeći, a pored glazbe zanimao ga je i nogomet pa je tako nastupao u juniorskoj selekciji NK Šibenika. Ljubav prema glazbi je ipak prevagnula pa se 1959. prijavio na glazbeni festival Prvi glas Šibenika i pobijedio. Tri ploče Elvisa Presleya bile su nagrada za osvojeno prvo mjesto. Dvije godine kasnije (1961.) na odsluženju je vojnog roka u Beogradu gdje pjeva na amaterskim glazbenim festivalima. Kako bi si osigurao izlaz u grad svakog vikenda stražarima je poklanjao šteke cigareta te bi oni tada 'zažmirli'.
slika

Nakon odsluženja vojnog roka (1963.) dolazi u Zagreb s jednim kovčegom i tisuću dinara u džepu bez ikog poznatog. Spava na klupama u parku, a hrani se u studentskoj menzi. Ljubav prema pjevanju bila je velika i silno je želio postati pjevač. U tome će mu pomoći pjevač sevdalinki Himzo Polovina s kojim će otići do Jugotona i pokucati na vrat glavnom uredniku Peru Gotovcu i reći mu kako želi snimiti ploču. Kada je Gotovac čuo kako pjeva dopustio je Kovaču da snimi svoj prvi singl Ne mogu prestati da te volim. Iste godine (1964.) objavio je i svoju prvu ploču. U vrh glazbene scene bivše države vinuo je 1969. na sarajevskom Šlageru sezone s pjesmom Ti se nećeš vratiti koja će se kasnije prodati u 500.000 primjeraka. Na poslovnom planu doživio je uspjeh, ali privatno stvari nisu stajala baš najbolje jer razveo se od svoje prve surpuge Ljubice nakon četiri godine braka. Godinu dana nakon velikog glazbenog uspjeha (1970.) na Splitskom festivalu upoznaje svoju drugu suprugu, Miss Jugoslavije, splićanku Anitu Baturinu. S njom će 1975. dobiti sina Edija, a dvije godine kasnije (1977.) i kćerku Ivanu.

Glazbeni uspjeh nastavlja se pobjedom u Splitu 1971. s pjesmom Proplakat' će zora kada u dva dana osvaja pet nagrada. Zaradu od prodaje ploče uplaćuje za izgradnju autoceste Zagreb-Split, što će učiniti i 30 godina kasnije kada će autocesta biti konačno izgrađena. Iste te 1971. skoro je poginuo u prometnoj nesreći kod Zadra. Njegov automobil bio je potpuno smrskan, a za vrijeme oporavka Mišo odlučuje pustiti brkove koji će kasnije postati njegov zaštitni znak. Odluku da više ne nastupa na festivalima donosi 1980. godine. Na splitskom festivalu, kada je njegova odluka bila poznata, Mišini obožavatelji zasuli su pozornicu na kojoj je nastupao s 200 ruža. O njegovoj popularnosti rječito govori i podataka da je pjevač zabavne glazbe s najviše prodanih ploča u povijesti bivše Jugoslavije te da je jedini hrvatski pjevač koji je nastupao u Sydney Opera House. I sve to unatoč tome što mu je ponekad prebacivano kako nema sluha, da ima loš glad i da su mu pjesme prejednostavne. No, njegova karizma bila je ogromna. Primjerice, osamdesetih godina prošlog stoljeća nastupao je u klubovima ekstremne hrvatske emigracije, a prije svakog nastupa zahtijevao je da se sa zida skine slika Ante Pavelića. I poslušali bi ga.

Okušao se i glumačkim vodama glumeći s Radom Šerbedžijom u filmu Poslijepodne jednog fazana. Glazbena karijera i dalje je cvala, pet puta je proglašavan pjevačem godine, a 1989. godine proglašen je za osobu godinu u bivšoj Jugoslaviji. U politiku se nije miješao niti je s političarima koketirao pa je tako čak osam puta odbio pjevati Titu, a što se malo tko tada usudio učiniti. Početkom Domovinskog rata 1991. Kovačev šesnaestogodišnji Edi dragovoljno se prijavio u specijalnu postrojbu Hrvatske vojske Škorpioni. Smatralo se to svojevrsnim iskupljenjem zbog javno deklariranog očevog protivljenja HDZ-u, što se očitvalo u njegovoj izjavi kako će morati emigrirati ako HDZ dođe na vlast. Edi je ubrzo poginuo (1992.) pod još ne posve razjašnjenim prilikama. Policija je objavila priopćenje u kojem tvrdi kako je riječ o samoubojstvu. No, Mišo Kovač i danas tvrdi kako je riječ o ubojstvu.

Nakon Edijeve smrti prestao je snimati pjesme i održavati javne nastupe te je svom građanskom imenu dodao i krsno ime Mate. Javno je tada obznanio da više neće nasupati. Emocionalni udarac bio je velik: "Kad je Edi umro, za mene je to bio kraj svijeta, pio sam i po 50 tableta dnevno." Nije se mogao nositi sa svojom boli, što je rezultiralo razlazom s drugom suprugom i pucanjem u grudi 14. siječnja 1999. U svom zagrebačkom stanu u Maksimirskoj 69 na lijevu stranu grudi prislonio je neprijavljenu berettu i zapucao. Međutim, ostao je živ. Posegnuo za mobitelom i nazvao svog menadžera kojije brzo reagirao i nazvao hitnu pomoć. Uslijedila je hitna operacija kojom je Kovaču spašen život. Nakon opravka u Splitu održava oproštajni koncert na kojem će biti oko 50 tisuća ljudi. Ubrzo će isto ponoviti u zagrebačkom Domu sportova, a zatim će uslijediti cijela serija oproštajih koncerata. Ali to neće biti stvarni kraj glazbene karijere jer uslijediti će i novi albumi.

Prije nego što pokuša samoubojstvo napustiti će ga druga supruga Anita, a Kovač će utjehu potražiti u zagrljaju 30 godina mlađe astrologinje Silvije Conte Calvi Marković. Nakon što i ta ljubavna veza nesretno završi novu će ljubav naći u trećoj supruzi Lidiji.

SarajkaDjevojka

Citat:

Hrvatski pjevač Toni Cetinski, pravim imenom Antoni, kako ga već odavno ne zovu, spreman je za prvi solistički koncert u gradu na Vrbasu, koji će 9. decembra održati u dvorani "Borik".
U karijeri, koja traje 20 godina, prošao je različite muzičke pravce, a sve je počelo kada je kao petnaestogodišnjak počeo da svira rok.
Najomiljeniji instrument mu je klavir, iako zna da svira bubnjeve i bas gitaru. Veliki uspjeh kao pop muzičar doživio je sa hitovima poput "23. prosinac", koji se vrtio tokom devedesetih godina prošlog vijeka na svim radio-stanicama. Saradnja sa Plasidom Domingom i Hozeom Karerasom dovela ga je do zenita karijere, koju je krunisao punjenjem svih velikih dvorana u regiji.
Za "Nezavisne" govori o karijeri, saradnji sa tenorima, susretu sa fudbalskim trenerom Žozeom Murinjom, kao i o učešću u šouu "Hrvatska traži zvijezdu".
NN: Ovo Vam je prvi solistički koncert u Banjaluci mada ste već nastupali u gradu na Vrbasu. Punili ste arene u Beogradu i Zagrebu. Zbog čega je sada na red došla Banjaluka?
CETINSKI: To sam se i ja sada zapitao zašto nismo ranije radili. Ali, trebalo je da se poklopi mnogo stvari, čekali smo prave ljude. Imali smo ponuda i prije, ali nismo nalazili zajednički jezik. Nije stvar samo u finansijama, jer treba sve da funkcioniše kako treba, a ne samo doći i odraditi.
NN: Sarađivali ste sa mnogim tenorima, poput Monserata Kabalje, Plasida Dominga, Hozea Karerasa i Majkla Boltona. Kako je to izgledalo i jeste li naučili nešto od njih?
CETINSKI: Vrednije je to što sam naučio od njih iza bine i oka kamere. Oni su u svom poslu najbolji, a privatno shvatiš da su oni vrlo jednostavni i to ti daje nadu da to tako treba biti. Oni koji su ostvareni i koji su sigurni u sebe, nemaju razloga biti prepotentni i zlobni. Kada sam ih upoznao, vidio sam da je to u šta sam vjerovao istina i dalo mi je volju da radim i dalje. Imao sam sreću da radim sa takvim ljudima i to mi pričinjava veliko zadovoljstvo.
NN: Poznati fudbalski trener Žoze Murinjo, kada je došao u Zagreb sa Real Madridom, izrazio je želju da Vas upozna i puštao je Vaše pjesme. Šta se krije u toj priči?
CETINSKI: Upoznao se sa mnom, uzeo muziku i pustio je svojim igračima na putu prema stadionu i imalo je učinka. Igrali su jako loše, mada su pobijedili (smijeh). On je najveći, ima taj izraz lica da na prvu djeluje mračno i uobraženo, ali je u suštini normalan i dobroćudan. Možda je nezgodan na terenu i ja sam mislio da je čudan, ali o susretu s njim mogu reći samo najbolje stvari.
Murinjo ima taj izraz lica da na prvu djeluje mračno i uobraženo, ali je u suštini normalan, ističe Cetinski
NN: Nedavno ste na koncertu u Puli promovisali "Otkrivanje strasti", spoj popa, roka i klasike. Kako ste došli na ideju da napravite takav krosover?
CETINSKI: To je nekakav poseban projekat, sam za sebe, a omogućile su ga pozorišne kuće u svijetu i neki strani agenti. Kako sada stvari stoje, taj program može ući u program pozorišnih kuća. Nije da ja sada težim da idem u svijet s muzikom, nemam tih ambicija, već je to prilika da se naša muzika čuje i vani. Što se tiče balkanskog dijela, ubacit ću još nekoliko svojih pjesama, tako da će tu biti i harmonika te neki interesantni dijelovi.
NN: Zbog čega ste odlučili da sa rok muzike, koju ste svirali na početku karijere, pređete na pop?
CETINSKI: Rok publika postoji, ali je nema dovoljno da bi čovjek mogao živjeti od takve muzike. Da sam neki menadžer u nekoj korporacijskoj firmi, svirao bih rok, jer mi ne bi bilo bitno koliko ću koncerata imati mjesečno da bih živio isključivo od toga. Ovako, kada živim od toga, moram da napravim neki kompromis i uopšte mi nije žao. Ali, po želji mojih prijatelja, koji me stalno na to nagovaraju, napraviću jedan rok album samo za svoju dušu.
NN: Svi znaju za misteriju pjesme "23. prosinac", koja je bila veliki hit, ali nikada niste otkrili cijelu tajnu. Šta se krije u toj pjesmi?
CETINSKI: Svi znaju priču o tome, ne mora se spominjati. Bila je jedna djevojka koja je žurila na vjenčanje i autom sletjela u provaliju i sve se nesretno završilo.
Biografija
Antoni - Toni Cetinski rođen je 31. maja 1969. godine u Puli. Iz Rovinja se u Zagreb preselio 1991. godine, gdje je počeo svoju samostalnu profesionalnu karijeru. Njegov otac Mirko uspješan je pjevač, a majka Vinka bila je zamjenik ministra turizma u Vladi Republike Hrvatske.
Predstavljao je Hrvatsku na takmičenju za "Pjesmu Evrovizije" 1994. pjesmom "Nek ti bude ljubav sva". Cetinski je dobio "Porina" 1996. za najbolju pjesmu godine za numeru "23. prosinac". Na Hrvatskom radijskom festivalu 2006. godine osvojio je sve tri nagrade u pop-rok kategoriji za pjesmu "Sve je s tobom napokon na mjestu". Glumio je u TV seriji "Mjenjačnica", a trenutno je član žirija šoua "Hrvatska traži zvijezdu". Odlikovan je ordenom reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, za doprinos kulturi. Njegove izuzetne vokalne sposobnosti priznate su širom svijeta. Snimio je duet "Dolce suono" sa slavnim tenorom Hozeom Karerasom, a kao gost Majkla Boltona nastupio je na koncertima u londonskom "Royal Albert Hallu". Godine 2009. piše istoriju, kao prvi izvođač koji je napunio zagrebačku "Arenu" dva dana zaredom.
Iz prvog braka s Antonelom Butigan ima sina, a sa drugom suprugom i menadžerkom Ivanom Nobilo-Cetinski, kćerkom poznatog advokata Ante Nobila, ima kćerku.
Prešao preko nesporazuma
NN: Član ste žirija u šouu "Hrvatska traži zvijezdu". Kakva je danas situacija poslije svađe s Anđom Marić?
CETINSKI: Anđa je super, sposobna je samo za sebe. Ne bih se sada sjećao tih trenutaka. U svijetu i kod nas ima mnogo ljudi koji nemaju pojma i dobiju svoj prostor, a ljudi se smiju i imaju veliku gledanost, dok sa druge strane, ima mnogo talentovanih ljudi koji ne mogu doći do izražaja. Sve zajedno, ovo je duhovita emisija, posebno audicija, jako je gledana, a pogotovo kada uspijemo pronaći nekoga ko je postigao neke rezultate.

SarajkaDjevojka

Citat:

Blistava karijera Žarka Lauševića, za kojeg su u jugoslovenskoj kinematografiji bile rezervisane samo glavne uloge, prekinuta je kobne noći između 30. i 31. jula 1993. godine na Ognjenu Mariju.

slika

Ovaj mirni i staloženi čovek, neopterećen slavom i popularnošću, kako su ga poznanici opisivali, zaprepastio je javnost kada je te noći u podgoričkom kafiću „Epl“ ispalio 13 hitaca, od čega je osam usmrtilo Dragora Pejovića (20), Radovana Vučinića (21), a ranilo Andriju Kažića. U krvavoj kavgi njegov brat Branimir, radnik podgoričke „Elektrodistribucije“, ispalio je samo jedan metak, koji nije pogodio nikoga. Zbog dvostrukog ubistva, Laušević je odležao u Spužu četiri godine i sedam meseci, ali se sudstvo sa njim krajnje neozbiljno godinama „poigravalo“. Njegov brat je na kraju oslobođen svih optužbi, ali je zato Žarkova kazna menjana sa 15 na 13 godina, zatim na četiri, a menjalo se i mišljenje sudova da li je zločin počinio iz nužne samoodbrane, „strahujući za svoj i bratov život“. Koliko je „birokratija“ lepa stvar koja je Žarkov život izvrnula naglavačke, govori i podatak da je Viši sud u Podgorici odlučivao o slučaju četiri puta, a isto toliko puta je zbog Lauševića zasedao i Vrhovni sud Crne Gore. U celu „žurku“ uključivao se i Savezni sud, koji je ukidao presude i jednih i drugih. Laušević je pušten na slobodu 1998. godine odlukom sudije Svetlane Vujanović, supruge sadašnjeg predsednika Crne Gore Filipa Vujanovića. Ispostavilo se da je iza rešetaka proveo i više nego što je trebalo, a poznati glumac zatim je odleteo preko okeana u Ameriku 1999. godine.
Strahovao je za svoje najbliže, verujući da će ga iz Crne Gore stići „krvna osveta“. Pre osam godina, Laušević je zaigrao na daskama i u Njujorku u prestavi „Emigranti“, a u SAD ga je u septembru te 2001. godine zatekla vest da je Vrhovni sud Crne Gore preinačio presudu i ponovo ga osudio na 13 godina. Ubrzo je usledila i međunarodna poternica zbog dosluženja zatvorske kazne, važeća za evropske zemlje. Ovaj rođeni Cetinjanin je u vreme odlaska u Ameriku imao crnogorsko državljanstvo, po mestu rođenja. Preko okeana ga je zatekao i raspad zajednice Srbije i Crne Gore. Nova dokumenta u novoj državi Crnoj Gori nije mogao dobiti zbog poternice koja je bila na snazi, tako da je postao ilegalac u SAD. Dobijanje srpskih papira za njega znači da će i ukoliko ga američke vlasti uhvate na nekom od svojih aerodroma, biti isporučen ne Crnoj Gori, već Srbiji, što će postati takođe manje bitno ukoliko Crnogorci „izvećaju“ povlačenje poternice.

Bjelogrlić u gostima kod kolege u SAD

U Čikagu živi Žarkova bivša žena Maja sa njihovom decom. Iz braka, koji se završio po njegovom izlasku iz zatvora, Laušević ima sina, dok sa sadašnjom suprugom, koja se bavi scenskom šminkom, ima ćerku. Lauševiće je u SAD nedavno posetio i glumac Dragan Bjelogrlić, koji je u kratkoj izjavi za „Alo!“ rekao da ne zna da će se Žarko vratiti u Srbiju.

SarajkaDjevojka

Citat:

Napisao Uliks Fehmiu, slobodni umetnik – glumac
slika

Da bih govorio o mom ocu Bekimu Fehmiu, moram da kazem nekoliko reci o mom dedi Ibrahimu.
Rodjen je 1892. u Đakovici, u porodici trgovaca i prosvetitelja. Zavrsio je Uciteljsku skolu i Medresu u Skoplju.
Dedina biografija najkrace moze biti ispricana na primeru imena njegove dece koja im je davao licno, trudeci se da ona budu albanska (umesto uobicajenih turskih i arapskih) a koja na simbolican nacin govore o idealima kojima je stremio.
Najstarija kcerka Besa – casna rec, zakletva i neka vrsta zastitnog znaka Albanaca; Spresa – nada u bolje dane albanskog naroda; Baskim – prvi sin – ujedinjenje albanskog naroda; Arsim – prosvecivanje naroda; Fatmir – dobra sreca narodu; moj otac Bekim – blagoslov narodu; Afrdita – zora je blizu albanskom narodu; Luljeta – cvet zivota.
Sa puskom i knjigom u ruci, bio je desna ruka Bajrama Curija, vodje ustanka albanskog naroda protiv Turaka 1912. godine. Kao jedan od prvih albanskih ucitelja, posvecuje se prosvecivanju svog naroda i otvaranju skola kako na Kosovu, tako i u Albaniji. Zbog toga ga srpsko-crnogorske vlasti osudjuju na smrt.
U doba Kraljevine Jugoslavije, proganjaju ga kao pristalicu Bajrama Curija i Fana S. Nolija. Dedu proganja i kralj Albanije Ahmet Zogu, ucenjuje njegovu glavu na hiljadu dukata.
Godine 1929. uhvacen je i izolovan u Valjevu. Za to vreme njegova porodica zivi u Đakovici, da bi 1931. godine svi zajedno bili deportovani u Sarajevo, gde pored vec troje rodjene dece dolaze na svet jos sinovi Arsim, Fatmir i 1936. godine moj otac Bekim.
Godine 1939, posle italijanske okupacije Albanije, prelaze u Skadar gde deda postaje didakticki direktor osnovnih skola, i gde se radja kcerka Afrdita.
Po raspadu Kraljevine Jugoslavije, 1941. godine. porodica se vraca na Kosovo, u Prizren, gde on nastavlja svoj prosvetiteljski i patriotski rad. Hapse ga i Nemci.
Ni za vreme nove Socijalisticke Jugoslavije ne zatvara se krug golgote porodice Fehmiu. Dedu hapse i posle montiranog procesa on biva osudjen. Ubrzo po izlasku iz zatvora, 1951. godine, umire.
Moja baka Hedije, rodjena u Đakovici 1908. godine, pratila je dedin put i sve nedace i moj otac misli da nije nasao dovoljno pravih reci da opise sve ono sto je za porodicu pretrpela i ucinila njegova majka.
Generacija mog oca Bekima je prva generacija u istoriji Prizrena koja je kompletno skolovanje zavrsila na albanskom jeziku – od osnovne skole do gimnazijske mature. Posle gimnazije otac postaje clan albanske drame Oblasnog narodnog pozorista, jedinog profesionalnog pozorista u Pristini (odnosno na Kosovu).
Pozorisnu akademiju u Beogradu upisuje 1956. godine, u klasi cuvenog reditelja i profesora Mate Milosevica. Polaze ispit i biva primljen, pod uslovom da nauci srpsko-hrvatski jezik.
Pristinsko pozoriste dodeljuje mu stipendiju, ali kletva koju su politicki „bogovi“ bacili na porodicu Fehmiu stigla je i mog oca. Posle dva meseca ukidaju mu stipendiju. Zahvaljujuci rektoru Akademije pesniku Dusanu Maticu, dodeljuje mu se skolarina do kraja studija.
Brzo savladava srpsko-hrvatski jezik, da bi 1960. godine postao redovan clan najboljeg pozorista u zemlji – Jugoslovenskog dramskog pozorista. I do dana danasnjeg profesori na Pozorisnoj akademiji (Fakultet dramskih umetnosti) pominju mog oca kao primer izuzetno talentovanog i nadasve vrednog studenta, pa sam i ja kao student istog Fakulteta ne jedanput o tome morao da slusam.
Do 1967. godine, kada daje otkaz u Jugoslovenskom dramskom pozoristu zbog loseg tretmana, i postaje slobodan umetnik, odigrao je preko 40 epizodnih, srednjih i nekoliko glavnih uloga, ukljucujuci i uloge u Ateljeu 212. U dva maha bio je asistent rezije profesoru Milosevicu na Ricardu III i Otkricu Dobrice Ćosica.
Snima i filmove Klakson, Roj, Put, Tople godine, Protest, Deps, Pavle Pavlovic itd.
Posle velikog uspeha filma Skupljaci perja u reziji A. Petrovica, gde igra glavnu ulogu – Belog Boru (film dobija dve nagrade na filmskom festivalu u Kanu – Francuska, 1967. godine i biva nominovan za Oskara 1968), pocinje njegova internacionalna karijera, on postaje prva svetska zvezda sa ovih prostora i potpisuje dugogodisnji ugovor sa italijanskim producentom Dinom de Laurentisom. Postaje ponos bivse Jugoslavije.
Uglavnom snima u Evropi, SAD, Juznoj Americi, Africi i Aziji. Glumio je na albanskom, srpsko-hrvatskom, makedonskom, romskom, turskom, spanskom, englskom, francuskom i italijanskom jeziku.
Gledaoci i danas gledaju poznate filmove i TV serije u kojima je glumio, kao sto su Homerova Odiseja sa Irenom Papas, Avanturisti Harolda Robinsa, gde je igrao glavnu ulogu – Daksa, odnosno plejboja Porfirija Rubirozu, Dezertera sa Dzonom Hjustonom, Ricardom Krenom, In Benenom, Rikardom Montalbanom, Čakom Konorsom, Vudijem Stroudom...; Dozvolu za ubistvo sa Avom Gardner, Dikom Bogartom, Frederikom Forestom, Timotijem Daltonom..., Crnu nedelju sa Robertom Souom, Martom Keler...; Libera, ljubavi moja sa Klaudijom Kardinale, Salon Kiti sa Ingrid Tulin, Helmutom Bergerom... i mnogo drugih.
Da bi dobio glavnu ulogu u multibudzetskoj produkciji Paramauntovog filma Avanturisti u reziji Luisa Gilberta morao je da savlada engleski jezik za deset nedelja. Ulogu je dobio 1968. godine, kad sam i ja dosao na svet.
Da bi bio predstavljen odabranim zvanicama, kao nova zvezda filma Avanturisti sa najpoznatijim svetskim zvezdama Olivijom de Hevilend, Anom Mofo, Kendis Bergen, Ernestom Borgnajnom, Fernandom Rejom, Alenom Bedelom, Rosanom Braci, Sarlom Aznavurom itd., u cast mog oca priredjen je veliki prijem u hotelu Pjer u Njujorku, na kom se pojavio u stilizovanoj albanskoj narodnoj nosnji.
Snimio je preko pedeset filmova u kojima je glumio uglavnom glavne uloge.
U znak protesta zbog antialbanske propagande i sirenja mrznje prema albanskom narodu, moj otac 1987. godine demonstrativno napusta predstavu u Beogradu Madam Kolontajn (Anjete Plejel) gde igra Lenjina i Staljina i oprasta se javno sa umetnickom delatnoscu u bivsoj Jugoslaviji.

Poslednja uloga koju je igrao za italijansku televiziju bio je sveti Josif u filmu Dete po imenu Isus u reziji Franka Rosija, koji je prikazan i na americkoj televiziji.

Italijanski pisac i producent pomenutog filma Francesko Skardamalja rekao je: „Bekim Fehmiu je jedini internacionalni glumac iz istocnih komunistickih zemalja koji je snimao na zapadu, gotovo dvadeset godina, probijajuci gvozdenu zavesu, sve do pojave Gorbacova i pada Berlinskog zida.“

Poslednji film koji je snimio je Dzingis Kan u reziji Kena Anekina, 1992. godine (USA – Italija).
Posle Aleksandra Mojsiu, glumca iz prve polovine XX veka, moj otac je prvi internacionalni glumac Albanac u drugoj polovini XX veka.
Raspad Jugoslavije, strasan bratoubilacki rat, unistenje Vukovara, bombardovanje Dubrovnika, dugogodisnja opsada Sarajeva, rat na Kosovu, bombardovanje SR Jugoslavije ucinili su da se moj otac jos vise povuce. Odrekao se reci koje su za glumca najjace i najlepse sredstvo. Odrekao ih se i pretvorio ih u cutanje – u protest, Hamlet bi rekao „...Ostalo je cutanje“.

SarajkaDjevojka

Mavid Popović je stanovao na beogradskoj Čuburi, u kućici s baštom. Bio je glumac, jahač, dežurni udvarač, večiti mladić i poslednji pravi kavaljer, ali su ga najviše znali po tome što su mu sve davale već kad bi prvi put došle kod njega.

Priroda mi je nesebično darovala natprosečni seksualni rekvizit, pravu zlatnu rudu od dvadeset i tri centimetra. U izvesnom delu tela imao sam duplo više nego što je normalno i takvu potenciju da sam živeo u uverenju kako sam nenadmašan i neponovljiv ljubavnik. Bio sam tada mlad, naočit i ponosan na svoj jarbol, tvrd kao kost. Žene su na mene letele kao muve na med, a ja sam uživao što im mogu staviti na raspolaganje to ubitačno oružje, valjani ljubavni “instrument,” u kome su one često videle naročiti pojas za spasavanje koji je spajao njihove razmaknute obale. Bio sam muškarčina, potentan petao koji je svaki čas skakao na drugu koku.
Erotski sam počeo da živim kad sam napunio osamnaest godina i od tada sam najviše voleo da razgovaram sa svojom starijom braćom od strica, koje je bio glas velikih švalera. Uživao sam u pričama o njihovim seksualnim podvizima. Za mene su predstavljali prave ljubavničke autoritete i prosto sam gutao svaku njihovu reč. Sva ta njihova predavanja su se svodila hvalisanje koliko je kome od njih trebalo vremena da obrlati neku devojku i odvede je kući da “slušaju ploče” i koliko je na kom sastanku “metaka opalio”.

Sasvim prirodno, i ja sam se ponašao kao moji uzori sve dok nisam naleteo na lepu tridesetogodišnju Francuskinju, opersku primadonu, koja je gostovala u našem gradu. S njom provedena ljubavna noć je predstavljala početak mog seksualnog prevaspitavanja. Osećao sam se kao da sam u kazneno-popravnom domu za punoletne erotske delikvente iako još uvek nesvestan činjenice da je seks za većinu mačo-muškaraca ravan boks-meču sa nokautom žene već u prvoj rundi. Niko od nas, rasnih balkanskih jebača, nije imao pojma da se na Dalekom istoku muškarac koji orgazam doživljava pre žene smatra defektnim – tamo je ne biti dobar ljubavnik veća bruka i sramota nego što je u Kraljevini Jugoslaviji bilo biti lopov i prevarant.
Sa ovom Francuskinjom sam se upoznao na večeri kod zajedničkih prijatelja. Sledećeg dana sam bio na njenoj predstavi, posle koje sam joj ukazao gostoprimstvo u svom domu. Čim smo ostali sami, navalio sam k'o sivonja – u želji da se, kao dasa, što bolje pokažem i osvetlam obraz srpskim junacima iako sam vremenom shvatio da je umetnost voljenja internacionalna i da problem kvalitetnog ljubavništva ne bi trebalo zatvarati ni u kakve nacionalne granice. Posle mog trećeg orgazma ona je počela da me obuzdava tako što mi je tokom jurišanja šaputala:
– Aton šeri!
Sâm sebi sam ličio na june koje – vrativši se s paše – stoji pred vratima štale i čeka da mu ih otvore! Pošto sam već doživeo nekoliko orgazama, bio sam u stanju da uslišim njene molbe, ali sam to činio automatski – ne znajući zašto, a pogotovo šta to ona hoće. Ostao sam na visini zadatka, ali sam se osećao veoma glupo. Vodili smo ljubav do zore i skoro čitavo pre podne. Samo smo skoknuli do hotela po njene stvari, pa na železničku stanicu. Na rastanku sam je, tobože u šali, upitao:
– Šta kažeš – kakvi smo mi, Srbi, kao ljubavnici? – misleći da će ona u nebo da me digne, a ja ću da se šepurim kao paun.
Pogledala me je iznenađeno, a onda se nasmejala:
– Šeri, ti si jedini muškarac u Jugoslaviji koga sam intimno upoznala. Imaš sve uslove da jednog dana postaneš pravi ljubavnik, ali treba još da naučiš neke stvari. U mojoj zemlji postoji izreka: žena ne voli da bude grljena en male, nego en artiste!
Nije mi bilo pravo!
Šta je, majku mu ljubim! Radio sam sve što treba, nisam bio ni stidljiv ni gadljiv, a opet je ispalo da mi nešto fali.

Lupao sam, tako, glavu sve dok mi nije sinulo da se požalim svom rođaku, čuvenom venerologu, školovanom u Francuskoj. Znajući me kao nezajažljivog pastuva, s vrata mi je – uveren da me je neka zarazila – naredio da skidam pantalone. Jedva sam mu objasnio da sam došao po savet i pomoć sasvim druge vrste.
Detaljno me ispitivao o toku te ljubavne noći. Kad je čuo šta mi je na rastanku rekla iskusna operska diva, iz biblioteke je izvadio tri knjige i predložio da ih prvo pročitam, pa tek onda da odlučim šta ću dalje. Pogledao sam imena autora (Bloh, Kraft-Ebing i Hevlok Elis), stavio ih pod mišku i odjurio kući k'o bez duše.
Prva knjiga me zaprepastila, druga porazila, a treća potpuno dokusurila. Pomislio sam da sam – u ljubavničkom smislu – analfabeta. Moji dotadašnji mačo-uzori su se našli u prašini, baš kao i visoko mišljenje koje sam imao o sebi kao velikom krevetskom majstoru. Morao sam da se pomirim sa otkrićem da mî Balkanci (utehe radi, isto važi i za Evropljane i Amerikance) vrlo slabo stojimo s ljubavnom tehnikom. Za razliku od zapadnih, muškarci sa Dalekog istoka nisu stigli na Mesec, ali su zato još pre nekoliko hiljada godina prodrli u tajne ženskog tela. Kog će đavola da traže u svemiru ako ne umeju da napipaju ono što im je pod rukom i što je od životne važnosti za opstanak čovečanstva!
Bio sam očaran saznanjem da su petnaest vekova pre Frojda indijski autori nacrtali mapu misterioznih ženskih erogenih zona i ustanovili nešto kao plimu i oseku ženskog seksualnog nagona. Ti mudri narodi su svoju decu učili ljubavnim veštinama isto onako kao što su im držali praktičnu nastavu iz lova i ribolova.

Pošto mi je Francuskinja otvorila oči i dozvala me pameti, nisam mogao da se načudim našim ženama – šta čekaju. Zašto se već nisu digle na ustanak protiv sebičnih muških seksualnih imperijalista – kada su velike svetske revolucije podizane i zbog mnogo manjih socijalnih nepravdi nego što je uskraćivanje prava na orgazam! Bio sam svestan da je krajnje vreme da se počne sa ljubavnim opismenjavanjem i spreman da dam lični primer.
Brinula me je samo jedna stvar. Ključ fame koja će me pratiti do kraja života (sve jugoslovenske lepotice se dele na dve grupe – one koje su već bile u mojoj kući i one koje će tek biti) bio je famozni coitus prolongatus, koji je, tvrdili su neki ozbiljni naučnici, bio poguban za nervni sistem. Dešavalo se da oni koji ga redovno upražnjavaju izgube živce i načisto polude! Mozgao sam: jeste da volim žene, ali ipak ne bih želeo da skrenem.
Onaj moj rođak venerolog je uspeo da me ubedi da će mi ta istočnjačka tehnika biti od velike koristi u budućem životu, koji će, sticajem okolnosti, biti posvećen ženama. Umirila me je i vest da u Indiji, na Malajskim ostrvima, u Polineziji i na Havajima svi muškarci vladaju tom veštinom i nikad nijedan nije pošizeo od toga. Jedino njihove žene u toku ljubavnog čina lúdē od zadovoljstva.
U to vreme sam u Beogradu bio u intimnim odnosima sa jednom veoma temperamentnom raspuštenicom, ali nije dolazilo u obzir da ona bude taj poligon za obuku pošto je suviše strasna, pa bi bilo mnogo promašaja. Zato sam se povukao u provinciju i počeo da se udvaram jednoj lepoj maturantkinji za koju sam znao da više nije nevina i da joj se veoma sviđam. Vežbali smo neumorno. Već posle nedelju danasu se pojavili prvi ohrabrujući rezultati. Ona je prosto plivala od sreće – iz mog kreveta se svojoj kući vraćala kao na krilima. Još jednu sedmicu smo utvrđivali gradivo – sve dok nisam potpuno savladao joga disanje i postao gazda coitusa prolongatusa.
Naučio sam da čovek koji želi da postane dobar ljubavnik najpre mora da obuzda mužjaka u sebi.
Moja raspuštenica nije mogla da dođe sebi. Jedva sam je – u ljubavnom zanosu – stigao na balkonu njene garsonjere. Da je nisam zadržao, ona bi se – od ushićenja – sunovratila preko ograde. Šta je to s tobom, Mavide! – pitala me, a ja sam se šeretski branio da me je udarila banjska sunčanica.

Od tog časa sam u život žénā uleteo kao uragan, ali za sobom za svoje naslednike nisam ostavljao pustoš, nego plodno tle. One žene koje su bile sa mnom – najbolje su se udale. Seks je, tako, postao najveća i najznačajnija svečanost u mom životu.
Mušakrac koji ovlada tehnikom coitusa prolongatusa nema potrebe ni za alkoholom ni za drogama. On nikad nije ni siledžija ni nasilnik, a uvek je dobar i vredan radnik i uzoran član svakog kolektiva. On ne rasipa vreme po kafanama i barovima, već strpljivo i spokojno radi svoj posao jer zna da mu najveća uzbuđenja dolaze u kuću – tačno u zakazano vreme.

Nije mali broj žena kojima sam bukvalno spasao život.
Jedno od svetih istočnjačkih seksualnih pravila nalaže da muškarac ljubavni čin mora da produžava sve dotle dok žena ne počne da zapomaže i moli ga da prestane jer je – u smrtnoj opasnosti. Ako se uzme u obzir da su veliki seksualni stručnjaci, Masters i Džonsonova, dokazali da prosečna žena može da doživi tridesetak uzastopnih orgazama, onda možete zamisliti koliko njih na mojim rukama umalo nije izdahnulo. Kad ona izbezumljeno kaže ne mogu više, umreću; molim te, budi gotov, sasvim je jasno da vi više niste samo njen čovek, već gotovo Bog, gospodar života i smrti. Zato sam strogo vodio računa da ljubavni čin završim na vreme.

Tri puta sam se ženio.

U mladosti sam bio muž Mire Todorović, buduće velike Mire Stupice, i otac njene jedine kćeri. Mira je imala osamnaest godina kad smo se uzeli. Toliko je sve na njoj bilo čvrsto da je bilo nemoguće uštinuti je. Škripala je od jedrine i predstavljala pojam seksepila. Erotizam je u toj meri izbijao iz nje da je varničila. Čim sam je ugledao (u Niškom narodnom pozorištu), trznuo sam na nju, ali je uvek, kao lasica, uspevala da mi šmugne. Iako sam važio za priznatog stručnjaka po švalerskoj liniji, nisam odmah metnuo šapu na nju, nego sam je – pošto nikad nisam bio lovac na himen – pustio da se izduva. Kad je stekla neko iskustvo, ofirao sam joj se.
Vrlo brzo se razvila u zmajevitu ženu. Beogradski mladići su je doživljavali kao pravi podvig prirode. Još uvek smo se tajno sastajali (bilo je to za vreme okupacije), kad su me ispred neke kafane u Lole Ribara zaustavila dva druga i žalila mi se kako su prethodne noći bili toliko pijani da čak ni Mira Todorović ne bi uspela da im ga digne. Čim sam stigao kući, prepričao sam joj kakav je kompliment dobila.
Ljubav je bila naša jedina zabava. Voleli smo se svake noći i verovatno smo se zbog toga brzo prezasitili. A bili smo se dogovorili da ćemo se – kad strast prođe – rastati kao prijatelji. Tako se i dogodilo.
Posle smo se pazili kao brat i sestra iako je Bojan Stupica na njenu prošlost i na mene bio veoma ljubomoran. Pozeleno bi od besa svaki put kada bi me video i počinjao bi da se trese čim bi čuo M od Mavid.

Rođen sam kao Milivoj 12. septembra 1909. u Šapcu.
Moj deda po ocu bio je pisac, vojvoda i junak Marko Miljanov, a po majci glumac i reditelj Đura Rajković. Moja baba, Marija Rajković, nosila je to ime, Marija, opet po svojoj babi, Španjolki, kćeri španskog oficira Orlanda de Kordobe, velikog majstora u jahačkoj veštini. Kažu da su dobri jahači obično i veliki ljubavnici jer to ide jedno s drugim. Ako neko od konjanika ne sedi pravilno u sedlu, pa to počne objašnjavati neodređeno sa ja mislim, ovaj ga odmah preseče:
– Nemaš ti šta da misliš! Ne jaše se konj glavom, nego dupetom!
Mora da sam se umetnuo na tog svog pretka kad sam i ja odlično jahao. Možda je to i bio razlog što sam knjigu Umetnost vođenja ljubavi, posvećenu ženama, koje su mi obogatile život, a namenjenu mladim muškarcima – da im posluži kao mač u borbi protiv najvećeg zla koje se vekovima nanosi ženama – objavio pod pseudoninom Orlando de Kordoba.
Godinama sam ljubav vodio u apsolutnoj seksualnoj ilegali, pa nisam želeo da budem otkriven i proglašen državnim neprijateljem broj jedan.
Kod mene je diskrecija bila zagarantovana.
Ako je neko pričao o mojim umećima, bile su to žene, a ne ja.
Jedno vreme sam delio stan sa svojim školskim drugom. Imali smo precizan raspored seksualnih časova. Njegovi su bili ponedeljak, sreda i petak, a moji utorak, četvrtak i subota (iako sam imao snage i za radne dane i za praznike). Držali smo se reda. Ako bi iskrslo nešto nepredviđeno, mogli smo da tražimo zamenu. On se uvek čudio zašto mu nikada nisam rekao ime dame koja je bila kod mene. Pošto nikad nisam pio, nije mi se moglo desiti da u kafanu uđe neka lepotica, a ja se značajno osmehnem i kažem brat je nju već sredio, što nisam mogao da tvrdim za svog prijatelja jer je često bio pod gasom, pa je – iz poštovanja prema meni – tako nešto moglo da mu se omakne.

U Beogradu je postojala fama o Mavidu.
Pričalo se da znam nešto što niko ne zna. Neku čudnu indijsku veštinu. Pre mene niko u Beogradu nije bio čuo za coitus prolongatus, pa su me smatrali seksualnim Teslom.
Divio sam se Kazanovi, a prezirao sam Don Žuana, koji je, za razliku od mene, mrzeo žene i svetio im se.
Najveća stvar u ljubavi nije što više, nego što manje žena.
Švaleri koji samo udaraju recke vrlo su nesrećni muškarci.

Bavio sam se ženama kao da su mi one jedino zanimanje.
Svaka devojka koja je prošla kroz moju školu je postajala perfektna ljubavnica. Čim bi je neko drugi probao, poludeo bi za njom i smesta je oženio.

Žene su u mene imale ogromno poverenje.
Osećale su koliko ih obožavam i divim im se.
U doba kada je himen bio nešto što se godinama osvaja i često nikad ne osvoji, lepotica Anka Glavaški, zvanična mis, bila mi je prva nevina devojka. Uskoro sam se pročuo po metodi bezbolne defloracije, koju sam patentirao trudeći se da taj do tada mučan doživljaj za devojke predstavlja svojvrstan biološki praznik.
U životu sam upoznao dvadeset i četiri device. Prve četiri sam oslobodio nevinosti na mačoistički, bolan način, dok sam na ostale primenio svoj pronalazak bezbolne defloracije. Do tog spektakularnog otkrića sam došao zahvaljujući vakcini koju sam morao da primim protiv epidemije koja je tih dana vladala u gradu. Doktor mi je tako stručno lupio injekciju da nisam osetio nikakav fizički bol, i to iskustvo me je ohrabrilo u nameri da Jugoslovenke oslobodim najvećeg životnog balasta.

Uredno sam vodio zapisnike i stvorio pravu malu kartoteku, dopunjenu fotografijama.
Jedna vojvođanska lepotica, koju sam sreo u Vrnjačkoj Banji, postala je žena posle samo tri sata poznanstva; Neca iz Sarajeva je na to čekala malo duže – četiri i po sata; Olgica S, posle jednog dana provedenog sa mnom u Dubrovniku, više nije bila nevina. To se uglavnom dešavalo posle nekoliko sati, dana, a najduže je izdržala Vera, koju sam nevinosti oslobodio tek posle nedelju dana druženja.
Držao sam se stare grčke izreke: Ko želi dugo da ostane mlad, treba svakog dana da se nasmeje, pretrči sto metara, pojede jabuku, komad sira i kašiku meda i da ne dozvoli da mu dan prođe bez poljupca.

Bilo mi je tačno pedeset i šest godina kada sam doživeo svoj lični record, za kojim, doduše, nisam jurio.
U to doba sam vodio ljubav sa najdivnijom ženom koju sam ikada video i dodirnuo. Možda je samo Ava Gardner, dok je bila mlada, bila lepša od nje, ali ni u to ne verujem. Izgledala je tako zanosno da joj je narod – kad se kretala ulicama – pravio špalir. Imala je dvadeseti i četiri godine, crne oči, čulne usne, kosu do guze koju je podizala u rastresitu punđu, žuti kaput s crnim krznom, tanak struk, noge izvajane. Sve što treba i na svom mestu – osim starog, uglednog i ljubomornog muža. Muškarci su škripali zubima kada je prolazila pored njih.
Pošto nisam smeo da je kompromitujem, u grad smo izlazili tako što sam išao nekoliko metara iza nje. Odjednom sam primetio dva radnika u plavim odelima kako joj idu u susret. Nosili su porcije s toplim obrokom. Kad je naišla, razdvojili su se i odmerili je, a ja sam taman stigao da čujem kako jedan od njih kaže: Au, Bog te maz'o! Je l' moguće da ovo neko jebe! Kad smo stigli kući, ispričao sam joj kakav je utisak ostavila. Tog dana sam je milovao šesnaest sati bez prestanka.

Možda nije ni čudo što su muškarci bili ti koji su na svaki način i na svakom koraku gledali da me onemoguće. Nisu znali kako drugačije da mi se osvete. Nameštali su mi i batine, ali im ni to nije vredelo pošto sam bio jači od svakog beogradskog mangupa.
Bilo je dana kad sam – smrznut i gladan – lutao ulicama. Da nije bilo ljubavi svih tih žena, sigurno bih postao nekakav zločinac ili bih poremetio pameću.
Najtužnije je to što sam preživljavao zahvaljujući svom jahačkom dupetu. Nasledio sam nekih stotinu dukata od pokojnog strica – prodavao sam jedan po jedan da bih mogao da preživim. I da mi nije bilo ljubavne moći i emocija koje sam doživljavao sa ženama, bio bih najnesrećniji čovek na svetu. Ovako, one su mi se zavukle pod kožu i tu večno ostale.

Svoju životnu priču iz bezbednosnih razloga Mavid Popović dugo nikom nije smeo da ispriča.
Strogo poverljivu tajnu svoje ljubavne moći je otkrio pod konspirativnim imenom Orlando de Kordoba u knjizi Umetnost vođenja ljubavi, koja se pojavila u vreme kad su svi hteli da nas odvedu u Evropu, a malo ko u krevet. Računao je da će ona postati prvi posleratni bestseler jer će se – kada se budu stišale nacionalne, stranačke, fudbalske i ostale strasti – muškarci vratiti na svoje glavno bojno polje, gde im neće biti svejedno kako će se pokazati.

Za razliku od ostalih, Mavid je bio lider koji možda nije usrećio sve Srbe sveta, ali zato jeste sve Srpkinje – na čemu mu je čitava zemlja zavidela.
Njegova četnička gibanica je znala da naraste toliko da je morao da je seče baštenskim makazama, što je bilo bizarno koliko i isečci iz novina koje je skupljao, a misteriozni sadržaj zelene sveščice – zaključane u prvoj fioci pisaćeg stola – predstavljao je, ustvari, knjigu utisaka onih lepotica koje je najbolji srpski ljubavnik zauvek oslobodio nevinosti. :smijeh

volvoks

Zanimljivo, Tony Cetinski među najvećim ljubavnicima :sega

SarajkaDjevojka

volvoks je napisao/la:

Zanimljivo, Tony Cetinski među najvećim ljubavnicima :sega

A šta mu fali ?On i Hari Varešanović su moj izbor.Imala sam još kandidata, no nazalost su premladi.Njih dvojca su ipak nekih srednjih godina.

volvoks

Nije baš da je zaslužio taj status, imao samo tri žene, sve su čisti prosjek, a on sam izgleda kao šiptarski mafijozo...

SarajkaDjevojka

volvoks je napisao/la:

Nije baš da je zaslužio taj status, imao samo tri žene, sve su čisti prosjek, a on sam izgleda kao šiptarski mafijozo...

Tony je kul lik i odličan pjevač.Kao što rekoh mladje generacije bi ja radije odabrala, no ne bi to bilo relevantno u odnosu na ove pomenute.Eto sjeti se Ti jednog

volvoks

Kul lik=voli bičevanje ?? :zubati

SarajkaDjevojka

volvoks je napisao/la:

Kul lik=voli bičevanje ?? :zubati

Opsjednut si bičevanjem.I kuliraš malo na Zadra, kad je bio u elementu.Da nisi njegov neki klon ?:)

volvoks

SarajkaDjevojka je napisao/la:

volvoks je napisao/la:

Kul lik=voli bičevanje ?? :zubati

Opsjednut si bičevanjem.I kuliraš malo na Zadra, kad je bio u elementu.Da nisi njegov neki klon ?:)

Nisam klon, majke mi

Makar priznajem da ima nekih sličnosti...

Bilo bi bolje da u potpis staviš stihove srpske uspješnice Bičuj, bičuj me, bičuj Stojane, nego ove SDB-ove pjesmuljke na koje isti pije plavac mali :zubati

SarajkaDjevojka

volvoks je napisao/la:

SarajkaDjevojka je napisao/la:

Opsjednut si bičevanjem.I kuliraš malo na Zadra, kad je bio u elementu.Da nisi njegov neki klon ?:)

Nisam klon, majke mi

Makar priznajem da ima nekih sličnosti...

Bilo bi bolje da u potpis staviš stihove srpske uspješnice Bičuj, bičuj me, bičuj Stojane, nego ove SDB-ove pjesmuljke na koje isti pije plavac mali :zubati

Nešto si uspaničen previše.

Opet ti o bičevanju ?

volvoks

Već su me deset puta optužili da sam klon, i to od nekakvog prigorca pa sve do samog velikog vođe Ministra

SarajkaDjevojka

Ministrov nisi.No Zadar mi je već diskutabilan

SDB · Jutarnji list, 16.11.2012., 8h:

SarajkaDjevojka je napisao/la:

Ministrov nisi.No Zadar mi je već diskutabilan

Nije.

SDB · Jutarnji list, 16.11.2012., 8h:

volvoks je napisao/la:

SarajkaDjevojka je napisao/la:

Opsjednut si bičevanjem.I kuliraš malo na Zadra, kad je bio u elementu.Da nisi njegov neki klon ?:)

Nisam klon, majke mi

Makar priznajem da ima nekih sličnosti...

Bilo bi bolje da u potpis staviš stihove srpske uspješnice Bičuj, bičuj me, bičuj Stojane, nego ove SDB-ove pjesmuljke na koje isti pije plavac mali :zubati

Zlatan plavac, da budemo precizniji, sine. Gospodin Plenković je jedan dični drug, čovjek i humanista.

SarajkaDjevojka

SDB je napisao/la:

SarajkaDjevojka je napisao/la:

Ministrov nisi.No Zadar mi je već diskutabilan

Nije.[/quote]

Šalim se.

On me isto ovako uvjeravao, da VI niste VI.Danima !Mjesec sigurno.

SDB · Jutarnji list, 16.11.2012., 8h:

SarajkaDjevojka je napisao/la:

SDB je napisao/la:

Nije.[/quote ]

Šalim se.

On me isto ovako uvjeravao, da VI niste VI.Danima !Mjesec sigurno.

A tko sam onda bio ja, ako nisam bio ja, gospođice?

Ili ste još opterećeni gospodinom mate-b-om?

SarajkaDjevojka

SDB je napisao/la:

SarajkaDjevojka je napisao/la:

Nije.[/quote ]

Šalim se.

On me isto ovako uvjeravao, da VI niste VI.Danima !Mjesec sigurno.

A tko sam onda bio ja, ako nisam bio ja, gospođice?

Ili ste još opterećeni gospodinom mate-b-om?

VI ste se malo suviše lično bili uvukli u forumske zavrzlame, što nije vaš stil.Kad ste došli opet pod SDB, stil pisanja i teme koje ste preferirali nisu mogle promaći pazljivom promatraču

Meni.No Zadar je bio lojalan do kraja, pa zezàm volvoksa.Uostalom uSporedba je kompliment volvoksu.Ne ?:)

volvoks

Naravno da je kompliment, Zadar ima puno potencijala

@SDB , Zlatan plavac, plavac mali, nebitno je, bitno je da vi pijete vino uz nogomet, a to je veliki grijeh, što bi se reklo, buržoaski elitizam koji treba zatrti :zubati

HercegBosna.org

Najpoznatiji balkanski ljubavnici

Online