Mene zanima Vase misljenje da li je HR izvrsila agresiju na BiH kao sto je uradila Srbija?

Mene zanima Vase misljenje da li je HR izvrsila agresiju na BiH kao sto je uradila Srbija?

NAJVIŠE sudsko tijelo Ujedinjenih naroda, Međunarodni sud pravde (ICJ), potvrdio je kako masakr u Srebrenici zadovoljava sve uvjete da bi ga se proglasilo genocidom. Sud je međutim oslobodio Srbiju od optužbe da je provodila genocid na teritoriju susjedne Bosne i Hercegovine.

Zahtjev Bosne i Hercegovine upućen ICJ-u u kojem se traži da taj sud odluči je li Srbija stajala iza genocida provedenog u toj zemlji, prvi je slučaj suđenja jednoj državi za počinjenje genocida otkako je isti definiran kao pravna kategorija na UN-ovoj konvenciji 1948. godine, nekoliko godina nakon počinjenja nacističkog genocida and Židovima.

Presuda u korist tužitelja mogla bi BiH otvoriti pravni put za traženjem odštetnog zahtjeva od Srbije teškog nekoliko milijardi dolara.

Što se tiče stravičnog pokolja oko 8.000 duša stradalih na srebreničkom području, koje su pobijene u svega nekoliko dana opsade tog istočnog bosanskog gradića i nakon njegovog pada u ruke bosanskih Srba u srpnju 1995., sud smatra kako je Srbija nije učinila ništa da bi pokolj bio spriječen.

Ipak, predsjednica ICJ-a Rosalyn Higgins je rekla kako se ne može utvrditi da je Srbija bila suučesnica genocida u Srebrenici time što je pomagala bosanske Srbe u vrijeme kada je znala da njihove snage kane počiniti genocid.

A o kakvim se razmjerima radi najbolje svjedoči podatak kako su tijela ubijenih - uglavnom ne Srba, u godinama nakon rata pronađena na više od 80 lokacija s masovnim grobnicama srebreničkih stradalnika.

Sud smatra kako u ostalim slučajevima masovnog stradanja Muslimana nisu predočeni jasni dokazi koji upućuju na to da je srpska strana imala specifičnu namjeru počinjenja genocida.

Prema zaključku suda, Srbija je također provodila znatnu vojnu i financijsku podršku režima bosanskih Srba u BiH.

Ranije je sud odbacio zahtjev Srbije da se proglasi nenadležnim po tužbi BiH protiv Srbije za genocid te je potvrdio svoju nadležnost u sporu. SCG je osporavala nadležnost tog suda navodeći da u trenutku kada je tužba bila podnesena, SCG nije bila članica UN-a.

Srbija je ukazala da se, uz isto obrazloženje, sud proglasio nenadležnim za tužbu koju je SCG 2004. podnijela protiv zemalja NATO-a zbog bombardiranja Srbije i Crne Gore 1999. godine.

Sud je jutros započeo sa čitanjem presude Srbiji u slučaju optužbe za počinjenje genocida u BIH. Prema riječima glasnogovornice Suda, čitanje bi trebalo potrajati najmanje dva do tri sata.

Osim Srbije i BIH, presudu s nestrpljenjem očekuje cijeli svijet, pa je suđenje popraćeno od strane svih svjetskih medija.

"Presuda da je Srbija počinila genocid u Bosni, znači mi sve. Bude li presuda drugačija, bojim se da bi masakr mogao biti zaboravljen." - rekla je 34-godišnjakinja koja je u srebreničkom pokolju izgubila muža, oca i djeda.

Oko 50 ljudi se nalazi pred zgradom Suda i prosvjeduje u korist osuđujuće presude za Srbiju.

naš si došao pitati to pitanje. Stvarno si pametan.

a sad da te okuražimo. Jest. A onda je hrabra i nepobjediva multietnićka Harmija sa sve arapskim borcima i pod zelenim barjacima slomila oba agresora...ba..

Zavrsni govor odvjetnika Nobila na sudjenju generalu Blaskicu:

"Tuziteljstvo je potrosilo dosta vremena dokazujuci da je predsjednik Tudjman planirao podjelu Bosne i Hercegovine (sto bi bila neprijateljska politika spram te drzave), i da je kljucna cinjenica koja bi potvrdila tu tezu bio sastanak koji je odrzan 30. ozujka/marta 1991. izmedju predsjednika Tudjmana i Milosevica. Tada je, navodno, dogovorena podjela Bosne. Taj je sastanak bio predmetom raznih spekulacija, naklapanja, no, casni sude, ni najmanji djelic dokaza o tome sto je bio sadrzaj toga sastanka, kao i koje su bile odluke donesene na tom susretu nije poznat- nista od toga nije predoceno Vama, casni sude. I tako nema svjedoka; nema ni dokumenata koji bi pokazali koji je bio sadrzaj i rezultat sastanka u Karadjordjevu. Nasa prosudba toga sastanka se moze temeljiti jedino na onome sto je uslijedilo nakon Karadjordjeva, a i to se mora promatrati u kontekstu vremena.

Taj se sastanak zbio 30.ozujka/marta 1991. U to vrijeme, sporadicni oruzani sukobi su vec poceli u Hrvatskoj, ali jos nisu eskalirali. U to vrijeme, pobunjeni Srbi, potpomagani tzv. Jugoslavenskom Narodnom Armijom koja ih je naoruzavala i istodobno instrumentalizirala, su otvoreno djelovali protiv Hrvatske. Predsjednik Tudjman je pokusavao sprijeciti izbijanje rata, i sastanak u Karadjordjevu treba gledati jedino u kontekstu toga napora da se sprijeci rat. No, ako su tvrdnje tuziteljstva istinite, tj. da je u Karadjordjevu postignut dogovor izmedju Tudjmana i Milosevica, postavlja se pitanje: kako to da je tek poslije Karadjordjeva, poslije 30. ozujka/marta 1991., pravi rat u Hrvatskoj poceo punim intenzitetom. Grad Vukovar je napadnut i potpuno razoren poslije 30.ozujka. A to je grad u Hrvatskoj. Kao i Dubrovnik, grad na hrvatskoj jadranskoj obali. Kako moze biti da partneri, nakon postignica suglasja i dogovora, tek onda pocinju medjusobni rat svom silom? Pa i sama ta cinjenica je dokaz da sporazuma nije ni bilo.

Ili- receno je da Tudjman i Milosevic bijahu partneri zato sto su postigli dogovor. Kakav bi to dogovor bio, kad je, poslije Karadjordjeva, bojni zrakoplov JNA odletio u Zagreb i bombardirao ured predsjednika Tudjmana ? Predsjednik Tudjman je deset minuta prije toga napada otisao u restoran zajedno sa Stipom Mesicem i Antom Markovicem, posljednjim jugoslavenskim premijerom- otisli su deset minuta prije bombarderskoga napada. I- tako je ocevidno da dogovora nije ni bilo. Kako biste inace objasnili da je general Bobetko usao u Bosnu s ciljem da sprijeci da JNA u potpunosti okupira Bosnu u to isto doba ? Tako- ako je rat istinski poceo tek nakon sastanka u Karadjordjevu, jedino sto mozemo zakljuciti je da do dogovora nije doslo. Mi ne znamo sadrzaj toga sastanka. Ne znamo ni je li bilo napora da se postigne sporazum- ali znamo posljedice, znamo sto dogadjalo poslije Karadjordjeva.

Istina je da je predsjednik Tudjman u nekoliko navrata, i javno i privatno, zastupao ideju podjele Bosne i Hercegovine. To je istina. Ta je tvrdnja ispravna. Istina je da je 1981, gospodin Tudjman, kao povjesnik, napisao da Bosnu treba podijeliti. Medjutim, ono sto je tuziteljstvo ucinilo je manipulacija cinjenicama. Uzeli su te istinite tvrdnje i preokrenuli ih u tezu u kojoj kazu: " Republika Hrvatska je zastupala podjelu Bosne i Hercegovine"- no, nema dokaza da je Republika Hrvatska promicala ideju podjele Bosne i Hercegovine. Predsjednik Tudjman je predsjednik Republike Hrvatske, no- politika Republike Hrvatske se vidi iz dokumenata, javnih dokumenata, sluzbenih dokumenata kao sto su zakoni i odredbe, te iz stvarnih poteza, politickih mjera koje poduzima Republika Hrvatska. I to je ono u cemu se ogleda stvarni stav Hrvatske. U medjunarodnoj politici jasno je da politicko vodstvo ima znacajnu ulogu, no buduci da se medjunarodna ili vanjska politika kreira u drzavnim tijelima, morate uzeti u obzir i vanjske i unutarnje odnose. Hrvatska je mala zemlja, i morate uzeti u obzir sve utjecaje i stanovista s kojima morate racunati. Ozbiljni politicar mora uzeti u obzir sve te razlicite cimbenike. Hajde recimo da moze postojati cilj, ili zelja da se podijeli zemlja, no politicka stvarnost vas sprjecava da istinski vodite takvu politiku.

Ja cu samo napomenuti nekoliko stvari-no, najvaznije: nema ni trunka dokaza da je politika Republike Hrvatske isla smjerom podjele Bosne i Hercegovine. Kako bismo inace pomirili tu navodnu "politiku podjele" s cinjenicom da je Republika Hrvatska bila prva zemlja koja je diplomatski priznala Bosnu i Hercegovinu jos u travnju/aprilu 1992? A 19. travnja/aprila 1992., Hrvatska i Bosna i Hercegovina su potpisale sporazum o diplomatskom zastupnistvu u inozemstvu, tako da je Republika Hrvatska preuzela odgovornost da stiti interese Bosne i Hercegovine-interese u onim zemljama u kojima Bosna nije imala vlastitih diplomatskih poslanstava. Do izmjene veleposlanika je doslo 1992 i pocetkom 1993. 19. sijecnja/januara 1993., prvi ambasador Bosne i Hercegovine je dosao u Zagreb, a prije toga, hrvatski veleposlanik je vec bio u Sarajevu. Takodjer, 14. lipnja/juna 1993, predsjednik Tudjman je posjetio Sarajevo, i tijekom cijeloga tog razdoblja nije doslo do prijekida diplomatskih veza.

Hrvatski sabor je prihvatio najmanje dvije deklaracije: jedna je D106, datirana 30. travnja/aprila 1993. U to deklaraciji Hrvatskoga sabora, Hrvatska kaze: " Povijesno prijateljstvo Hrvata i Muslimana je preduvjet opstanka oba naroda na tom podrucju. To je temelj suverenosti i teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine i njene buducnosti." Ovo je ta deklaracija Hrvatskoga sabora koja govori o teritorijalnom integritetu i suverenosti Bosne i Hercegovine. Takodjer, sluzbeni dokument D 107, datiran 30. lipnja/juna 1993., u kojemu Hrvatska podupire medjunarodno priznatu Bosnu i Hercegovinu, njenu suverenost i teritorijalnu cjelovitost. Toliko o tom pitanju, a mi cemo dalje pokazati da su dvije zemlje bile saveznici cijelo to razdoblje."

Mene zanima Vase misljenje da li je HR izvrsila agresiju na BiH kao sto je uradila Srbija?

Nije. Naprotiv, Hrvatska je spasila BiH od agresije.

Kako je spasila?

Kako je spasila?

Je. Napala je na RS a pošto je to legitimni dio BiH to je napad na BiH.

E, tada još RS nije bila legitimni dio. RS je legitimna tek od kad je Alija potpisao Dayton.

Meni su hrvati uvijek bili gotivniji kao narod.

Daj uozbilji se ako su tebi drazi srbi koji su przili i zarili od slovenije preko hrvatske do bosne od bosnjaka onda jeb"#$5 mu mater!! Meni su hrvati uvijek bili gotivniji kao narod.

Auh, nemoj više, stani brate dok je još vrijeme !

In the situation of a territorial cession as the result of war, the specification of a "receiving country" in the peace treaty merely means that the country in question is authorized by the international community to establish civil government in the territory. The military government of the principal occupying power will continue past the point in time when the peace treaty comes into force, until it is legally supplanted.
"Military government continues until legally supplanted"

On December 10, 1991 in a referendum boycotted by local Azerbaijanis,[59] Armenians in Nagorno-Karabakh approved the creation of an independent state. A Soviet proposal for enhanced autonomy for Nagorno-Karabakh within Azerbaijan satisfied neither side, and a full-scale war subsequently erupted between Azerbaijan and Nagorno-Karabakh, the latter receiving support from Armenia.[62][63][64][65].
The struggle over Nagorno-Karabakh escalated after both Armenia and Azerbaijan attained independence from the Soviet Union in 1991. In the post-Soviet power vacuum, military action between Azerbaijan and Armenia was heavily influenced by the Russian military. Furthermore, both the Armenian and Azerbajani military employed a large number of mercenaries from Ukraine and Russia.[66] As many as one thousand Afghan mujahideen participated in the fighting on Azerbaijan's side.[59] There were also fighters from Chechnya fighting on the side of Azerbaijan.[59]. Many survivors from Azerbaijani side found shelters in 12 emergency camps set up in other parts of Azerbaijan to cope with the growing number of internally displaced people due to Nagorno-Karabakh war.[67].

The final borders of the conflict after the 1994 ceasefire was signed. Armenian forces of Nagorno-Karabakh currently control almost 9% of Azerbaijan's territory outside the former Nagorno Karabakh Autonomous Oblast[59]. And Azerbaijani forces control Shahumian and the eastern parts of Martakert and Martuni.

By the end of 1993, the conflict had caused thousands of casualties and created hundreds of thousands of refugees on both sides.[citation needed] By May 1994, the Armenians were in control of 14% of the territory of Azerbaijan. At that stage, the Azerbaijani government for the first time during the conflict recognised Nagorno-Karabakh as a third party in the war, and started direct negotiations with the Karabakh authorities.[40] As a result, an unofficial cease-fire was reached on May 12, 1994 through Russian negotiation.
Armenians feared that in Karabakh, Armenians would one day be a minority.[68]

Despite the ceasefire, fatalities due to armed conflicts between Armenian and Azerbaijani soldiers continued.[69] As of August, 2008, the United States, France, and Russia (the co-chairs of the OSCE Minsk Group) are attempting to negotiate a full settlement of the conflict, proposing a referendum on the status of the area,[70] which culminated in Ilham Aliyev and Serzh Sarkisian travelling to Moscow for talks with Dmitry Medvedev on 2 November 2008. The talks ended in the three Presidents signing an agreement which will see talks on a political settlement of the Nagorno-Karabakh problem taking place.

Jes vala, reci samo u kojem si hrvatskom gradu i hotelu bio izbjeglica i "sve će ti se samo kazati..."...

U rat HVO-a i ABiH u proljeće 1993. godine (vjerojatno u travnju), prvi se uključio vod pripadnika bojne “Zrinski”, postrojbe koju su uglavnom činili Hrvati Herceg-Bosne. O pravom angažmanu može se govoriti tek od srpnja 1993. kada je na mostarsku bojišnicu ušla ojačana bojna 5. gardijske brigade HV. Na tom području kasnije je bila i dragovoljačka postrojba Vojne policije jačine pješačke polubojne (oko 2 satnije). Pripadnici Hrvatske vojske u kolovozu se usmjeravaju na uskopaljsko-ramsku bojišnicu gdje će se zadržati do svibnja 1994. Najbrojnija je bila 5. gardijska brigada koja je na bojišnici duže vrijeme imala postrojbu jačine bojne. Iz profesionalnog sastava na drugom mjestu bila je 7. gardijska brigada sa snagama jačine satnije. Iz 1. i 2. gardijske brigade HV bile su dvije nepotpune satnije dragovoljaca (90 i 113 ljudi). Stigle su 2. kolovoza 1993. a do kraja godine, njihovo brojno stanje palo je na 58 iz 1., i 78 iz 2. gardijske brigade. Ostale profesionalne postrojbe i razne specijalne skupine, brojno su bile u rasponu od voda do ojačanog voda. Dragovoljačke skupine iz pričuvnih postrojbi masovnije su bile zastupljene iz domobranskih pukovnija iz Slavonije, dok je iz nekoliko pričuvnih brigada HV bilo skupina jačine pješačkog voda. Intenzitet dolazaka bio je najveći u razdoblju kolovoz-studeni 1993. Na samom kraju 1993. godine, od vojnih bjegunaca i obveznika Hrvata iz BiH ustrojena je 175. brigada koja je od kraja prosinca 1993. do svibnja 1994. po bojnama bila na ramsko-uskopaljskom bojištu.94 Bio je to čin vraćanja izbjegli vojnih obveznika, čest u proljeće i ljeto 1992., no za razliku od 1992., kada su vraćani Bošnjaci, u 1993. vraćani su Hrvati.

Pripadnici Hrvatske vojske u BiH u dokumentima se uglavnom vode kao dragovoljci, što je za pričuvni sastav nedvojbeno. Njihov broj nikad nije prešao snagu formacijske lake brigade JNA (1.400-1.800 ljudi) uz potporu ekvivalenta topničke bitnice i oklopne satnije. Nikada nisu bili koncentrirani na jednom taktičkom pravcu ili mjestu, već su dijeljeni na manje skupine u svrhu “krpljenja” prevelike crte obrane. Najveća od tih postrojbi, koja je uporabljena na jednom pravcu, bila je pješačka bojna. Tijekom sukoba približnu ratnu formaciju bojne imala je samo 5. gardijska i 175. brigada. U vojnoj terminologiji pješačka bojna je osnovna združena taktička postrojba pješaštva. Po bojnim pravilima, bojna na ravničarskom zemljištu napada na širini od 1,5 km, odnosno 2-3 km na teže prohodnom zemljištu. U obrani ima pojas širine od 3 do 5 km na ravničarskom zemljištu, odnosno preko 5 km na planinskom zemljištu. No, to je
sve u granicama male taktike. Nedvojbeno je da se taktičkim postrojbama postižu samo taktički učinci.

S takvim snagama ne ide se u agresiju i secesiju druge države, a pogotovo se ne koristi razdijeljena na manje skupine i razbacana na širokom području od Mostara do Uskoplja. Njihova uloga je u prvom redu bila psihološka i stvarno je bila simbolična potpora HVO-u u obrani prevelike crte, koju je HVO 1993. s mukom održavao sprječavajući da Armija BiH u pohodu “oslobađanja” ne oslobodi BiH od najmanjeg konstitutivnog naroda.

Bio u dojclandu inace pobjego iz Banja Luke.

To je fakat tebi a ako ti imas neki strah ili ne povjerenje da ja lazem onda cu ti reci da sam licno zaposlio jednog hrvata ili katolika u mojoj firmi.

Mene zanima Vase misljenje da li je HR izvrsila agresiju na BiH kao sto je uradila Srbija?