http://www.logos.ba/index.php/drustvo/40-davorlogosba
Genocid nad Armencima

Objavljeno Srijeda, 24 Travanj 2013 19:45

Prvi genocid 20. stoljeća dogodio se kada je dva milijuna Armenaca koji su živjeli u Turskoj prisilnim deportacijama i pokoljem uklonjeno iz njihove vjekovne domovine.

Tri tisuće godina cvjetala je armenska zajednica na ogromnom bliskoistočnom području omeđenom Crnim, Sredozemnim i Kaspijskim morem. To područje, poznato kao Mala Azija, smješteno je na raskrižju triju kontinenata: Europe, Azije i Afrike. Velike sile doživljavale su svoje uspone i padove tijekom mnogih stoljeća i armenskom su domovinom, jedni za drugim, vladali Perzijanci, Grci, Rimljani, Bizantinci, Arapi i Mongoli.

Unatoč opetovanim invazijama i okupacijama, armenski ponos i kulturni identitet nije nikada oslabio. Snijegom prekriveni vrh gore Ararata postao je njegovom fokalnom točkom i oko 600. pr. Kr. na povijesnoj se sceni pojavila Armenija kao nacija. Nakon pojave kršćanstva Armenija je postala prva nacija koja ga je usvojila kao državnu religiju. Uslijedilo je zlatno doba mira i blagostanja u kojem je izumljeno vlastito pismo, a književnost, umjetnost, trgovina i jedinstven arhitektonski stil su doživjeli procvat. Krajem 10. stoljeća Armenci su osnovali novi glavni grad, Ani, koji su od milja zvali „grad tisuću i jedne crkve“.

U jedanaestom stoljeću se zbila prva turska invazija na armensku domovinu. Njome je počelo nekoliko stotina godina vladavine muslimanskih Turaka. U šesnaestom stoljeću Armeniju je apsorbiralo ogromno i moćno Osmansko Carstvo. Na vrhuncu moći, ovo tursko carstvo obuhvaćalo je većinu Jugoistočne Europe, Sjeverne Afrike i skoro čitav Bliski Istok.

No početkom 19. stoljeća nekoć moćno Osmansko Carstvo bilo je znatno oslabljeno. Stoljećima je odbacivalo tehnološki i gospodarski napredak, a europske su nacije za to vrijeme prigrlile inovacije i postale industrijski giganti. Turska je vojska nekoć bila praktično nepobjediva. Sada je gubila bitku za bitkom u srazu s modernim europskim vojskama.

Kako se carstvo postupno raspadalo, bivši podanički narodi kao što su Grci, Srbi i Rumunji ostvarili su dugo očekivanu neovisnost. Jedino su Armenci i bliskoistočni Arapi ostali sputani u okvirima tog nazadnog i skoro bankrotiranog carstva, sada pod autokratskom vladavinom sultana Abdul Hamida.

Tijekom 1890-ih mladi Armenci su počeli zahtijevati političke reforme, tražeći ustavnu vladavinu, pravo glasa i okončanje diskriminatorskih praksi kao što su posebni porezi nametnuti isključivo njima zato što su kršćani. Despotski sultan je na njihove molbe odgovorio brutalnim progonima. Između 1894. i 1896. masakrirano je preko 100 000 stanovnika armenskih sela u masivnim pogromima koje su izvršile sultanove specijalne postrojbe.

No sultanovi dani su bili odbrojani. U srpnju 1908. proreformistički turski nacionalisti, poznati kao „Mladoturci“, prisilili su sultana da uvede ustavnu vladavinu i zajamči temeljna prava. Mladoturci su bili ambiciozni mlađi oficiri turske vojske koji su htjeli zaustaviti spori pad svoje zemlje.

Armence u Turskoj je obradovao taj nagli preokret i svjetlija budućnost koju je on nagoviještao. Održavani su oduševljeni javni skupovi kojima su prisustvovali i Turci i Armenci sa visoko podignutim zastavama tražeći slobodu, jednakost i pravdu.

Međutim, njihove su nade uništene kada su tri Mladoturka državnim udarom 1913. u potpunosti preuzela vlast. Taj mladoturski trijumvirat, koji su činili Mehmed Talat, Ismail Enver i Ahmed Djemal, imao je diktatorske ovlasti i vlastiti ambiciozni plan za budućnost Turske. Željeli su ujediniti sve turkijske narode u čitavoj regiji istovremeno šireći granice Turske na istok preko Kavkaza sve do Centralne Azije. Time bi se stvorilo novo tursko carstvo, „velika i vječna zemlja“ koja bi se zvala Turan i imala jedan jezik i jednu religiju.

No imali su velik problem. Tradicionalna historijska armenska domovina ležala je nasred planiranog puta za širenje na istok. A na tom području nalazio se velik broj kršćana Armenaca, njih otprilike dva milijuna, koji su tako činili oko deset posto ukupnog stanovništva Turske.

Pored novootkrivenog „turanizma“ Mladoturaka diljem Turske došlo je i do dramatičnog porasta islamskog fundamentalističkog agitiranja. Kršćani Armenci su ponovno žigosani kao nevjernici (oni koji ne vjeruju u islam). Mladi islamski ekstremisti organizirali su protuarmenske demonstracije koje su ponekad završavale nasiljem. Tijekom jednog takvog incidenta 1909. godine opljačkano je dvjesto sela i pobijeno preko 30 000 osoba u okrugu Ciliciji na sredozemnoj obali. Diljem Turske sporadični lokalni napadi na Armence su se nesmetano nastavili tijekom sljedećih nekoliko godina.

Postojale su također velike kulturne razlike između Armenaca i Turaka. Armenci su oduvijek bili jedna od najbolje obrazovanih zajednica unutar staroga turskog carstva. Armenci su u društvu bili profesionalci, poslovni ljudi, advokati, liječnici i vješti majstori, a bili su i otvoreniji prema novim znanstvenim, političkim i društvenim idejama sa Zapada (Europe i Amerike). Djeca bogatih Armenaca na studij su odlazila u Pariz, Ženevu, pa čak i u Ameriku.

Nasuprot tome, većina Turaka su bili nepismeni seoski zemljoradnici i sitni trgovci. Vođe Osmanskog Carstva tradicionalno nisu pridavale gotovo nikakvu važnost obrazovanju, pa se unutar njihova drevnog carstva nije mogla pronaći ni jedna jedina ustanova višeg obrazovanja. Razni autokratski i despotski vladari tijekom povijesti toga carstva su iznad svega cijenili lojalnost i slijepu poslušnost. Njihovi neobrazovani podanici nisu nikad čuli za demokraciju ili liberalizam, pa stoga nisu ni imali sklonosti prema političkim reformama. No to nije bio slučaj s malo obrazovanijim Armencima koji su tražili političke i društvene reforme koje bi poboljšale njihov i život drugih manjina u Turskoj.

Mladoturci su se odlučili na veličanje vrlina prostog turskog seljaštva nauštrb Armenaca kako bi zadobili lojalnost seljaka. Naglašavali su religijske, kulturne, ekonomske i političke razlike između Turaka i Armenaca tako da je prosječni Turčin Armence počeo smatrati strancima unutar vlastitog naroda.

Kada je 1914. izbio I. svjetski rat, vođe mlatoturskog režima stale su na stranu Centralnih sila (Njemačke i Austro-Ugarske). Izbijanje rata bit će savršena prilika za rješavanje „armenskog pitanja“ jednom zauvijek. Pozornost svijeta bila je usmjerena na bojišta u Francuskoj i Belgiji, gdje su uskoro počele ginuti na stotine tisuća europskih mladića. Istočna fronta je na kraju obuhvatila granicu između Turske i Rusije. Budući da je rat bio pred kućnim pragom, izvanredne mjere koje su uključivale civilno stanovništvo neće izgledati pretjerano neobične.

Kao uvod u nadolazeću akciju Turci su razoružali čitavo armensko stanovništvo pod izgovorom da su ti ljudi prirodno naklonjeni kršćanskoj Rusiji. Nasilno su zaplijenjeni sve i jedan pištolj i puška, a teške kazne su propisane za svakoga tko nije predao oružje. Nemali broj Armenaca je od lokalnih Turaka ili Kurda (muslimanskih nomadskih plemena) za visoku cijenu kupio komad oružja kako bi imali što predati.

U to vrijeme oko četrdeset tisuća armenskih muškaraca služilo je u turskoj vojsci. Tijekom jeseni i zime 1914. oduzeto im je sve oružje te su poslani u bataljune za prisilni rad da grade ceste ili su ih koristili kao ljudske tovarne životinje. U brutalnim radnim uvjetima stopa smrtnosti je bila veoma visoka. Preživjele će pak uskoro sve odreda pobiti. Jer bilo je došlo vrijeme da se krene protiv Armenaca.

Odluka da se uništi čitavo stanovništvo došla je izravno od vladajućeg trijumvirata ultranacionalističkih Mladoturaka. Konkretne naredbe za istrebljenje su u kodiranim telegramima odaslane svim provincijskim guvernerima diljem Turske. Uvečer 24. travnja 1915. počela su hapšenja. Tada je 300 armenskih političkih vođa, prosvjetara, pisaca, svećenika i dostojanstvenika u Istanbulu odvedeno iz njihovih domova, nakratko utamničeno i mučeno, a zatim obješeno ili strijeljano.

Zatim su turski vojnici, policijski agenti i bande turskih dobrovoljaca započele masovno hapšenje armenskih muškaraca diljem zemlje. Ljudi su konopima vezivani jedni za druge u malene grupe i onda odvođeni na periferije gradova gdje su ih odredi smrti strijeljali ili ubijali bajunetama. Lokalni Turci i Kurdi naoružani noževima i toljagama često su se priključivali ubijanju.

Zatim je došao red na armenske žene, djecu i starce. Naređivano im je da u vrlo kratkom roku spakiraju par osobnih predmeta i budu spremni da napuste domove, pod izgovorom da ih se radi njihove sigurnosti premješta u demilitariziranu zonu. Zapravo su ih odvodili na marševe smrti koji su vodili na jug prema Sirijskoj pustinji.

Većinu domova i sela koje su za sobom ostavili istjerani Armenci veoma brzo su okupirali muslimanski Turci koji su preuzeli trenutno vlasništvo nad svime. Često se događalo da lokalni Turci mladu armensku djecu poštede deportacije i oduzmu ih od njihovih obitelji. Ta su djeca bila prinuđena da se odreknu kršćanstva i postanu muslimani, te su im zatim davana nova turska imena. Za armenske dječake prisilno obraćenje je značilo da je svaki od njih morao proći bolno obrezanje kako je to tražio islamski običaj.

Pojedine povorke koje su se sastojale od tisuća deportiranih Armenaca sprovodili su turski žandari. Ti stražari su dopuštali lutajućim vladinim postrojbama sastavljenim od okorjelih kriminalaca poznatim pod imenom „Specijalna organizacija“ da napadaju goloruki narod i ubiju koga god žele. K tome, Specijalna organizacija i kurdski razbojnici su počinili ogroman broj seksualnih zlostavljanja i silovanja djevojaka i mladih žena. Većinu mladih žena oteli su i odveli u život prisilnog služenja.

Marševi smrti, u kojim je sudjelovalo preko milijun Armenaca, prešli su stotine kilometara i trajali mjesecima. Neizravne maršrute kroz planine i divlji krajolik namjerno su birane kako bi se produžilo iskušenje i povorke držale podalje od turskih sela.

Hrana koju su ljudi sa sobom bili ponijeli brzo bi se potrošila, a druga hrana i voda im se obično nije davala. Svakog tko bi zastao da se odmori ili je zaostajao za kolonom nemilosrdno su tukli sve dok se ne bi pridružio maršu. Ukoliko ne bi mogao nastaviti, bio bi ubijen. Uobičajena praksa bila je da se sve ljude u povorci prisili da sa sebe skinu svu odjeću i onda goli nastave marš pod vrelim suncem sve dok ne bi pored puta padali mrtvi od iscrpljenosti i dehidracije.

Procjenjuje se da je na ovim marševima izginulo 75 posto Armenaca, osobito djece i staraca. Oni koji su preživjeli ovu kušnju su otjerani u pustinju bez kapi vode. Druge su ubijali tako što su ih bacali s litica, žive spaljivali ili ih utapali u rijekama.

Turski krajolik bio je prekriven leševima u raspadu. U jednom trenutku Mehmed Talat je reagirao na taj problem tako što je svim provincijskim vođama poslao kodiranu poruku: „Rečeno mi je da se u pojedinim područjima još uvijek mogu vidjeti nepokopani leševi. Nalažem vam da izdate precizne naredbe tako da se leševi i njihovi ostaci u vašim vilajetima pokopaju.“

No ove upute su uglavnom ignorirane. Sudionici tog masovnog ubojstva nisu baš pokazivali interes da se zaustave kako bi kopali grobove. Leševi pored puta i iznureni deportirci bili su potresan prizor za strance koji su radili u Turskoj. Među očevicima su bili oficiri za vezu njemačke vlade, američki misionari i diplomati Sjedinjenih Država stacionirani u toj zemlji.

I samim se kršćanskim misionarima često prijetilo smrću te oni nisu mogli pomoći ljudima. Diplomati iz tada još uvijek neutralnih Sjedinjenih Država slali su izvještaje s neuljepšanim procjenama akcije vlasti koja je bila u tijeku. Američki ambasador u Turskoj, Henry Morgenthau, javio je u Washington: „Kada su turske vlasti izdale naredbu za ove deportacije, oni su zapravo izdale nalog za izvršenje smrtne presude nad čitavom jednom rasom…“

Savezničke sile (Velika Britanija, Francuska, Rusija) su na vijest o pokolju reagirale izdavanjem upozorenja Turskoj: „…savezničke vlade javno izjavljuju… da će sve držati sve članove osmanske vlade, kao i sve njihove agente sukladno njihovoj upletenosti, osobno odgovornim za takve stvari.“

Upozorenje nije imalo nikakvog učinka. Novine na Zapadu uključujući New York Times su objavile izvještaje o deportacijama koje traju s naslovima: Armence šalju da skapaju u pustinji – Turci optuženi da planiraju istrebljenje čitave populacije (18. kolovoza 1915.), Milijun Armenaca ubijeno ili prognano – Armenski komitet za pomoć kaže da se broj žrtava od Turaka stalno povećava – Politika istrebljenja (15. prosinca 1915.).

Privremena pomoć došla je jednom dijelu Armenaca kada su ruske trupe napale duž Istočne fronte i prodrle u središnju Tursku. No te su se trupe povukle 1917. s početkom Ruske revolucije. Preživjeli Armenci su se s njima povukli i nastanili među sunarodnjacima Armencima koji su već bili nastanjeni u pokrajinama bivšeg Ruskog Carstva. Na ovom području sjatilo se ukupno oko 500 000 Armenaca.

U svibnju 1918. turska je vojska napala to područje s ciljem ostvarenja širenja Turske na istok u Kavkaz ali i nastavka istrebljenja Armenaca. Procjenjuje se da je žrtvom prodirućih turskih trupa palo do 100 000 Armenaca.

Međutim, Armenci su se uspjeli domoći oružja i pružili su otpor, odbivši na koncu tursku invaziju u bitci kod Sadarabada i tako spasivši preostalo stanovništvo od totalnog istrebljenja bez pomoći izvana. Nakon te pobjede armenske vođe su proglasili uspostavu nezavisne Republike Armenije.

I. svjetski rat se završio u studenom 1918. s porazom Njemačke i Centralnih sila, uključujući i Tursku. Netom prije završetka rata, mladoturski trijumvirat – Talat, Enver i Djemal – je hitno podnio ostavku na dužnosti u vladi i pobjegao u Njemačku gdje im je ponuđen azil.

U mjesecima koji su uslijedili nova umjerena vlast u Turskoj je opetovano slala zahtjeve Saveznicima da Njemačka vrati Mladoturke natrag u Tursku da im se sudi. Međutim, svi su ti zahtjevi odbijeni. Stoga su armenski aktivisti uzeli stvari u svoje ruke, locirali Mladoturke i smaknuli ih zajedno s drugom dvojicom začetnika masovnog ubojstva.

U međuvremenu, predstavnici mlade Republike Armenije prisustvovali su Pariškoj mirovnoj konferenciji s nadom da će im pobjednički Saveznici vratiti historijska područja koja je zauzela Turska. Europski saveznici su na njihov zahtjev odgovorili tako što su zamolili Sjedinjene Države da preuzme starateljstvo nad novom republikom. Međutim, pokušaj predsjednika Woodrowa Wilsona da Armeniju učini službenim američkim protektoratom odbacio je američki kongres u svibnju 1920.

No Wilson nije digao ruke od Armenije. Zahvaljujući njegovim naporima, u Sèvresu 10. kolovoza 1920. Savezničke sile, Republika Armenija i nove umjerene turske vođe su potpisali mirovni ugovor. Ugovorom je priznata nezavisna armenska država na području koje se poklapalo s većinom bivše historijske domovine.

Međutim, turski nacionalizam je opet pomolio glavu. Umjereni turski vođe koji su potpisali mirovni ugovor su zbačeni i na njihovo mjesto je došao novi nacionalistički vođa, Mustafa Kemal, koji je jednostavno odbio prihvatiti ugovor te je čak ponovno okupirao dotična područja i zatim protjerao sve preživjele Armence, uključujući tisuće siročadi.

Ni jedna od savezničkih sila nije potekla upomoć narodu historijske Armenije. Turci su uništili svaki preostali trag armenskog kulturnog naslijeđa, uključujući neprocjenjiva remekdjela antičke arhitekture, stare biblioteke i arhive. Turci su sravnili sa zemljom i čitave gradove, kao što je nekoć moćni Kharpert, Van i drevni glavni grad Ani, a sve kako bi uklonili svaki trag tri tisuće godina stare civilizacije.

Mlaku reakciju velikih svjetskih sila na nevolje Armenaca propisno je zabilježio mladi njemački političar Adolf Hitler. Nakon što je preuzeo potpunu kontrolu nad Njemačkom, Hitler je 1939. odlučio osvojiti Poljsku i rekao svojim generalima: „Stoga sam za sad na istok poslao samo svoje 'Odrede lubanja' s naredbom da ubijaju bez sažaljenja i milosti sve muškarce, žene i djecu poljske rase ili jezika. Samo ćemo tako dobiti životni prostor koji nam je potreban. Tko danas spominje Armence?“

S engleskog preveo Branimir Mlakić - preuzeto s www.historyplace.com

Log

Sva trojica kasnije likvidirani od strane armenskih terorista. Što je poanta ovoga?

Što te muči Bečo ? Ovo je malo zajebanije od Srebrenice, nekih milijun puta. Pod ovakvim zlotvorima su ljudi u Bosni morali živjeti nekoliko stoljeća.

Zezas ,u poredenju sa Dahijama su ovi navedeni bili humaniste.Ne kaze se dzabe poTurica gori od Turcina,po Srbiji i Bosni su radili i dosta gore stvari.

Bečo se ne smije osjećati kao Poturica pa mu onda ove teme neće smetati.

Uhu, zapetljo si me u opasnu stvar.Tralalala, da se uvirtuozim.
Tema je povijesna.
Otomanska imperija, moj i tvoj predak BBC su ratovali na istoj strani zajedno sa Njemačkom i pravoslavnom Bugarskom. Nema smisla da mi potežemo pitanje Armenskog genocida. Pitanje Armenskog genocida a što nije dokazano da je bio genocid za razliku od masakra u Srebrenici nije zanimao kao što rekoh pravoslavnu Bugarsku ali ni pravoslavnu Rusiju pod vodstvom Lenjina. Čak što više, Rusija naoružavala Tursku u Tursko - Armenskom ratu i u Tursko - Grčkom ratu i u Turskoj borbi protiv Engleza, Grka, Talijana i Francuza za oslobođenje dakle protiv sve kršćanskih država.
Kad Rusi i Bugari nisu ronili suzice za Armenima a što onda ja da ih lijem.
Interesantno je da su prvi logori i slične stvari pokrenute 1915. u Turskoj pa su onda taj fazon preuzeli Nijemci. Prvo se pojavio Kemal Ataturk pa su od njega fazon preuzeli Musolini i Hitler. Prvo je Turska otkazala ugovore iz Versaja pa tek onda Njemačka.

Smiješan si ti.

Ja vas pomalo pripremam, Dodik će ovo jednom potegnuti u BiH parlamentu. Pa ćete se morati odlučiti, jel vam draža Srebrenica ili Turci.

Naslovna > O opštini
Stradanja Verzija za štampu
Surdulica - druga Golgota
Prvi svetski rat 1914-18. maloj varošici Surdulici je doneo mnogo nesreće i zla. Posle okupacije Srbije 1915. okupirana je i Surdulica od strane Bugara u jesen 1915. Vredan i rodoljubivi narod Surdulice i okoline za vreme bugarske okupacije 1915-18. godine pored toga što je bio podvrgnut fizičkom uništenju, bio je prinuđen i da pune tri godine sluša i gleda užasne strahote svakodnevnog zverskog ubijanja Srba u neposrednoj blizini Surdulice. Bugarski okupatori su 1915-18. Surdulicu pretvorili u klanicu Srpskog naroda. U tom periodu Bugari su do Surdulice sproveli na hiljade srpskih interniraca na putu za Bugarsku. Od tog broja jedva da je polovina stigla u internirske logore u Bugarsku. Ostali su taj svoj krvavi put završili na surduličkim mučilištima.

Ciljevi bugarske politike prema ovdašnjim Srbima su bili jasni. Najstrožije je bilo zabranjeno sve što je srpsko, pa i sama reč Srbin. Vršena je sistematska bugarizacija Srba, uglavnom pokolj civilnog stanovništva, mučenja, silovanja, interniranja, nameti, pljačke, kuluk, razaranja i paljevine... Ubijani su svi viđeniji i obrazovaniji Srbi, sveštenici, učitelji, činovnici, aktivni članovi partija, advokati, knjižari...

Još od prvih dana okupacije Bugari su počeli da vrlje masovna ubijanja srpskog civilnog stanovništva. Po broju ubijenih u njenoj okolini, Surdulica zauzima prvo mesto u odnosu na druge gradove. Bugari su ubijali širom Srbije. Najsurovija zverstva činjena su srpskoj crkvi i njenom sveštenstvu.

Mesta na kojima su vršeni pokolji bila su pod stražom,pa Surduličani ni svoje mrtve nisu mogli da vide,a kamoli da ih prebrojavaju. Iskopavanja leševa i kostiju na lokalitetima zločina, koja je vršila Međunarodna komisija, u čijem sastavu su bili i takvi eksperti, kao što su Švajcarac dr. Arčibald Rajs i Amerikanac Vilijem Drajton, nisu dala potpuni uvid u razmere zločina. U Surdulici su ubijani ljudi iz cele stare Srbije. Najviše ubistava je bilo na mestu Duboka dolina, ali i na mestima Kalifer, Dubrava, duž Vrle reke i Romanovačkog potoka.

Prema istraživanjima dr. Jovana Hadži-Vasiljevića: "u početku su u Surdulici ubijali Bugari Srbe iz pušaka, potom hladnim oružjem, pa onda kundacima i drugim tupim oružjem."

Tačan broj ubijenih Srba u Surdulici do današnjeg dana nije poznat. Do tačne cifre se može doći analizom podataka iz bugarske arhive toga vremena. Dr. Milivoje Petrović pripremajući građu za svoju poznatu knjigu "Toplički ustanak", učinio je više pokušaja da dođe do arhivske građe bugarske vojne arhive iz Prvog svetskog rata, ali mu takav uvid nije dozvoljen. Zbog toga, za nas je taj podatak još uvek tajna. Tačna cifra zverski pobijenih Srba od strane Bugara u Surdulici nalazi se u rasponu od 3.000 do 30.000 ljudi, žena i dece.

Doktor Rajs u svom izveštaju na osnovu izjava samo šest svedoka iz Surdulice kaže: "U Surdulici je ubijeno od 2.000-3.000 ljudi iz okoline ili su doterani iz daljih mesta. Svedoci nisu mogli da ih prebroje, bilo ih je suviše."

A dr. Jovan Hadži-Vasiljević u jednoj svojoj knjizi navodi da je bugarski vojnik Marinko govorio da su Bugari u Surdulici samo u toku prva tri meseca okupacije ubili "oko 2.000 Srba raznog pola i uzrasta".

Amerikanac Vilijem Drajton, u svom izveštaju međusavezničkoj komisiji za utvrđivanje bugarskih zločina navodi:

"Svi Srbi koji su bili obrazovani ili viđeniji među svojim sugrađanima, bili su pohvatani i sprovedeni u logore u Bugarsku. Na putu za internaciju doterivani su do Surdulice... Cela okolina ovog mesta predstavlja prostrano groblje, pa je opravdano nazvana "klanica Srba",jer su Bugari na putu za Bugarsku , tokom novembra, decembra, januara, februara 1915-16 godine ovde svakodnevno sprovodili 200-400 Srba za internaciju, od kojih su ovde poubijali veliki broj..."

Naš poznati pisac Bora Stanković pominjao je bugarske zločine u Surdulici. O tome on piše:

"Surdulica, namenjena da čoveku pruži odmor, osvežavajući ga svojom prirodom, bila je kao neki centar između divljine vlasinske, pitomine Toplog Dola i prostranih masuričkih livada... Ali, pored ove njene uloge njoj je sudbina dodelila i da ponese veliki krst mučeništva i da postane druga Golgota, kosturnica i grobnica Srba, pobijenih i zaklanih ne od neprijatelja, već od zverova i izmeta čovečijeg roda.

Kako čoveka jezivo dira sam hod po ovim mestima, grobovima, humkama. Svaka udoljica, grob je nečiji. Svako vaše stupanje nogom trza vas, da slučajno ne gazite preko mrtvaca, koji je još čitavi u odelu, a nad kojim je samo tanak sloj zemlje kroz koji je trava nikla i sa ostalim zelenilom i trulim lišćem ga pokriva. Bojite se da ga bar sada valja bratska noga ne gazi i skrnavi. Ali se ne možete sačuvati... Surdulica nije više ono nekadanje malo mesto, trgovačka veza između brdskih sela i železničke pruge, Vladičinog Hana, Vranja, a za život i provodnju najpogodnije i najzdravije. Sada je Surdulica za Prilep, Gnjilane, Skoplje, Prizren, Vranje, Leskovac, dakle za staru Srbiju, centar nekadašnjeg Dušanovog carstva,-drugo Kosovo: kosturnica njenih najboljih sinova, žena, dece, onoga što je neprijatelj smatrao da predstavlja život jedne nacije, pa je to pokupio i poklao sve ovde. Sada svuda će se, u svakoj od tih varoši, selu, kući i porodici čiji je otac, sin, ovde doveden i zaklan, uvek Surdulice sećati, pominjati je prilikom pogreba, opela, parastosa. Svaka mati..."

Odlučna bitka za oslobođenje Srbije otpočela je na Solunskom frontu 14. septembra 1918. godine. Ubrzo zatim. posle kapitulacije Bugarske, Surdulica je oslobođena 6. oktobra 1918. godine. Ulaskom srpske vojske u Surdulicu, odmah je pokrenuta inicijativa i prikupljanje novčanih za podizanje Spomen-kosturnice u Surdulici i za prikupljanje kostiju žrtava bugarskog pokolja u okolini Surdulice radi njihove ekshumacije i sahrane. Tako je osnovan i odbor za podizanje spomen-kosturnice.

Na dan 24. avgusta 1924. svečano je otkrivena Spomen-kosturnica i spomen-gimnazija kao jedinstven spomenik žrtvama bugarskih zločina izvršenih u Surdulici 1915-18. godine. Spomen kosturnicu je otkrio kralj Aleksandar Karađorđević a nakon toga svake godine 28. juna, na Vidovdan održavane su svečanosti uz prisustvo velikog broja građana, na kojima su evocirane uspomene na ove žrtve bugarskih zločina.

Za vreme drugog svetskog rata, svojim drugim dolaskom u Surdulicu, Bugari su odmah demolirali kosturnicu, uništili sve eksponate, a februara 1943. su srušili i samu zgradu Kosturnice, tako da danas na ovom mestu stoji samo spomen-ploča koja je podignuta kasnije.

Surdulica i NATO agresija








Godina 1999. za mali grad Surdulicu bila je kobna. Niko nije ni slutio na početku agresije NATO-a, da će jedno malo mesto na jugu Srbije toliko stradati. Poginulo je skoro trideset ljudi, među kojima i žene i deca. Jedan stambeni kvart je sravnjen sa zemljom a deo surduličkog Sanatorijuma, gde su bile smeštene izbeglice je takođe uništen u bombardovanju. Procentualno Surdulica ima najviše civilnih žrtava od svih gradova u Srbiji.

Sam grad Surdulica je bombardovan u tri navrata, a okolina i više od deset puta. U drugom naletu NATO bombardera 27. aprila 1999. pogođen je stambeni kvart nedaleko od centra grada. Tom prilikom je poginulo devetoro ljudi, a među njima troje dece i cela porodica Milić.

Ni posle ovog Surdulica nije pošteđena. Već 31. maja 1999. na meti NATO avijacije našao se Sanatorijum-bolnica za plućne bolesti. Opet su stradale nevine žrtve, ljudi, žene, deca... Poginulo je više od petnaestoro ljudi. Među njima i cela porodica Malobabić. Iako od njihovih tela nije ostalo ništa, svi su sahranjeni sa sanatorijskom groblju u Surdulici.

Slike ovog užasa su obišle ceo svet kao trajna opomena čovečanstvu da se tako nešto nikad ne ponovi. Tako ovo mirno mesto podno Vlasine, posle stradanja u dva svetska rata, ratne strahote i užasi nisu zaobišli ni ovog puta.

Genocid nad Armencima je jedna sramotna epizoda u turskoj povijesti, to je bio šlag na torti svih krvavih pirova

S druge strane, Grka mi nijr ni najmanje žao, zinuli su na poveći dio Turske, prvo ga osvojili, da bi zatim Turci vratili... Podsjeća me to na RSK

Opet lizanje islamskih guzica. Zašto spominješ Grke na temi o velikom genocidu ?

Jedna stvar treba biti jasna. Ovo je bio genocid napravljen od islama nad kršćanima. I Kurdi su u njemu učestvovali, sve jasno.

Toga je bilo i ranije. Krajem 19. stoljeća

U Turskoj je kažnjivo spomenuti Armence i genocid u istom tekstu. To nešto kao da vas Bošnjake Srbi sude i zatvaraju za spominjanje genocida. Svi bi bili u zatvoru.

uzmi, ubij, pa se pušku, a koji je to veliki dio Turske koju Grci mjerkaju? misliš li na Istanbul i zapadnu obalu Male Azije? to je u velikoj mjeri bilo grčko do početka 20. stoljeća, pogotovo onaj dio oko Smyrne, danas Izmira. aBd, doći će dan kad će Grci povratiti svoje, sramota je da se prostor koji je nekad bio izvorište cijele europske civilzacije danas doživljava kao Azija.

Intersantno da u kritičnom periodu Turci nisu ubijali i Grke a koji su tada bili jako rasprostranjeni u zapadnoj Turskoj. Grci nisu uznemiraani. Za pretpostaviti je da je to bilo stoga što Grčka i Turska nisu bile u ratu do 1917. kada Grčka ulazi u rat ali suštinski su se Grci i Turci pokefali tek 1919. Konačnom pobjedom Turske Grcima iz Turske je dato 48 sati da se isele ali se nisu iselili svi.

Upravu si.Turko doseljenici ,starosedeocima otimaju zemlju,Turci pobecuju i proglasavaju da oni imaju pravo na starosedelacku zemlju po izvrnutim verskim i.t.d. shvacanmjima

Stidi se pa i da si najveci poturica
Ubijati zene i djecu u svrhu eliminisanja jednog naroda nije genocid
Ubijati one koji su ubijali zene i djecu jeste
Po tom kalifatskom sudu su Indijanci pocinili genocid nad Kasterom a bjeci nisu nad indijancima
Pogano braco,pogano

Ajde, Izmir je etnički bio njihov, no na ono sjeverno nemaju pravo. A uz to, stali su na stranu zapadnih kolonizatora, Kemal paša ih pobijedio, svršena priča...

A o kulturi današnjih Grka je smiješno pričati, u principu pravoslavni Turci, recimo Arena je danas prljavija od Istambula...

Cuj masakri Bugara imaju elemente genocida ali nisu genocid.Da bi mogli da zovemo to mrcvarenje genocidom moraju biti ispunjeni uslovi koji tu jos nisu ispunjeni.Primera radi Hrvati su pocinili genocid 1941,Turci tokom prvog Srpskog ustanka je vec granicno,tokom Hercegovackog su Turci pocinili genocid...

De još malo na ovakvoj temi, nastavi. Ne daj se ometati u lizanju islamskih guzica, molim lijepo.

Zanimljivo je vidjeti stanje uma prosječnog švedskog bh. muslimana o genocidu kad ga počini majka Turska. Monstruozno.

Zvali su Sanelu Jerkings da producira film, ali je ljutito odbila.