http://www.legalis.hr/modules/news/arti ... oryid=1048http://www.hic.hr/dom/265/dom21.htmPenava, Š. Davor – humani centar svijeta. Progon Hrvata i Muslimana s banjaluckog
podrucja 1995. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest
Slavonije, Srijema i Baranje, 2003.
Domovinski rat nedvojbeno ce kada za to, gledano iz perspektive metodologije
historiografije, budu sazreli uvjeti za nastajanje historiografskih radova, biti podrucje na
kojem ce se pojaviti mnoštvo istraživackih pitanja – time i tema, odnosno radova.1
Jedna od nezaobilaznih tema svakako ce biti i progoni stanovništva iz svojih domova,
odnosno svi posljedci tih nasilnih migracija i emigracija, pa tako i ova tema: Progon Hrvata i
Muslimana s banjaluckog podrucja 1995.
Znajuci da ovakvih radova ne može biti prije svega bez primarnih izvora, Podružnica
za povijest Slavonije, Srijema i Baranje iz Slavonskoga Broda Hrvatskoga instituta za
povijest odlucila se u okviru svoje novopokrenute biblioteke »Hrvatski demokratski pokret i
Domovinski rat« izdati ove dvije knjige, autor kojih je Šimun Penava.
Šimun Penava tada je kao djelatnik Hrvatsko informativnoga centra prakticki vec
1995. bio u mogucnosti prikupljati ovo gradivo, i upravo je to i bio temelj na kojem su
nastale ove knjige.
U Predgovoru prve knjige autor istice da ja zapravo protjerivanje katolika i svih onih
koji nisu Srbi iz banjaluckoga kraja pocelo još 1941., a »njihov progon od 1991. do 1995.
bio je samo nastavak«. (str. 7). Potom je prva knjiga podijeljena u dva osnovna dijela.
U prvom su dijelu sljedeca poglavlja: 1. Nekoliko rijeci o kretanju broja stanovništva
Banja Luke i Banjalucke biskupije tijekom XIX. i XX. stoljeca, str. 9–15; 2. Kronologija
ratnih dogadanja i protjerivanja 1991.-1995., str. 17–36; 3. Znacajnija dogadanja i pritisci na
Hrvate Banjalucke biskupije tijekom 1995. godine, str. 37–40; 4. Korespondencija izmedu
nacelnika opcina Davora i Srpca 1995.-1996. godine, str. 41–130; 5. Tekstovi zahvalnosti
Davorcanima za humanost (pisma, brzojavi, novinski clanci, razgovori…, str. 131–176; 6.
1 Nikako ne bi bilo dobro da se vec sada, devet godina nakon završetka Domovinskoga rata, pocnu pisati radovi
o njemu s pretenzijom da budu historiografski, jer bi se time ponovila sva ona negativna iskustva hrvatske i
jugoslavenske historiografije nakon II. svjetskoga rata (NOB-a) koja je za potrebe tada aktualne komunisticke
vlasti »požurila« s istraživanjima i objavom radova iz NOB-a … Dapace, no imperativno se namece još uvijek
otvoreno pitanje prikupljanja, obrade i sredivanja povijesnih izvora iz Domovinskoga rata, pa i mogucnost
objave onih izvora koje je moguce vec sada objaviti sukladno važecim zakonima RH koji reguliraju tu
problematiku (za ovu prigodu izdvajam: Zakon o arhivskom gradivu i arhivima – NN br. 105/1997, Zakon o
zaštiti tajnosti podataka – NN 108/1996, kao i Preporuke Vijeca Europe: Zaštita osobnih podataka i
dostupnost informacija a koje je na hrvatski preveo i objavio Hrvatski državni arhiv u Zagrebu 2002. godine).
Moja osobna primjedba s tim u svezi odnosi se na pitanje problema komuniciranja Arhiva u RH i HIP-a
(Hrvatskoga instituta za povijest), jer priznali ili ne – objektivno, HIP ponavlja negativno povijesno iskustvo
svoga prethodnika IHRP-a (Instituta za historiju radnickog pokreta) i slicnih Povijesnih instituta u RH (kao na
primjer onoga u Slavonskom Brodu) stvarajuci nekakav vlastiti Arhiv o Domovinskom ratu, a koji ce opet
jednog dana »završiti« u HDA-u i ostalim Državnim arhivima slicno kao i dokumentacija o radnickom pokretu i
NOB-u. S druge pak strane Arhivi se ponašaju dosta inertno glede prikupljanja arhivskoga gradiva o
Domovinskom ratu (iznimke se znaju, barem se nadam, i njima dužno poštovanje) … Svojedobno sam bio jedan
od inicijatora (spominjem ovom prigodom i glavne inicijatore dr. sc. Mirka Valentica i dr. sc. Matu Artukovica)
stvaranja jedinstvenoga projekta o Domovinskom ratu u kojem bi jednako sudjelovali HIP i arhivi, uz napomenu
da je tadašnje Ministarstvo kulture bilo spremno osigurati po dva radna mjesta u svim arhivima u RH a zbog
prikupljanja arhivskoga gradiva o Domovinskom ratu. Nažalost ta inicijativa tada nije zaživjela (otpora je bilo
ponajprije u arhivskoj struci – ne bih o imenima), a posljedice ce kad-tad »osjetiti« hrvatska arhivistika i
historiografija, i ne samo one!
Pisani dokumenti i fotodokumentacija o progonu, str. 177–252. Nakon tih poglavlja slijede
sažetci na hrvatskom i engleskom jeziku, str. 253–259, i Bibliografija, str. 260–262.
U drugom dijelu (str. 263–685) autor je dao Popis prognanih stanovnika s
banjaluckog podrucja po datumima koji su camcima preveženi u Davor u razdoblju od 14.
VIII. 1995. do 31. XII. 1995., a prema popisu Granicne policije Ministarstva unutarnjih
poslova Republike Hrvatske. Ovaj popis dragocjen je povijesni izvor. U njemu su po danima
doneseni svi relevantni podatci izbjeglih stanovnika s banjaluckoga podrucja sa sljedecim
rubrikama: Prezime (ime oca) ime; Datum i mjesto rodenja; Prebivalište; Datum protjerivanja
i Odredište (protjerivanja). Po ovom je popisu po danima preko Save u Davor prevezeno:
14. kolovoza 1448 prognanika; 15 kolovoza 1246 prognanika; 16. kolovoza 2050 prognanika;
17. kolovoza 1135 prognanika; 18. kolovoza 2255 prognanika; 19. kolovoza 2107
prognanika; 20. kolovoza 388 prognanika, 21. kolovoza 705 prognanika; 22. kolovoza 481
prognanik; 23. kolovoza 724 prognanika; 24. kolovoza 1173 prognanika; 28. kolovoza 969
prognanika; 29. kolovoza 477 prognanika; 30 kolovoza 647 prognanika; 31. kolovoza 225
prognanika; 4. rujna 1030 prognanika; 5. rujna 144 prognanika; 6. rujna 252 prognanika; 7.
rujna 269 prognanika; 11. rujna 755. prognanika; 19. rujna 864 prognanika; 20. rujna 995
prognanika; 21. rujna 169 prognanika; 3. listopada 8 prognanika; 5. listopada 4 prognanika;
6. listopada 7 prognanika; 7. listopada 10 prognanika; 10. listopada 3 prognanika; 11.
listopada 4 prognanika; 14. listopada 1 prognanik; 16. listopada 2 prognanika; 17. listopada
19 prognanika; 20. listopada 4 prognanika; 24. listopada 9 prognanika; 27. listopada 29
prognanika; 31. listopada 44 prognanika; 2. studenoga 28 prognanika; 9. studenoga 112 te 16.
studenog 42 prognanika. Rijecju: u narecenom je razdoblju iz BiH preko Save u Davor
prevezeno ukupno 20 836 prognanika.
Uzimajuci u obzir navedene kvantitativne pokazatelje koji svjedoce koliko su stvarni
razmjeri ovoga prinudnog iseljavanja iz banjaluckoga podrucja, kao i spremnost Davora i
Davorcana (osobito tadašnjega nacelnika opcine Davor g. Alojzija Jakircevica; ladara koji su
prevozili prognanike: Bogomira Marjanovica, Ivice Devica, Ivice Marjanovica, Mladena
Marjanovica, Milana Simica i Željka Simica; koordinatorica za hranu i odjecu: Slavice
Jakircevic i Suzane Stuburic i svih Davoraca koji su tih dana na bilo koji nacin sudjelovali u
toj akciji) da se osigura prihvat svih prognanika, može se opravdati tvrdnja naziva ove knjige
da je Davor tada doista bio humani centar svijeta.
Ova prva knjiga opremljena je i decentno odabranim fotografijama koje zorno
svjedoce o ovim zbivanjima. Autor i izdavac odlucili su se izdati i drugu knjigu (426
stranica), a u njoj je zapravo dan Abecedni popis prognanika. To ce olakšati put raznim
istraživacima, pa i samim prognanicima da se lakše pronadu na popisu. Recenzenti ovih
knjiga su dr. Mirko Valentic i dr. Zdravko Dizdar.
Ove knjige bit ce nezaobilazne prilikom buducih istraživanja ove teme, a njihova
objava može biti još jedan poticaj svim institucijama – osobito arhivima – za identificiranja
na terenu novih dokumenta iz Domovinskoga rata, njihovu strucnu obradu i adekvatnu
pohranu.
Ivan Medved
Istjerivanje Hrvata iz banjalučkog kraja, istjerivanje katolika, istjerivanje svih onih koji nisu Srbi počelo je još 1941. godine. Njihov progon od 1991. do 1995. bio je samo nastavak.
Kako je to izgledalo davne 1941., govori nam i sudbina obitelji Franje Bušića iz sela Grabašnice kod Prnjavora. Kad je počeo rat, Franjo je bio u domobranima. Četnici iz susjednih sela napadali su sela u kojima su živjeli katolici, te ubijali, pljačkali i palili. Franjina supruga Kata (rod. Čolak) s dvoje djece skelom je pobjegla preko Save i došla u Davor. Davorčani su je primili kao svoju i tijekom čitavog rata s njom i njenom djecom dijelili njihovu prognaničku muku. Poslije II. svjetskog rata ni u ugasle katoličke župe, medu kojima ni u Bušićevu župu Rakovac, ni na poharana sela, medu kojima ni na njihovu Grabašnicu, nitko se nije vraćao. Nakon petnaest godina k Bušićima je u Novu Gradišku, gdje su se nastanili, došao jedan Srbin iz Grabašnice tražeći od njih da mu "prepišu" svoju zemlju!? Zgrožena ovim traženjem (jer čovjek nije tražio ni da mu je prodaju, niti da mu je poklone, nego da mu je jednostavno "prepišu" - dakle, da potpisom ovjere ono što je on već oteo!), Kata mu je odgovorila: "Nikad nećemo svoju zemlju ni prodati, a kamo li prepisati drugome. Nek' stoji, nek' se zna da je ono Bušića zemlja!"
http://www.bim.ba/bh/57/10/2611/