Hrvati su Mercator jebački izgnorirali, a da se o tom nije ni pisalo, ni pričalo.

jednom kad od Mercatora ne bude ni ime ostalo, Slovenci će svaki put kad uđu u Zagreb vidjeti spomenik Mercatoru, nekad slovenskom ponosu.

Nedavna analiza World Wealth Reporta (WUWR) 2012-2013 pokazala je da je Hrvatska lider u regiji kada su u pitanju multimilijunaši. Naime, procjenjuje se da se u Hrvatskoj nalazi 260 mutimilijunaša. Prema kriterijima WUWR-a, multimilijunaš je svatko čije bogatstvo iznosi više od 30 milijuna dolara.

U Srbiji je tek 90 multimilijunaša, u BIH 85, dok ih je u Crnoj Gori svega 21. Istraživaje jedne od najuglednijih svjetskih konzultantskih kuća za financijski sekstor Boston Consulting Group pokazalo je da ukupno bogatstvo privatnih domaćinstava u svijetu u 2012. godini iznosio je 135,5 bilijuna dolara.

Bilježi se porast od 7,3 posto, a najviše novih bogataša dolazi iz Istočne Europe, Latinske Amerike i azijsko-pacifičke regije. U kategoriju ultramilijunaša, onih čije bogatstvo iznosi više od 100 milijuna dolara, spada 13,8 milijuna ljudi.

Previše ti to ozbiljno shvaćaš. Ja u gradiću od 10000 ljudi imam Bingo, Fis, Robot, Interex, Tuš, Konzum ijoš desetak drugih tržnih. Kakvo bolan svršavanje na Bingo?

Tajna Ivice Todorića

Denis Kuljiš - 16.06.2013 19:44

Sad je i službeno - organ međunarodnog kapitalizma, poslovni agencijski servis "Bloomberg", potvrđuje da je zagrebački "Agrokor" potpisao ugovor sa dioničarima slovenske trgovačke mreže "Mercator".

Iste večeri, u petak, u bivšem zamku grofova Kulmer, otvaran je šampanjac na obiteljsko-poslovnom partyju na koji je iz jednog zagrebačkog kluba dojurio Miroslav Ilić, srpski narodnjački crooner, da svojom pjesmom uveliča taj događaj balkanskih, od sutra i europskih razmjera.

Što je utanačeno? Nova ljubljanska banka i "Pivovarna Laško" inklasirat će 240 milijuna eura, oko 120 eura po dionici. Da su se na isti korak odvažili kod prethodne ponude prije dvije godine dobili bi po 221 euro. Netko je tu ispao teški idiot, a Ivica Todorić postao je vlasnik najvećeg dućanskog lanac u srednjoj i istočnoj Europi. Imat će 2.600 trgovina, 60.000 zaposlenih i godišnji prihod od sedam milijardi eura. Ljudi u ovom tranzicijskom kutku našega kontinenta, koncentrirani na imanje i posjedovanje, fascinirani su tom erupcijom milijuna. U njihovim egzistencijama pretežu neimaština i nesigurnost pa vijest primaju puni skepse, zavisti i gnjeva. Odakle mu? Kako je uspio? On ima grofovski zamak, u Opatiji još jedan, na posao u Slavoniju leti helikopterom, a još prije dvadeset godina ustajao je u četiri ujutro i na Kvaternikovu placu u Zagrebu prodavao s kamiona cvijeće. Bio je, znači, Tuđmanov "državni prijatelj broj 1", odabran da s "dvjesta obitelji" preuzme hrvatsku ekonomiju.

Obogatio se na ručun svojih dobavljača, kojima plaća tek za šest mjeseci... Samo, nitko ne primjećuje da je "Agrokor" postao behemot iako ne leži na južnoafričkom rudniku zlata, nego upravlja volatilnim komercijalnim procesom na jednom vraški nesigurnom terenu, opterećen silnim kreditima koji se izjednačavaju s vrijednošću aktive. Napredak firme ovisi o infinitezimalnim profitnim stopama koje se moraju ostvariti na nekoliko vrlo raznolikih tržišta sa samo jednim zajedničkim svojstvom - ozbiljnim padom kupovne moći. Opstanak poduzeća ovisi o povjerenju banaka. A one vjeruju da Todrić raspolaže nekom čarobnom formulom, budući da podjednako dobro radi u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini stalno povećavajući apsolutni prihod i relativni udio na tržištu. Kreditori koji sad ulažu u akviziciju slovenskog trgovinskog lanca očekuju da i tu ostvari ono što ne uspijeva nikome od manjih domaćih i stranih većih lanaca - brz razvoj i znatnu profitabilnost.

Od malih, Todorić je doista jači i uspješniji, jer je veći. Od većih multinacionalki i ostalih velikih konkurenata on je naprosto bolji, jer bolje razumije domaće, eksjugoslavensko tržište. "Mercator" je, na primjer, razvijao previše luksuznu, "upmarket" ponudu, što je sjajno išlo do 2008, a onda se novac u džepovima rastrošnih kupaca naglo dematerijalizirao. Drugi su, primjerice "Lidl" u Hrvatskoj, išli malo previše "nisko", ne u smislu kvalitete ponude, nego s jeftinoćom. Čin kupovanja u siromašnim tranzicijskim zemljama povezan je s osjećajem samopoštovanja i ljudi ovdje mrze kad im se obraća sloganom - "kvaliteta je kod nas najjeftinija!" Sram te pred susjedima reći da ideš u dućan koji se reklamira jeftinoćom - to je O.K. za Nijemce i ostale Zapadnoeuropljane koji samozatajnost, štedljivost, ekonomičnost i škrtost smatraju vrlinom. A Balkan i pridružena mu Karantanija, zapravo je mediteranska destinacija, gdje se puno daje na vanjštinu, pogotovo poslije dužeg boravka u limbu "humanog socijalizma" u kojemu su kuće, birtije i ljudi izgledali sivi, zgužvani, musavi. Kupci očekuju da ih zabljesneš određenom dozom amerikaniziranog komercijalizma. Tko to ne razumije nema što tražiti u domaćem dućanskom biznisu.

Todorić je najpreciznije pogodio duh i aspiracije malograđenskog masovnog "srednjeg sloja". Kako? Vrlo jednostavno - bez obzira na dvorce i helikoptere, on sam pripada tom miljeu, usprkos određenom oligarhijskom prenemaganju u svom lajfstajlu. Nije se izrodio u jednu od onih žalosnih kreatura domaćeg poslovnog miljea poput raznih marketinških blefera, tobože jako sofisticiranih, pomodnih i alternativnih likova koji su balkanski provincijalizam izdigli na još višu razinu. Ti adepti lokalnog korporativizma, upropastili su svaku kompaniju u koju su se uvukli. Više te košta pedeset njihovih "audija" nego jedan Ivičin helikopter.

Oslanjajući se na vlastiti instikt domaćeg biznismena, Todorić postupa onako kako misli da treba. Njegov pristup poslu najbolje opisuje pridjev - "strastveno". Odluke donosi samostalno, munjevito, poslije konzultacije s dvoje-troje ljudi u čiju se ekspertizu pouzdaje. U "Agrokoru" se ne pišu elaborati. Ne vode se duge diskusije koje će završiti kompromisom. Ne mora sazivati upravne odbore, ne mora odluke spuštati kroz hijerarhiziranu "korporativnu strukturu". Na čelu Nadzornog obora sjedi njegov tata Ante, dok ga u nekim reprezentativnim funkcijama zamjenjuje sin Ante jr. U rezervi je mlađi, Ivo jr., dok se kći Iva bavi korporativnim marketingom. Todorićevi su nedavno otvorili hipermarket "Park&Shop" u Imotskome, blizu postojbine obitelju u selu Zmijavci (isto prezime ondje ima svaki deseti stanovnik). Ispred dućana nalazi se veliki mramorni spomenik imoćanskom torbaru, legendarnoj pojavi domaćeg prodavača-sitničara i švercera iz tih pasivnih krajeva kamenitog pejsaža kojega je lokalni književnik Ivan Raos ovjekovječio likom Matana u svom nezaboravnom romanu "Prosjaci i sinovi". Tata Ante bio je još u socijalizmu direktor zagrebačkog prehrambenog koncerna "Agrokombinat", davnašnje inačice "Agrokora", ali je nastradao 1971. kao jedan od direktora iz garniture hrvatske šefice partije Savke Dabčević-Kučar. Optužen za pronevjeru, završio je u zatvoru. Na otvorenju imoćanskog trgovačkog centra, ponosno se dao fotografirati pored Matanova spomenika.

Budući da je Ivica Todorić stvorio vertikalno integriranu korporaciju koja se bavi isključivo komptibilnim poslovima proizvodnje i distribucije za vlastitu maloprodajnu mrežu (uz logistiku i veleprodaju te trgovinu za svoje potrebe, koja usput radi i s drugim kupcima), vlasnik i CEO "Agrokora" može sam, s kapetanskog mosta upravljati cijelim brodom. Kapital nije kao drugi tajkuni rasporedio na disparatne poslove, kao kockari koji na ruletu polažu na crno i na crveno, par i nepar pa matematički moraju naposlijetku izgubiti. Kapital i nije njegov, nego pripada bankama. On ne gradi malu, vlastitu prćiju, nego korporaciju veću od bilo koje u istočnom dijelu Europe: takve nema sve do Rusije…

Todorićeva kompanija demonstrirala je sposobnost da se razvija i mijenja i to velikom brzinom - većina dućanskih lanaca uvijek izgledaju i funkcioniraju isto, a "Agrokorova" mreža "Konzum" u Hrvatskoj i "Idea" u Srbiji, po potrebi idu malo gore ili malo dolje, malo ovamo ili malo onamo… Kad kupci imaju više para, police se pune skupljom uvoznom robom, kad stisne kriza, onom domaćom brendiranom zavisnih proizvođača ili pak generičkom markom lanca koju proizvode oni kojima se, recimo, uvali neka sirovina u zamjenu… Naravno, Todorić tiska svoje dobavljače, ali oni nigdje ne mogu dobiti tako golem prostor za prodaju svojih proizvoda. Znači, ide kao u muzičkoj industriji - prodaš dušu đavolu, a on ti osigura gažu i pretvori te u hitmejkera.

Kad se to ovako ispriča, izgleda vrlo jednostavno, a zapravo i jest, samo što realnost života, naravno, uključuje milijun dealova i kombinacija, pokušaja i promašaja. Ali, frekvencija uspjeha, tu je prilično visoka. Todorić je uspio s mineralnom vodom, s vinom, progutao je divovske kombinate PIK Vrbovec i "Belje" i od njihovih proizvoda napravio poželjne marke… "Agrokor" je zaista pokazao kreativnost stalno stvarajući novu ponudu i proizvode, dok su svi ostali, od "Droge" do velikih srpskih proizvođača, uglavnom samo inovirali stare brendove. Možeš to sad obrtati kako hoćeš i promatrati iz svih kuteva, ili naprosto svoditi na golu veličinu, brutalnost i bezobzirnost Todorićeva poslovanja, ali to je hoćeš-nećeš jedan megauspješan pothvat - kao sovjetska ofenziva na Istočnom frontu ili holivudski blockbuster. Naprosto, nije za tankoćutne ljude slabih živaca.

Braća Srbi bi trebali biti sretni zbog ovog preuzimanja, budući da uvijek trube kako je potrebno da se mi južni Slaveni ujedinimo da budemo brana zapadnim antikristima i masonima koji nas samo žele pokupovati, porobiti, itd.

Evo im ga sad.

Anketa "Dela" iz januara 2011. godine pokazuje da je tada protiv prodaje većinskog paketa dionica Merkatora koncernu Agrokor bilo 80 posto ispitanika, a politički otpori takođe vrlo prisutni, pa je vlasnik koncerna Ivica Todorić nešto kasnije povukao svoju ponudu koja je tada iznosila 231 evro za dionicu.

Nekadašnji direktor Merkatora Miran Goslar izjavio je u subotu za Slovenski radio da iz rasprava o prodaji Merkatora treba isključiti emocije, no one su ovih dana u javnosti i medijima prilično prisutne, pa se postavlja i pitanje odgovornosti onih koji su onemogućili pregovore u kojima je Agrokor krajem 2011. i početkom 2012. za dionicu Mercatora vlasnicima nudio 221 evro po dionicu, znatno više od sada dogovorenih 120 evra.

Pri tome se "krivci" traže u bivšim upravama Merkatora koje su se zadnjih godina rezolutno protivile prodaji uprkos interesu vlasnika, u doktrini tzv. nacionalnog interesa koji je zagovarao jaku povezanost državnih banaka i velikih firmi i protivio se stranom kapitalu.

Nek' je netko i one škrte Janeze naguzio:-)
Doduše,ispada da su sami sebe.

KOnačno jučer završeno. Za 550 milijuna Eura 53% dionica. Bilu 1,1 mlrd Eura se cijeni vrijednost Mercatora ovom transakcijom.

U Hrvatskoj će puno ljudi ostati bez posla, jer Agrokor mora zatvoriti 96 prodajnih mjesta, uključujući sve centre Getro.

Mercator Hrvatska je u velikoj banani, već dugo loše posluje, a počeli su i sa poslovno uvjetovanim otpuštanjima.. A sad će otpuštanja biti još puno više.