Mladi bh. inovatori idu na olimpijadu u New York: Od opalog lišća proizvode eko-papir

Sedamnaestogodišnji Elvin Karkelja iz Goražda branit će boje svoga grada, koledža i države na Genius olimpijadi u New Yorku (Njujorku), koja će se od 24. do 28. juna održati na Oswego univerzitetu u Njujorku, u SAD.

Učenik druge godine Tursko – bosanskog koledža u Sarajevu, sa vršnjakom Saidom Ćosićem iz Jablanice, patentirao je proces kojim se iz opalog, požutjelog lišća proizvodi ekološki čist, a u prirodi brzo razgradivi papir.

– Bilo je dosta ranih ideja, ali ovo je prvi patent koji sam sproveo u djelo. Na koledžu sam dobio tu mogućnost, jer imamo vrhunske profesore sa fakulteta i savremene laboratorije. Pošto reciklaža papira ne rješava problem, razmatrali smo razne ideje. Shvatili smo da je u prirodi, među blagodatima koje imamo prisutan i organski otpad koji je potpuno neiskorišten. Po našim istraživanjima samo 40 posto šume je iskorišteno, a lišće i ostali otpad smetaju prirodi – kaže Karkelja.



Kroz različite postupke miješanja, prokuhavanja i prosijavanja ovi dječaci su, sa najobičnijim priborom i opremom, proizveli potpuno čist papir, prihvatljiv i razgradiv u prirodi. Njihov je projekat, među 120 drugih iz Bosna Sema škola, nagrađen zlatnom medaljom na takmičenju BOSEPO 2012., a nakon toga su stigli pozivi iz Houstona i Njujorka.

- Izabrali smo takmičenje u Njujorku, jer smo smatrali da je bolje i jače. U junu ćemo predstavljati BiH u konkurenciji 130 zemalja iz cijelog svijeta. Očekujemo dobar rezultat, najmanje srebro, jer naš projekat je nešto što je drugačije, što ne postoji u svijetu – kaže Karkelja, najavljujući da će jedan od sljedećih njegovih projekata biti rad na automobilu koji proizvodi energiju za vlastiti pogon.

Talenat Karkelje i Ćosića već su prepoznale neke kompanije iz susjednih zemalja, strane fondacije, kao i fondacija „Hastor“ čiji je Karkelja stipendista. Međutim, pored troškova školovanja nisu u mogućnosti prikupiti sredstva za odlazak u Njujork.

- Imamo velike poteškoće u timu zbog finansija. Nismo u mogućnosti da platimo karte pa tražimo sponzore i ako je neko u mogućnosti bilo bi super da nam pomogne – kaže Karkelja.

Bivši učenik Oš „Husein ef. Đozo“ u sedmom i osmom razredu bio je najbolji fizičar u BPK Goražde, među šest najboljih iz matematike, četvrti iz engleskog jezika. Njegovi roditelji Elvir i Mirsada u Mašićima u Novom Goraždu žive od jedne radničke plaće, ali ne kriju radost i ponos zbog Elvinovih rezultata.


Elvir i Mirsada Karkelja

- Kada ste u jednom malom mjestu onda shvatite da su učenje i rad jedini način kako da uspijete u životu. Ja sam iz jedne prosječne porodice koja nije finansijski moćna, moj otac nema toliko para da meni plaća školovanje, tako da je jedini način samo učenje. Osim toga, želim unaprijediti našu državu, jer u ovoj je zemlji sve manje pametnih ljudi. To je moj glavni cilj u životu i prema njemu sve vodi – pojašnjava Elvin.

Suživot u Ravnom kod Kupresa
OVDJE NE ŽIVE BOŠNJACI, HRVATI I SRBI NEGO LJUDI!



U Ravnom kod Kupresa i Vitovlju kod Travnika, nekada ratom zahvaćenim selima, Srbi i Bošnjaci danas ponovo žive zajedno kao dobre komšije i prijatelji.

U Osnovnoj školi Fra Miroslav Džaja u selu Ravno kod Kupresa nastavu pohađa pet učenika srpske i pet bošnjačke nacionalnosti. Učiteljica Fikreta Fadžan kaže da se svi odlično slažu. Na koncu, nikome ne smeta ni to što se nastava obavlja po hrvatskom nastavnom programu.

„Kad ih pitam šta smo po nacionalnosti, oni kažu djeca“, govori učiteljica novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) koji su posjetili ovo selo koje se nalazi u kantonu sa hrvatskom većinom.

U ratnom periodu na ovom području bili su sukobi između Bošnjaka, Srba i Hrvata. Počekom 1992. godine Bošnjaci su napustili svoje domove jer je to područje zauzela srpska vojska. Dvije godine poslije napustili su ga i Srbi, nakon napada Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Danas, u selu ponovo žive Bošnjaci i Srbi zajedno, ostavljajući prošlost iza sebe.

Učiteljica Fikreta četiri godine radi u osnovnoj školi u Ravnom. Do posla svakodnevno pređe 60 kilometara. Putuje iz sela Oplećani koje pripada općini Tomislavgrad. Kaže da je bila prinuđena prihvatiti ovaj posao jer ga u Tomislavgradu nije mogla naći. Međutim, ona prošle godine nije prihvatila ponudu da pređe u kuprešku školu kako bi se poštedjela svakodnevnog putovanja po cesti punoj rupa koja vodi do Ravnog. Kaže da joj je žao ostaviti djecu s kojom voli raditi i koja su za nju toliko vezana da je znaju mamom zvati.

Ona dodaje da, iako je Bošnjakinja, nikada nije imala problema sa roditeljima djece srpske nacionalnosti.

„Oni su toliko sigurni u mene i povjerili su mi ono što je za njih najvrednije, a to su djeca“, govori ona.

Učiteljica u Ravno dolazi sa mužem Đemom, jer kaže da ona nije dovoljno dobar vozač. Na putu do sela oni pojedinim mještanima kupe gorivo, namirnice ili, kao u slučaju Marinka Krstanovića, lijekove.

Đemu novinari zatječu u zbornici sa Krstanovićem i njegovim sinom Cvijom. “Oko bih mu dao”, govori Marinko, gledajući u Đemu zahvalno.

Zbog svoje nesebičnosti i pomoći u nabavci, supružnici Fadžan stekli su dosta prijatelja. Među njima je i Milan Dragoljević, domar škole u kojoj Fikreta predaje. Milan im je nebrojeno puta pomogao kada su imali probleme na putu do sela.

„Nije ovo suživot, ovo je život. Mi živimo ovdje skupa“, kaže Fikreta.

Za Milana kažu da je najveći volonter u selu. Ima bager, pa se mještani ne plaše zime i velikih snjegova. CIN-ovi novinari su se i sami u to uvjerili. Na putu do Ravnog stali su pred jednu od teško savladivih rupa. Nakon što su pozvali učiteljicu, u roku od 10 minuta pojavio se domar Milan da pomogne.
“Kamo sreće da su i oni u parlamentu kao što smo mi ovdje. Bilo bi sve dobro“, kaže mještanin Fadil Kmetaš, koji se više puta obraćao Milanu za pomoć.

Milan je šutljiv čovjek. Rijetko se uključuje u razgovor. Na pitanje kakvi su sukobi bili u Ravnom tokom rata, on kaže "nikakvi". Objašnjava da su Bošnjaci na početku rata napustili Ravno i kad se smirilo, oni su se vratili.

„Bili Srbi ovdje, dole (Kupres) držali Hrvati. Kasnije su se Srbi povukli iz sela, a ušli Hrvati“, kratko kaže Milan.

Vrijeme dobrih ljudi

Slično je bilo i u Vitovlju, selu podno Vlašića. Kako kažu mještani, Bošnjaci su selo napustili 1992. godine, kada je u njega ušla Vojska Republike Srpske, a Srbi 1995. godine, tokom ofanzive Armije BiH.

Mještani Vitovlja o tim događajima danas nerado pričaju. Iako su bili protjerani iz svojih domova i proveli nekoliko godina u izbjeglištvu, Vitovljani za to ne krive jedni druge. Kažu da su mjesta zauzele vojske iz drugih gradova - Banje Luke i Bugojna.

Novinari CIN-a zatječu Simu Marića i Suada Smajića ispred jedne od kuća. Oni veselo dočekuju nenajavljene goste, govoreći da su tako i prije rata sjedili i pili. Danas su pred njima samo dvije prazne pepeljare. Šale se kada govore o ratu i o tome kako su pucali jedan na drugog.

"Nije on pogodio mene, nisam ja njega, i evo sad se pogađamo sa pečenjem, sa lijepom pričom", kaže Simo, ispred čije su kuće sjedili. „Obišao sam deset zemalja, nigdje nije ljepše nego ovdje. Nigdje nema boljih ljudi kao ovdje. Ova srednja Bosna je poznata po gostoprimstvu“, dodaje.

Suad živi u selu Mudrike, četiri kilometra udaljenom od Vitovlja. Radi kao čuvar u Javnom preduzeću “Šumarija”, smještenom blizu Simine kuće, tako da kod Sime svraća svakodnevno.

„Vjeruj mi da poželim da idem na posao, radi njega. Sa njim nikad dosadno nije“, kaže Suad. Prisjeća se prijeratnog perioda. Kaže da se na Simu uvijek mogao osloniti za sve što mu je trebalo, a tako je i danas.

Suad je početkom 1992. godine izbjegao u Travnik, odakle se nakon četiri godine vratio u svoje rodno mjesto. Simo krajem 1995. iz Vitovlja otišao u Kotor-Varoš. Pet godina kasnije vraća se da živi na svojoj zemlji. Kaže da nije došao da živi pored drugih nego zajedno s njima.

Simo je prije rata imao prodavnicu i kafanu, a danas se bavi poljoprivredom i izradom drvenih stolova i klupa. Za svoje komšije ima samo riječi hvale i vjeruje da bi mu pomogli u bilo čemu, kada bi zatražio.

„Vraća se ponovo onaj sistem i ono da se gleda ko je čovjek, a ne kako se ko zove“, kaže on.

Zajednički jezik

Preko puta Simine kuće živi Almira Spahić sa mužem i dvoje djece. Ona se u Vitovlje doselila prije godinu dana. Kaže da ne bi boljeg komšiju od Sime nigdje našla.

„Da nam nije njega, ne znam šta bismo“, kaže. Novinari CIN-a su primijetili da je klupa na kojoj Almira sjedi dosta slična onoj pred Siminom kućom, pa objašnjava da joj je to on i napravio, jer nije mogao gledati kako sjedi na klimavim stolicama.

Simo pojašnjava da je Almira puno mlađa od njega i njegove supruge, ali da nađu zajednički jezik: „Jednostavno ih volimo, poštujemo. Ljudi se i u dobru i u zlu zbližavaju“.

Simo je u ratu izgubio sina. Imao je 21 godinu. Poginuo je kao vojnik na liniji. Otac za to ne krivi svoje komšije. “Ne mogu ja ljude druge nacionalnosti mrziti zato što je to tako. Prokleti rat nije birao. Tako je bilo - kako je bilo“, kaže on.

Njegov drugi sin je u Kotor-Varoši, a najmlađi, Đorđe, radi u firmi Lang komerc u Vitovlju. Halil Langić, vlasnik firme, kaže da pri zapošljavanju nije gledao na nacionalnu pripadnost zaposlenika već na radnu sposobnost. Novinari su ga pitali da li, zaista, ima toliko povjerenje u Đorđeta, kao što tvrdi njegov otac Simo, pa da mu je dao „ključeve u ruke“.

"Ma, Đorđetovo je sve. Ja nisam ušao u magacin, on je zadužen za sve", kaže Halil.

Đorđe kod Halila radi od augusta prošle godine, ali kaže da ga ne smatra šefom nego jaranom. "Mi smo isto dva radnika - nema u nas šefovanja", kaže Halil, dok zajedno popravljaju jednu od mašina ispred pilane.

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Sayuri, ovo nije normalno ponasanje.

U Srebrenici Bošnjak i Srbin grade prijateljstvo

U životu Hamdije Malkića iz Poznanovića kod Srebrenice, vlasnika lokala "Ado", i Radomira Zekića, vlasnika prodavnice elektromaterijala "Svetlost" u Srebrenici, politika ne igra nikakvu ulogu. Malkić i Zekić jednostavno ignoriraju političke, nacionalne i vjerske podijeljenosti koje vladaju u Srebrenici.

Radomir svakog jutra dođe kod Hamdije u njegov lokal na kafu i zajedno prelistavaju dnevne novine. Svako ko posjeti ovaj srebrenički lokal iznenadi se kada čuje ime Radomir, jer je to ime, po nekom nepisanom pravilu, u bošnjačkim lokalima neuobičajeno. Ista situacija je i objektima čiji su vlasnici Srbi.

- Kada sam se vratio u Srebrenicu upoznao sam Radomira i od tada se družimo. Znamo satima pričati o svakodnevici, tako da između nas, do sada, nije bilo nikakvih problema - kaže Malkić, ističući da jedan drugog i međusobno pomažu.

Mišljenja su da su jedinstven slučaj u Srebrenici, jer rijetko nakon rata možete vidjeti da se Bošnjaci i Srbi druže. Prema njihovim riječima, ljudi se uglavnom plaše da "kod svojih ne budu izdajnici, a kod drugih špijuni". Njih dvojica nastavljaju graditi prijateljstvo.

- Imamo svoj život, koji je prije svega pošten i skroman, i nas takve priče zaista ne zanimaju - kaže Malkić.


Svakakve priče

- Radomir je u mom lokalu znao slušati svakakve priče koje zaista nisu ugodne, ali nikada nije odustao od našeg prijateljstva. Bilo je situacija kada se u Srebrenici radilo planski da se što više posvađaju Srbi i Bošnjaci, ali mi smo mudriji od tih ljudi, jer mi ostajemo i živimo ovdje, a oni iz Srebrenice odlaze prvom prilikom - kaže Malkić.


Avaz

Budimir Koprivica, mostarski Neđo Galić: Spasio mnoge susjede od sigurne smrti!

Centar za kulturu Mostar bio je domaćin projekcije filma 'Čovjek čistog obraza' koji je prikazan u organizaciji NVO Gariwo. Ovaj dokumentarni 49-minutni film govori o čovjeku koji je spasio mnoge u ratu koji je iza nas. Priča je to o čovjeku poput Neđe Galića iz Ljubuškog.
Film govori o Budimiru Budi Koprivici koji je za vrijeme srpske agresije na Mostar bio jedan od rijetkih u naselju Carina koji se suprotstavio ljudima koji su okupirali grad. Kako je sam Koprivica rekao "nije mi jasno kako me netko može istjerati iz moje kuće, moga grada".
Naime, tijekom ratnog razdoblja Budo koji je živio u naselju Carina pomogao je mnogim Muslimanima, Hrvatima i drugima na razne načine, te domišljatošću pred vojskom koja je došla pljačkati i paliti.
Iako je sam Srbin, Koprivica objašnjava jedan od detalja spašavanja: "Rečeno mi je da bijelim krpama označim srpske kuće u mom naselju kako bi ih vojska zaobišla. Bijele pokrivače koje sam imao iskoristio sam da se naprave bijele trake, te sam pozvao nekoliko susjeda da te trake okače na vrata svake kuće, te da na istima napišu srpska prezimena. Zahvaljujući tome mnogi su spašeni", priča Koprivica.
Rekao je također da bi to isto uradio kada bi se ponovila takva situacija, odnosno spasio bi svoje susjede bez obzira kako se zovu. Pored Koprivice na javnoj tribini koja je održana nakon filma sudjelovala je i Svetlana Broz.
"Bojim se da je potrebno jako mnogo građanske hrabrosti građanima svih zemalja bivše Jugoslavije da se izbore protiv organiziranog kriminala, protiv bandita koji u najvećem broju vladaju ovim prostorima, protiv ljudi koji bi u svakoj civiliziranoj zemlji bili u zatvoru, a ne na vlasti. Da bi se to potiglo, mora se iskazati ogromna građanska hrabrost", izjavila je Broz.
Pored Koprivice i Broz u interakciji sa prisutnima su sudjelovali Zlatko Serdarević i Marko Tomaš. Iako je bila najavljena i ravnateljica Koledža ujedinjenog svijeta Valentina Mindoljević, na ovom događaju se nije pojavila.
Između ostaloga u javnoj raspravi Broz je usporedila Koprivicu sa Neđom Galićem koji je također iskazao građansku hrabrost prema svojim susjedima.
Promociji filma su među ostalima prisustvovali Štefica Galić, te Zoran Mandelbaum koji je također tijekom ratnih dešavanja nastojao pomoći stanovnicima Mostara.

U filmu koji je prikazan o hrabrosti Koprivice svjedočili su njegovi susjedi koji su također bili prisutni na promociji, a koji su isticali kako se čak zbog te njegove požrtvovanosti prema susjedima našao i pred cijevima oružja te vojske, ali ga je o sigurne smrti spasila njegova supruga.
Građani, koji su do posljednjeg mjesta ispunili dvoranu u Centru za kulturu, poslije filma su sudjelovali u raspravi o filmu, te o građanskoj hrabrosti, da li je ima i danas, kao i u kolikoj je mjeri izražena.

bljesak.info

Upoznajte mjesto gdje Srbi i Bošnjaci zajedno slave praznike

I dok je ovih dana ponovo potenciran problem ko slavi, a ko ne slavi Dan državnosti BiH, mještani Srbi i Bošnjaci malog mjesta Janja, pored Bijeljine u Republici Srpskoj, 25. novembar proslavili su zajedno. To isto čine i 21. novembra kada se slavi potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Primjer je to koji pokazuje da obični ljudi u napaćenoj BiH su istinski primjer opstojnosti BiH, odnosno da je ova država, koju su mnogi dijelili, uvijek živjela na toleranciji i suživotu njenih građana.
Bez obzira na sva politička previranja i pitanja ko danas slavi i ne slavi Dan državnosti, odnosno ko ga poštuje, a ko ne, životi ljudi u BiH potvrda su državne opstojnosti BiH. I to životi onih ljudi koji su u posljednjem ratu prošli najveću golgotu.
Iako su bili protjerani sa svojih ognjišta, Bošnjaci su se u stopostotnom procentu vratili u Janju kod Bijeljine u Republiku Srpsku i sa svojim susjedima srpske nacionalnosti već niz godina grade suživot i toleranciju, međusobno se poštuju i zajednički slave državne praznike.
„Uopšte nije smetalo mojim komšijama u Janji kada smo mi obilježavali, tako ni nama ne smeta kada će da se obilježava na nivou BiH. Mi poštujemo propise entiteta. To su skupštine, to je Dejton. Mi se moramo da uvažavamo. Poštovaćemo sve ono što oni na zajedničkim institucijama i zajedničkim organima BiH dogovore. Nama se bar neće biti teško prilagoditi da poštujemo“, kaže mještanin Slavko Novaković.
Samir Bačevac iz Janje kaže da se u ovom mjestu na dostojanstven način proslavlja i 21. novembar - dan potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali i 25. novembar - Dan državnosti BiH. Tako su Bošnjaci bili gosti na manifestacijama povodom 21. novembra, a u petak su Srbi bili gosti na proslavi Dana državnosti:
„Mi u Janji doživljavamo BiH kao svoju državu, ovakvo uređenje kakvo jeste, od toga ne možemo pobjeći, ali, nažalost, ta visoka politička se često nama obija o glavu. Retorika koja dolazi iz Banje Luke ili eventualno iz Sarajeva se nama, kao manjinskim narodima, ovdje obija o glavu.“
​​Željko Rašević kaže da je ljudima u Janji svaki dan kao dan državnosti ukoliko se međusobno poštuju. Kaže, politička previranja oko državnih praznika ove ljude se ne tiče, jer oni svi ovdje dijele iste brige i probleme.
„Prepustili smo to političarima – danas slave jedni, sutra drugi. Neka oni to slave, oni i mogu jer imaju mnogo bolje uslove za život i mnogo im je bolje nego nama, običnom narodu kojemu nije ni do slave, ni do bilo čega. Što se nas tiče, nas naroda, mi imamo volju da živimo zajedno, da se slažemo, ali nama je problem ekonomija, jer mi nemamo radnih mjesta. Na ovim prostorima nikome nije stalo da ova država krene naprijed. Sve teži nekakvom rasulu, raspadu. Ja ne znam na šta će sve to izaći. Jedina mi je želja da ne bude ono što je bilo devedesetih godina“, kaže Rašević.
Prije četiri godine, kada je formirana multuetnička mjesna zajednica Janja i kada su ljudi i jedne i druge strane uspjeli u roku sat vremena postići dogovor da žele zajednički živjeti i dijeliti iste brige i probleme, ujedno su željeli da Janja bude prepis za cijelu zemlju.
Huso Zečkanović, predsjednik Mjesne zajednice Janja, kaže da političke volje za tim uopšte nema:
​​„Drago bi nam bilo da se naša iskustva prenesu na nivo RS i BiH. Mi očekujemo da će doći dani kada će biti sve to usaglašeno i kad ćemo moći objeručke prihvatiti i jedni i drugi da je jedan praznik.“
Slavko Novaković ističe da su ljudi odavno prevazišli politička previranja i da se na njih nito i ne obazire:
„Obični ljudi ova politička previranja smatraju samo zadržavanjem postojeće vlasti i produžavanje agonije napaćenome i jadnome narodu. Žalosno je što nema neko da to sve presiječe i da vidi da narod živi sasvim drugačije od političara - živi teško, jadno i bijedno, a oni samo zveckaju tim nacionalnim, može se, ne može se. Uglavnom po njihovom se ne može, ali ljudi žive i mislim da je to realnost BiH.“
A do suživota u Janji mještane je dovela samo tolerancija, zaključuje Zečkanović:
„Bez tolerancije nema ni kvalitetnog suživota, nema ni kvalitetne države.“


nezavisne.com

BOŠNJACI I HRVATI FORMIRALI JEDINSTVENI NK NOVI TRAVNIK



Bošnjaci i Hrvati formirali su jedinstveni Nogometni klub Novi Travnik. Na taj način su suživot, „nogomet i fudbal“ zajedno, nakon krvavog rata, pobijedili mržnju i podjele među ljudima u danas siromašnom gradu srednje Bosne,javlja Anadolija.

Poslije 18 godina uspjeli smo formirati jedinstveni nogometni klub i zajedničkim snagama krenuti dalje", istakao je Esher Ljubunčić, član novoizabrane Uprave Nogometnog kluba Novi Travnik, koju sačinjava 10 osoba, pet hrvatske i pet bošnjačke nacionalnosti.

Dobro se živjelo

Nogometni klub Novi Travnik osnovan je kada i grad Novi Travnik. Poslije Drugog svjetskog rata 1949. godine za radnike tadašnje novoosnovane tvornice MMK "Bratstvo", izgrađen je gradić nazvan Novi Travnik (prema obližnjem Travniku), a Fudbalski klub dobio je ime Metalac. S vremenom klub mijenja ime u Bratstvo, kako se zvao do raspada i početka posljednjeg rata 1992. godine.

„Ovdje se zaista živjelo dobro. Nije bilo ni najmanjih međunacionalnih nesporazuma do zadnjeg rata. Onda je sve krenulo po zlu. Rat je počeo i FK Bratstvo prestaje sa aktivnostima", rekao je Edin Neslanović, potpredsjednik NK Novi Travnik, koji će prema usvojenom klupskom statutu za dvije godine postati predsjednik, nakon što u četverogodišnjem mandatu aktulene Uprave zarotira funkcije sa sadašnjim predsjednikom Antom Bilješkom.

Rat između Hrvata i Bošnjaka u Novom Travniku zaustavljen je 1994. godine. Ipak, grad ostaje podijeljen nevidljivim, ali jasnim zidom po nekadašnjoj liniji fronta. Kako su godine prolazile tenzije su padale, nevidljivi zid se polako brisao. Međutim, posljedice podjela i danas su osjetne u brojnim sferama života, jer djeca različitih nacionalnosti još idu u odvojene osnovne i srednje škole, gdje jedni uče po bosanskom, a drugi po hrvatskom nastavnom programu.

„Kada je rat zaustavljen 1994. godine mi smo obnovili rad FK Bratstvo, a Hrvati su formirali HNK Novi Travnik. Igrali smo pored fabrike 'Bratstvo' na improviziranom stadionu, a oni na prijeratnom stadionu FK Bratstvo, koji je u ratu bio pod kontrolom Hrvata. FK Bratstvo raspada se 2002. godine zbog besparice. Kriza je utjecala na to da sa takmičenjem posljednjih godina prestane i HNK Novi Travnik. Dakle, fudbal ili nogomet gotovo se prestao igrati u našem gradu", pričao je Neslanović.

Ipak, najvažniju sporednu stvar na svijetu od smrti u Novom Travniku u kakvom-takvom životu održali su prijeratni igrači FK Bratstvo Miroslav Raguž i Luka Ilinković. Oni su i pored prestanka sa takmičenjem zadnjih godina okupljali djecu u HNK Novi Travnik i trenirali sa njima.

„Nekako smo okupljali djecu i trenirali. Tek toliko da ih sklonimo sa ulice. Na treninge su nekada dolazila i bošnjačka djeca i tada se vidjelo da je moguće da formiramo jedinstveni klub", tvrdio je trener Raguž za agenciju Anadolija.

Ipak, stvar ujedinjenja kluba nije se mogla dogoditi bez „miga" lokalnih političkih moćnika. Na inicijativu načelnika Općine Novi Travnik Refika Lende i predsjednika Općinskog vijeća Marina Slavka održana je Osnivačka skupština koju je sačinjavalo 20 delegata, po deset Hrvata i Bošnjaka, te je formiran jedinstveni NK Novi Travnik. Na stadion u Novom Travniku u klupske prostorije 20. avgusta tako je stigla i koverta zlata vrijedna, u kojoj se nalazio dokument o pravno registriranom jedinstvenom klubu sa ovjerenim novim klupskim Statutom.

Sport sve zbližava

„Ujedinjenje kluba je fantazija. Projekt kao projekt zamišljen je savršeno još početkom godine. Dakle, došlo je do zvaničnog ujedinjenja kluba, u kojem su i djeca zajedno, bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, kao i ostali, kojih je negdje oko 10 posto u klubu. Desilo se sve na moje i zadovoljstvo svih nas koji smo tu. Sport sve zbližava, ne rastavlja", kazao je Raguž, jedan od šest trenera NK Novi Travnik.

I trenerski kadar ujedinjenog NK Novi Travnik je multietničkog karaktera. Svih pet trenera dugogodišnji su stanovnici grada koji je u svojoj historiji mijenjao i ime (Novi Travnik se od 1981. do 1990. godine zvao Pucarevo, po Đuri Pucaru, partizanskom heroju iz Drugog svjetskog rata).

Šef stručnog štaba seniora je Miodrag Tešić, Novotravničanin srpske nacionalnosti koji je prije rata bio kapiten NK Čelik iz Zenice, ali i napravio internacionalnu karijeru. Mustafa Palalić, trener je golmana u svim selekcijama i Tešićev asistent u seniorskom timu. Koordinator svih mlađih selekcija i trener kadeta i juniora je Senad Kablan, prijeratni igrač i trener Bratstva, inače, u svoj grad povratnik iz izbjeglištva iz Australije. Za rad sa najmlađima zaduženi su Luka Ilinković i Miroslav Raguž, te Armin Helvida. Stoper Helvida prošle sezone nastupao je za tadašnjeg bh. premijerligaša GOŠK, ali ranije u bh. eliti i za tim Travnika, glavna je igračka uzdanica seniora Novog Travnika u nastojanjima da se domognu višeg ranga u prvoj takmičarskoj godini.

Ukupno u svim selekcijama novoformiranog jedinstvenog kluba registrirano je oko 250 igrača svih nacionalnosti i svi su sa teritorije Općine Novi Travnik, naglašavaju u klubu. Na treningu dječaka na oskudnom stadionu NK Novi Travnik zaista vlada atmosfera za poželjeti, za istinsku bolju budućnosti svih stanovnika BiH, u što se na licu mjesta uvjerila reporterska ekipa agencije Anadolija.

„Svi se dobro slažemo. Sve nam je dobro. Lijepo nam je. Nogomet će mi uvijek biti najdraži sport", govorio je Josip Bilobrk, igrač iz pionirskog pogona NK Novi Travnik.

I njegov suigrač Kemal Lendo oduševljen je klubom. Sa Josipom se ne slaže samo u dvije stvari. Kemal navija za Barcelonu, a Josip za Chelsea. Josipu je najbolji igrač Gareth Bale, a Kemalu Lionel Messi.

Obnova stadiona

„Nacionalnost nije bitna. Meni je svejedno. Fino se družimo i slažemo. Ovdje imam mnogo prijatelja, Josipa, Silvija, Ivana… Nemam nikakvih primjedbi za svoje drugove", istakao je Kemal, koji će sa Josipom i ostalim saigračima krajem avgusta krenuti u borbu za bodove u Ligi Srednjobosanskog kantona za mlade fudbalere.

Da u gradu vlada istinska „fudbalsko – nogometna" euforija govori i podatak da je prijateljsku utakmicu Novog Travnika i Travnika prije neki dan posmatralo oko 1.000 gledalaca.

„Očekujemo veliku podršku navijača na startu sezone u Prvoj ligi Srednjobosanskog kantona, koja počinje 1. septembra. Cilj ove Uprave je da do konca našeg četverogodišnjeg mandata seniori ostvare ulazak u Prvu ligu Federacije BiH. To znači da ćemo i u prvoj sezoni jurišati na prvo mjesto i plasman u viši rang takmičenja", govorio je potpredsjednik Neslanović za agenciju Anadolija, dodavši:

„Želimo obnoviti i stadion sa kojeg smo odnijeli 50 kamiona smeća i rastinja proteklih mjeseci, prije nego što su počeli treninzi jedinstvenog kluba. Vjerujem da će nam osim Općine Novi Travnik pomoći i drugi. Ovaj projekt zaslužuje podršku. Dobili smo donaciju od 1.000 stolica iz Sarajeva, onih koje su ranije bila postavljenje na Olimpijskom stadionu 'Asim Ferhatović Hase – Koševo'. Iz Splita će nam iz arhiva jedne firme, koja više ne postoji, dostaviti idejni projekt rekonstrukcije stadiona izrađen pred sami rat. Puno je posla pred nama i nadam se da ćemo uspjeti u ovoj veoma bitnoj utakmici za našu budućnost. Ovo što smo mi napravili je revolucija", smatra Neslanović.

U Srednjoj Bosni, u kojoj su počinjeni brojnih zločina u minulom ratu u BiH, i drugi sportski kolektivi krenuli su stopama ljudi iz Novog Travnika. Kako je agencija Anadolija javila još prije tri mjeseca, želju za ujedinjenjem izrazila su rukovodstva dva nogometna kluba iz Viteza, istog imena od kojih se hrvatski tim takmiči u Premijer ligi BiH. U NK Novi Travnik rekli su da sugeriraju da se NK i FK Vitez što prije fuzioniraju. U obavljanju poslu, kažu, spremni su im ustupiti i Statut NK Novi Travnik „kako bi isti prepisali i primijenili u svom slučaju"…

bhmagazin.com

Reći će mi da sam blesav, ali za mene je Bosna način života!



Dvadesetjednogodišnji Australac Rasti Vudger (Rusty Woodger) okončao je jednogodišnji boravak u Bosni i Hercegovini i nedavno se vratio u Australiju. Njegovo neobično obraćanje našem listu bilo je razlog da ga kontaktiramo. Putem interneta nam se javio, priznajući da su, iako vozi pjeskovitom australskom obalom, koja privlači milione ljudi iz cijelog svijeta, njegove misli hiljadama kilometara dalje - u Bosni.

Drugi dom

- Sa mnom je ovdje, u Melburnu, zaručnica Selma, i vjerovao sam da će biti puno lakše. U Bosnu sam prvi put došao u oktobru 2011. s Bosancem Mateom, koji mi je pričao o svojoj državi. Bosna me je odmah opčinila pa sam ostao u Zenici dvije sedmice, a propale su mi karte za Veneciju i Amsterdam, koje sam trebao obići. Mateo me je upoznao sa svojom kolegicom s arhitekture. To je bila Selma i ona je i danas sa mnom - kaže nam Rasti.



Početkom februara prošle godine ostavio je prijatelje, fakultet i došao ponovo u Zenicu. Punu godinu vodi blog na engleskom, putem kojeg Australce „podučava“ o Bosni.

- Oni znaju samo o ratu na Balkanu. Ja nisam ništa znao o ramazanu, o islamu. Prije sam to smatrao „nepotrebnim izgladnjivanjem“, a onda sam bio podstanar u kući vjernika muslimana i osjetio sam šta znači zapostiti, šta znači miris iftara - dodaje Rasti.

Kaže da je Bosna za njega već postala „drugi dom“, a čak mu se sada, u Australiji, čini da je možda i „dom ispred doma“.



- Vrijeme će pokazati kako ću se vratiti Bosni, da li kao novinar, da li samo u obilazak zaručnicine rodbine i prijatelja koje sam stekao za godinu. Prije dvije godine sam se trudio naći Bosnu na karti, sada se ne trudim da je maknem iz sredine srca. Možda zvuči patetično, ali nedostaju mi moji Robijaši, nedostaje mi ezan koji dopire kroz prozor, buka raje. Niste svjesni koliki ste imali utjecaj na jednog australskog dječaka. Moj cijeli život do i poslije Bosne na jednu stranu, ali gostoprimstvo i druženje Bosanaca na drugu - navodi ovaj mladi Australac.

Bilino polje

Prijatelji iz Zenice su mu poslali stonu zastavicu BiH, da ne zaboravi, a Rasti kaže: „Kako ću zaboraviti, Bosna mi nedostaje puno.“

- Vaši čitaoci će reći da sam blesav, ali za mene je Bosna način života. To je ezan, to je miris ćevapa, to je lokalna mesnica, to su kafe, jutarnje, podnevne, prije i poslije ručka, večernje, noćne, kafe, bosanske. To su i sveprisutni psi lutalice, ali i stajanje pred pekarom da se uzme vruć kruh. To je atmosfera na Bilinom od koje strahuju sve reprezentacije svijeta - priča nam u svojoj neobičnoj ispovijesti Rasti.

Nabraja i da njegovi sugrađani ne znaju „kako je kuhati kahvu u džezvi jednom slušajući Dinu Merlina, drugi put 'Dubiozu kolektiv'“. Ne znaju kakav je osjećaj šetati bosanskom čaršijom, bila to Zenica, Travnik, Sarajevo…

Tekst o bh. reprezentaciji

Rasti je, uz završetak studija žurnalistike, počeo raditi za australski sportski portal „The Roar“. I prvi članak mu je bio - o BiH.

- Napisao sam osvrt na pobjedu „Zmajeva“ nad Grčkom te analizirao stanje u grupi i šanse naše (!) reprezentacije da se plasira u Brazil. Članak je strašno dobro primljen, čak i među Australcima, koji nisu previše zagrijani za nogomet - kaže Rasti.

I batine primio

Rasti je i batine primio zbog ljubavi prema Čeliku, „Robijašima“, kamenovan u autobusu, negdje u Mostaru. „Zaglavio“ je i u bolnici.

- Svi koji me znaju, znaju i koliko volim Melburn. Ipak, svjestan sam da mi život nikad neće biti isti, ni kompletan bez Bosne. Ne postoji tako malo mjesto s tako posebnim stvarima, to vam kaže čovjek koji vas poziva da čuvate ono što jeste - poručuje Rasti.


Izvor:avaz


PS našla sam blog http://rustywoodger.blogspot.com/

U Visokom prave 60.000 uniformi za poljsku vojsku



Premijer Fikret Plevljak je posjetio Konfekciju “KTK” Visoko u kojoj je, prije dvije sedmice, a nakon 18 mjeseci pauziranja, počela proizvodnja. U društvu direktora Senada Bilalovića i Dalibora Tomičića, obišao je proizvodnu halu, u kojoj se odvija šivanje vojnih hlača za poljsku vojsku, i razgovarao sa uposlenicima “KTK”, saopćeno je iz press službe Vlade ZDK.

Poslovni angažman za Poljsku, kapaciteta 60.000 uniformi, Konfekcija “KTK” je dobila kao jedan od pet kooperanata tešanjske firme “Koteks”, koja je prošla na međunarodnom tenderu. Za sada je angažirano 60 radnika sa dnevnom normom 150 uniformi.

“Uspjeli smo prilagoditi mašine za tekstil, jer smo dosada raditi samo kožu. Posao šivanja hlača, a kasnije i bluza za poljsku vojsku za nas znači četiri mjeseca sigurnog angažmana. Ako naručilac bude zadovoljan produžit ćemo ugovor, a potom ostvariti predispozicije za posao šivanja i zimskih uniformi”, kazao je Dalibor Tomičić, direktor Konfekcije “KTK”.

U poslijeratnom periodu u Konfekciji “KTK” su realizirani poslovi šivanja motorističke opreme za sportske brendove “Dainese” i “Spidi” i kožnih jakni za policiju istočne Njemačke. Naročito pažnju premijera Plevljaka izazvale su kožne jakne koje su šivane u “KTK” za policiju Zeničko- dobojskog kantona.

Proteklog ponedjeljka u prostorijama PRONI Centra za omladinski razvoj Brčko distrikta BiH potpisan je ugovor o dodjeli granta za pokretanje biznisa sa 12 mladih ljudi sa područja sjeveroistočne BiH.

Na ovaj način mladi su dobili priliku za zaposlenje kroz realizaciju svojih biznis ideja kao što je farma jagodičastog voća, restoran, web dizajn studio, proizvodnja električnog bicikla, industrijskog skenera itd.

Ugovor je potpisao direktor projekta “Mladi Eko Lideri” Jasmin Jašarević, a mladi koji su dobili pomoć su: Asmira Fejzić, Marija Erić, Elvis Cero, Franjo Blažanović, Naser Habibović, Mirnes Velagić, Almir Delić, Jasminko Šarić, Anel Šarić, Raif Pašalić, Mara Stevanović i Selma Avdić. Potpisnici ugovora su dio Akcelerator projekta koji je dio programa “Mladi Eko Lideri” koji finansira američki narod kroz USAID, a implementiraju YouthBuild International, PRONI Centar za omladinski razvoj, Centar za održivi razvoj, Omladinska informativna agencija i Centar za energetsku efikasnost.

(TIP)

Srpske snage su 1992. do temelja srušile Sultan-Selimovu džamiju u Knežini, a Radivoje Zuban uspio je sačuvati džamijski alem koji danas krasi obnovljenu džamiju na Romaniji

Srbin iz Knežine kod Sokoca, Radivoje Zuban, 17 godina je čuvao alem Sultan-Selimove džamije. Ovu džamiju, staru 500 godina, do temelja su 1992. srušile srpske snage. Radivoje je uspio spasiti alem - vjerski simbol koji se postavlja na vrh džamije, u nadi da će ga jednoga dana vratiti na isto mjesto na kojem je stojao prije rušenja ovog vjerskog objekta koji je vijekovima krasio pitomo romanijsko selo Knežinu.

Radivoje nije dočekao ponovnu izgradnju džamije i vraćanje alema na staro mjesto. Preminuo je 2008. godine, a čuvanje alema ostavio je u amanet supruzi Ljljani koja je brinula o džamijskom simbolu sve dok "Selimija" 2011. godine nije obnovljena.

Alem star 500 godina ponovo krasi vrh kupole Sultan-Selimove džamije, dok je na vrhu munare postavljen novi alem.

Radivojeva supruga Ljiljana ispričala je novinaru agencije Anadolija da je njen muž čuvao alem iako je bio svjestan da bi u ratu zbog toga mogao izgubiti glavu. Ljiljana je u Knežinu došla davno, kao mlada učiteljica iz Srbije, i udala se za Radivoja koji je takođe bio prosvjetni radnik. Ljiljana se prisjetila da je pokojni Radivoje stalno govorio kako je džamija "Selimija" pod zaštitom države i da je to pravi historijski spomenik. Ratne 1992. džamiju su minirale i do temelja uništile srpske vojne snage.

„Tada su kraj nje prolazili i dolazili mnogi. Skupljali su sekundarne sirovine, bakar, a mi kao prosvjetni radnici znali smo kolika je vrijednost te džamije. Kada je džamija srušena, Radivoje je prolazeći kraj nje, vraćajući se iz škole, našao alem i donio kući smatrajući da će ga jednoga dana, kada se rat bude završio, jer svi ratovi ne traju dugo, vratiti i da će to poslužiti kao jedan historijski artefakt“, pojasnila je Ljiljana i prisjetila se da je Radivoje tada rekao: „Ljljo, ovo ostavi negdje na sigurno jer ne znamo ko će koliko živjeti i gdje ćemo biti."

„On je umro 2008. godine, a ja sam alem predala godinu kasnije kada je položen kamen temeljac“, objasnila je Ljiljana.

Govoreći o važnosti "Selimije", Ljiljana je istakla da su džamija i crkva prvo što ugleda kada otvori vrata svoga doma.

„Tolike godine ovdje živim sa ovim narodom. Sa njima sam proživjela i prešla sve ovo, tu sam bila i tokom rata u BiH. I dan danas se družim sa ovim narodom, a takođe mi dolaze i moji bivši učenici koji me obilaze ovdje u ovom domu“, kazala je Ljiljana Zuban.

Imam džemata u Knežini Jasmin Bajrić, opisujući Radivojevu i Ljiljaninu brigu o alemu, rekao je novinaru Anadolije da "koliko god vremena bila teška, koliko god da ljudi bili zli, uvijek se nađe i uvijek ima dobrih ljudi".

Jezički genije iz Tuzle: Muhamed Mešić govori 73 jezika



Jezički genije Muhamed Mešić ima 29 godina i govori 73 jezika svijeta, od hebrejskog do yiddisha, od baskijskog do kinyarwanda, a jezike kao što su engleski, njemački, grčki ili turski savladao je još kao dijete. Rođen je u Tuzli 1984., a već sa 26 godina govorio je 56 jezika.

Muhamed je pravnik po zanimanju, a do sada je radio u 24 zemlje na četiri kontinenta, kao vođa projekata Brainswork grupe, projekt menadžer British Councila, lični savjetnik predsjednika Makedonije Gjorga Ivanova i savjetnik gradonačelnika Tuzle Jasmina Imamovića.

Ovaj, po svemu poseban, mladić trenutno živi i radi u glavnom gradu Austrije, Beču, gdje vodi pravne poslove u jednoj građevinskoj kompaniji. Novinaru agencije Anadolija ispričao je da je jezike počeo učiti sasvim slučajno, kada je kao petogodišnji dječak bio na odmoru sa roditeljima u Grčkoj.

"Mašina za veš" na grčkom


"Sjedio sam u hladu i slušao kako gazdarica i njena kćerka razgovaraju o pitanjima svakodnevnog života. Slušao sam njihov razgovor i žena je rekla svojoj kćerki na grčkom, u bukvalnom prevodu, 'ovo je mašina za veš'. Meni je ta riječ mašina za veš ostala kao prva u sjećanju“, prisjetio se Muhamed dodavši da se tada rodila želja za upoznavanje stranih jezika.

Za vrijeme rata u Tuzli je sretao vojnike UNPROFOR-a iz Švedske, Pakistana, Norveške i, iz dječije radoznalosti, "pokupio“ je nekoliko riječi na švedskom, urdu i norveškom. Jezike je najviše učio kroz situacije asimilacije, a jedini kojeg je učio na kursu bio je znakovni jezik.

Rano je počeo čitati i pisati, a kao još malom dječaku bilo mu je prirodnije pisati s desna na lijevo. Roditelji bi u ogledalu čitali ono što on napiše, a i danas bilješke na sastancima vodi na hebrejskom ili arapskom jeziku.

Izvrsno govori 12 jezika, toliko da se može služiti svim stručnim terminima, dok razgovor može voditi na još 61 jeziku svijeta.

"Po nekoj mojoj definiciji, jezik govorim tečno onda kada mogu da ostvarim samostalnu svakodnevnu komunikaciju, poput one koju imate kad sjedite s nekim u autobusu. Jezike koje duže govorim i s kojima se duže družim, poput engleskog, talijanskog, portugalskog, turskog, jesu jezici koje govorim dosta dobro“, rekao je skromno Muhamed, pojasnivši kako ga ljudi tokom njegovih čestih posjeta Grčkoj pitaju da li je on zapravo Grk jer ima akcenat kao da se rodio u Atini.

Jezik je Muhamedu uvijek bio način da bliže upozna ljude iz raznih krajeva svijeta.

"Valjda to ima veze i sa djetinjstvom u ratu. Tada mi je ostala želja da upoznam što više mogu. Mali je ovaj svijet i jako puno je toga što bi se moglo i moralo vidjeti. Tako sam shvatio da ljude treba uvijek pokušati razumjeti bez prijevoda, priče koje ljudi imaju, njihovu historiju i kulturu razumjeti i ispričati bez prijevoda“, kazao je ovaj posebni Bosanac, dodavši kako mu je poznavanje raznih jezika veoma pomoglo u poslu, ali i prilikom putovanja po svijetu.

Prijatelji prate koliko jezika je naučio


Širom svijeta govori se oko 7.000 jezika, pa Muhamed u šali kaže kako ga prijatelji "zezaju" da poznaje "samo" 73 od toliko jezika u "Božijoj bašti". Ipak, jezike ne broji niti ih organizovano uči.

"Volim imati priliku da razgovaram s ljudima na raznim jezicima. Ali imam veliki broj prijatelja koji tu listu prate. Doslovce hodaju sa defterima i kad god me čuju da progovorim na drugom jeziku to upišu. Teško bi bilo reći da sve jezike govorim tečno i podjednako dobro", pojasnio je.

Nivo komunikacije koju može ostvariti na tatarskom, naprimjer, nije jednak onoj koju vodi na maternjem bosanskom ili na engleskom, turskom, njemačkom, talijanskom... Ali, sve jezike govori dovoljno dobro da poznaje osnove gramatike i fonetike, a na ukupno 73 jezika može ostvariti komunikaciju o osnovnim temama.

Kroz svoj posao pokriva veliku regiju koja se prostire od Švajcarske do Turske, pa je često poslom u Češkoj, Italiji, Grčkoj ili Mađarskoj.

Osnovnu i srednju školu završio je u Tuzli, a kako su ga u vrijeme početka studiranja privlačile nauke poput japanologije, semitistike i judaistike, najbliža mjesta za studiranje tih nauka bili su Beograd i Beč. Univerzitet u Beču je veći i stariji, pa se odlučio da upravo tamo studira.

"Kako sam završio građevinsku školu, radim u građevinskoj kompaniji, a kako sam završio pravo, obavljam posao pravnika. S obzirom da veoma volim jezike i volim putovati, upoznavati ljude, druge kulture i zemlje, ovo je idealan angažman za mene", rekao je Mešić.

I šlag na kraju

Turski jezik postao drugi strani jezik u Sarajevu

Od danas u devet osnovnih škola turski jezik učit će se odmah poslije engleskog.

Turski jezik od danas je zvanično uveden kao drugi strani jezik u devet osnovnih škola u Kantonu Sarajevo, nakon što su ministar obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo Damir Marjanović, ambasador Republike Turske u BiH Ahmet Yildiz i vršiteljica dužnosti direktora Turskog kulturnog centra "Yunus Emre" potpisali protokol o uvođenju turskog jezika kao drugog stranog jezika u osnovne škole, javlja Anadolu Agency (AA).

Kanton Sarajevo je tako postao peti kanton u Federaciji BiH u kojem će učenici u osnovnim školama imati priliku kao drugi strani jezik izabrati turski. Učenici osnovnih škola od drugog razreda uče engleski jezik kao obavezan do kraja osnovnog školovanja, a od šestog razreda dobijaju i drugi strani jezik, što su dosad bili njemački, francuski i arapski.

Obraćajući se prisutnima prije potpisivanja protokola, ambasador Yildiz istakao je da je i sam postao diplomata zahvaljujući poznavanju dva strana jezika.

"Ovo je velika čast za sve turske diplomate i učenike iz BiH. Ova prilika je važna za sve nas. Turski jezik je jezik koji se govori više čak i od arapskog, a to sam saznao tek kad sam kao diplomata došao ovdje", rekao je Yildiz te poželio sreću svim učenicima koji će učiti turski jezik.

Za dobre projekte nikada nije kasno, kazao je ministar Marjanović, dodavši da je Kanton Sarajevo navikao da prednjači u mnogim stvarima. On se zahvalio Turskom kulturnom centru "Yunus Emre" i ambasadi Turske na finansiranju i podršci ovog projekta.

"Isto tako, prihvatamo da budemo i peti ili šesti kada se radi o dobrom projektu. Radujem se onome što će se desiti, nadam se, u budućnosti i pozivam da porodicu jezika koja se uči u školama još više proširimo. Kako kažu u BiH, bogat si onoliko koliko jezika govoriš", kazao je Marjanović.

Rabiya Bozkurt je kazala da je turski jezik, koji ima tradiciju dugu 8.000 godina, veoma važan za učenje nauka poput medicine, astronomije i fizike.

"Ne možemo govoriti o medicini ako ne spomenemo ljude poput Ibn Sine i Ibn Ruštua. Možemo reći da je turski jezik danas i jezik kulture. I u bosanskom jeziku ima dosta turcizama, a mi želimo da na ovaj način oživimo i neke običaje koji su zaboravljeni", istakla je Bozkurt.

Nakon Hercegovačko-neretvanskog, Bosansko-podrinjskog i Zeničko-dobojskog, u Srednjobosanskom i Kantonu Sarajevo učenici osnovnih škola imaće priliku da od 2013/2014. školske godine biraju turski jezik kao drugi strani jezik. U devet osnovnih škola u Sarajevskom kantonu 150 učenika počelo je ove godine da uči turski jezik u redovnoj nastavi.

Od sljedeće godine u gimnazije jezičkog usmjerenja biće uveden turski jezik kao treći strani jezik, a od školske 2017/2018. godine i sve srednje škole će imati turski jezik kao drugi strani jezik. Tokom prve dvije godine projekat će finansirati Turski kulturni centar "Yunus Emre" i Ambasada Turske, nakon čega će projekat biti revidiran, te će biti donesena odluka o njegovom nastavku.

(Vijesti.ba/AA)

Je, Beograd i Beč
Uvijek ste vi zapravo više voljeli Srbe...
http://www.ffzg.unizg.hr/japanologija/

Pozitivno u BiH su planine, negativno je čim siđeš s njih.

Vidiš kako si ti fina!
_________________________











_________________________

Svaki pravi političar u narodu budi zdrav razum. Politikanti bude tamnu stranu kolektivne svijesti.

Toliko od tebe Junuze?!
Hehe

Ma gledam ovo što je Saya nabacala, većina tih pozitvnih vijesti nije ni za Našu riječ (tako se zove zenički lokalni list), nit su posebne nit pozitvne. To, ono za hranjenje mlade nacije bosonom. Ne želim u tom sudjelovati.

Postoji niz pozitvnih stvari o kojima ja stalno pišem, pa i u zadnjih godinu i pol , od turističkih sadržaja, do energetike, do zanimljivih i dobrih ljudi... Ali eto, nekome važno što je Sonja prva na nekoj top listi ljepotica, mislim, to je važno za nju, ali za nas baš i ne, nit je to nešto pozitivno nit to nešto znači. Nit mi što znači što neki lik zna 154 jezika, super za njega.

Kad bi se Nijemci ili Francuzi tako falili sa svačim, imali bi par stotina stranica ovdje od njih... Umjereno s pozitivom, inače nema smisla.

Haa jaa fali se danas, fali se sutra, gdje si prispio?!

Vidi golubića, baš ste mi slatki

Evo jedna pjesmica za vas....

Svakako da ima mjesta za pozitivu. Pored našega ćumura i gašenog kreča treba svakako spomenuti i naša kvalitetna drva.

www.facebook.com/pages/Župa-Husino/604619189583318

Eto i jedna prava pozitiva.

Ove slike su užas u prvom kometaru, kao najgori Islamistan. Jedino je lepa priroda i onaj vodopad, jer tu nema islamisih detalja.
Daleko im lepa kuća.
Da se naša braća što pre odvoje od dzihadista, miniraju granicu prema njima i naprave zaobilaznicu oko Goražda.