Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Sada, kada smo postali pobjednici, vrijeme je da se tako i ponašamo: veličanstveno. Da konačno odbacimo onu provincijsku zavist i primitivizam, koja vlastiti neuspjeh liječi priželjkivanjem tuđeg.

Sredinom idućeg mjeseca nogometna reprezentacija Hrvatske igrat će dvije utakmice baraža za odlazak tamo gdje smo se mi konačno, nakon stotinu godina razočarenja, al' fakat k'o veliki, zasluženo plasirali: na Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Hrvati, naravno, još ne znaju protivnika u doigravanju, ali kako igraju i kakav ih duduk vodi, i sreća i podrška će im trebati s kim god da se nadmetali.

E, zamislimo sada Emira Hadžihafizbegovića, Enisa Bešlagića ili bivšeg košarkaškog reprezentativca Samira Avdića, bilo koga, izbor je slobodan, uoči baraža umotanog u zastavu Republike Hrvatske i u društvu pet, šest navijača Hrvatske iz, recimo, Zagreba, Splita, Osijeka, svejedno. Jesmo? Odlično. Sada zamislimo i Halida Bešlića ili Dinu Merlina u isto vrijeme i u dresu Real Madrida ili Bayerna iz Munchena, na kojem piše, ovisno šta ste izabrali, Modric ili Mandzukic. Obavljeno? Fino, idemo dalje: na tom dresu, naprijed, kod grba, a iznad reklame, još stoji: „Našem dragom...“, a ispod su potpisi Srne, Ćorluke, Pletikose, Strinića, Kranjčara i ostalih hrvatskih reprezentativaca. Kompletirana slika? Lijepo.

Idemo sada malo u rikverc, to barem nije teško, pa mi i kada se trudimo gledati naprijed, obično usmjerimo pogled u retrovizor: datum je dvadeseti juni, godina 2008. Na EURU održanom u Austriji i Švicarskoj, u četvrtfinalu su igrali Hrvatska i Turska. „Ooooo, Turkie...Tekbir - Allahu ekber...Gazi, gazi ustaše, ustaše... Ovo je Bosna!!!“, odjekivalo je tog petka, malo prije ponoći, Sarajevom, njegovom najčuvenijom ulicom, Ferhadijom. Slavio se poraz reprezentacije Hrvatske na Evropskom prvenstvu u fudbalu, pobjeda Turske na Evropskom prvenstvu u nogometu, tako nekako.

Zamislimo sada, kada smo već osvježili pamćenje, reakcije u Sarajevu na fotografije na kojima su Hadžihafizbegović, Bešlagić ili Avdić, ko god, umotani u crveno-bijelo-plavu zastavu sa šahovnicom ili na snimke Bešlića i Merlina u dresu nekog od nogometnih reprezentativaca Hrvatske. Niko se, je li tako, ni počešao ne bi? Ma jok...

Do jučer nam je bilo prirodno, razumljivo, ma očekivano, da Severina odjene dres Edina Džeke sa grbom Man. Cityija i potpisima Seje Salihovića, Vede Ibiševića, Zvjezdana Misimovića, Asmira Begovića...da se Dino Rađa slika na Ilidži prije puta za Kaunas, sa jedno petnaest kvadrata bosanskohercegovačkih zastava okolo; da za Bosnu i Hercegovinu, kada već ne igra protiv Hrvatske, navijaju redakcija indexa i Slaven Bilić; svršavali smo na tekst Borisa Dežulovića o Izetu Mikiju Hajroviću...a da je bilo prilike, zamotali bi se u tursku, brazilsku, švedsku, bilo čiju zastavu ili samo imali razumijevanja za one što to rade. I usput tekbiraju, gaze „ustaše“ ili „četnike“, zavisi protiv koga već navijaju, klanjaju pred crkvama...

Beskrajno talentirani za izmišljanje isprika, za svaku smo budalaštinu nalazili dvije, tri, najmanje. Sjetio bi neko kako su navijačke emocije, poput drugih, iracionalne, pa im, je li, i ne treba racionalno suditi; pa kako Austrijanci zbog osjećaja opće inferiornosti uvijek navijaju protiv Njemačke; koju, zbog prošlosti, ne trpe Holanđani i Englezi; dok Irci, škoti i Velšani, ne mogu, iz historijskih razloga, engleski tim vidjeti niti nacrtan. I sve je to tačno, samo što u Austriji, Holandiji, Velsu...niko ne slini na manifestiranje ljubavi iz Njemačke, niti odašiljanje mržnje ima unutarpolitičku težinu i poruku; kod nas adresiranu na one krajeve u kojima se reprezentacije Hrvatske osjećaju bolje nego na Maksimiru, a selekcije Srbije kao na Marakani.

No, ako je bošnjački ili bosanski odnos spram hrvatskih i srpskih nacionalnih timova, zapravo, samo odgovor na odnos određenog broja ovdašnjih Hrvata i Srba prema bilo čemu što nosi bosanskohercegovački prefisk ili sufiks, odakle onda kolektivno oduševljavanje Rađinom, Severininom ili bosnofilijom Baneta Trifunovića, recimo? E, u tom zecu leži grm: gubitnički način mišljenja podrazumijeva, ako ne zahtijevanje, onda svakako prenaglašavanje tuđe, normalno bezuslovne ljubavi - i još većeg razumijevanja za primitivne izljeve naših frustracija. Drugačije rečeno, kada neko, nije važno ko, iz Splita ili Zagreba, navija za Bosnu – ili kada, da ne zaboravimo komšije, na dres reprezentacije Srbije stavi natpis: „Bosno, srećno u Litvaniji! Srbija je uz vas!!!“ - on ne samo da radi ono što smatramo normalnim, već daje i potvrdu našoj ispravnosti. Sa druge strane, kada se po Bosni histerično navija protiv Hrvatske ili Srbije, svejedno je: to je „razumljiva“ reakcija na odnos bh. Hrvata spram Bosne i Hercegovine i Tuđmanovu politiku devedesetih, odnosno na srpsku agresiju, Miloševićeve velikodržavne projekte...!

Sve to skupa najmanje ima veze sa uobičajenim navijačkim strastima. Kvar je dublje u sistemu: u istovremenom uživanju u tuđim emocijama i jednako srčanom navijanju za protivnike naših iskrenih prijatelja.

E ako to nije shizofreno, onda – ništa. Samo što, jebi ga, jeste. Na sreću, kažu da pobjede liječe. A mi smo, od sinoć i konačno, pobjednici.

Radiosarajevo.ba

Jedva čekam Svjetsko prvenstvo u Brazilu na kojem ću navijati za reprezentaciju naše države Bosne i Hercegovine i bodriti je u njenim športskim dosezima

A gdje pečat da ti ga možemo mečat

...

Bosnia's World Cup qualification highlights ethnic split

If there's one thing that can usually be guaranteed to draw a nation together, it's victory on the football pitch.

But not in Bosnia, where only the Muslim community celebrated the national team's historic qualification for the 2014 World Cup in Brazil, showing that even sporting success has failed to bridge ethnic divisions that still run deep two decades on from its 1990s war.

Bosnia booked their first-ever place at world football's top table with a 1-0 win over Lithuania on Tuesday night, sparking jubilation -- but mainly in Sarajevo where the Muslim population is concentrated.

The country's two other ethnic communities -- Serbs and Croats -- meanwhile tend to support the national squads of neighbouring Serbia and Croatia.

"Like everything else in Bosnia, (football) is under the influence of ethnic nationalist politics," political analyst Tanja Topic told AFP.

"There is not a single area in which the three communities are unanimous, starting with the identification of their own state," she added.

"The victory was not celebrated in any town" inhabited mainly by Bosnian Serbs or Croats, added the analyst.

Since the end of the brutal war in Bosnia in 1995, the country has been divided into two entities, the Bosnian Serb republic and the Muslim-Croat Federation, linked only by loose central institutions.

Roughly 40 percent of the population is Muslim, 30 percent Serb and 15 percent Croat, with the rest from other ethnic backgrounds.

Most of the players in the national team are Muslims, with a sprinkling of the other two ethnicities, leading most Serbs and Croats to consider it a "Muslim" team.

The media reaction to the national team's historic qualification highlighted the divide.

Leading Sarajevo daily Avaz screamed on its front page: "This squad has realised the Bosniaks' dream: we are going to Brazil."

"Our heroes have brought joy to every Bosnian," added the paper.

In contrast, Bosnian Serb official television RTRS did not even show the clash with Lithuania, opting instead to screen Serbia's qualifier with Macedonia.

Bosnia's victory was mentioned in passing, without reference to the celebrations taking part in some parts of the country.

In Sarajevo, thousands poured out into the streets, waving Bosnian flags and partying late into the night as they welcomed the players home from Lithuania.

Fans chanting "Bosnia, Bosnia!" blocked traffic in the city, many waving blue and yellow hats in the colours of the national squad.

Tens of thousands also took to the streets in other towns with major Muslim populations, like Tuzla in the northeast, Zenica in central Bosnia, Bihac in the northwest and Mostar in the south.

But the success of the "Zmajevi" (Dragons) left Bosnian Serb Ljubomir Petrovic from the northern town of Prnjavor cold.

Petrovic said he supports Serbia. "It is like that, my heart tells me so. I feel no emotions for Bosnia's squad or the country itself."

Pero Cecura, a Croat from the southern Bosnian town of Livno, said he would only celebrate "if Croatia qualifies after the play-offs."

"Whether they qualify for the World Cup or not, I do not care about Bosnia," said Cecura.

Najbolje ocjenjeni komm na ovu sliku iznad


Ovo ti je da znaš da ne mo'š lagati.

Zbilja je nekad osvježavajuće pročitati objektivnu analizu. Bez ovih cirkusarija.

Lijepo objašnjeno.

Odma da izrazim saučešće bošnjama na rezultatima ždrijeba za baraž,
znam da ste željeli da hrvatska izvuče francusku al kita vam po čelu.
Nego


Komšije mali ste i u pobjedama.

može se u Brazil i za 2 tisuće eura, ako biste išli u grupi od 10-tak ljudi i to za sve tri utakmice.

govorim u kontekstu BIH reprezentacije i njihovih navijača, poštenom Hrvatu nije nikakav problem sprdit 5 tisuća eura za repku.

da se kladimo da ćemo u Brazilu imati bar 5 puta više navijača nego vi?