Darth Vader turns up to register as presidential candidate in Ukraine elections

The mysterious Star Wars Sith Lord character is in running to become the Ukrainian president when voters take to the polls in May this year


Galactic glory: Darth Vader candidate ahead of the election poll

Darth Vader wants to be the next president of the Ukraine.

The Star Wars stalwart, who has not been publicly identified beside his mask and trademark cape, is running as a candidate for the Ukrainian Internet Party.

But if his heavy breathing doesn't put off would-be voters, he boldly pledges to single-handedly take responsibility for the fate of the country.

The Sith Lord could be running against as many as 14 others who have signed up; five of them have so far been registered by the election commission.


Sci-fi star: Darth Vade in his 'day job' in the Empire Strikes Back

Vader said in a statement: "I alone can make an empire out of a republic, to restore former glories, to return lost territories and pride for this country."

Presidential elections are scheduled for May 25 in the troubled country thought to be under threat of a Russian invasion.

But it’s not the first time that the inter galactic legend has been involved in political goings on in Ukraine.

In 2012 Vader reportedly received about 3% of the write-in vote.

Protesti u Harkovu, oko 4000 okupljenih traži autonomiju

Oko 4.000 ljudi okupilo se na današnjem mitingu u ukrajinskom gradu Harkovu, zahtijevajući da osam regiona na jugoistoku države dobije autonomiju, javlja Srna.

Učesnici protesta predali su peticiju ruskom konzulatu, tražeći od Rusije da pomogne u organizovanju referenduma o federalizaciji Ukrajine i autonomnog statusa jugoistočnih regiona.

Nakon toga demonstranti su otišli do konzulata Poljske, tražeći da Zapad zaustavi miješanje u unutrašnja pitanja Ukrajine.

Demonstranti su zatražili i da iz kućnog pritvora bude oslobođen aktivista Ignat Kromskoj koji je u pritvoru zbog optužbi da je organizovao masovne nerede, prenosi Itar tass.

Zar se moze ocekivati drugacija izjava od prebjega Amerikancima koji jos od 2005 prima platu od USA da prica protiv Putina.
Mozda je u pravu ali je totalno nepouzdan izvor.

Sta bi to Shorty I Finsku?
Vidis ti mangupa

DR. MIRJANA KASAPOVIĆ: Da se u BiH ostvario ukrajinski recept, Bosne više ne bi bilo

Da su se nedavni nasilni prosvjedi u bošnjačkim gradovima doista omasovili i produljili još koji tjedan, danas možda ne bi bilo Bosne i Hercegovine. Socijalnu i političku pobunu Bošnjaka vlasti Republike Srpske interpretirale bi kao napad na “dejtonsku Bosnu”, to jest na taj entitet i vitalne interese Srba, organizirale bi referendum o odcjepljenju na kojemu bi dobile potporu uvjerljive većine građana i proglasile neovisnu državu. Srbija se ne bi morala izravno umiješati te proglašenjem ujedinjenja s Republikom Srpskom ugroziti svoju “europsku budućnost”. Mogao bi se ponoviti ciparski scenarij, na koji političari i intelektualci u tom entitetu već neko vrijeme ozbiljno računaju, te bi Republika Srpska postala kopija Turske Republike Sjeverni Cipar: međunarodno nepriznate države koja de facto funkcionira kao državni entitet pod pokroviteljstvom Turske. Tko bi u tom slučaju branio Bosnu i Hercegovinu?

Tamošnja vojska i policija raspale bi se za 24 sata. Zapadne bi vlade prijetile odcijepljenoj tvorevini i Srbiji, uvele bi vize za njezine dužnosnike i zamrznule im račune u svojim bankama, nametnule nekakve sankcije, ali bi li NATO bombardirao Banju Luku? Bivši visoki povjerenici međunarodne zajednice na brzinu bi dopisali svoje memoare u kojima bi ispali mnogo pametniji no što su bili dok su vladali tom zemljom. Slavoj Žižek napisao bi nekoliko tekstova za “New York Times” ili “Guardian” u kojima bi činjenice žrtvovao svojoj ideološkoj perspektivi, Rade Šerbedžija prošetao bi se među prosvjednicima u Sarajevu, Jasmila Žbanić natjecala bi se za sredstva nekoga europskog fonda za film o tragediji Bosne koji bi vjerojatno bio nagrađen na politički ultrakorektnome filmskom festivalu u Berlinu, a Oliver Frljić režirao bi kazališnu predstavu kojom bi – kako i priliči njegovu konceptu kazališta kao sredstva slanja plitkih političkih poruka – optužio ustaše za raspad Bosne. Hrvatska bi se zbilja našla na neoznačenome političkom prostoru, u pravoj političkoj drami, iz koje ne bi znala izaći. A Bosne više ne bi bilo. Kao i mnogo puta u povijesti, Ukrajina i Bosna pokazale bi da je put u pakao zaista popločan dobrim namjerama.



Dosadašnji tijek političke i državne krize u Ukrajini mogao se predvidjeti s gotovo matematičkom točnošću od prvog dana masovnih i nasilnih prosvjeda u Kijevu. Desetak godina nakon narančaste revolucije i prokockanih prigoda njezinih prvakaViktora Juščenka i Julije Timošenko da zemlju ozbiljnije ekonomski i politički reformiraju te institucionalno zatvore put do silne moći vlastodršcima poput Viktora Janukoviča, Ukrajina se našla pred naoko jednakim izazovima. Čak je glavni lik zbog kojega su mase izašle na ulice, Viktor Janukovič, bio isti: prvi put zato što se nelegalno htio dokopati vlasti, a drugi put zato da bi nelegalno bio zbačen s nje. U međuvremenu su se uvelike promijenili odnosi u Rusiji, u ruskome “bliskom inozemstvu” u koje se ubraja i Ukrajina i u međunarodnoj zajednici uopće, i to u korist Rusije.

Ukrajina je etnički duboko podijeljena zemlja. Premoćna ukrajinska većina, koncentrirana u zapadnima i sjevernim dijelovima zemlje koji su stoljećima bili pod vlašću Litavaca, Poljaka i Habsburgovaca, tradicionalno je prozapadno i umnogome proturuski orijentirana. Vrlo brojna ruska manjina, koncentrirana u istočnim i južnim krajevima u kojima se u povijesti smjenjivala vlast Tatara, Turaka i Rusa, uvijek je bila vezana za Rusiju i nikad se nije pomirila s odvajanjem od nje te izgradila privrženost samostalnoj ukrajinskoj državi.Etnička podjela ne bi bila toliko opasna da manjina nije teritorijalizirana, to jest da ne naseljava povezano područje gdje je separatnu i secesionističku vlast mnogo lakše uspostaviti nego kada su njezini pripadnici raštrkani po cijeloj zemlji. Od osamostaljenja do nedavnih događaja etnička i regionalna podjela te potencijalno razoran sukob što ih je ona nosila u sebi donekle su bili zamrznuti, ali nipošto nisu bili prevladani.

Preslikani ruski sustav

Štoviše, postojeći društveni rascjepi dodatno su produbljivani i zaoštravani iz politike, odnosno iz katastrofalno dizajnirana ukrajinskoga političkog sustava, koji je izvorno preslikan iz Rusije. Okosnicu mu čine polupredsjednički sustav vlasti i kombinirani izborni sustav. Ni jedno ni drugo nije primjereno duboko podijeljenim društvima. U jakome polupredsjedničkom sustavu politička se utakmica igra prema načelima nultog zbroja: pobjednik izbora dobiva svu vlast, a gubitnik ostaje bez ičega. Kada bi pobijedili proruski predsjednici, kakvi su bili Leonid Kučma i Viktor Janukovič, Ukrajinci su se osjećali isključenima iz vlasti i obespravljenima; kada bi pobijedio prozapadni predsjednik, poput Viktora Juščenka, jednako su se osjećali ruska manjina i brojna rusofilska ukrajinska zajednica koja u cijeloj ovoj drami nije zanemariv akter – porazan je podatak da se tri četvrtine ukrajinskih vojnika na Krimu priklonilo okupatorskoj Rusiji i izdalo domovinu i narod, što upućuje na slab stupanj nacionalne integriranosti i nacionalne svijesti Ukrajinaca. Predsjednici država stoga nisu djelovali kao ujedinitelji nacije i države, kao simboli njihova jedinstva, nego kao netko tko ih sustavno potkopava i razara.

Premda je nakon narančaste revolucije polupredsjednički sustav donekle normativno oslabljen, stvarni politički učinci nisu bili dojmljivi. Predsjednik je ostao najmoćnija politička institucija u državi, neprestance generirajući konfrontacijsku umjesto akomodacijske politike i političke kulture. Kada se teritorijalno okrnjena ukrajinska država – koja je ostala bez Krima i, čini se, nema izgleda da ga ikad vrati – bude ustavno reformirala, najprije bi trebalo ukinuti polupredsjednički sustav i svesti predsjednika na ceremonijalnu figuru ovisnu o povjerenju parlamenta. Time bi iz ukrajinske politike iščezlo moćno zamjensko lice svih zala: samovolje, korupcije, klijentelizma, nepotizma, pljačke, gramzivosti, ali i gotovo kolonijalne ovisnosti bilo o Rusiji bilo o Zapadu koja je razdirala ukrajinsko društvo i državu.

Drugi veliki problem proizlazio je iz kombiniranoga izbornog sustava. Izrađen kao kopija nekadašnjega ruskoga izbornog modela, počeo se primjenjivati od 1998. tako da se polovica od 450 članova Vrhovne rade birala većinskima, a polovica razmjernim izborima. Većinski segment u tom sustavu počeo je, upravo kao u Rusiji, proizvoditi dvije aberacije koje su nezamislive na izborima relativnom većinom britanskog tipa u etabliranim demokracijama. Prvo, premda je trebao biti protuteža razmjernom segmentu izbora koji u parlament lako “pušta” stranke, on se “proporcionalizirao” i pretvorio u kanal kroz koji je u to tijelo ulazilo više stranaka nego kroz razmjerne izbore. Drugo, postao je institucionalni kanal za ulazak u parlament golemog broja formalno neovisnih, a stvarno vrlo ovisnih zastupnika. Tako je na izborima 1998. u parlament ušlo 111, a 2002. godine 92 neovisna zastupnika, čineći čak četvrtinu odnosno petinu njegova sastava. Nastalo je ono što politolozi nazivaju fluidnima parlamentarnim frakcijama: ideološki neprofilirane, politički prevrtljive i organizacijski nedisciplinirane skupine zastupnika koje su se priklanjale onome tko je nudio više. A najviše je mogao ponuditi predsjednik države: bilo izravno bilo preko svojih bogatih i moćnih klijenata iz Donjeckog bazena i drugih regija s istoka i juga zemlje gdje su mu bila glavna biračka uporišta. Tako “razvaljen” parlament savršeno je odgovarao predsjedniku države kojemu su najmanje trebale jake opozicijske stranke kao protuigrači koji bi donekle uravnotežili odnos između zakonodavne i izvršne vlasti. Stranke koje su se opirale premoći predsjednika države uopće i Janukoviča posebno ustrajno su nastojale zamijeniti kombinirani sustav razmjernim te, posljedično, stvoriti jači parlament. Nakon niza neuspjelih pokušaja u kojima su upravo neovisni zastupnici bili najtvrđa brana promjeni, nakratko su uspjeli institucionalizirati razmjerne izbore. Samo što su se počeli nazirati prvi znakovi jačanja političkih stranaka, propredsjedničke snage u parlamentu opet su ga ukinule i vratile kombinirani sustav.

Posljednji parlamentarni izbori 2012. oživjeli su kriptoneovisne zastupnike, koji su privremeno bili nestali s političke pozornice, te su u parlament ušla 43 neovisna zastupnika. Čim su glasovi prebrojeni, 38 od ta 43 zastupnika izjavilo je da će se u parlamentu priključiti Janukovičevoj Stranci regija – lošijoj kopiji Putinove Ujedinjene Rusije kao tipične “stranke vlasti”, to jest stranke koju je stvorila sama vlast za svoje svrhe. Logično, jer i nisu bili ništa drugo do njegovi prikriveni izborni trkači. Kada jedan akter, predsjednik države, tako kontrolira i blokira sve političke institucije, politika se kad-tad preseli na ulicu te “narod uzima stvar u svoje ruke”. Parlamentarna većina – ako je uopće posrijedi bila većina – priključila se masovnoj pobuni i iskoristila je za puč parlamenta protiv predsjednika države koji je, kao u kakvu latinskoameričkom scenariju, pobjegao u susjednu “prijateljsku” zemlju. Tu bi vjerojatno bio kraj političkoj drami da se pobuna nije manifestirala i da nije shvaćena samo kao ukrajinska, ali ne i ruska politička revolucija, to jest i revolucija ruske pa i rusofilske zajednice u zemlji. Još gore, ona nije doživljena samo kao neruska nego i kao proturuska pobuna, koja nije bila usmjerena samo protiv proruskog predsjednika države i njegove proruske politike nego i protiv ruske manjine u Ukrajini i Rusije općenito. Ukratko, bila je to revolucija samo jedne etničke zajednice, ukrajinske većine, u etnički duboko podijeljenu društvu. A kada se to dogodi, ne može se izroditi ništa dobro.

Je li ta većina imala opravdane političke i socijalne razloge za pobunu? Zasigurno jest: Ukrajina je ekonomski vrlo siromašna i duboko socijalno nepravedna poludemokratska država. No u duboko podijeljenim društvima etnički čiste političke i socijalne pobune po pravilu imaju katastrofalne posljedice. Koliko god i same bile u teškome socijalnom stanju, manjinske zajednice redovito ih doživljavaju kao akcije kojima etnička većina želi ostvariti neke svoje interese i vrijednosti na njihov račun. Nije pritom presudno je li doista tako ili je to samo privid.

Sve je bilo predvidivo

Bitno je da takav doživljaj zbivanja oblikuje mišljenja i ponašanje manjine koja se konfrontira s većinom pa se “čista” politička i socijalna pobuna učas pretvori u etnički sukob. U Ukrajini je nacionalna revolucija izazvala otpor ruske manjine koji je rezultirao odcjepljenjem dijela zemlje i njegovim pripajanjem Rusiji. Bi li secesija bila moguća da iza ruske manjine nije stajala moćna Rusija? Zacijelo ne bi, jer bi ukrajinska vojska ugušila krimsku pobunu, ako bi uopće izbila, u začetku. No znalo se da iza ruske manjine stoji Rusija pa je izlišno spekulirati o tome “što bi bilo kad bi bilo”. Sve je bilo predvidivo do tančine i nije se otvorio nikakav neoznačen i neočekivan politički prostor, kako sugerira hrvatska ministrica vanjskih poslova, nastojeći opravdati svoju zatečenost zbivanjima, kao i zatečenost vlada zapadnih država koje umiju podgrijavati krize u pojedinim zemljama, ali ih ne znaju rješavati. Nismo li, uostalom, gotovo istovrstan scenarij vidjeli prije nekoliko godina u Gruziji? Abhazija i Južna Osetija nisu se, doduše, pripojile Rusiji, ali kao da jesu.

http://poskok.info/wp/?p=85947

Mirjana Kasapović brutalno razvaljuje s ovim tekstom, definitivno najbolji redci napisani na hrvatskom jeziku o stanju u Ukrajini:

Ama vidi se iz aviona da je izjava kretenska, cilj je predstaviti Putina kao loose cannon, za kog se ne zna kakvo sve zlo može da počini, nešto kao Sadam i fazoni.

Koja paralela..

Da li bi Kasapovićka 91. opisala tako što bi rekla da su tri četvrtine hrvatskih pripadnika JNA izdali domovinu i narod, što upućuje na slab stupanj bla bla bla Jugoslovena?

Najekstremniji revolucionari Ukrajine: Počne li rat, u borbu ćemo uz Thompsona
Na barikadama u Kijevu Molotovljevim koktelima odbijali su specijalce, a sad pišu prijedlog zakona o lustraciji

Paralela ti je pogrešna. Jer bi paralela s Ukrajinom bila da je tri četvrtine Hrvata u recimo Dalmaciji izdalo Hrvatsku i prešlo zajedno sa Srbima u srpsku vojsku i da hoće rađe biti dio Srbije nego Hrvatske.

I to pokazuje koliko je to zapravo podijeljena država. Jer u Hrvatskoj možda pola elite je bilo jugoslavensko i većinom su samo takvi mogli uspjeti, a ipak su se Hrvati plebiscitarno izjasnili na neovisnost. Da je trećina + Hrvata bila projugić teško da bi uspjeli.

Paralela ti je pogrešna. Jer bi paralela s Ukrajinom bila da je tri četvrtine Hrvata u recimo Dalmaciji izdalo Hrvatsku i prešlo zajedno sa Srbima u srpsku vojsku i da hoće rađe biti dio Srbije nego Hrvatske.

I to pokazuje koliko je to zapravo podijeljena država. Jer u Hrvatskoj možda pola elite je bilo jugoslavensko i većinom su samo takvi mogli uspjeti, a ipak su se Hrvati plebiscitarno izjasnili na neovisnost. Da je trećina + Hrvata bila projugić teško da bi uspjeli.

Jučer u Večernjem bio zanimljiv članak o glavnom odvjetniku Pravog sektora, koji je inače srpskog porijekla, rodom iz Nove Srbije. No, razočarao se u Srbe te postao veliki Thompsonov fan. Ioak nisu svi katolici Aga

Irish MP slams West for supporting ‘right-wing, semi-fascist’ forces in Ukraine



Activists of the Right Sector movement and their supporters gather outside the parliament building to demand the immediate resignation of Internal Affairs Minister Arsen Avakov, in Kiev March 27, 2014. (Reuters/Vasily Fedosenko)

Irish MP Joe Higgins has rounded on Western nations for supporting “xenophobic, semi-fascist” elements within the Kiev’s new government. He accused the EU of using hardline groups such as the Right Sector to push a neoliberal agenda in Ukraine.

In a question to the Irish Prime Minister, or Taoiseach, Enda Kenny, Dublin West MP Joe Higgins accused his government of hypocrisy and challenged him to explain his support of the West’s policy on Ukraine. While he maintained Russia should be condemned for its interference in Ukraine, Higgins argued this could not justify “installing a worse neoliberal economic regime” in Kiev.

“Of course, the ordinary Ukrainian people detested the rotten Yanukovich dictatorship, but is that a justification for the EU to collaborate to the hilt with right-wing, semi-fascist, repulsive political forces?” said Higgins, referring to the ultranationalist Ukrainian groups Right Sector and Svoboda.

He went on to suggest the EU was conspiring to use such groups as “cat’s paws to advance its economic agenda in the Ukraine.”



Members of the Right Sector were very active in the violence on Kiev’s Independence Square that led up to the ouster of President Victor Yanukovich. Right Sector fighters used clubs, petrol bombs, and firearms against Ukrainian police and wore Nazi insignia.

Following Crimea’s March 16 referendum, Dmitry Yarosh, the group’s leader, called on his followers to be ready to attack Russian pipelines on Ukrainian territory.

The West imposed economic sanctions on members of the Russian government, MPs and businessmen following the Crimean vote to join the Russian Federation.

Higgins said supporting such sanctions was hypocritical as the Irish government had failed to condemn Western interference in other countries like Afghanistan and Iraq.

“But do you not recognize the hypocrisy of your government and of the EU in the way that you are pushing for sanctions when you uttered not a word against a far more bloody intervention of the EU’s allies in Iraq?” he asked the Taoiseach.

“What sanctions did an Irish government ever support against the US, Blair or Bush and the bloody, criminal invasion of Iraq that has left hundreds of thousands of people dead?”

Prime Minister Kenny responded by denying claims the EU was “meddling” in Ukrainian affairs and claiming that the Ukrainian people were pushing to be closer to Europe.

Paralela nije pogrešna jer je očigledno da dio ljudi koje mi naivno smatramo Ukrajincima prema toj državi i toj naciji ima odnos kao Hrvati prema Jugoslaviji i Jugoslovenima. Nema Mirjana pravo imputirati im izdaju nečega što oni očigledno ne smatraju svojim. Hrvati su relativno kompaktan narod sa jasno izraženom sviješću i jasnom lojalnošću. Ukrajinci to očigledno nisu, i puno bolje ih je porediti s Jugoslovenima ili Bosancima nego s Hrvatima.

Ja upravo i govorim o tome da je to podijeljena država i da je to izgleda narod koji nije formiran. A još je luđe krimskim Rusima imputirati neku izdaju - nekom ko je postao dio Ukrajine voljom crvenog diktatora i kome vlasti prevode lična imena u dokumentima... pa u Srbiji su se Mađari bunili ako im se imena pišu fonetski a ne mađarski, a zamisli da si Ištvanu u LK upisivao Stefan...