Zašto hrvatska desnica jugokomuniste i partizane ne smatra Hrvatima iako su oni to bili? Hrvatski desničari svakome tko ne dijeli njihove ekstremne stavove odriče hrvatstvo, a srpska desnica svakome gleda nametnuti srpstvo (svi su štokavci Srbi).

Komunisti su kao i ustaše imali i pozitivnih i negativnih strana. Ključno je da su i jedni i drugi bili Hrvati. To je bio unutarhrvatski (bratoubilački) rat. Najviše mi smeta kad netko komunistima i partizanima odriče hrvatstvo. Oni nisu mogli počiniti zločine prema hrvatskom narodu jer su sami bili Hrvati. Prije rata postojala je Socijalistička Republika Hrvatska. Obuhvaćala je isto ozemlje kao današnja Republika Hrvatska. Glavni grad SRH isto je bio Zagreb. Na grbu SRH isto je bila šahovnica. Himna SRH isto je bila Lijepa naša domovino (Hrvatska je jedina od republika u SFRJ imala svoju ustavom propisanu himnu). Službeni jezik SRH isto je bio hrvatski. Ne srpskohrvatski nego baš hrvatski, u ustavu je stajalo da je službeni hrvatski književni jezik. Nastavni predmet zvao se hrvatski ili srpski jezik samo u Hrvatskoj, a u svim drugim republikama srpskohrvatski. Uostalom je nebitno kako se jezik zvao, bio je hrvatski. Sve je bilo isto, samo je SRH postala RH i voljom 94% svojih državljana postala neovisna država. Doslovno je vođen bratoubilački rat. Ustaše bi uzeli jednog, a partizani drugog brata. Isto je bilo i u Srba. Jedan sin Draže Mihailovića bio je partizan. Branko Bogunović bio je četnički vojvoda, a njegov rođeni brat Uroš Bogunović zapovjednik Šeste krajiške partizanske brigade i narodni heroj Jugoslavije. Odraz je najvećeg neznanja poistovjećivati ateizam i komunizam. Biti ateist ne znači biti komunist, ja sam ateist i hrvatski nacionalist. Vjeroispovijest nema nikakve veze s narodnošću.

Komunisti i partizani većinom su nacionalno sebe smatrali Jugoslovenima. Tako da ne vidim zašto ti smeta odricanje Hrvastva takvim ljudima.
O zločinima NDH pisale su se bajke i kalkuliralo se astronomskim ciframa, dok o zločinima partizana i komunista nije se uopće govorilo.

Aleksandar Ranković, ministar unutarnjih poslova i šef vojne i tajne policije 1.veljače 1951.godine, u beogradskoj skupštini podnio je izvješće. U njemu među ostalim stoji:

„Kroz naše zatvore je prošlo između 1945. i 1951. 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.“
(Aleksandar Ranković, iz izvještaja u beogradskoj skupštini, Politika, Beograd, 1.veljače 1951., str.1)

Ti podatci najbolje pokazuju kakva zlocinacka tvorevina je bila Jugoslavija,gora od NDH-a i Nediceve Srbije,toliko ljudi cetnici i ustase nisu uspjeli zajedno ubit,staljinizam teski ako ne i gori

Komunistička vlast je nakon završetka rata uz njemačku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj i Vojvodini Hrvate izlagala sustavnoj represiji. U prvim mjesecima nakon preuzimanja vlasti (koje su komunisti eufemistički nazvali "oslobođenje") uhitili ili likvidirali velik broj intelektualaca i drugih ne-komunista. Partizanska vojska u Hrvatskoj je od rujna 1944. do svibnja 1945. upravljala u Hrvatskoj s 19 koncentracijskih logora, u kojima je Titov režim držao zatočeno desetke tisuća hrvatskih civila i manji dio vojnih ratnih zarobljenika. Među najzloglasnije logore spadaju Logor Knićanin, Radni logor Valpovo, Sabirni logor Josipovac i Politički logor Goli otok

I sad nekog višerangiranog Jugoslovena UDB-aša hrvatskih ne nazvati Hrvatom tebi je Ateist sporno?

Ma koliko ta NDH po nekima bila zlo, ljudi su višestruko okajali svoje grijehe.. Što progonom, što masovnim egzikucijama, što visegodišnjim zatvorskim kaznama.
Za ove logore se nije ni znalo a mrtvi su pominjani šapatom.
Porodice proglašavane nepodobnim i sl.

A četnici amnestirani ako su imali dan borbe u NOB-u.


Iako se na popisu komunističko-partizanskih protivnika nalazio i četnički pokret, prema četnicima nikada nije vladalo neprijateljsko raspoloženje kakvo je vladalo prema ustašama. Poznato je da su postojali brojni pokušaji ugovaranja suradnje između partizana i četnika. O tome piše i službena povijest KPJ/SKJ: «Računajući s onim dijelom naroda koji je još imao iluzija o monarhiji i bio pod utjecajem tradicija četništva, a koji je u osnovi bio patriotski orijentisan, ona (KPJ, nap. D.D.) je tu borbu vodila sa najvećom mogućom gipkošću i širinom. Isticala je da nema nikakve prepreke saradnji četničkih i partizanskih odreda u borbi protiv okupatora, koja je bila prvenstveni zadatak svih patriotskih snaga».

Osim što napominje da su partizani dali 500 pušaka četnicima Draže Mihailovića, Josip Broz Tito posve otvoreno priznaje i to da je nudio suradnju Mihailoviću: «Sa Dražom Mihajlovićem (sic!) nisam mogao da postignem sporazum o zajedničkoj borbi protiv okupatora. Čak sam mu nudio i vrhovnu komandu. No, on nikako nije htio da pristane, znao je da mu ne bismo dozvolili da radi šta hoće». Milovan Đilas potvrđuje Titove riječi navodeći da je Tito dva puta (na njihova dva sastanka u Struganiku i Brajićima) nudio Mihailoviću «funkciju komandanta nad udruženim snagama – svakako za Srbiju i, možda, Bosnu».

Dopodne četnik – popodne partizan

Prelasci pak četnika u partizane bili su uobičajena pojava. Sâm Tito, primjerice, navodi kako je u partizane početkom 1942. kod Foče prešlo 10.000 četnika. Suvišno je pritom napominjati da su prelaskom u partizane četnici samo nastavili izvršavati program koga bolje od svih knjiga, studija i članaka opisuje jedna pjesma koja se u vrijeme rata mogla čuti iz njihovih usta: «Oj, Hrvati, al’ ćemo vas klati / kad se Pero iz Londona vrati»…

Komentirajući odnose između partizana i četnika, Simo Dubajić navodi da «osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno». Shvatljivo je stoga da je komandant četničkog korpusa Velebit kapetan Vuksanović u «izveštaju komandantu Dinarske četničke oblasti, vojvodi Momčilu Đujiću» 11. kolovoza 1943. zapisao: «U Medviđi, kod crkve Malo gospojine, sastali smo se sa partizanima Bijanko, Crljenica i ja. Komandant 1. bataljona, Simo Dubajić je pravi Srbin. Izjavio je pred svima da ne može biti većeg Srbina od njega i da se on bori za srpstvo, Kralja i Otadžbinu. Da se nikad neće odreći svog imena i svoje krsne slave, niti će ikada iz svoje kuće izbaciti ikonu i kandilo. Njegov je otac bio Srbin i kao takav stradao kao i cijela njegova porodica, te on ne može biti ništa drugo nego Srbin. Mogao bi se lako dobiti za našu nacionalnu borbu. Mislim da je bio sam sa svojim bataljonom, u kome su sami Srbi, da bi ga pridobio i ovom prilikom».

Kad je NDH bila u pitanju, tada partizanima nije bila posve mrska ni suradnja s talijanskim fašistima. Tito je tako 13. kolovoza 1941. izvijestio Kominternina agenta Josipa Kopiniča da su talijanski mornari u Kotoru povezani s crnogorskim komunistima te im daju oružje. Neke postrojbe pod komunističkim utjecajem pokazivale su sklonost suradnji s Talijanima, a neke od njih isticale su i talijanske zastave. Dubajić, primjerice, navodi da je u tijeku okršaja pod Zečevom na stranu partizana prešao «Đuzepe de Vana Bepo, kapetan, monarhista, sa svojom mitraljeskom četom iz Ervenika».

Dubajić dalje dodaje: «Postavljanje za komandanta odreda dobio sam čim je Bepo de Vana prišao meni, a Šesta i Sedma banda dobrovoljačke antikomunističke milicije prešla na moju stranu». U redove partizana nakon kapitulacije Italije stupilo je ukupno oko 40.000 Talijana. O prelasku Talijana u partizane svjedoči i Winston Churchill: «Partizanske su snage u roku od nekoliko tjedana razoružale šest talijanskih divizija, a dvije su im se divizije pridružile u borbi protiv Nijemaca».

Tito šurovao i s talijanskim fašistima

Švicarski je konzul nakon kapitulacije Italije zapisao sljedeće: »Tito je možda jedini Hrvat, kojemu Talijani nedostaju. Oni su, naime, nemalo pridonijeli opskrbi njegovih partizana ratnim tvorivom». Prema nekim izvorima, sâm je talijanski general i zapovjednik talijanske vojske u NDH Mario Roatta priznao da su Talijani podijelili partizanima 25.000 pušaka.


Mjestimična suradnja Talijana s partizanima, a posve otvorena s četnicima, protiv NDH, posve je razumljiva. Jer, kako je to sažeto formulirao M. Roatta, bilo je «pogrešno da se stvara država koja je u osnovi neprijateljska prema Italiji». Svoje stavove o NDH i partizanima Roatta je u praksi najbolje pokazao kad nije učinio ništa da bi spriječio prodor partizanskih brigada iz sjeverozapadnoga dijela Crne Gore u NDH, što je za hrvatsku vladu 1942. bio jedan od važnijih vojno-strateških ciljeva. Prema pisanju hrvatskoga tiska iz studenog 1943. Roatta se je pred stanovitim britanskim obavještajcem pohvalio «da se njegova vojska otvoreno borila protiv hrvatskih četa službene hrvatske vlade».

Njemački diplomat Edmund Veesenmayer, komentirajući odnose NDH i Italije, u jednom je izvješću zapisao ono što potvrđuje neprijateljski odnos Italije prema NDH: «Italija očito nije zainteresirana za sređenu i nezavisnu Hrvatsku. Svim sredstvima sada pokušava da što je moguće prije stvori stanje koje će NDH trajno onemogućiti život». Kada je, dakle, NDH bila u pitanju, tada su i ljuti neprijatelji bez većih problema mogli pronaći zajednički jezik.

Jedna od svakako poznatijih komunističkih dogmi je i ona da je jugoslavenski antifašizam čist kako u svojoj ideji tako i u svojoj provedbi (formulacija Stjepana Mesića). Ideju jugoslavenskog antifašizma najispravnije je opisao Ivan Šibl konstatacijom da su se jugoslavenski «antifašisti» borili «za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata». Riječ je o ideji koja je u praksi - prema piscima Crne knjige komunizma (sve od reda ljevičarima, marksistima i bivšim komunistima) – rezultirala sa 100 milijuna žrtava, premda je stvaran broj žrtava zasigurno mnogo veći, jer se u knjizi ne obrađuju recimo zločini jugoslavenskih komunista, koji se mogu pohvaliti sa 900 grobišta u Hrvatskoj, te između 500 i 600 grobišta u Sloveniji.

Mržnja – osnovno sredstvo partizanske zločinačke ideje i prakse

Toliki broj grobišta u koje su komunisti poslije ubojstava bacali razoružane hrvatske vojnike i civile, jasno nam svjedoči da je Bleiburg, kao sinonim za čitavu toponimiju smrti nakon Drugoga svjetskog rata, bio jedan pomno osmišljen, pažljivo organiziran i ideološki potkovan zločin. Tijekom cijeloga rata stvaralo se ozračje zločina koji će kulminirati u svibnju 1945. Jasan dokaz toga je taj da su se partizanski borci tijekom cijeloga rata učili patološkoj mržnji prema neprijatelju.

Član KPJ Milija Stanišić o tomu piše:»Jedan od glavnih ciljeva i zadatak u formiranju političke svesti bio je postupak da se kod boraca i starešina razvija mržnja prema neprijatelju... Ali za razvijanje mržnje nisu bila dovoljna samo predavanja. Bilo je nužno da se mržnja razvija i svakodnevnim razgovorima s pojedincem i manjim grupama, govorom starešine pred akciju, analizom prethodnih akcija i pripremom predstojećih».

«Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas« – piše M. Đilas – «dubina mržnje prema neprijatelju... Mrzjeti okupatore, mrzjeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu naroda, mrzjeti ih iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje – to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećanjem osvetnika naroda, to znači ostati vjeran svome narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti... Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem, oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovečanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobjediti dok se ne nauči – mrzjeti ga...».

Slijedom toga, nije nimalo iznenađujuće da se tijekom rata pojavljuje pjesma sljedećeg sadržaja, koju potpisuje Ante Despot: «U meni plamti gnjev strašne osvete, jake ko ljubav / spram zaklanog čeda. / Smrvit ću krvnika, borit se do Pobjede. / U sretniju budućnost moje oko gleda...». Ili pjesma sljedećeg sadržaja, čiji je autor Štefo Pulišelić: « Na juriš / Za psima / Sa svetim natpisom ‘Gott mit uns’ ‘Bog je s nama’- / Na pojasima. / Koljimo i njih / I boga mu krvnika!».

Pjesnici mržnje

Potonja pjesma ilustrativna je jer pokazuje modus operandi partizansko-komunističkih boraca: animaliziraj protivnika kako bi se opravdalo njegovo klanje i fizičko uništenje. Masovni zločni opravdavali su se i etiketiranjem svih onih koji su iz bilo kojih razloga smetali komunističko-partizanskome pokretu, etiketama kao što su: «špijun», «narodni izdajnik», «suradnik okupatora», «ustaški pas» i sl. Pred kraj rata – očito u namjeri da se u završnim operacijama likvidira što veći broj protivnika - u Zagrebu je objavljena knjiga Mihaila Šolohova Nauka mržnje. U njoj se citira «Staljinova prvomajska dnevna zapovijed» u kojoj stoji: «Ne može se pobijediti neprijatelja ne naučivši se mrziti ga svim snagama duše».

Pjesnici mržnje i njihovi nalogodavci zadojeni ateističkim i protureligijskim stavovima osobito su na meti imali Katoličku Crkvu i svećenstvo. Dosljedno tomu, nije nimalo čudno da partizani tijekom rata pjevaju: «Druže Tito gađaju nas topovi, vigaju (navode) ih fratri i popovi». U istom je anticrkvenom i antikršćanskom duhu pisana i pjesma gdje stoji:« Nosim kapu sa tri roga, jer se borim protiv boga, popova i fratara i časnih sestara».

Na savjetovanju političkih sekretara OK KPH za Dalmaciju, Vladimir Bakarić je 6. veljače 1945. Katoličku Crkvu posve otvoreno označio neprijateljem i najavio borbu protiv nje: «Popovi su nam neprijatelji. Katolička crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. Pristupanje popova pojedinaca u Front je posljedica snage masa. U borbi s njima moramo biti oprezni i vanjska hajka protiv njih nije oportuna. Vatikan je moćna snaga. Ali to nikako ne znači, da ćemo dozvoliti pomirljivost prema njima ili da ćemo u Fronti trpiti mir, jer to bi bilo rušenje jedinstva. Budno paziti svaki njihov korak i tražiti intervenciju Fronte. Neka sam narod, neka svaki naš čovjek raskrinkava i udara po njihovim smicalicama, neka ih tjera kad dođu da unašaju nemir i ruše jedinstvo».

Zanimljivo stivo,samo koliko ga je danasnjih mladih partizana procitalo,neznam samo kako se neki jos furaju na Titu i njegovu Jugoslaviju,valjda im roditelji isprali mozak sa onim svojim fazonima radilo se, bilo je bolje...

,,Komunisti su mala grupa ljudi koja nediljom ne ide u crkvu i po noći krste dicu,,
To je bila definicija komunista od jednog puškošklca u Hercegovini

Komunisti su bili dobri ljudi koji su pomogli narodnostima u BiH.
A ko su bili Mladi Muslimani?
Mladi Muslimani su bili :djed njegov priatelj hodža i još nekoliko komšija.

Mrzeti okupatora je sasvim legitimno.

Da je ali onda je trebao biti identičan odnos i prema četnicima. Nisu ni oni bili narodnooslobodilačka vojska nego saradnici okupatora.

Četnici su se igrali rata, partizani su bili ti koji su nacistima pokazali zube i vratili šamar za šamar. Bilo bi idealno da je narodnooslobodilački pokret bio ideloški neutralan, ali u to vreme i tim okolnostima drugačije nije moglo, pod okriljem ideologije komunizma mnogo je slobodoljubivog jednostavnog i apolitičnog sveta pristupilo njihovim redovima. Jer besmisleno je napadati u malim grupicama kada imaš posla sa tako ozbiljno pripremljenom vojskom kao što je bila nemačka. I šta ti onda drugo ostaje nego da odeš u partizane? I ja bih uradio isto.

Komunisti su isto bili Hrvati. Moja slika s Wikimedijinog Zajedničkog poslužitelja, partizanski spomenik na Hvaru.

Bili su Hrvati, ali nedovoljno veliki da se zalažu za samostalnu Hrvatsku. Evo, volio bih čuti za komuniste koji su se zalagali za skroz samostalnu Hrvatsku. A oni malo osviešteniji hrvatski komunisti, zna se kako su završili. Ili pod zemlju nakon rata, ili nakon 71. u zatvore, a samo su tražili malo veća uljudbena, novčana i gospodarska prava i to sve unutar Jugoslavije bez odciepljenja.
A inače, prikazi ovog grba sa šahovnicom u javnosti su prava riedkost (tu ne uključujem par službenih spisa gdje se također pojavljivao, kano u sveučilištnim knjižicama i t.d.) kano i izvođenje hrvatske himne, jerbo unatoč tom ustavu, ljudi su jako često završavali u zatvoru radi pretjeranog pjevanja himne.
Ako si zastavu sa petokrakom imao kano crven-bieli-plavi, umjesto plavi-bieli-crven, već si bio Ustaša.
A ubojstvo stotine tisuća Hrvata (ajde da se i bez suđenja ubilo do par stotina nepoćudnih tvrdih Ustaša), tu za mene svaka priča o hrvatstvu komunista završava, jerbo osim par komunista koji su tu i tamo jedva jedvice napominjali o pretjeranim ubojstvima, nitko od hrvatskih komunista nije branio hrvatske žrtve.

Uglavnom, ovo sam sve spominjao kano čovjek koji pokušava glumiti nepristranog promatrača. A bojim se kako se niti u budućnosti ne će pojaviti neki novi komunisti koji će braniti hrvatsku samostalnost, za početak volio bih da to doživim od umjerene ljevice.

Komunisti su ljudi koji su dali opet obalu Hrvatskoj, a tek Istru o kojoj ni SHS, niti Pavelic nisu mogli ni sanjati o istoj.
A to sto su radili ustasama...Nisto razlicito od toga sto su ustase radili sa njima u razdoblju 1941-45.
Partizani su se borili cijelo vrijeme u svojoj drzavi, i kada je Njemacka bila najaca. Nisu pokusali zbrisati iz zemlje kao hrabre ustase. I njihov vodja. I cijeli establishment. Rankovic, Djilas, Popovic, Ribar, Tempo....kao i sam Tito se nisu ni makli iz zemlje. Osim Tita na kraju rata, kada je isao na pregovore sa savjeznicima. To ipak puno govori o karakteru pokreta. Za razliku od drugih pokreta.

Nisam ja nigdje dovodio u pitanje hrabrost komunista i partizana, makar 1941. i 1945. su neuzporedive kad je u pitanju šumski način ratovanja. A što se tiče Istre, dali su je Jugoslaviji, a zbog samih istarskih partizana su ju dali ,,pokrajini'' (ne republici) Hrvatskoj. Zaboravljaš da su Hrvati Hrvatsku dobili 1991. t.j. 1995., a ne 1945.
Za Ustaše se ne može reći da su ubijali hrvatski narod, a za komuniste možeš. Za Ustaše možeš reći da su stvorili hrvatsku dravu, a za komuniste ne možeš (osim SDP-a i Mesića). Za komuniste možeš reći da su srušili hrvatsku državu, a za Ustaše ne možeš.

Pa Hrvati-ustase su ubijali Hrvate-partizane. Sto ti je nejasno?
A to da su komunisti srusili Hrvatsku, ponavljaj sebi u ogledalo. Ti Istarski partizani su se kleli J.B.Titi. Samo njemu. I pod njegovim vodstvom ratovali. Nisu bjezali ko ustase.

Čekaj malo. Ustaše nisu ubijali na tisuće Hrvata bez provjere, već bi ubili zadrtog komunistu i to ne uviek, jerbo dosta značajnih komunista je preživjelo ustaška zarobljavanja. Nisam za sad čuo za pojam množtvena bježanja hrvatskog naroda pred Ustašama.

Istarskim partizanima jest bio uspjeh prelazak iz talijanskog uređenja gdje nisu smjeli pisnuti hrvatski u Jugoslaviju gdje su baren bili u pokrajini Hrvatskoj i mogli rabiti hrvatski jezik. Ali za jednog Ličanina, to je bio korak unazad. Istrijani su tad bili toliko očajni da je kod njih bilo daj što daš od Hrvatske. To ti je isto kano da čovjeku koji ima plaću od 2 000Kn daš plaću od 10 000 kuna, a s druge strane daj Todoriću plaću od 10 000Kn i za njega će to biti kraj svieta.

Pazi, zadrti komunista. A oni su imali zadrtometar za utvrdjivanje? I ako se dokazalo da je zadrti, sto onda? Metak u glavu. Ne zaboravi, prvo su ustase ganjali partizane, i ubijali. Poslije su se smenile uloge..
Ti Istarski partizani su se borili pod Titinom zastavom, kao Luburic pod Antinom. To je to.

A sto ti Istrijani nisu otisli u ustase?

Niti su svi Hrvati otišli u partizane zbog komunističkog uvjerenja niti su svi u ustaše zbog fašističkog.
Većinom su to bili osobni razlozi prodani Istrani i Dalmatinci borili su se da ne završe pod talijanskim jarmom i terorom, njima je i Hrvatska u Jugoslaviji bio logičnija nego Italija.
Kao što Hercegovci nisu išli u ustaše jer su voljeli poglavnika i režim nego iz želje da napokon budu slobodni u svojoj Hrvatskoj a ne pod tuđom čizmom.

Mani se relativizacije. Otisli su u partizane, nosili zvijezdu na kapi, i samim time podrzali komunizam i Tita.Cim su obukli tu odoru, jasno je na cijoj su strani bili. Toliko. Tito svojim diplomatskim umjecem je vratio dijelove dalmacije, te Istru. Nitko prije toga nije sanjao za Istru.
Dakle Tito naspram Pavelica, za Hrvatsku na duzoj stazi je uradio tisucu puta vise.
A te budalastine Drina i slicne gluposti...To neka ostane za one sto sanjaju otvorenih ociju. Na Drini imas dva druga naroda sto zive, nema tamo ni h od Hrvata. Ta dva naroda ocima ne mogu da vide Hrvate.

To ti objasni mojim starim Grobničanima ovo što objašnjavaš meni, ali biš se iznenadio kako oni imalo katolički nastrojeni Istrijani razlikuju komunizam od partizana.
Niti Turci nisu uspjeli u tako kratkom razdoblju pobiti Hrvata koliko Tito, toliko o hvaljenju Tita na duge i kratke staze. A što se tiče Pavelića, možemo mi sumnjati u njegove sposobnosti, ali on je je bio JEDAN JEDINI bez mogućnosti drugog izbora.

Shvati, bez Tita, i njegovog uticaja(a bio je ooogroman) u medjunarodnim krugovima, Istra bi sada bila u Italiji. Gdje ju je Ante ostavio. Ante nije da nije imao izbora, vec je bio nesposoban da vodi drzavu u tako teskom periodu.

Nisi mi odgovorio zasto su isli u partizane ti tvoji Istrijani. Sto su time htjeli postici. Sto nisu isli u ustasama.

Pa službena zastava SRH bila je crven-bijeli-plavi s petokrakom. U hrvatskim krajevima koje je zaposjela Italija narod je išao u partizane ne iz komunističkog uvjerenja nego čisto radi obrane svojih domova. Nije im se pružila mogućnost biti ustaše jer ustaša tamo nije ni bilo. To je bila Kraljevina Italija, a ne NDH. dane-croatia tvrdi da su muslimani iz Novopazarskog sandžaka Hrvati, a da komunisti katoličkih imena i prezimena iz hrvatskih krajeva i često u rodbinskim vezama s ustašama nisu Hrvati.

Istrijani nisu ni znali za Ustaše, jerbo ih nikad nisu niti vidjeli. Partizani su bili jedini izbor u borbi protiv Talijana i kasnije Niemaca. Nije tada običan Istrijan niti znao što znači komunizam, niti se za vrieme rata (osim pri kraju) dalo naslutiti da će katolička vjera i preveliko hrvatstvo biti nepoželjni. Treba znati da su Istrijani (Hrvati) bili izuzetno neobrazovani i zaostali ljudi u to vrieme. Tako da tu govorimo o velikom broju nepismenih i neobavještenih ljudi. A također, dobro je i spomenuti kako je množtvo Istrijana (ne samo Talijana) zbrisalo iz zemlje vrlo brzo nakon 1945.
Ja inače ne ću opovrgavati kako je Tito neizravno (sreća u nesreći) jedan od zaslužnih što se Istra pripojila Jugoslaviji i komunističkom poredku a preko toga i tadašnjoj Hrvatskoj (ali tko je mogao znati da će Hrvatska jednog dana postat samostalna i da će Sava poteći uzvodno), ali to su stvari koje ne mogu niti približno sakriti njegovu izravnu odgovornost za pretjerano ubijanje Hrvata (i to većinom običnih ljudi, ter razoružanih običnih hrvatskih vojnika), a zatim ukidanje hrvatske države i korak unazad u njezinoj samostalnosti. A da ne govorimo o izjednačavanju Srba s Hrvatima u SR Hrvatskoj.
To kano da rečeš kako je Hitler dobra osoba jerbo je njemački radnik imao najbolji položaj i imovinsko stanje od bilo koga drugoga u svietu, a da ne govorimo o znanstvenom napredku Njemačke u njegovo doba. Ali slučajno zaboraviš spomenuti progone Židova i drugih neistomišljenika i gle čuda dobiješ dobričinu Hitlera. Tako isto ti od Tite radiš Hrvatinu.

Također, činjenica jest da se Ustaše nisu proslavile u odnosima s Talijanima, ali treba vidjet malo razloge. Jesu li Ustaše slavili kad su Talijani uzeli dio hrvatske obale? je li se Pavelić u pregovorima sdušno borio da barem Split ostane u NDH? Činjenica jest da su ustaše pokušali stvoriti Hrvatsku u nemogućim uvjetima bez svog oružja i to u vrieme kad su svi drugi činbenici (Maček...) digli ruku od toga. Neka netko pametan reče na koji način su Ustaše mogli dobiti Istru? Možda su trebali ratovati osim protiv četnika i partizana iza kojih su stajali saveznici i protiv Niemaca i Talijana? Što bi onda ostalo od Hrvata i Hrvatske? Prvo bi nas satrali Niemci, a onda Srbi... Prazan prostor za podpuno preuzimanje prostora od strane Srba i drugih.
Da nije bilo NDH, ne bi bilo niti SR Hrvatske, jerbo upravo je težnja hrvatskog naroda za državom prisilila komuniste da moraju Hrvatima dati neku lažnu državnost.