Da to mu je prva namijena služi za uništavanje IEDS kako bi tenkovi mogli sigurno ući, ali se odličan pokazao za uništavanje cijelih zgrada i ukopanog protivnika, pa ga SAA za to prvenstveno i koristi.
Za to su ga koristili i Rusi u II. ratu u Čečeniji, s njim su dizali cijela sela zajedno sa teroristima u zrak.

How NATO's Article 5 could work in the case of Turkey

There are growing concerns that the fighting in Kobani could spill over the border into Turkey. If this happens, Ankara has said it could invoke a provision under which NATO allies are required to come to its aid.

The North Atlantic Treaty Organization is a military alliance that is chiefly defensive in nature. Under Article 5 of NATO's Washington Treaty, an attack on one member of the alliance is seen as an attack on all of the others as well.

"The Parties agree that an armed attack against one or more of them in Europe or North America shall be considered an attack against them all," the treaty says. Former NATO Secretary-General Anders Fogh Rasmussen put it this way: "It's all for one and one for all."

One step short of this is Article 4, which provides for consultations at the request of any of NATO's 28 member states:

"The Parties will consult together whenever, in the opinion of any of them, the territorial integrity, political independence or security of any of the Parties is threatened."

Though Article 4 has been invoked several times since NATO was formed in 1949, Article 5 has only been invoked once: by the United States on September 11, 2001.

This could change in light of the recent advance of "Islamic State" (IS) militants in Syria and Iraq, as they could pose a threat to NATO member state Turkey. IS fighters have been advancing closer and closer to Turkey's border in recent days as they seek to take the Syrian border town of Kobani. Should they succeed in taking the town, IS would control a long section of the Syrian side of the border with Turkey. Ankara has repeatedly threatened to invoke Article 5 if IS fighters attack its territory.
Karte IS-Vormarsch an der türkischen Grenze Englisch

The Suleyman Shah dilemma

Due to its concerns about possible attack, Turkey has deployed thousands of soldiers and dozens of tanks in defensive positions along its border with Syria. Its NATO partners are also providing support through the military alliance's "Active Fence" mission. German Bundeswehr soldiers are among those manning Patriot surface-to-air missile defense systems to help secure Turkey's airspace.

Turkey considers the tomb of Suleyman Shah its national territory

Turkey is not only worried about its side of the border. There is also the tomb of Suleyman Shah, located on a peninsula in the Euphrates river about 30 kilometers (18.6 miles) south of Kobani. Turkey regards the enclave as its territory and it is defended by around 35 soldiers. Ankara has also threatened to invoke Article 5 if the enclave is attacked by the IS fighters who control the surrounding area.

Whether the peninsula actually qualifies as Turkish territory is a matter of dispute. The 1921 Treaty of Ankara between Turkey and France declared that the tomb remained Turkish territory despite the fact that it was located about 35 kilometers (20 miles) inside Syria. The treaty gives Turkey the right to maintain a small military presence and raise its flag in the enclave. NATO has yet to state its position on the issue. However Jens Stoltenberg, who recently took over as its secretary general, has pledged that "NATO will be there if there is any spillover, any attacks on Turkey as a consequence of the violence we see in Syria."

The buffer zone dilemma

Another possible scenario for which the legal framework is not clear is if the Turkish military were to cross the border in an effort to create a buffer zone. The parliament recently passed legislation that would allow Turkey's army to carry out operations on Iraqi and Syrian territory to do just that.

It is not clear whether Ankara could invoke Article 5 if its military were deployed on Syrian territory. The former NATO general and Bundeswehr commander Harald Kujat told the mass circulation Bild newspaper that "if Turkish troops were to conduct operations in Syria without Syria's permission and without a UN mandate and then be attacked this would never amount to a casus foederis (Article 5)."

Fighting 'IS' in the absence of Article 5

It is unclear what kind of additional military support Turkey could expect even if Article 5 were successfully invoked. Article 5 does not compel members states to take military action, instead leaving it up to each individual country to take "such action as it deems necessary."

Even in the absence of Turkey's invoking Article 5, individual NATO members are already fighting Islamic State militants, with by far its most powerful member, the United States, launching airstrikes on targets in both Iraq and Syria. Britain and Australia have joined the bombing campaign. Germany, on the other hand, is supporting the Kurdish Peshmerga forces by supplying them with weapons.

Čečenski zapovjednik džihadista Islamske države: Rusija će biti sljedeća

Omar al-Šišani kojem je pravo ime Tarkhan Batirašvili vođa je snaga koje se bore za islamski kalifat u Siriji i Iraku.

Čečenski zapovjednik džihadista Islamske države Omar al-Šišani u telefonskom razgovoru sa svojim ocem poručio je da će Rusija biti sljedeća, javlja Bloomberg.

- Rekao je ''ne brini se tata doći ću doma i pokazati Rusima. Sada me slijede tisuće, a bit će ih još više. Osvetit ćemo se Rusiji'' - ispričao je njegov otac Temur Batirašvili koji živi u Gruziji.

Omar al-Šišani kojem je pravo ime Tarkhan Batirašvili vođa je snaga koje se bore za islamski kalifat u Siriji i Iraku.

Inače, za Islamsku državu, prema procjeni Elene Suponine stručnjakinje za Bliski Istok i savjetnice direktora Moskovskog Instituta za strateške studije, bori se oko 1000 džihadista koji govore ruski. Većina njih su Čečeni.

Nema rata bez Egipta ni mira bez Sirije

11.10.2014. | PIŠE: Edina KAMENICA

Nema rata bez Egipta ni mira bez Sirije
Zašto novinar Zlatko Dizdarević smatra da je sva aktuelna priča oko ISIL-a samo farsa, objasnio je, između ostalog, na prošlosedmičnoj tribini Naučnoistraživačkog instituta "Ibn Sina". Prvi dio izlaganja objavljen je u prošlim Pogledima.

ISIL je važan faktor destabilizacije Bliskog istoka

"ISIL je važan faktor destabilizacije Bliskog istoka, i to na principima teorije Brzezinskog o potrebi 'balkanizacije Bliskog istoka', odnosno usitnjavanja država i dekomponovanja država Bliskog istoka da bi se eliminisale velike stare države, koje, naravno, nisu bile demokratske po njihovim standardima, ali to nisu ni Saudi Arabija i druge monarhije u Zalivu pa su veliki partneri SAD-a. No, to su bile uređene države koje su imale snage da pregovaraju sa SAD-om o cijeni nafte, a u njima (Irak, Sirija, Iran i Egipat, uz Libiju) se počela stvarati ideja o dedolarizaciji svjetskog monetarnog sistema koji počiva na petrodolaru. Egipat je tu bio najmanje sporan jer je, vezan sporazumom iz Camp Davida, Amerikancima bio važan isključivo zbog zaštite Izraela i Sueckog kanala. (Koji polako gubi na značaju, jer se otvaraju novi putevi nafte preko Aljaske itd.) Ali, na Bliskom istoku još važi uzrečica: nema rata bez Egipta i mira bez Sirije. A Egipat nije spreman da ratuje sam protiv Izraela, jer nije siguran da će u novoj interesnoj realnosti dobiti podršku ostalih arapskih režima. Pri ovome, uvijek treba praviti razliku između režima i naroda", istakao je Dizdarević, objašnjavajući dalje zašto je Sirija postala značajna meta SAD-a. Tri su osnovna razloga: Iran, Rusija i energija.

Ne može se bez nas

"Procijenjeno je da Sirija drži mogući ulaz u Iran, da je, kao partner s Iranom, bitna i treba je destabilizovati da bi se oslabio regionalni utjecaj Irana koji je objektivan. Rusija se, ionako ponovo sve jača, i kroz Siriju počela geostrateški ali i vojno vraćati u region. Tamo ima i svoju jedinu vojnu bazu na Mediteranu (luka Tartus) pa tako i vojno uporište. Sirija je sunitskim petromonarhijama, i po svome unutrašnjem režimu, kao sekularna država, ali i kao država čija je vladajuća nomenklatura pretežno alawitska (u širem tumačenju šiitska), bila nekima problem. U Asadovoj vojsci, međutim, suniti su većina, mnogi visoki oficiri i generali su porijeklom suniti, tamošnji vjerski poglavar, veliki muftija Ahmed Hasun je sunit, sin mu je poginuo kod Aleppa, kao vojnik Asadove vojske. Sirija je i jedna od rijetkih zemalja koja je imala za sebe dovoljno vode, hrane i energije, imala je razvijene mnoge socijalne komponente, vrlo kvalitetno besplatno obrazovanje, srednju klasu i nije imala nijedan dolar duga, ni Svjetskoj banci ni MMF-u. Dakle, narušavala je nametnuti svjetski kapitalistički mehanizam - 'Nećeš ti pokazivati da možeš bez nas.' Sirijska ozbiljna armija nije bila 'zapadna' u tom smislu što njeni generali nisu školovani na West Pointu, njihove obavještajne službe su bile manje podložne zapadnim. No, G.W. Bush ih je svrstao u 'osovinu zla', zajedno sa Iranom i Korejom i svojim ekonomskim mjerama i blokadama gurnuo prema partnerstvu s Iranom. Sirija je, dakle, bila meta koju je trebalo srušiti iz dugoročnih geostrateških razloga. Nakon vrlo lošeg iskustva u Iraku s učešćem svojih vojnika, Amerikanci su 'promovisali' drugačiji sistem ratovanja na tuđem terenu: prljavi poslovi se prepuštaju snagama koje se proizvode na terenu, kojima se omogući i politički legitimitet poput Egipta i Muslimanske braće prethodno medijski proglašenih 'umjerenim islamistima' i 'demokratskom opozicijom'. Mnoge su snage koje na terenu rade za njih. Ubacuju se u to razni predstavnici 'obojenih revolucija', NVO, stvara se, pojednostavljeno kazano, kasniji 'Majdan'. Pokušalo se i u Siriji i nije uspjelo, ma koliko u samom početku bilo opravdanih zahtjeva kod onih koji su sa poštenim namjerama, razlozima i idejama ušli u proteste. Revolucija je naprosto ukradena od moćnijih iz pozadine. Počeo je rat, vojska na jednoj strani i 'odjednom', preko noći, odlično naoružana 'demokratska opozicija' na drugoj. Sve radikalnija, sve više iz 'uvoza' i sve ekstremnija, do čistog terorizma. Kasnije je došlo i do podmetanja hemijskog oružja u Guti, po istom scenariju iz Iraka, kada je Colin Powell pokazao bočicu bijelog praha u UN-u: 'Evo, to je taj otrov.' I ogromna većina potrčala da mu povjeruje. Prije nekoliko mjeseci Powell je javno rekao: 'Jako mi je žao, pogriješio sam tada u procjeni.' Njegova 'greška u procjeni' odnijela je milion života u Iraku! Naravno, javno saopštavane cifre su drugačije. Priča je išla dalje. SAD se, nakon ubijanja Saddama, nije bez razloga opredijelio za Nouri-al-Malikija, novog premijera u Iraku, ekstremnog šiita i lidera Al-Dawa stranke. Protiv njega je bio čak i ugledni ajatolah Sistani, najviši vjerski lider šiita u Iraku. Znao je kakvu će politiku Maliki voditi. Tada se govorilo otvoreno u diplomatskim krugovima u Iraku – u to vrijeme sam bio ambasador BiH akreditovan i u Iraku iz Ammana – da je Maliki 'kandidat CIA' mada su imali izborni rezultat dovoljan da se promoviše kao premijer šiit Iyad Allawi, mnogo realniji, sekularan, blizak Tariqu al-Hashemiu, sunitu i potpredsjedniku Iraka, te Masoudu Barzaniju, lideru Kurda u Iraku. Međutim, oni bi bili šansa za novo jačanje Iraka komponovanog od šiita, sunita i Kurda, a Maliki je bio čovjek za razdor. I stvorio je sve što je išlo naruku ulasku ISIL-a u Irak. Jer, svi školovani oficiri i vojnici u Iraku za vrijeme Saddama Husseina po ondašnjoj logici bili su suniti, a sada su bili degradirani, poniženi i eliminisani. Od njih su stvoreni nezadovoljnici, što su i danas, i to je bio jedan od ključnih poteza u pravcu rasturanja Iraka", tvrdi Dizdarević, uvjeren da se tako, svjesno ili nesvjesno, objektivno ili ne, realizuje dugoročni strateški zadatak "koalicije" na liniji Brzezinski, odnosno balkaniziranje Bliskog istoka, da bi se njime lakše vladalo.

S Obamom je sve radikalnije

"Brzezinski je o tome napisao knjigu, a veliki doprinos svemu ovome je dao i tadašnji potpredsjednik Dick Cheney, jedan od ključnih igrača u cijeloj priči, zajedno s Donaldom Rumsveldom, ministrom odbrane u Bushovoj postavi i tokom rata u Iraku 2003. godine. Dakle, istog mjeseca kada je Saddam oglasio da će prodavati naftu za eure, a ne za dolare, Cheney, tada ne toliko važan svjetskoj javnosti, ušao je u organizaciju projekta Za novo američko stoljeće, koja je izdala strateški dokumenat o tome kako reorganizovati američku odbrambenu i vojnu strategiju, ojačati snage i resurse. Bio je to i poziv za novu, agresivniju spoljnu politiku uz dominaciju armije. Ubrzo su ušli u Irak s namjerom da odmah potom idu i na Iran. No, obrukali su se prevarom u Iraku i nisu imali dovoljno međunarodnog, pa ni domaćeg kredibiliteta da ponove isti scenarij s Iranom. Uz to, Iran je bio, u organizacionom smislu, ozbiljnija priča od tada već rasturenog Iraka", ističe Dizdarević, dodajući: "Ali, iz one perspektive u kojoj sam radio i posmatrao tadašnja zbivanja, jasno je bilo da ništa od svega kasnije nije bilo rezultat arapskog proljeća, da ništa tamo nije bilo zbog borbe za ljudska prava, čak je taj argument vezan za ljudska prava potpuni cinizam, na nivou vica. Riječ je o širenju utjecaja, odnosno o destabilizaciji i rušenju organizovanih i jakih država. Pri tome niko ne analizira čuveni USA Patriot Act, koji je u nekim elementima i manje demokratski od mnogo čega što je u Iraku postojalo, a prema kojem imaš pravo da uhapsiš, odvedeš bilo koga u kazamate po svijetu bez optužbe, suđenja i presude, da nad njim vršiš torturu svake vrste itd. Sve je u vrijeme Obame u vezi sa ovim dodatno ozakonjeno i postalo još radikalnije nego što je bilo ranije. Prema onome šta govori danas, dođe li na vlast Hillary Clinton, biće još gore", smatra Zlatko Dizdarević, skrećući potom pažnju na regionalne odnose na Bliskom istoku:

"Postoji ta priča da je Sirija pomjerila balans između sunita i šiita na Bliskom istoku time što se priklonila više Iranu, a ne treba zaboraviti ni Hezbollah u Libanu, u kojem, recimo, vrlo otvoreno govore: 'Pokažite nam jedno mjesto gdje smo mi bili agresori, kada i koga smo mi prvi napali. Sve što smo radili, bilo je odbrana.' U Siriju su ušli, primjerice, da brane šiitska sela, na granici prema Libanu, i istog časa krenule su vijesti po svijetu o njima kao glavnom partneru Asada. Jedno sam tamo gledao svojim očima, drugo čitao. Priča se da su glavni faktor u armiji Sirije, što je netačno, a da jesu organizovani i da su svojim operacijama pomogli Asadovoj vojsci, tačno je. Dakle, element sukoba šiita i sunita u Siriji se pominje vrlo, vrlo često, podjednako i kao pojam 'građanski rat', a mnogo češće nego što to realnost na terenu pokazuje. Bitno je reći: tamo postoji osjećanje pripadnosti Siriji kao državi, zajedničkoj naciji, koje je mnogo jače nego što to mi iz naše perspektive možemo cijeniti. Feeling pripadnosti nacionalnom je jedan od značajnih momenata, zbog čega će Zapad kazati, s tugom u srcu doduše, da je osipanje sirijske armije došlo do svega 3,5 posto, što je u ovakvim situacijama dosta respektabilna činjenica jer tri godine se ratuje, bez mogućnosti obnavljanja kapaciteta, kako se to u normalnim uslovima radi. Taj je faktor jedan od važnijih zašto uspijevaju da se održe".

Za Dizdarevića je Turska jedan od ključnih igrača u pokušajima rušenja Sirije. Animozitet Istanbula tu ne jenjava. "Oni se međusobno istorijski doživljavaju kao konkurencija. Carigrad se oduvijek pokušavao nametnuti Bagdadu, Damasku, Kairu kao dominantan i nikada nije uspio. U Damasku kažu da je Turska taktički igrač, jer su stratešku bitku za Damask i Kairo izgubili Otomani. Iz Turske nisam nikad mogao ući u Siriju, nego sam ulazio preko Bejruta, zato što je put Bejrut - Damask otvoren od početka rata do danas. Uz sirijsku vizu sa aerodroma u Bejrutu za sto dolara u jednom pravcu, nakon dva i po sata vožnje uz mnogo kontrola ste u Damasku. Na granici sa Libanom je najveći free shop u regionu u kojem možete kupiti sve, i alkohol kakav želite. Od početka se zna da je tuda išao glavni kanal za sve koji su bili protiv Asada i koji su hrlili u Siriju da ratuju, tamo su bili kampovi za treninge, Turska nije pristala ući u koaliciju protiv ISIL-a (dan nakon tribine Erdogan je to najavio, op.a.), oni danima ne reaguju vojno na granici u slučajevima razaranja i pripreme genocida nad Kobaneom, podjednako kao i tzv. vazdušna antiisilkoalicija", nabraja Dizdarević, podsjećajući i na to da u Turskoj postoji strah od ujedinjenja Kurda i zahtjeva za njihovom državom. Inače, sadašnji status Kurda se razlikuje od države do države: "Otac Basharov, Hafez al-Assad, jeste učinio mnogo u obespravljivanju Kurda u Siriji, nije im dao državljanstvo, nisu mogli zvanično upotrebljavati svoj jezik, niti imati svoje obrazovne i kulturne institucije. Sa Basharom se sve promijenilo, njima u prilog. On je Kurde prepoznao kao partnere jer su se borili protiv džihadista koji su dolazili sa granice prema Turskoj. To su isticali i u razgovorima koje sam vodio sa njima: ako bismo imali autonomiju, jezik, škole, lokalnu upravu itd, ne bismo ulazili u tu priču o velikom Kurdistanu. Jer, to je otvaranje Pandorine kutije. Turska ni drugi ne bi dali svoje teritorije Kurdima, kojih je samo u Turskoj oko 15 miliona. U cijelom regionu, kažu, dvostruko više. Iranski Kurdi su, opet, komotniji jer su oni indo-perzijskog porijekla, u Iranu imaju dosta svojih korijena i u kulturološkom smislu ne osjećaju se kao u potpuno tuđoj zemlji. Irački Kurdi su sada najbliže državi, ali je veliko pitanje u kojem pravcu će sve ići u odnosima tamošnjih sunita i šiita. Treba imati na umu i to da bi taj Kurdistan bio privlačan svima jer je u pitanju naftom izuzetno bogati teren u Iraku. Turska, istovremeno, pokazuje ponovo mnoge sentimente spram svoje otomanske prošlosti i određenih 'nasljednih prava' za koja misli da joj pripadaju na tim prostorima, što u arapskom svijetu izaziva uglavnom negativne reakcije."

Mi smo jači od Amerike

"Naravno, tu je i Izrael kao jedna od ključnih činjenica u američkoj regionalnoj politici i šire. Njihova politička vrhuška uživa u svakom ratu u arapskom svijetu i uvijek će podržati sve te sukobe, jer opsesivno pogrešno misli da je to glavni faktor njihove bezbjednosti. To i inače ostaje zemlja čudo u vezi sa kojom bezmalo nijedna rezolucija u UN-u, niti bilo koja druga odluka, nije usvojena ili provedena ako slučajno jeste prošla. Ne zaboravimo, pokojni Šaron je rekao davno, 1982, u vrijeme ofanzive na Liban: 'Mi smo u Americi jači od Amerike, samo što to oni neće da priznaju.' Duboko sam uvjeren da je to blizu istine. Saudijska Arabija, Katar, Egipat, Emirati, sve su to velike priče, u kojima se razni interesi prepliću, a koji na regionalnom nivou mogu biti isti, dok se na geostrateškom nivou često razilaze. Primjera je mnogo. Evo, Saudijska Arabija i Katar su u zategnutim odnosima, ali su sada zajedno u koaliciji protiv ISIL-a. Tu su i surevnjivosti oko toga ko je najvažniji u islamu: Saudijska Arabija ekskluzivno polaže pravo na tu činjenicu zbog Mekke i Medine, Egipat kaže, mi imamo Al-Azhar, instituciju staru više od 1.000 godina, u Jeruzalemu kažu, kod nas je Al-Aqsa... Ujedno, mnogi će se iznenaditi: Izrael i Saudijska Arabija imaju izuzetno tijesne, dnevne veze na nivou obavještajnih službi, Katar je prvi snabdijevao Izrael tečnim plinom kada su prekinuti plinovodi na Sinaju iz Egipta itd. itd. Turska i Iran odlično sarađuju energetski. Kairo je, opet, beskrajno osjetljiv prema Muslimanskoj braći, formiranoj u Egiptu 1928. godine, a čije je doktrinarno opredjeljenje da ne priznaju ni državu ni naciju, nego samo ummet. Ta je teorija bliska i nekim ovdašnjim političarima, pa otud izjave kao, bliži mi je musliman u Indoneziji od bilo kojeg ovdje građanina druge nacionalnosti", upozorio je Dizdarević, ocijenivši vrlo znakovitim to da najviši vojni funkcioneri SAD-a ovih dana ponavljaju da je operacija u Siriji i u Iraku nešto što će trajati godinama.

"Ta teza znači da oni nisu uvjereni da će završiti priču koju su počeli. Kazat ću jednu stvar, koja se može nazvati nerealnom, ali siguran sam: krajnji cilj SAD-a su Kina i Daleki istok. Bliski istok je usputna priča, raščišćavanje puta preko Sirije, Irana i Rusije vodi do Kine. Sjećam se 1989. godine i predavanja na Georgetown University kada je Brzezinski rekao: 'Noćna mora američke geostrategije za budućnost je dan kada bi se, eventualno, ujedinili kineski i ruski interesi.' Taj je dan došao. Prekjučer sam čitao izvještaj jednog američkog instituta koji se bavi procjenama za planetu u narednih deset godina. Po njima, 2023. godine Kina će po veličini najvažnijih parametara prestići Ameriku. I to bez dolara kao monete. To je ono čega se oni plaše. To je mora. U tom kontekstu je i priča kako se približiti Kini i pokušati je destabilizovati iznutra. Tu rat ne igra jer u njemu nema pobjednika. Posmatrajte malo model 'Mejdana' iz Ukrajine, koji u ovom trenutku važi. To se sada radi s Rusijom, isključivo radi ulaska NATO-a na granicu Rusije. Sve ostalo je farsa. Od demoniziranja i 'hitleriziranja' Putina na najstrašniji mogući način, do organizovanja fašista i civilnog sektora i opozicije, pa dalje do pokušaja destabilizovanja Sibira i Kavkaza, i inače rovitog. Ali se te stvari već počinju raditi i prema Kini uz tamošnje 'balon pobune' muslimana, zatezanja sa Japanom itd. To je linija od koje se neće odustati. Ne može se realizovati brzo, ali na tom putu prve žrtve su i zemlje Bliskog istoka. U predgrađima tamošnjih velikih gradova milioni mladih nose u sebi ogromnu količinu gnjeva, pogaženog digniteta, besperspektivnosti, iako žive u zemljama bogatim crnim i svakim drugim zlatom, koje Zapad izvlači iz njih, a ne dobijaju za to ništa."

Platili bi i crnog đavla

Zlatko Dizdarević je naveo primjer Libije kada je pet velikih naftnih korporacija trebalo obnoviti koncesijske ugovore sa Gadafijem prije nego što je "sve" počelo u toj zemlji. "Bili su dužni 142 milijarde dolara, a Gadafi im je ponudio da prije potpisa prihvate dogovor o starom dugu: djelimično platiti dio, nešto reprogamirati, djelimično dug pretvoriti u zajedničke investicije, ako treba i dio uložiti u humanitarnu pomoć. Neposredno iza toga na Tripoli su krenuli avioni. U zahtjevima za potpisivanje novih ugovora nudili su smiješnu cijenu barela za najčistiju naftu u cijeloj regiji, uz najmanju cijenu transporta jer tanker do Sicilije dođe začas", kazao je Dizdarević, koji nema dileme da su ISIL proizvele zapadne sile i partneri u regionu. Platili bi i naoružali i crnog đavla samo da je protiv Asada.

"Bili su dio Al-Qaede u početku, rodili su se unutar nje, još brutalniji, obrazovaniji. Njihov lider Abu Bakr al-Baghdadi je doktor teoloških nauka, on nije Al-Qaeda iz afganistanskih pećina, iz generacije Bin Ladena. To su ljudi koji su prezirali ciljeve, 'male ambicije' i način funkcionisanja stare generacije. Imali su uporište u Iraku, u nezadovoljnim sunitima. Dobili su ogromne pare iz Mosula, preko milijardu i nešto dolara u tamošnjoj razvaljenoj banci, ogromne količine sofisticiranog američkog naoružanja koje je bilo dato iračkoj vojsci koja se raspala pred njima začas. Naplaćuju od Evropljana ogromne otkupnine za neke humanitarce i novinare. U ISIL-u je i preko tri hiljada Evropljana i Amerikanaca, od kojih su mnogi profesionalni 'psi rata' i koji nemaju mnogo veze sa religijom, nego idu od rata do rata. Mnogi od njih, prema oružjima kojima barataju, očito nisu završili samo mjesečni kurs u nekom kampu za obuku u Turskoj. Pored svega toga, ovo je sve postalo i pitanje sociopatologije. Danas po cijelome svijetu imamo ljude, pa i kod nas, ovdje, oko Sarajeva, koji u svoj svojoj ostavljenosti, socijalnoj, ljudskoj, bez posla, u besperspektivnosti, u tramvaju ubiju bez ikakvog razloga, i još se ne kaju, i koji su u stanju da kažu, 'jesi li vidio, ima tamo negdje u Siriji ratište, besplatno droga, žene, pare, hajde da se provedemo'. Ima i toga mada to nije okosnica, ali je činjenica da način na koji se zaluđuju pa vrbuju ti ljudi nije onaj na koji se nekada to radilo: postoje mreže na koje naše službe iz raznih razloga nisu spremne odgovoriti, pa i zato što naša politička struktura nije za to spremna. U našim medijima ti koljači su 'borci' ili 'naše budale' itd. Eto, taj Bilal je hodao po BiH, ulazio, izlazio iz BiH, dok nisu italijanske službe otkrile da on i kod njih vrbuje ljude. Tek je sad uhapšen. Te mreže, ti načini vrbovanja i kontakata, sve je to prešlo granice nad kojima se treba zamisliti. Ovdje su sve oči još uprte u Bočinju i u Maoču, a to nisu više centralna mjesta, niti je to stvar samo centralne BiH. Nisu više ni one bivše poznate džamije tu u igri. Ako su uopšte još džamije. Sve je tu, i ulica, i internet i kojekakva specifična druženja. Prostor na kojem je to uvezano je širok: Bosna, Sandžak, Kosovo, Makedonija, Albanija, Crna Gora, a veze su i sve više u dijaspori, Švedskoj, Norveškoj... Nad svim se tim treba dobro zamisliti."