Pocnimo s Vrandukom.

Vranduk srednjovjekovna tvrđava, smještena je na lijevoj strani rijeke Bosne, 20 km od Zenice.

Vranduk je samo jedan od mnogih srednjovjekovnih bosanskih kraljevskih gradova, koji je predstavljao područje sa vrlo bogatim političkim, ekonomskim i kulturnim životom.
Prirodno-zemljopisnim položajem Vranduk je čuvar ulaza u srednju Bosnu, pošto leži u samom vrhu strme i nepristupačne klisure.

Grad se nalazi na vrlo važnom strateškom putu koji je dolinom Bosne iz Visokog vodio ka rijeci Savi, od koje je Vranduk udaljen 143 km. Pored vojno-strateških razloga, ovaj put je, naročito u srednjem vijeku i u kasnijim periodima, bio interesantan za trgovce. Ovdje je oduvijek bila brana za prolaz iz srednjeg u porječje gornjeg toka Bosne.
U periodu od 14. vijeka do 1463. godine, Vranduk je banski, a zatim kraljevski grad koji je pripadao "Kraljevoj zemlji".

Kao kraljevski grad, Vranduk je bio jedan od važnih ciljeva u pohodima ugarske vojske protiv bosanske države. Prvi put se spominje u pismu dubrovačke vlade ugarskom kralju Sigismundu od 11. marta 1410. godine. Iz pisma se doznaje da je hrvatsko-slavonski ban inače Mađar Pavle Bősseny, zapovjednik ugarske vojske, koja je dolinom rijeke Bosne provalila u predjele centralne Bosne u borbi protiv kralja Ostoje, bio u martu 1410. godine u Vranduku kao kastelan sa posadom plaćeničke ugarske vojske. Još početkom iste godine Ugri su osvojili Vranduk i oteli ga od bosanskog kralja Ostoje.

Dubrovački poslanik Restić pisao je svojoj vladi da je kralj Tvrtko II. boravio 07. i 16. augusta 1430. u podgrađu Vranduka.

Sa istog mjesta javio se taj dubrovački poslanik i 1431. godine. Tih godina bosanski protukralj Radivoj držao je Vranduk i u njemu primao poslanike drugih država.
Kralj Tomaš se nalazio u Vranduku odakle 22. augusta 1446. godine izdaje povelju sinovima vojvode Ivana Dragišića. Osim Stepana Kosače na povelji su potpisnici mnogi drugi knezovi i vlastela, što znači da su i oni sa kraljem boravili u Vranduku. Kraljev brat Radivoj, raniji pretendent na prijestolje, javlja se u dokumentu iz 1447. godine kao ”knez od Vranduka”.
Tokom 1449. godine, kralj Tomaš sa knezom Trogira Nikolom zaključuje u Vranduku ugovor o zajedničkom trgovanju i otvaranju radnji u Splitu, Fojnici i Jajcu.
Grad Vranduk je zauzet od strane Osmanlija 1463. godine i od tada ostaje najsjevernije granično utvrđenje pod osmanskom vlašću. Pripojen je vilajetu Kraljeve zemlje, teritorijalnoj jedinici Bosanskog sandžaka.

koje su osmanske utvrde

Izgradili su je "Mađari" ali izgleda da je to bio Matija Korvin uglavnom u selu Ćojluk i dan danas (Selo ispod tvrđave) znaju gdje su "Mađari sad sigurno je bilo i onih iz Hrvatske sa njima, živjeli. Kod ove Gradine ima i Šejh Sinanovo turbe koji je doprinje Islamizaciji stanovništva (misionarstvom) na ovim prostorima Sjeveroistočne Bosne.





O nastanku srednjovjekovnog grada Srebrenika teško da se može bilo što novo saznati iz raspoložive historijske dokumentacije ali su evidentirana brojna usmena predanja koja se dotiču i nastanka gradova na ovim prostorima. Tri su kraljice napravile gradove. Prva je napravila grad u Sokolu, druga u Srebreniku a treća u Gradu. Sve tri su objašnjavale kako je koja načinila grad te je druga rekla da je sačinila grad da se sjaji ko srebro. Onda je rekla da se zove Srebrenik.Prema drugom, današnji Gradačac je podigla mađaska kraljica tako što je kamen iz Srebrenika sve do Gradačca dodavan iz ruke u ruku.
Današnji Srebrenik je u u srednjem vijeku, kako se pretpostavlja u historijskoj literaturi pripadao srednjovjekovnoj župi Usora, koja se mnogo češće spominje u historijskim izvorima..

To se jasno dokumentuje u Povelji bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i rodbine mu iz 1351. godine, izdanoj u korist kneza Vuka Vukoslavića-Hrvatinića, u kojoj se spominju svjedoci dobri Bošnjani i Usorani. Od Usore su bili svjedoci Pribisav Hlapović i Poručen Pribisalić.
Mađarski kralj Ludovik I, poveljom od 26. februara 1352. godine potvrdio je hrvatskoj plemičkoj porodici Babonićima privilegiju danu im od mađarskog kralja Andrije II."..[9]
Srednjovjekovni grad Srebrenik bio je smješten nadomak istočne granice srednjovjekovne župe Usora. Prema svim relevantnim historijskim istraživanjima prvi put se srednjovjekovni grad Srebrenik u historijskim izvorima spominje 15. februara 1333. godine i to u Povelji bosanskog bana Stjepana II Kotromanića kojom ustupa Dubrovačkoj republici Rat, Ston, Prevlaku, ostrva oko Rata i svega što je između Prevlake i Lovišta, uz godišnji dohodak od 500 perpera. Povelja je pisana pod gradom Srebrenikom i sam njen tekst kao i diplomatičko određenje ukazuje da pripada evropskim srednjovjekovnim dokumentima.
Bosanski ban Stjepan II Kotromanić u ovoj povelji, koja se često u običnom govoru naziva Srebrenička povelja, naslovio se kao gospodin Stefan, o milosti Božjoj ban Bosni, Usori, Soli i gospodin Humskoj zemlji.[10]

O ovom vojnom pohodu iz 1363. godine, znali su uvijek dobro obaviješteni Dubrovčani te su zahtijevali da se njihovi trgovci povuku prema Primorju i da ne ulaze u bosanska utvrđenja. O svemu tome evidentirano je nekoliko dokumenata, prvi interesantan je od 20. maja 1363. godine, drugi 4.juna iste godine. Ovim drugim pismom, Dubrovačka vlada zabranjuje svojim trgovcima da lično borave ili drže svoju robu u bosanskim tvrđavama.
Alarmantna prijetnja ratnim sukobom natjerala je Dubrobvačku vladu da u jednom danu, 5.juna 1363. godin
Kao što je već napisano, u ratu protiv srednjovjekvne Bosne 1363. godine lično je s vojskom učestvovao i mađarski kralj Ludvig I Veliki, te je uspio prodrijeti sa sjevera u zapadni dio srednjovjekovne Bosne. Mađarska vojska kretala se dolinom rijeke Vrbas, doprla do župe Pliva i do samog grada Sokola kojeg su počeli opsjedati u prvoj nedjelji jula 1363.godine. Međutim, ovaj pohod kralju Ludvigu I nije pružio zadovoljstvo koje je očekivao, posebno što se istakao u odbrani grada Sokola Vukac Hrvatinić, koji je i odbranio grad. Bosanski ban Tvrtko mu je poklonio čitavu župu Plivu s gradom Sokolom, kao nagradu za to.
U povelji od 11. augusta 1366. godine ban Tvrtko na sljedeći način objašnjava spomenutu darovnicu: "Stvorih milost svoju gospodsku svojemu virnu sluzi u ime vojvodi Vlkcu Hrvatiniću za njegovu virnu službu u ono vrime,kda se podviže na me ugarski kralj u ime Ludovik, i prihodi u Plivu pod Sokol i ondazi mi vojvoda Vlkac virno posluži".[15] Kralj Ludvig I, nezadovoljan ishodom ovog ratovanja povlači se i već 13. jula nalazi se kod Sane a 19. jula 1363. godine je u Virovitici.
U septembru 1363. godine kralj Ludvig I uputio je protiv srednjovjekovne Bosne drugu vojsku, na čelu sa palatinom, kancelarom Nikolom Konthom i ostrogonskim nadbiskupom Nikolom. Ova vojska kretala se dolinom rijeke Bosne[16] i provalila u župu Usoru i "opsjedala tada dobro utvrđeni grad Srebrenik". Međutim, opsjedanje ovoga grada je bilo bez uspjeha, a mađarska vojska pored velikog gubitka u ljudstvu, imala je velike materijalne gubitke. Ferdo Šišić to dosta plastično opisuje:"Tvrdi grad Srebrenik održavao se junački protiv svih napada".Pod njim je palo mnogo mađarskih junaka;" a i gubitak materijala zabilježen je naročito".[17]
Između ostalog, u tadašnjim borbama oko grada Srebrenika nestao je ili je ukraden veliki državni pečat koji je sa sobom nosio ostrogonski nadbiskup Nikola, kao kraljev kancelar.]

Gubitak državnog pečata spomenut je i u pismu koji je mađarski kralj Ludovig I napisao februara 1364. godine kada piše da je palatin mađarskog dvora Nikola Tot "ratovao kao magister vojske protiv bosanskog bana Tvrtka I u Usori gdje je slučajno izgubio i državni pečat i to kod grada Srebrenika(.."et virum magnificum dominum Nicolaum palatinum cum ceteris prelatis et baronibus in Wzuram destinassemus").[19]

Sedamdesetih godina XIV vijeka evidentirana je jedna vijest u Dubrovačkom arhivu 3. maja 1370.godine u kojoj se govori o kupovini robova uz što se spominje ranije notirano mjesto Batun kod Srebrenika, čija tačna ubikacija nije još tačno utvrđena. "Precrtano sa strane: extracta et missa eius uxori per prebilium preconem comunis".Iz istog vremena postoji povelja mađarskog kralja Ludviga I da je u srednjovjekovnoj Bosni bilo nebrojeno mnoštvo heretika i patarena ali ne podiže više vojsku protiv njih što je jasan znak da su i za mađarskog suverena bosanski bogomili bili i ostali javna, heretička vjera.

Sljedeći mađarski vojni pohod historijski izvori bilježe u junu 1404. godine kada se mađarski kralj Sigismund Luksemburški već u maju te godine spremao da krene na srednjovjekovnu Bosnu. O vojnim pripremama kralj je pisao svom vlastelinu Ivanu Morovačkom 6. juna 1404. godine.[21] Vojska predvođena mačvanskim banom Ivanom Morovičkim, koji je, kako su to zabilježili historijski izvori svojom vojskom u kojoj je bilo šest barjaka i snažna vojna sila prodro sve do tvrdog Bobovca,("castrum principalem ipsius regis Ostoye ubi corona, ipsius regni Bozne conservatur") gdje se održala posada vjerna svrgnutom bosanskom kralju Stjepanu Ostoji.
Postignut je mir a o kakvom je miru riječ najbolje se vidi iz pisma mađarskog kralja Sigismunda Luksemburškog od 16. aprila 1404. godine kojim javlja Filipu, burgundskom hercegu sljedeće: "S Ostojom, bosanskim kraljem sklopio sam mir i savez. Taj Ostoja krenut će sa svojom i mađarskom vojskom protiv Ladislava, sina Karla Dračkog i protiv Hrvoja, koji se je drznuo odmetnuti se i od kralja bosanskoga i od Sigismunda".[22]

Mačvanski ban je obezbijedio ovaj grad za dalju odbranu da se tamo čuvala bosanska kruna.To je, vjerovatno onaj vojni pohod iz 1404. godine kojeg spominje dubrovački kroničar Resti ( Rastić) i koji spominje da se u Bobovcu nalazila familija bosanskog kralja Stjepana Ostoje.
U toku sljedeće 1405. godine započinju pripreme za novi rat protiv srednjovjkovne Bosne. Već od ljeta iste godine u diplomatskim i političkim relacijama stalno se govori o pripremama rata protiv Bosne i Dalamcije.
Druga mađarska vojska predvođena Nikolom i Dionizom Goražda i Vladislavom Szilagy (Siladži) kretala se dolinom rijeke Spreče u pravcu grada Srebrenika, kojeg su nešto prije Bošnjani preoteli Mađarima i iz njega provaljivali u susjednu Slavoniju. Mađarska vojska je prema škrtim bilješkama prošla kroz župu Usoru, "rušeći tamošnje gradove i pustošeći je nemilosrdno". Mađari su zauzeli srednjovjekovni Srebrenik i u njega su smjestili svoju posadu kojoj je utvrđeni grad povjeren za čuvanje i upravu.
O zauzimanju srednjovjekovnog grada Srebrenika, posredno saznajemo i iz povelje kralja Sigismunda Luksemburškog od 28. novembra 1405. godine kojom je dodijelio plemićku titulu mačvanskom banu Ivanu Morovičkom
Novi brak, koliko je donio kralju neprilika u familijarnom životu, toliko mu je koristio u političkom. Srenjovjekovna familija Celjski bila je u tijesnim vezama sa mnogim uglednim kraljevskim kućama, koje su se sad još čvršće zbile oko kralja Sigismunda Luksemburškog "kako oko svog srodnika".[25]

Srednjovjekovni grad Srebrenik je pune četiri godine bio mjesto najžešćih sukoba bosanske i mađarske vojske. Bosanci, predvođeni kraljem Stjepanom Ostojom u nekoliko su mahova nastojali da povrate grad Srebrenik, ali svi su njihovi pokušaji ostali bez uspjeha. Za vrlo uspješnu odbranu mađarski kralj Sigismund Luksemburški im je poveljom od 24. februara 1409. godine dodijelio plemstvo.
Da oslabi vlast bosanskog kralja Stjepana Ostoje, mađarski kralj Sigismund Luksemburški darovao je 1408. godine osvojeni grad Srebrenik s velikim dijelom župe Usora srpskom despotu Stefanu Lazareviću "ali je ugarska vojska ostala i dulje vremena u Srebreniku".
U to vrijeme jedna od najmoćnijih ličnosti u srednjovjekovnoj Bosni bio je vojvoda Hrvoje Vukčić-Hrvatinić,koji je uživao puno povjerenje mađarskog kralja Sigismunda Luksemburškog. Historičar Ferdo Šišić tvrdi da je vojvoda Hrvoje bio važnija i jača ličnost od bosanskog kralja Stjepana Ostoje "koji je u očima budimskog dvora predstavljao prevrtljivca". Hrvoje je nazivan vicekraljem Bosne i njegova vlast se 1409. godine.
U historijskim izvorima iz 1410.godine ponovo se spominje knez Srebrenika za kojeg se u jednom historijskom dokumentu kaže da je te godine redom osvojio važnije gradove po Drini: Kušlat, Brodar, Susjed i Srebrenik. Ratne operacije su skoro detaljno opisane u pismu Dubrovačke republike mađarskom kralju Sigismundu Luksemburškom od 30. maja 1410.godine.
Ostoja, priznavši iziričito da je vazal mađarskog kralja Sigismunda Luksemburškog zadržao je i dalje svoj položaj. Za svaku sigurnost, kralj Sigismund je za mađarsku krunu zadržao oblasti Usora i Soli koje je povjerio na upravu Ivanu Gari (Usora) i Ivanu Morovičkom (Soli). Svi su izgledi da je knez Ivan Morovački i dalje stolovao u srednjovjekovnom gradu Srebreniku.
Sljedeći zanimljiv spomen srednjovjekovnog grada Srebrenika u historijskim izvorima je onaj od 6. augusta 1426. godine u kojem dubrovačka vlada piše pismo u kojem se izvinjava mađarskom kralju Sigismundu Luksemburškom zbog neredovne veze sa njim, navodeći pored drugih uzroka i nesigurnost u srednjovjekovnoj Bosni, da su Turci-Osmanlije sa 4.000 vojnika u nekoliko puta ( tačnije dva puta), napadali i plijenili grad Srebrenik u oblasti Usora, u zemlji Zlatonosovića.
U ovom dosta interesantnom pismu, kojeg ćemo iscrpno citirati Dubrovčani daju mađarskom kralju Sigismundu Luksemburškom vrlo precizne podatke o osmanlijskoj aktivnosti na Balkanskom poluostrvu: "Skoro cijelog ovog ljeta vojska od oko četiri hiljade Turaka bila je u Bosni; niti gospodin kralj Bosne, niti njegovi baroni nisu se usudili da ma štogod protiv njih preduzmu. Vojvoda Sandalj i vojvoda Radosav Pavlović poslije uzajamnih pokušaja da se nagode sklopili su između sebe dobar mir. Turci pak dva puta su neprijateljski prodrli u predjele Hrvatske i tamo su zaplijenili veliki broj Hrvata i Vlaha koji tamo borave. Dva puta su pustošili krajeve Usore i Srebrenika.
Mnogobrojni Turci neprijateljski se zalijetaju od Drača do Soluna i preko Ahaja ili Moreje, imajući veliki rat sa Mlečanima, pustoše i ogromnu štetu nanose mletačkim posjedima. [30]

U daljem slijedu historijskog razvoja srednjovjekovnog grada Srebrenika važno je spomenuti da je krajem aprila 1430. godine počelo sa neprijateljstvima između Dubrovačke Republike i bosanskog vojvode Radosava Pavlovića koja će se pretvoriti u pravi rat poznat u historiji kao konavaoski rat (1430-1432). Ova neprijateljstva nisu bila ograničena samo na dubrovačke granice i neposredno okružje nego i mnogo šire, jer su se Dubrovčani dobro pripremili kako na vojnu, tako i na diplomatskom polju djelovanja. Odmah poslije Pavlovićeva napada, Dubrovčani su zatražili pomoć na svim stranama. Jedna od manifestacija takvog odnosa je i to da su odmah upućeni pisari na razne strane a od poznatih dubrovačkih diplomata treba spomenuti da je Angelimo de Maxi upućen u Ma
Knez Matej je odgovorio na pismo i na molbu Dubrovčana, šaljući odmah u Dubrovnik sposobnog vojnog organizatora Nikolu Berića koji je mnogo vrijedio kod organizacije dubrovačke vojske. Berić je čak neko vrijeme zapovijedao i dubrovačkim taborom na Brgatu. Kako je Nikola Berić izuzetno poznavao talijanski jezik bio je jedno vrijeme dodijeljen kondotijeru Antonelu de Savomo. [33]
vinskih intervencija srebreničkog kneza Mateja.
Zanimljiva je da se u historijskoj literaturi uloga Andrije Bobaljevića komentarisala na različite načine, a opšti zaključak da je pojačala srednjovjekovne bosansko-dubrovačke kulturno-umjetničke veze, budući, kako je to posebno naglašeno, da pri gradnji u srednjovjekovnoj Bosni ne sudjeluju "dakle samo dubrovački graditelji već i dubrovačka vlastela od kojih mnogih bijahu iskusni u građevinarstvu, jer nadziraju javne i privatne gradnje u svojoj Republici".[34]
U vezi ovih aktivnosti u historijskoj literaturi evidentno je i mišljenje da iza svega ovoga stoji mađarski kralj Sigismund Luksemburški, a dokaz tome se nalazi u njegovom pismu od 7. jula 1430. godine u kojem izričito spominje grad Srebrenik u oblasti Usora. U ovom pismu kralj naređuje svom zapovjedniku grada Srebrenika Mateju da grad utvrdi, uz pomoć dubrovačkih majstora "da se može oduprijeti Bosancima i ostalim napadačima".[35]
Samo se može pretpostaviti da je tridesetih godina XV. vijeka srednjovjekovni grad Srebrenik puno značio Mađarima, Bosancima i Osmanlijama te da se oko prvenstva oko njega vode žestoke borbe. Bosanski kralj Tvrtko II Tvrtković piše pismo iz Usore l. aprila 1433. godine, po dubrovačkom izvještaju, što je znak da je mađarski kralj Sigismund Luksemburški izgubio srednjovjekovni grad Srebrenik i napustio župu Usora pod pritiskom bosanske vojske.
I pored toga što su Turci-Osmanlije u više navrata napadali grad Srebrenik, samo za kratko vrijeme su ga u to vrijeme držali pod vlašću, odnosno branitelji bi ga ubrzo vraćali pod svoju, bosansku vlast. Srednjovjekovni grad Srebrenik se ponovo pedesetih godina XV vijeka nalazio u okvirima žestokih ratnih sukoba. U objašnjenju ovih dešavanja mora se biti pažljiv jer se u vezi ovih ratnih sukoba miješaju dva Srebrenika, ovaj u Usori i drugi kod Srebrenice. Sigurno da podatak da se uz Dubrovačko posredovanje došlo do sklapanja mira između despota ?urđa Brankovića i bosanskog kralja Stjepana Tomaša došlo do predaje grada Srebrenika u despotove ruke.[36]
O ovim dešavanjima zanimljiv opis ostavio je i Konstantin Filozof u "Životu despota Stefana Lazarevića" gdje je doslovno zapisano:"Jer Bosanci ugrabiše vreme, tada dodjoše pod grad zvani Srebrni (Srebrenica). I kada je despot iznenada došao na reku zvanu Drinu, za koju su Bosanci mislili da se ne moze preći, a kada je ovaj tada naišao, despot brzo pred je reku, a Bosanci videvši to, ostaviše sve stanove svoje i pobegoše sa svojim kraljem. A ostade i praćka (tj. top) njihova zvana humka zajedno sa drugim dvema. Despot zapovedi da veliku (pracku) nose u Beograd a ostale (dve) u Srebrenik, a sam dodje u bosanske krajeve i gonivši kralja plenjaše. A kralj koji je bio u jednom od tvrdih gradova, posla poslanika moleći da iziđe. Vrativši se (despot) dodje svojima i obilažaše čineći dobro...Jer beše mesto pod napred rečenim gradom Srebrnikom, u kojem se mnogi srebrodelci, koji su imali poslana mladića nad radom".[37]
Negdje u ljeto 1452. godine, kod srpskog despota ?urđa Brankovića su se nalazili dubrovački poslanici Vlaho Ranjina i Jaketa (kod Tursunovića pogrešno je napisano Jakov) Gundulić, te kada su saznali da je došlo do sklapanja mira između despota i gubematora, odmah su svojoj vladi u Dubrovniku javili da je srednjovjekovni Srebrnik pao pod upravu despota ?urđa Brankovića. Međutim, despot je ovaj grad iste godine vratio Mađarima po izmirenju sa njihovim gubernatorom Jankom Sibinjaninom.
Po drugim historičarima, grad Srebrenik je despot ?urađ Branković dobio kad je u savezu sa bosanskim vojvodom Sandaljem Hranićem otkupio od sultana Mehmeda II El Fatiha dio kraljevstva kralja Tvrtka II Tvrtkovića. Kasnije se ovaj grad spominje 1455. godine kada je, po jednom zapisu, neki Dmitar Radojević ubio bosanskog vojvodu Petra Kovačevića" pod Srebrenikom".
U historijskoj literaturi su evidentene određene dvojbe oko osmanlijskog osvajanja Srebrenika i šire okoline, ali Dubrovčani svojim pismom od 13. oktobra 1462. godine potvrđuju da su već u to vrijeme Turci-Osmanlije zauzeli cijelu župu Usoru.[38] Povijesna važnost Srebrenika je porasla tek kada su Osmanlije zauzeli veći dio Bosne 1463. godine. Te godine je pod tursko-osmanlijsku vlast palo 117 gradova- ­utvrđenja, među kojima i Srebrenik.
Osmanlijska opasnost je mađarskog kralja Matiju Korvina prinudila na ozbiljno pripremanje za dalje ratovanje. Tako historijski izvori spominju da je kralj već u julu 1463.godine izmirio se sa carem Fridrikom III "priznavši abzburgovcima pravo da naslijede Ugarsku ako umre bez nasljednika".[39] U isto vrijeme evidentirani su pregovori kralja Matije Korvina i Mletačke republike iz čega je nastao u Petrovaradinu septembra iste godine savez po kojem je trebalo da Mađari ratuju protiv Osmanlija na kopnu, a Mletačka republika na moru i sa svojih posjeda u Dalmaciji, Zeti i na Peleponezu. Od tada poče šesnaestogodišnje ratovanje Republike protiv sultana (1463.-1479.)."Ovako uredivši stvari ugarski kralj je dobio odriješene ruke za rat protiv Osmanlija".[40]
Međutim, zbog teškoća u snadbijevanju i bolesti koje su se javljale, uslijedilo je povlačenje osmanlijske vojske tako da je u jesen 1464. godine mađarski kralj Matija Korvin Ivan Zapolja (Imre Szapolyai) sa svojom vojskom uspio da prodre u Usoru i zauzme Srebrenik.
Od grada Srebrenika i još nekoliko manjih gradova, mađarski kralj Matija Korvin je iste godine (1464.) osnovao Srebreničku banovinu, koja je bila uklopljena u jedinstven odbrambeni bedem za zaštitu južnih mađarskih granica. Kralj je na Srebreniku formirao jedno od žarišta akcije za odbranu Mađarske od osmanlijske vojske. [41]
U to vrijeme je sjeverna Bosna bila podijeljena na dvije banovine: Jajačka i Srebrenička. Srebrenička banovina sa sjedištem u Srebreniku je u to vrijeme obuhvatala nekoliko gradova i to: na jednoj strani mjesta do Zvornika, zatim na drugoj strani Teočak, Tešanj, Gradačac, Soko i Barka (Brčko). Ova je banovina u to vrijeme bila najrasprostranjenija u povijesti. Kralj mađarski Matija Korvin za zapovjednika u istočnoj Bosni imenovao je Nikolu Ujlaki (Iločki) mačvanskog bana, inače namjesnika grada Srebrenika i "..comes perpetuus.." Teočaka kod Zvornika. Zanimljivo je spomenuti i to da je ranije bio žestoki protivnik kralja Matije Korvina, " nu ovaj mu je uskoro( 1471.) dao čak i titulu bosanskog kralja".[42]
Osnivanjem ovih banovina mađarski kralj Matija Korvin je kazivao da je Bosna "ključ i kapija" za sjever i zapad. I sam papa Pijo II je, potresen padom bosanske srednjovjekovne države, sa suzama u očima govorio u kardinalskom kolegiju:" Bosna je pala, kralja njenog ubiše, dršću Mađari i dršću svi susjedi". Stoga je papa Pijo II u oktrobru 1463. godine objavio krstaški protiv Osmanlija.
U prvoj polovini jula 1464. godine stigao je pod Jajce Mamud-paša Anđelović i započeo dugu opsadu grada. Početkom septembra 1464. godine su se pronijeli glasovi da se u ovom području približava mađarski kralj Matija Korvin sa svojom vojskom. Osmanlije su se tada povukle i napustile posadu oko Jajca. U to vrijeme je, koristeći povlačenje Osmanlija, kralj Matija Korvin uspio zauzeti Srebrenik i još tri grada (najvjerovatnije: Brčko, Novi i Teočak). Ovakvo stvorena jaka odbrambena linija je pola vijeka štitila mađarski teritorij od osmanlijskih upada. U svojim prodorima iz Bosne prema sjeveru i zapadu, Osmanlije su bili zaustavljeni. Jajačka i Srebrenička banovina su služile u prvom redu, zajedno sa Šabačkom na istoku, kao čuvar mađarskih kapija.
Kada su smederevski sandžak-beg Bali-beg i bosanski Mustafa saznali za teško stanje u pomenutim gradovima, ujedinili su svoje snage, pa su sa brojnim četama napali Srebrenik 1512. godine.
O novom padu Srebrenika pod osmanlijsku vlast postoje različiti historijski zapisi i različite priče u narodu. Po jednima su se osmanlijski vojnici pomoću ljestava uspjeli popeti uz vanjske zidine grada, u koji se prethodno u gradsku kulu bila povukla srebrenička posada, koja se nalazila van grada. Međutim, iako je posada brojno bila mala, ipak je uspijevala odolijevati tim napadima i hrabro se branila. Bila je čak i bez svog vođe. Osmanlije su glađu i nestašicom vode prisilili posadu da nakon deset dana odbrane, uz obećanu slobodu odlaska "na vjeru" preda grad. Međutim, to obećanje nije održano, već su Osmanlije prilikom napuštanja grada, pobili sve do posljednjeg branioca.
Po drugim podacima, branitelji grada Srebrnika su dugo odolijevali svim napadima i pokušajima Osmanlija da ga osvoje, ali kada su uvidjeli da više ne mogu odbraniti ovaj grad, poslužili su se lukavstvom te su se u toku noći, po narodnom kazivanju "potkovali konje naopačke" te tajnim izlazom napustili.
Međutim, u neposrednoj blizini grada, ispod njegovih zidina postoji staro groblje koje je u narodu ovog kraja poznato pod nazivom "Šehitluci" ili "Šehidsko groblje"
Nakon osnavajanja grada Srebrenika, Osmanlije su u njemu držali posadu koja je brojala do 50 vojnika (dakle manji broj). Turci-Osmanlije su u Srebreniku duže vrijeme držali manju posadu jer je grad zbog daljeg razvoja ratnih događaja i pomjeranja granica daleko na sjever, a naročito od Mohačke bitke do Karlovačkog mira ostao bez dotadašnje strateške važnosti.http://srebrenik.ba/index.php?option=co ... &Itemid=53

Mnoge utvrde su Osmanlije nasledile od prije (od raznih vladara sa ovih prostora).

Tako i ovu Gradinu sa mog avatara i ovog posta su naslijedili od Mađara koja je bila u vlasništvu Bošnjana nakon oslobađanja grada od Mađara.

Prelijepa tvrdjava Srebrenik. Mogu si zamisliti da se popnem gore i ostanem satima.

Najvise toga ima po Srednjoj Bosni, tadasnjoj kraljevoj zemlji..takoreci u srcu bosanske drzave, kako institucionalno tako i geografski. Prije, kao i sada, kad je sve otpadalo (kraljevi vazali, primjera radi) taj centar je nekako uvijek ostajao.


Njega, nazalost, nije prezivjela nijedna.

Ovo je dokumentarni video ali nešto o skečevima. U 3 dijelu ima i koševina, tu je prikazana narodna nošnja Hrvata, jest da nema puno u videu ali nisu samo Bošnjaci zastupljeni.
Evo i Hrvatskih izvorne pjesame o Srebreniku Ilije i Marka

A ovako je ista pjesma otpjevena na sazu koju je napisao i pjevao rahmetli Hašim Muharemović.

svaka cast bosnjacima,al ovdi samo turska nosnja i obicaji

Ako su cevapi, sarma i burek turski, onda neka bude i nosnja.

Samo fes. Evo usporedbe izmešu naše i Turske nošnje.
A imaš i glumu Evlije Čelebije u 1 i dr dijelu.
Hajmo reći da je ovo najstarija.

Kod Bošnjaka kao i kod Srba i Hrvata imaš jelek opanke onaj povez oko pojasa.


http://www.bosnafolk.com/sehara/nnosnje.php


Samo što nisu iste nošnje Bošnjaka Tuzle i Bošnjaka Sarajeva npr. I Bošnjaka seljaka i onih koji su u gradu.
Turska nošnja Ankara


Film Hasan-aginica je sniman na Gradini u Srebreniku.

Fes dominira odstrani fes uporedi sa Turkom nošnjom i vidit ćeš.
A fes u Sarajevu sam gledu da se stavlja na tabut moglo bi se reči da je simbol Islama, kao i ahmedija u hodže.

Kakva je ovo tema slavljenja okupatora i ubojica bosanskih kraljeva.

I u ovom ratu ima dosta tih oslobodjenih mjesta.

Kakvo slavljenje okupatora, to ti je redoslijed od srednovijekovne Bosne pa na dalje.
Dobar pokušaj da se offtopicuje i zatrola.

Hrvati oslobadjali za Madjare i Svabe od Turaka a Bosnje za Turke od Svaba i Madjara. DZE razlika? NEJMA!

(Srbi su im svima u medzuvremenu cuvali ovce i uzgajali krmad)

A sad bih zamolio cijenjene ustasoide i cetnikoide forumske (tj ujedinjenu novokomponovanu TRASVERZALU macek-cvetkovic tj. karadzic-boban) da ne sjebu i ovu temu glupostima. HVALA!

Ja odgovorno tvrdim da BIH historijski pripada Hrvatskoj i Srbiji koliko i Mađarskoj i Austriji.
Hrvati i Srbi preskoče Drinu i Savu dovukare svoje ljude i vladaju ili djelimično vladaju BiH.
NPr. Dušan i Dušanovo carstvo, Matija Korvin.

Onda je naslov povijesno vrlo neispravan. Prigodniji bi bio: "Srednjevjekovne tvrđave pod okupacijom Osmanlija". Nećemo na ovom forumu bošnjačkog iskrivaljavanja povjesti. Moderacija bi to trebala oštro kažnjavati, ne plaćati takvu propagandu.

Ova nije iz Bosne ali postoji izvjesna konekcija. A i lijepa je tvrdjava.



16.marta 1244.g. je pao je Montsegur posljednje uporište Katara u Južnoj Francuskoj. Nakon opsade oko 200 preostalih Katara iz Montsegura se predalo križarima koji su ih povezane sproveli na obližnu livadu i sve zapalili. Katari su bili duhovna braća srednjovjekovnih Bošnjaka bogumila sa kojima su imali dobre odnose i saradnju na poljima teologije, trgovine i nauke. Takođe križarski ratovi koje je katolička crkva vodila protiv dualističke hereze još više je ujedinila Katare i Bošnjake bogumile i uputila ih jedne na druge. Ostalo je zapisano da je nakon križarskih napada na Bosnu i bosanski Did Bartul 1222.g. utočište upravo našao kod francuskih Katara.

Dobro stavi i takav naslov, što se buniš kad ti trolam teme onda kad ti trolaš one teme koje su meni važne.
A opet su Srednjovijekovne tvrđave pa bile pod okupacijom Osmanlija Mađara pa čak i Mletčana.

Sjeti se ko nam je dao ljiljan.

Ovo bi, da se malo ušminka, uredi, nabace krovovi, bio kao neki zamak iz kakve bajke. :)
Da je negdje na pogodnom mjestu tu bi se snimali kakvi povijesni filmovi... Lord Baratheonovo uporiste u Gornjozemlju ili slična sranja.

Htjeli su to. Da posjetim u ovoj kuli ima jedna mračna prostorija u kojoj je po legend zazidana žena (Osmanlije zazidali) i tu teče mlijeko svaki dan , međutim ispostavilo se da je vapno (kreč) kad su zauzeli Gradinu osmanlije su napravili džamiju unura tj u jednim od ovih prostorija je bila džamija.
Evo ti to sa kupolama ali izgleda bajkovito puno.
U EX ju su stavljali žice od armature na vrh.

Evo vidi se na ovoj fotografiji da izviruju žice armature.
Nogometni klub nam je dobio naziv po toj tvrđavi

Haj ti nama jednu onu od paganstva preko krscanstva i ilirizma do tisucljetnog hrvatstva.

Moram ti ovako cinicno jer nemas ocigledno pojma o nastajanjima kolektivnih identiteta vec cim vidis nesto muslimansko odmah navires ko vo kad vidi crvenu boju (nagradna: nadji tursku rijec u ovoj recenici a usput nam reci na kojem KATU zivis + nestani usput s teme, smaras)

Bosanski kraljevi su bili kršćani, na tvojim fotografijama sve neka muslimanija. Takvi su bosanskim kraljevima bili dušmani.

Travnik - tvrdjava je jedan od najljepših i najočuvanijih fortifikacijskih objekata srednjovjekovne Bosne. Ali, brojni arheološki nalazi potvrđuju prisutnost Ilira i Kelta na mjestu grada Travnika, a poznato je da je tu bila ilirska utvrda.
Na području grada se nalazi puno ostataka iz rimskog razdoblja: posuđe i nadgrobni spomenici, novac, nakit itd. Kontinuitet naseljenosti na ovom području ne prekida se ni u srednjem vijeku, a grad se prvi put spominje u historijskim dokumentima 1244. kao župa Lašva bosanske srednjovjekovne države. (Teritorijalno upravne jedinice srednjovjekovne Bosne bile su župe, od kojih je jedna obuhvaćala poriječje rijeke Lašve.)
Historičari su saglasni da je tvrdjava sagradjena u 13. vijeku. Po načinu gradnje i drugim indicijama pretpostavlja se da je kralj-graditelj Tvrtko II Kotromanić, ali se navodi da je i mogući graditelj kralj Dabiša Kotromanić.
Na području nekadašnje župe Lašva utvrđeno je postojanje velikog broja stećaka, bosanskih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika. Evidentirano je oko 900 stećaka.