Vjerujem da je pomogao, ali po meni je bio 60% kukavica, 20% dobar covjek, i 20% covjek kojemu je stalo do nacionalnih interesa.

Ako je vec poginuo za katolicku crkvu, zasto nije riskirao zivot pred Pavelicem da spasi puno vise ljudskih zivota, mozda i desetke tisuca? To bi bio daleko bolji razlog za proglasenje svetim, od "mucenistva i smrti pod komunistima" sto je glavni razlog njegove promocije i danasnje beatifitkacije. Da Stepinac nije ubijen od strane komunista, danas nitko ne bi cuo za njega niti bi pricali o njemu kao potencijalnom svecu. To dovoljno govori o tome koliki je udio "dobrih djela tijekom WW2" u tom njegovom statusu sveca. Nabrajanje ispravnih stvari je tu cisto kao ukras, ili obrana od kontraoptuzbi.


Zasto na misi npr. nije pozivao narod da se digne protiv nacista?

Zasto u ZG katedrali nikad nije govorio protiv Hitlera?

Po meni ovo puno vise govori o kriterijima crkve pri proglasenju svecima, nego o Stepincu koji je bio pozitivan lik, ali tek blago pozitivan.

Lol, slucajno sam u jednoj recenici zamijenio rijec "Stepinac" sa "Pavelic".

Prva rečenica je ok s njom se slažem,
druga rečenica potvrđuje da je bio kukavica ali nemamo baš nekih primjera hrabrosti ovog oblika u našoj povijesti,
da se direktno išao suprostviti Paveliću bio bi smijenjen ili ubijen, došao bi drugi i nitko nebi o njemu vjerojatno ni pričao.
Ovako je možda bio učinkovitiji koliko se to uopće moglo biti tada u toj situaciji.

Cinjenica je da Hrvati vjerovatno dobijaju jos jednog sveca RKC (ako sadasnji papa ili neki naredni nesto ne stopiraju sto je nemoguce).
Ima li neki poznavalac svetaca da objasni da li ce Lojzek imati najkrvavije ruke u svetackom timu RKC ili imaju neki koji ga prevazilaze u tome?

Tako je, nista nije crno bijelo.

Ni Srbi koji ga prikazuju nekakvom sotonom, niti Katolicka crkva koja nas pokusava uvjeriti da je Stepinac bio ista vise od - po moralnim kriterijima - natprosjecnog gradjanina (mozda TOP 20%, ali nikako TOP 0.01%), recimo jedan od stotina tisuca slicnih, koji nisu mogli potpuno zatvoriti oci na nacizam i zlo koje se dogadja pred ocima, ali nisu ni bili bas spremni riskirati zivot da bi jos vise pomogli drugima. Ne treba zaboraviti da je to dio sireg konteksta odnosa KC prema nacizmu - nikada ni tadasnji Papa nije osudio Hitlera niti bilo sto protiv Hitlera rekao!

Glavna poanta je da se Stepinac ne proglasava svetim zato sto je bio izuzetno dobar ili neustrasiv covjek spreman svoj zivot dati za spasavanje mozda tisuca drugih zivota, kao sto vidimo to nije bio (bio je moralno natprosjecan gradjanin koji se nasao na visokoj funkciji), dakle ne proglasava ga se svetim zbog toga, nego sto je bio spreman dati zivot za KC (mada je i to upitno, vjerojatno nije ni znao da ga truju, pa je pitanje da li bi svojevoljno umro za KC).

A sto se tice Hrvata danas, moj dojam je da 20% ljudi obozava Stepinca kao antikomunistickog simbola (znaci ne iz pretezito religijskih razloga), 40% se raduje jos jednom svecu kao obliku nacionalnog uspjeha, slicno kao npr. novoj zlatnoj medalji Janice Kostelic, dok 30% misli da je bio negativna osoba.

Čekaj jel trebao biti budala pa pozivati ljude na oružje ? Kao prvo ubili bi ga i spriječili ikakvo spašavanje Židova i dobrog dijela urbanih Srba u NDH. Kao drugo pobili bi u znak retaliacije i dobar dio katoličkog klera.
Vidiš Robbie, uvjet za svetost nije glupost i ludost.
Govorio je on u katedrali i protiv politike rasne čistoče i ubijanja, kako u Njemačkoj, tako i u NDH (vojni ataše u NDH je rekao Paveliću poslije te mise da bi za te riječi u Njemačkoj bio strijeljan).
Malo ga lupetaš no dobro ajde, nitko nije savršen - činjenica je da mu je život svjedočanstvo vjere i mučeništva. Pa neka bude poduka svim odbjeglim ptićima našeg Oca .

P.S. Nije mučeništvo preduvjet svetosti već čuda učinjena po njegovom zagovoru - ako mu se priznaju tri čuda učinjena po njegovom zagovoru (prirodnoznanstveno neobjašnjivi događaji) onda postaje svetim - a svaki se taj događaj jako dugo provjerava uz pomoć stručnjaka iz navedenog područja , nije RKC lokalna pravoslavna crkva pa da svakog kralja i državnog poglavara od kojekakvih Uroša do Francisca Franca (bez zajebancije) proglašava svetim.

Robbie trenutno u "opštenarodna odbrana" mode.

Oce to.

Nisam savrsen, kao ni Alojzije, no za sebe mislim da sam blize savrsenstvu (po raznim pitanjima, najmanje se tu radi o moralu) od gospodina Alojzija.

Spašavao je Židove koji su mu pokucali na vrata i zamolili da im pomogne. Zašto to Srbi nisu radili ne bih znao.
A svakako ih ne bi puno ni spasio. Svakoj osobi je trebalo krivotvorene dokumente za izlazak pribaviti. Nije kao kavu popiti.

Ha?

Jasno nisam ni sumnjao.
Možda bi te ovi u Španjolskoj i kanonizirali nakon smrti

Neka istočna (mislim ili pravoslavna ili koptska) crkva u Španjolskoj je proglasila Francisca Franca prije 10ak godina svetim

Spanjolci su dali neke od najboljih Papa.

Apsolutno. Ovaj sad koji je valjda najjači spin majstor u povijesti Crkve je iz njihovog svijeta uostalom.

Meni je najbolji bio Borgia, koji je ne samo bio tolerantan i podrzavao umjetnost nego je i autor slijedeceg dodatka u molitvi Zdravo Marijo:

"Sveta Marijo, Majko b0zija, moli za nas grijesnike,
sada i na casu smrti nase
Amen!"

Dodatni plus mu je familija koja je bila fakat ambiciozna, sin mu je bi kardinal a kcerka Lucrezia najbolja studentica kemije.
Ima dobra serija o njima, upravo gledam zadnju sezonu.

Pogledao sam ih na tvoj poticaj . Borgia je bio dosta jak no daleko najjači papa u svjetovnom smislu je Innocent 3. Taj je doslovce bio car Europe.

Dokaz da se i najvećima omakne...

Biskup Vlado Košić je rekao: kako Božja stvar uvijek pobjeđuje, te će tako i Stepinac zasjati punim sjajem, jer on je „kompas i najsvjetliji lik Crkve u Hrvata“ kao što ga je 1998. godine na Mariji Bistrici nazvao sv. Papa Ivan Pavao II. Podijelivši s nazočnima želju da kardinal Stepinac dobije svoj spomenik u Sisku, ispred Velikog Kaptola, biskup je izrazio mišljenje kako bi on u skoro vrijeme trebao postati i zaštitnik Hrvatske.

Šime Letina:
Sveti Alojzije Stepinac, moli za nas

U svojoj višestoljetnoj opstojnosti zagrebačka nadbiskupija dala je hrvatskom narodu velik broj uzornih i slavnih biskupa, među kojima je bilo državnika i vojnika, pisaca i mecena, ljudi pobožna i kreposna života, no u osobi nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca dala mu je i prvog sveca.

Djetinjstvo i školovanje
Alojzije Viktor Stepinac se rodio 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić. Pučku školu završio je 1909. u Krašiću, a klasičnu gimnaziju i maturu 1916. u Zagrebu. Nakon gimnazije bio je pozvan u Austrougarsku vojsku. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata sudjelovao je u borbama na talijanskom i solunskom bojišu, a u srpnju 1918. bio je ranjen i zarobljen. Iz ratnog zarobljeništva vratio se kući s činom potporučnika. Godinu dana kasnije, na nagovor svoga oca, otputovao je u Zagreb gdje se upisao na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Već nakon prvog semestra, zbog nedoumice i sumnje u izbor pravoga zvanja, prekida studij i vraća se kući. U ljeto 1924. odlučio je postati svećenik, a u jesen iste godine zagrebački nadbiskup Antun Bauer ga šalje na studij u Rim. Studirao je na Papinskom sveučilištu Gregorijani. Za svećenika je bio zare]en 26. listopada 1930., a mladu misu je slavio u crkvi Santa Marria Maggiore. Papa Pio XI. imenovao ga je 28. svibnja 1934. zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva, a 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Poslije smrti nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. je preuzeo je upravu zagrebačke nadbiskupije, a nakon toga i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije. Iako do njegova imenovanja skoro nitko nije znao tko je Alojzije Stepinac, nakon imenovanja, u kratkom vremenu, a posebno u ratnim godinama, Stepinac je postao poznat po svojoj hrabrosti, svetosti i odanosti Crkvi i svom hrvatskom narodu. Javno i otvoreno je zastupao pravo svakoga naroda na državnu nezavisnost i narodnu slobodu. Isticao je da Katolička crkva ne pozna i ne prihvaća više ili niže rase i da su svi ljudi, bez obzira na boju kože, Božja stvorenja. Poštivao je svaku državnu vlast, ali se nijednoj nije priklanjao i od svih je tražio da poštuju prava Crkve i dostojanstvo svake osobe. Prigodom posjeta srbijanskog kraljevskog prijestoljonasljednika kneza Pavla Zagrebu, na vratima crkve sv. Marka, u svom pozdravnom govoru nadbiskup Stepinac je rekao: “Radujem se da Vašoj kraljevskoj Visosti mogu pružiti svojim pozdravom dokaz, kojim crkva katolička poštuje vlast i njezine nosioce ... Mogu uvjeriti Vašu kraljevsku Visost, da me amo nije nagnala kruta nevolja, nego savjest, da mi je kao katoličkom biskupu sveta dužnost govoriti i onda, kada bi drugi možda šutjeli (...) Crkva katolička jasno upozorava na to, da je jedini sigurni temelj svakog autoriteta u Bogu i poštivanju Boga. Rastaviti autoritet od Boga diranjem u tuđa prava, prava Crkve ili prava naroda, znači za svakoga nosioca vlasti sjeći vlastitu granu na kojoj se diže ....” (Vinko Nikolić, Stepinac mu je ime, I. svezak Zagreb, 1991. str. 39).

Stepinčev odnos prema Nezavisnoj Državi Hravtskoj

Poput većine Hrvata, nadbiskup Stepinac se radovao proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (10. travnja, 1941.), jer je u njezinu ostvarenju osjetio duboki izraz volje i težnje hrvatskog naroda za slobodom. 12. travnja, dva dana nakon uspostave NDH, posjetio je Slavka Kvaternika i čestitao mu uspostavu Hrvatske države, a 16. travnja primio ga je i dr. Ante Pavelić. Kao Hrvat i hrvatski metropolita želio je da zakoni i odredbe Hrvatske države budu u skladu s Božjim zakonima. Dva tjedna nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, 28. travnja 1941., uputio je kleru zagrebačke nadbiskupije okružnicu u kojoj traži da se 4. svibnja u svim župnim crkvama održi svečani Te Deum.
U toj okružnici nadbiskup Stepinac ističe:
“Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvaenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svijetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli. (…) Kolikogod bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruke Božje na djelu. (…) Govoreći vam dakle kao predstavnik Crkve i pastir duše, molim vas i pozivam da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja, jer će samo tako mći izvršiti dvije bitne zadaće, koje kao država treba izvršiti u korist svojih članova. (…) Vjerna Bogu i Crkvi pokazat će, da vjeruje i da je konačni cilj svega ljudskog težnja k vječnosti, gdje se nalazi prava vječna domovina. (…) No vjerna Bogu i Crkvi naša će Hrvatska (…) postaviti i najčvršće temelje i zdrav razvitak zemaljskih narodnih vrednota i svoje državne slobode i čvrstoće. (…) Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakonu, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju.” (Krišto, Jure: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska: Dokumenti, Knjiga druga; Zagreb: Hrvatski institute za povijest – Dom i svijet,1998; document br. 10, str. 34-36).

Na žalost, zbog unutrašnjeg neprijateljstva jugokomunista i četnika, te vanjskih pritisaka koji su uslijedili prema NDH ne samo od protivnika već i od tzv. hrvatskih saveznika, tadašnja hrvatska vlast, na čelu s dr. Antom Pavelićem, izgubila je moralni kompas u donošenju ispravnih odluka o kojima je ovisila budućnost mlade države Hrvatske. Protivnici države i neprijatelji hrvatskog naroda usmjerili su svoju propagandu ne samo protiv Ustaškog režima već i protiv države. Hrvatski komunisti, umjesto da su rušili Pavelića i njegov režim, rušili su državu Hrvatsku. Državu o kojoj je ovisila sudbina hrvatskog naroda, namjerno su poistovjetili s Pavelićevim režimom. Nadbiskup Stepinac je bio potpuno drukčiji. Sjetimo se njegove hrabre izjave koju u lice dobacuje krvnicima i neprijateljima Hrvatske i hrvatskog naroda: "Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih bio osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji."
Iako se bio razočarao u tadašnju hrvatsku vlast, Stepinac se nije odrekao države. Kritizirao je Ustaški režim ali je ostao vjeran hrvatskoj državi. “Poslije tolikih nemilih ispada po dužnosti sam morao istupiti i napasti neka djela Ustaša i Nijemaca. Onda su mi predbacili da rušim državu.” (Juraj Batelja n.d. str 239-240).
Stepinca je boljela svaka nepravda. Kad god mu je bilo moguće, svojim zauzimanjem je nastojao udovoljiti pravdi i umanjiti ljudsku bol i patnje. Znao je da su Nijemci i Talijani vršili velik pritisak na Hrvatsku i da su Nijemci od Hrvatske tražili da Židovi nose na rukavu Davidovu zvijezdu, no time ne opravdava hrvatsku vlast već Paveliću poručuje: “Poglavniče lupite šakom po stolu i otvoreno recite Nijemcima i Talijanima, da ovako dalje ne ide”. (Isto)

Jugokomunistički zločini i Stepinčeva hrabrost

Nakon propasti NDH i uspostave komunističke Jugoslavije Titova vlast je bila okrutna prema Crkvi i hrvatskom narodu. Hrvati su nemilosrdno proganjani, zatvarani i ubijani bez suda. “Tito je Crkvi navijestio rat do istrijebljenja. Katoličke škole su zatvarane, društva nestala, tisak zabranjen, a vjeronauk u školama zamjenjuje Marksova nauka. Crkvi su oduzeta sva dobra, da je načini prosjakinjom, ovisnom od mrvica, koje će joj režim dobacivati, ako bude s njim surađivala.” (Davor Berezovski: Suđenje kardinalu Stepincu).

Stepinac je neustrašivo protestirao na jugoslavenske zločine i nepravdu i zato su ga već 17. svibnju 1945. komunističke vlasti uhitile i zatvorile. Iz zatvora je pušten 3. lipnja, a sutradan 4. lipnja Tito ga je pozvao na razgovor i tražio od njega da osnuje “narodnu crkvu” neovisnu od Rima. Stepinac je to odbio. Ostao je vjeran Bogu i Rimskom poglavaru. 18. rujna 1946. jugoslavenska vlast ga je ponovo uhitila a 30. rujna izvela ga pred montirani sudski proces. Na tom sramotnom jugoslavenskom sudu, u svom govoru 3. listopada, nadbiskup Stepinac je između ostalog rekao:
“Na sve tužbe koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego -jer mi je savjest čista- pripravan sam svaki čas i umrijeti. Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz ‘optuženi Stepinac’. Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga ‘optuženoga Stepinca’ sjedi na optuženičkoj klupi nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolita i predstavnik katoličke Crkve u Jugoslaviji. Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih bio osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promjene vjeru ili ožene inovjerku. Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost.”

11. listopada 1946. nadbiskup Stepinac je osuđen kao neprijatelj naroda na 16 godina zatvora i prisilnog rada, a 19. listopada iste godine odveden je u Lepoglavu na izdržavanje kazne, a odatle je 5 prosinca 1951. godine bio premješten u rodni Krašić na izdržavanje kazne u kućnom pritvoru. 12. siječnja 1953. godine papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom, a jugoslavenske su vlasti zbog toga prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Jugoslavenska vlast smatrala je Stepinca opasnim i krivim zbog njegove neizmjerne ljubavi prema Bogu, domovini i čovjeku. Milovan Đilas, jedan od najblizih Titovih ratnih i poslijeratnih suradnika, priznao je Stepinčevu veličinu i nevinost. “Govoreći istinu, ja vjerujem, a nisam sam , koji to vjeruje, da je Stepinac potpun čovjek, ispravna karaktera, kojega je nemogu će svinuti. Bio je stvarno nepravedno osuđen…”

“Msgr. Stepinac došao je na sud kao duhovni učitelj Hrvata, a izašao je sa suda kao vođa svog naroda i kao primjer za svijet.” (biskup Fulton Sheen)

Hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, iako sa zakašnjenjem od nekoliko desetljeća, s pravom je konstatirao: “Nasuprot i Mačeku i Paveliću i Titu imamo ličnost Alojzija Stepinca, prvog čovjeka Crkve u Hrvata, hrvatskog muža, koji je bio za hrvatsku državu, za uspostavu i održanje hrvatske države bez ideoloških ograničenja, i u tome je veličina i povijesna zasluga Stepinca. Po tome se može govoriti o Stepinčevoj Crkvi, Crkvi koja je bila sa svojim narodom, koja je željela samostalnost Hrvatske države.” (Dr. Franjo Tuđman: Ja ću za te molit Boga, a ti oslobodi Rvacku! – intervju za list MI 29. siječnja 1992.)

Smrt sveca

Kardinal Stepinac je umro 10. veljače 1960. godine. Umro je moleæi za svoje progonitelje i izgovarajuæi rijeèi "Oèe, budi volja tvoja!" Pokopan je u zagrebačkoj katedrali. “Njegovi su ga krvnici htjeli uništiti, a uveličali su ga mučeničkom aureolom. Mislili su da će izbrisati njegovo ime, a učinili su ga besmrtnim... Za svoje progonitelje kardinal Stepinac je umro. Za nas i za cijeli katolički svijet započeo je njegov besmrtni život slave i pobjede. Jer je jedan mučenik uzišao na nebesa” (Alfredo Cifuentes, čileanski nadbiskup; El Diario Ilustrado, Santiago de Chile, 16.2.1960).

“Kardinal je bio sveti duhovni čovjek, koji se volio družiti s radnicima... Umro je mučeničkom smrću, težom možda o ijedne za koju se ikada znalo, jer je umirao polako pod Titovom vlašću kroz posljednjih petnaest godina ...” (Catholic Harold, SAD, 19. 2. 1960).
I zato nije čudo što je većina svijeta njegovu smrt doživjela kao smrt pravednika i sveca. Louis Breiner, nekadašnji predsjednik Društva američkih Židova govoreći o kardinalu Stepincu rekao je: “Ovaj visoki crkveni predstavnik osuđen je kao suradnik nacizma. Mi Židovi prosvjedujemo protiv takvih kleveta. Jer mi poznajemo njegovu prošlost, mi možemo reći, da je on od 1934. i u sljedećim godinama bio vjerni prijatelj Židova. (http://www.geocities.com/duhovni_velikani).

Konferencija Svete Stolice za proglašenje svetaca priznala je Stepinca mučenikom, a 3. listopada 1998. u hrvatskom marijanskom svetištu Mariji Bistrici papa Ivan Pavao II proglasio ga je blaženim. Prilikom beatifikacije sv. Otac je rekao: “U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled iščući njegov zagovor.” (Papa Ivan Pavao II. Prilikom beatifikacije bl. Alojzija Stepinc; Marija Bistrica, 3. listopada 1998.)

Zaključak



Nadbiskup Stepinac je savjesno i hrabro u ime Boga i njegovih zakona branio slobodu i dostojanstvo svih ljudi i svih naroda. Javno i neustrašivo je isticao pravo hrvatskog naroda na svoju slobodnu i novisnu držvu, ali isto tako, bez straha i diplomatskih manira, osuđivao je sva zla koja su pojedinci činili nad nevinim ljudima zbog njihove nacionalne ili vjerske pripadnosti ili zbog drukčijih političkih uvjerenja.
“Uvijek je želio dobro svom narodu i svakom narodu; nastojao je pomoći svakom čovjeku bez obzira na uvjerenja...” (Kardinal Franjo Kuharić; AKSA, 8 2. 1980).

“Dr. Alojzije Stepinac nije bio ni umjetnik, ni vojnik, ni političar, nego samo svećenik u najuzvišenijem smislu riječi. I baš tom predanošću svom pozivu, on je za hrvatski narod učinio više nego ijedan od njegovih predšasnika. Stepinac je živio za Izvor svega života i za nj je bio spreman podnijeti sve muke. I time je od Izvora dobio potrebnu snagu da bude svom narodu nešto više od običnog duhovnog pastira. Postao je Hrvatskoj ‘luč koja svijetli u tami’. Ta Luč je bila jača od svih tenkova, mudrija od svih diplomata, uzvišenija od svih umjetnika. Ona je u najtežim časovima podnijela javno svjedočanstvo da se hrvatski narod ne odriče Boga i Vjere.” (Dr. Ivo Korski: Smrt sveca; Republika Hrvatska, br. 38, str.1-2, 1960).

Šime Letina

Stepinac zasluzuje da ga se proglasi svecom.Blazeni je ponizenje.Ipak je on odradio dobar posao za RKC.
Bilo bi dobro da neki dobar poznavalac svetaca objasni da li sa liste svetaca RKC ima neki sa krvavijim rukama od Lojzeka.

Ne treba, ti si najbolji poznavatelj i sve si rekao o sebi s ovim...

Ne znam što vam toliko smeta Stepinac, srpski dobrovoljac i miljenik kralja Aleksandra. Gdje su tvoji deda i pradeda bili 1914-1918? Stepinac je bio na Solunskom frontu.

Srbi još ne kuže da ih više nitko ne pita za mišljenje.

Ne pitate se ni vi.
Zna se ko odlucuje o tome.

( kakvi su vam tek djavoli , ako su vam sveci takvi ? )

Normalno da se pitamo. Bez lobiranja se ne bi znala istina o Stepincu.