Pridružen/a: 20 sij 2012, 04:21 Postovi: 14970 Lokacija: Zagreb
Miro Barešić – nepokolebljivi hrvatski revolucionar Barešić je u Zagrebu legionara Prebega upoznao s planom da njihova diverzantska postrojba djeluje na okupiranome području u zadarskome zaleđu. Kada mu je otkrio da se u svrhu opremanja i razrade akcija nekoliko puta sastao i s pomoćnikom ministra obrane Josipom Perkovićem, Prebeg je žučno negodovao. Nije vjerovao bivšemu udbaškom šefu. Na što je Barešić rezolutno otpovrnuo: "Hrvatsku moramo najprije osloboditi, a onda ćemo srediti naše račune!" U jeku Hrvatskog proljeća kao bomba iz vedra neba odjeknula je vijest da je 7. travnja 1971. izvršen atentat na jugoslavenskoga ambasadora u Stockholmu Vladimira Rolovića. Ime atentatora Mire Barešića bilo je nepoznato u širim iseljeničkim krugovima, a o njemu dosje nisu vodile ni Udba ni tajne službe zapadnih zemalja, pa tako ni ona švedska. Iznenađenje je bilo još veće kad se doznalo da taj, kako su ga jugo-mediji nazvali, opaki ustaški emigrant potječe iz partizanske obitelji.
Prošavši svojevrsnu emigrantsku epopeju – služenje doživotne kazne, oslobađanje nakon otmice zrakoplova, utočište u Paragvaju, službovanje u Washingtonu, CIA-ina otmica i izručenje natrag u Švedsku, štrajk glađu gotovo do smrti te, naposljetku, protjerivanje - Barešić se početkom srpnja 1991. vratio u domovinu. Na tragu ideje nacionalne pomirbe, odmah se, bez ikakve zadrške ili zazora spram bivših komunista u novoj vlasti, priključio hrvatskim postrojbama, no poginuo je već u prvoj akciji 31. srpnja pokraj Miranja Donjih, u zaleđu zavičajnih Pakoštana.
S obzirom da okolnosti njegove smrti nisu bile adekvatno profesionalno istražene, kao i na činjenicu da su u to vrijeme ključne pozicije u sigurnosno-obavještajnom aparatu držali njegovi dojučerašnji neprijatelji (Josip Manolić, Zdravko Mustač, Josip Perković...), u znatnome dijelu javnosti prevladava mišljenje da Barešićeva pogibija nije bila slučajna. Kao takva, i dandanas je ostala jedna od nerazjašnjenih misterija Domovinskoga rata.
Na braniku Domovine
Odlučivši se za povratak iz emigracije u domovinu, Miro Barešić u travnju 1991. u Paragvaju je snimio opširno video-svjedočenje. Na kraju svjedočenja dao je naslutiti da će se vrlo brzo vratiti u domovinu i pridružiti se hrvatskim braniteljima:
"Moj stav u biti se nije ništa promijenio. Nama je uvijek bilo jasno da je Hrvatska okupirana i da je jugoslavenska mafija uvijek željela da Hrvatsku drži pod svojim nogama, ali današnja hrvatska demokratska vlada je jedinstvena i hrvatski narod je spreman i dokazao da je složan. Mogu vam kazati da hrvatski narod nikad u povijesti nije bio složniji nego danas. Danas je svim Hrvatima jasno da bez hrvatske države neće imati slobode, niti sreće ni budućnosti.
Danas je hrvatski narod jedinstven, složan i ja vjerujem da nije daleko dan kada će Hrvatska biti slobodna i kad će svaki Hrvat moći živjeti u slobodnoj demokratskoj državi Hrvatskoj. Ja sam sretan i ponosan da mogu gledati danas kako je hrvatski narod na nogama i kako se odupire toj srpskoj mafiji koja pod svaku cijenu s ucjenama želi uništiti hrvatsku naciju. Ali ne može jer danas je svaki Hrvat na nogama i svaki Hrvat gleda da doprinese nešto za tu mladu Hrvatsku koja će vjerojatno za kratko vrijeme biti slobodna. Koja će biti priznata u svijetu i ja sam sretan zbog tog dana koji nadolazi, ja živim i spreman sam pomoći koliko mogu da se ti snovi svih nas Hrvata ostvare - slobodna i demokratska država Hrvatska."
I uistinu, ubrzo nakon tog svjedočenja, uz pomoć suradnika u domovini pribavio je jugoslavensku putovnicu na lažno ime Božidar Smotalić. Dana 12. srpnja 1991. potajno se vratio u Hrvatsku. U Zagrebu je dobio dokumente na nova lažna imena - Mirko Marić i Ante Aras - te se stavio na raspolaganje hrvatskome državnom vodstvu. Tadašnji pomoćnik ministra unutarnjih poslova Vice Vukojević svjedoči:
"Nazvao me je Zdeslav Turić koji je tada radio u SZUP-u (Službi za zaštitu ustavnog poretka, civilnoj kontraobavještajnoj službi - op. a.) i izvijestio da se Miro Barešić nalazi u Zagrebu. Otišao sam do predsjednika države dr. Franje Tuđmana i prenio mu vijest, na što je on rekao: "Ako je došao boriti se za Hrvatsku, neka se uključi". To je inače bilo vrijeme kad je predsjednik Tuđman pozvao sve Hrvate, kako one u iseljeništvu, tako i one u jugoslavenskim strukturama, u miliciji, Udbi, JNA, diplomaciji itd., da se priključe obrani Hrvatske od velikosrpske agresije. Kako je Zbor narodne garde upravo iz MUP-a prelazio u novoosnovano Ministarstvo obrane, Barešića sam preko Gojka Šuška (tada istodobno pomoćnika ministra i obrane i iseljeništva) povezao s ministrom obrane Martinom Špegeljom, a on sa svojim pomoćnikom za specijalne jedinice Josipom Perkovićem."
U okviru ZNG Barešić je preuzeo zapovjedništvo nad jednom jedinicom za posebne namjene, čiji je pripadnik bio i bivši legionar Boris Prebeg. Njih su se dvojica dopisivala u emigraciji, ali se nisu imala priliku neposredno upoznati.
Barešić ga je u Zagrebu upoznao s planom da njihova diverzantska postrojba djeluje na okupiranome području u zadarskome zaleđu. Sve OK. Ali, kada mu je otkrio da se u svrhu opremanja i razrade akcija nekoliko puta sastao i s pomoćnikom ministra obrane Josipom Perkovićem, Prebeg je žučno negodovao. Nije vjerovao bivšemu udbaškom šefu. Na što je Barešić rezolutno otpovrnuo: "Hrvatsku moramo najprije osloboditi, a onda ćemo srediti naše račune!"
Nenadana pogibija
Međutim, Miro Barešić poginut će već 31. srpnja - u jednoj od prvih diverzantskih akcija u zadarskom zaleđu, kod Miranja Donjih, na području (današnje) općine Pakoštane. Izvješće o akciji i njegovoj pogibiji za Ministarstvo obrane sastavili su 13. kolovoza 1991. sudionici akcije Antonio Lekić i Ivan Drviš, danas umirovljeni časnici HV-a. Opisali su kako su njih dvojica, pod Barešićevim nadzorom i uz Prebegovo sudjelovanje, izradili plan - nakon, dakako, višestrukog izviđanja terena. Njihova postrojba od petnaestak boraca podijelit će se u dvije skupine; cilj: izvesti više diverzantskih udara na potezu od Vrane i Miranja Donjih prema Benkovcu.
O tim će prijepornim događajima dosta godina kasnije progovoriti i Boris Prebeg. U knjizi Vjekoslava LasićaBarešić najprije je opisan početak akcije: "Iz Vrane se krenulo u pravcu Miranja gdje se formiraju dvije skupine. Jedna ide iznad Kozareve kuće. Drugi dio skupine prelazi preko ceste, nekoliko nas se izdvaja na određenom mjestu s ciljem miniranja četničkih bunkera."
Kad su stigli blizu cilj(ev)a, međutim, utvrdili su da se stanje na terenu preko noći promijenilo: armijske i krajinske snage bile su daleko brojnije nego prošlih dana, nego jučer! Kako, zašto? Uslijedile su kratke konzultacije sa zapovjednikom Barešićem: što napraviti u novonastaloj situaciji? Ali Srbi su ih uočili. Ili „uočili". Prebeg: "Dok smo bili kod Miranja, četnici su krenuli prema nama u čišćenje terena."
Kad je došlo do sukoba s JNA i snagama tzv. SAO Krajine - vratimo se na Lekića i Drviša - prva skupina koju je osobno vodio Barešić razdvojila se u više grupica. On sam našao se u trojci, citiramo, "s pripadnikom postrojbe čiji su inicijali M. M. (Mladen Mustač - op. a.) te s vodičem (Zrinko Šarić)". Barešićeva pogibija u izvješću je opisana na sljedeći način: "U toj grupici dok su se povlačili bio je ranjen Miro Barešić u nogu i kuk. U jednom trenutku, dok mu je vodič pomagao u povlačenju, ponovno je bio prostrijeljen negdje ispod pazuha u trup, a također i vodič koji je okrznut metkom po leđima. Ubrzo zatim Miro Barešić je i izdahnuo. M. M. i vodič povukli su se dalje u pravcu Vrane."
U istoj akciji, samo na drugoj lokaciji, poginuli su Zdeslav Turić, Milan Pandžić i Frano Bokanović. Prebeg je za spomenutu knjigu smatrao potrebnim izjaviti: "Želio bih naglasiti da je prije Mirine pogibije došlo do izdaje ili dojave četnicima. Oni su de facto znali da mi dolazimo. Tako se dogodilo da su oni sačekali nas u pojačanom sastavu, umjesto da mi njih iznenadimo u njihovim rovovima."
Indicije o izdaji
Na sumnju da se radilo o izdaji i klopci za Barešića upućuje i svjedočenje bivšega političkog emigranta Tomislava Krole koji je početkom 90-ih prošloga stoljeća blisko surađivao s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom (i njegovim glavnim operativcem Josipom Manolićem). Na jednome njihovu susretu, na kojem se razgovaralo o povratku u Domovinu i zapošljavanju emigranta Stipe Bilandžića, Tuđman se dotaknuo Barešićeva slučaja. Krolo:
"Rekoh, Poglavaru, što ćemo mi sa Stipom Bilandžićem, što vi mislite o Bilandžiću, o tom mom prijatelju i suborcu. Tuđman je dvaput prešutio odgovor na moje pitanje, a nakon moga trećeg inzistiranja, pogleda u ovoga jednog svoga savjetnika pa u drugog, i odgovori meni, kaže: "Gospodine Krolo, a dovedite ga, pa ćemo ga dati Perkoviću i Mustaču. Kada već hoćete da prođe kao njegov prethodnik". A ja upitam Tuđmana: „A koji prethodnik?". On odgovori: „Zar ne znaš da je Miro Barešić ubijen?". Ostao sam zatečen, znao sam da je Barešić došao ovamo i da je na fronti, ali nisam znao da je poginuo. Nisam tada shvatio što je Tuđman htio reći (...). Znam da je Barešić pošteni dečko, da je napravio junaštvo, da su ga ovdje dobro primili. Tek kasnije sam shvatio da je i Tuđman imao strah da bi Bilandžić kao poznati emigrant kojeg je Udba pokušala nekoliko puta ubiti, ako se vrati u Hrvatsku i uključi u rat, mogao kao i Barešić nastradati od ruke nekadašnjih šefova Udbe."
Što je Franjo Tuđman tada znao, a mi još uvijek ne znamo?! Mi tek znamo da je prvu međunarodnu tjeralicu za udbaškim šefom Josipom Perkovićem Njemačka bila raspisala još 22. studenog 1977. - šest godina prije likvidacije Stjepana Đurekovića, koja je danas tako silovito reaktualizirana. A znamo i zašto: jer je osobno nagovarao jednoga hrvatskog iseljenika - čak mu i nudio visoku novčanu nagradu! - ako likvidira toga istog Bilandžića o kojem su razgovarali dr. Tuđman i Krolo!
Tek znamo još nešto. Zaplijenjena dokumentacija o obavještajno-subverzivno-terorističkoj skupini Labrador otkriva da su neprijateljske tajne službe raspolagale s više-manje svim informacijama o Barešićevu povratku u Domovinu i njegovim planovima. Kako su to uspijevali? Krenimo redom... Podatci o Barešiću prikupljali su se i u ime demokratske hrvatske države. Činio je to zagrebački Centar Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP-a), uglavnom putem legalnoga i ilegalnoga prisluškivanja kojim je upravljala Sanja Traživuk, supruga Branka Traživuka, Perkovićeva bliskog suradnika i kuma još iz Jugoslavije. Upravo su njih dvojica, kako će posvjedočiti sam Traživuk, od Krunoslava Pratesa u Luxemburgu preuzeli ključ tiskare u kojoj će biti ubijen Stjepan Đureković.U znak povjerenja Perković će ga i postaviti za načelnika II. odjela hrvatske republičke Udbe, odjela zaduženoga za borbu protiv emigracije!
Nakon prvih višestranačkih izbora Traživuk je, armijski rečeno, preveden iz Udbe u SZUP - u šefa njegovoga protuterorističkog odjela! I upravo je (i) njemu supruga Sanja po službenoj dužnosti dostavljala prikupljene podatke o Barešiću. Time ne samo što su bila narušena pravila tajno-policijskog rada da supružnici, ako su oboje zaposleni u službi, ne smiju raditi po istoj liniji, nego je lako moguće da je baš to bilo kobno za Barešića i njegovu skupinu. Jer, kasnije se otkrilo, Traživuk je u vrijeme akcije kod Miranja Donjih bio ponajvažniji suradnik KOS-a (armijskoga protuobavještajstva) u Hrvatskoj - suradnik koji je neprijateljskoj strani dostavljao sve podatke i dokumente s kojima je raspolagao!
Traživuk je te iste podatke i dokumente, po službenoj dužnosti, dostavljao i u Ured za zaštitu ustavnog poretka (UZUP), krovno tijelo svih tajnih službi u RH. A Ured su vodili Josip Manolić i Zdravko Mustač, koji se netom bio vratio u Zagreb iz Beograda - s mjesta šefa cijele jugoslavenske Udbe! Oni su, pak, kako proizlazi iz njihovih vlastoručnih napomena na rubovima međusobne korespondencije, sve materijale prosljeđivali Perkoviću, koji je u međuvremenu postavljen za pomoćnika hrvatskoga ministra obrane za posebne jedinice (dakle Barešićeva nadređenog) i šefa Sigurnosno-informativne službe (SIS - vojno kontraobavještajstvo).
No ipak najgore u cijeloj priči jest to što je bračni par Traživuk - i Branko i Sanja - bio pod sumnjom da radi za neprijatelja dugo prije Barešićeve pogibije. To nameće zaključak da je nekome u vrhu tadašnjih hrvatskih tajnih služba bilo u interesu da KOS dobije podatke o Barešićevu kretanju, namjerama i planovima.
(U sljedećem nastavku: Radojčićeva lista KOS-ovih suradnika u Zagrebu)
Pridružen/a: 20 sij 2012, 04:21 Postovi: 14970 Lokacija: Zagreb
Na kioscima je u prodaji DVD o Miri Barešiću. I knjižica je uz to.
BBC je napisao/la:
Oklahoma City 1978.: Nobilovo pljuvanje na Lijepu našu
Anto Nobilo je poznat hrvatskoj javnosti ne samo zbog njegovih istupa u obrani neobranjiva jugo-komunističkog režima, već i zbog osobnih slučajeva nasilja koja se njega samog tiču - a koja su se dogodila proteklih godina od nastanke Republike Hrvatske. U prilogu objašnjenju pojave tipa takvog psihološkog profila na površini hrvatske javnosti, predočimo slučaj Oklahoma City 1978 - čisto da ne bi slučajno palo u zaborav.
Prema pisanju dragovoljca Domovinskog rata, Borisa Prebega - objavljeno u knizi o Miri Baresiću, autora pratra Vjekoslava Lasića - svima nama dobro poznati Anto Nobilo bi potučen na Svjetskom Prvenstvu Karate-a 1978. godine u Oklahoma City-u, SAD.
Na svjetskom prvenstvu u karateu, održanom Oklahoma City-u, daleke 1978., porazio ga je hrvatski narodni borac za slobodu, pokojni Miro Barešić, koji se borio pod paragvajskom zastavom, ali je nakon pobjede nad Nobilom tražio da se svira Lijapa naša, što je Nobila i njegovu pratnju dovelo do konsternacije.
Podsjećamo, Miro Barešić je žrtva jugoslavenske UDB-e (čije je Anto Nobilo ekspozitura) koja ga je, iz zasjede i zamke, lisila života negdje u zaleđu rodnog mu Šibenika 1991.g.
Ovako to opisuje hrvatski ratnik Boris Prebeg, prema sjećanju njegova osobnog razgovora s pokojnim Barešićem:
"(...)općenito smo pričali o životu i dozivljajima, razmjenjivali mišljenja, jednom riječju veselili smo se našem susretu. Imali smo o čemu pričati, pogotovo slušati Miru o njegovom burnom životu, od Rolovića do druga Ante Nobila, zamjenika javnog tužitelja u procesu protiv ministra Nezavisne Države Hrvatske dr. Andrije Artukovića, kojega je pobijedio na Prvenstvu karataša u Oklahoma City-u. Na natjecanju u Americi Miro Barešić je zastupao Paragvaj. Osvojivsi medalju, Miro je zahtijevao je da se uz paragvajski stijeg istakne i hrvatski. Kada je Nobilo vidio hrvatski stijeg, pljunuo je prema Miri i opsovao mu mater ustašku. Za taj čin nije ga nitko osudio. On (Nobilo) i sada u Hrvatskoj, gdje hrvatske vlasti zakon o lustraciji jos nisu donijele, nesmetano radi kao odvjetnik(...)[1]"
Ne gajimo nikakve iluzije da će ovaj podsjetnik imati odjeka u hrvatskoj javnosti, ali tješi činjenica da članak ulazi u beskonačnost Svemrezja te da ce - koga to bude zanimalo - služiti kao referenca. I što-šta drugo.
Frano Budimlic (New York)
Poznat i po tome što je tražio da se svira hrvatska himna nakon osvajanja medalje na svjetskom prvenstvu u karateu nakon čega je Anto Nobilo, kojeg je natamburao, pljunuo na hrvatsku zastavu.
Bože dragi, što bi s nama bilo Kada bi se guslit zabranilo, I kada nam pjevat ne bi dalo, Junaštvo bi u zaborav palo. Ljude more raznorazne brige, Zaborave brzo na podvige I na svoju borbenu elitu Što je cilom dokazala svitu Da potlačen ne bira sredstava Kad mu silom uzimaju prava. Robovanje za junaka nije, Junak nije povijene šije, Jer ti ljudi izvanrednog dara Ne podnose tuđeg gospodara. Nek' ih pjesma otme zaboravu, Ja im kličem: Bili ste u pravu! Čast je meni,i to neću kriti, Pjesmom ću ih ovom pozdraviti: Zdravo da ste naši vitezovi, Zdravo bili,hrvatski sinovi Diljem lijepe naše Domovine I daleke nesretne tuđine, Po tamnicam' ,kao i slobodi. Ovaj pozdrav u Španjolsku hodi, Tamo leži devet nam mladića, Desetina Mire Barešića. Svi su oni hrabri i odvažni, Za Hrvatsku dosljedni i snažni. Vjera nek' je jača od čelika, Za svoj narod umrijeti je dika. Tu nikada nema dvoumljenja, Odreći se svih životnih htijenja; I slobode i mladosti drage, Jurišati svi na barikade S kojih dušman ubija Hrvate: Ambasade i sve konzulate. Treba pazit, treba napadati, Pa nas iz njih neće ubijati, To su špilje vučje u tuđini, U njima su udbaši Jugini. To su legla zmijska za Hrvate Što skrivaju zločince poznate, Jedan od njih general po činu, Svu podršku uživa Titinu. Taj otpadnik crnogorskog roda, Srbizmu se velikome proda, Po zadatku tih srpskih đelata Na tisuće smak'o je Hrvata, Zato primi desetak ordena Za zločine poratnog vremena. U Švedsku ga namjerno poslali, Za zakone njihove su znali Koje mogu za se koristiti, U tuđini Hrvate ništiti. Po Europi padaju poznati Na sve strane naši emigranti. Jednom na put mladići stadoše Što Jugine imaju pasoše, Kolijevke su primorske Hrvatske, Slavnog roda s obale jadranske. Dobrovoljno javiše se prvi Taj zločinac da plati u krvi: "Rolovića mi ćemo smakniti, Za zločine pravedno kazniti!" Smjelo naprijed,Miro Barešiću I Anđelko sa njim Brajkoviću! Pištolje su dobro podmazali I naboje u cijevi im dali, Još dosta ih u rezervi ima, Dovoljno će biti udbašima. Obojica svoj zadatak znadu, Treba pravo ić' u ambasadu, Udbaša je puno kao pasa, Ubijat ih-nema drugog spasa. Rolovića slike razgledaju Da ga dobro odmah prepoznaju, Da zločinac ne bi im umaka, Njega ubit, odluka je taka. Čim su stigli jugo-ambasadi, Krvnika su odmah prepoznali. "Sad ćeš platit prokleti tirane Za sve žrtve i hrvatske rane! Smak'o si nas pedeset tisuća, Sad ćemo ti prošišati pluća, Padaj dolje, nećeš se dizati, Hrvat mora dušmane brisati Jer drugoga izlaza nam nema, Uništenje Beograd nam sprema. Vijest se odmah štokholmska raznese, Jugina se ambasada trese, Hitci pršte,povici se čuju, Za Hrvatsku borci uzvikuju. Policija sa svih strana stiže, Al' od vrata ni koraka bliže, Dok hrvatski borci im ne kažu: "Ne trebate nama stavljat stražu, Prijatelji vama su Hrvati, Švedsku ćemo uvijek poštivati." S policijom mnoštvo novinara, Senzaciju pravu svjetsku stvara, Još dva nova viteška imena Hrvatskoga roda i korijena. Svezani su ali podvikuju Da narodi cijelog svijeta čuju Tko Hrvate ubija i mori, Dok se Hrvat za slobodu bori. Našoj borbi neće kraja biti Dokle svoju nećemo dobiti Nezavisnu Hrvatsku Državu, Na narodnom povijesnome pravu. Cijelom svijetom podvici se čuju, To svezani borci podvikuju, Dva hrvatska sina za slobodu Žrtvuju se svojemu narodu. Sve novine slikama prenose Kako borci hrvatski prkose, Na sudu se dugom hrabro drže, Sa onima što im se pridruže. Udbaši su milijune dali Da bi druge u zatvor strpali, Četvoricu još hapse mladića: Stojanova, Klemu, Mikulića I četvrtog Ivu Vujčevića. Osude su teške i sramotne, Za dvojicu prvu doživotne. Svi se drže k'o da idu kući, Cijelo vrijeme Hrvatskoj kličući, Osuđene suborci gledaju, Pomoći im odmah planiraju, I pod cijenu života se mora Svoju braću spasit iz zatvora! Trojica se u zadatak dala: Prvo ime Rudolfa Prskala, Drugo ime ovog je junaka; Mladog borca Nikole Lisaca, A treće je našeg hrabrog sina, Sa Kupresa Tomislav Rebrina. Odluče se rujna petnaestoga Spasit braću zatvora švedskoga, Sedamdeset druge, vrućeg ljeta, Ne može nam nitko da zasmeta. Za braću smo svoju kadri mrijeti, I zrakoplov švedski zauzeti, Zrakoplovne kompanije SAS-a, Pustit će ih, nema drugog spasa. Sedamdeset i sedam putnika S četvoricom zračnih prijevoznika, Svi će morat sa nama umrijeti Ako nam se ne daju uvjeti. Cijeli svijet je opet na nogama, Svjetski problem hrvatska je drama. Švedska vlada donosi odluku Izlazeći Hrvatim' na ruku, Četvoricu k avionu vodi, U redu je, Bože nam pomozi. Tad se braća izljube pred svima, Potekle su suze putnicima Sa kojim su ti borci Hrvati Prijateljstva počeli sklapati. Na rastanku toplo rukovanje: "Oprostite za naše smetanje, Mi smo borci hrvatskog naroda Kojemu je zgažena sloboda, Kojeg Srbi uništiti žele, Da nas zbrišu i svijetom rasele. Zamislite sada, vi Šveđani, Da vam ovo čine Norvežani. Kakva sredstva koristili ne bi Da bi život zaštitili sebi! Cijeli švedski narod pozdravite, Pozdrave im naše izručite. Ne bojte se, budite veseli, S vama borci hrvatski su smjeli. Ako dođe do zračnog napada, Ne možete nastradati sada. Među borcim' himna se zaori "Lijepa naša" za koju se bori. Da je ovo zrakoplov Hrvata, Sa Jugom bi sad došlo do rata, Na Brijune bombe bi bacili I krvnika staroga ubili. Skoroga će dana i to biti, Jugu ćemo mi prepoloviti, To se mora sprovesti u djelo, Svakom svoje - naše je načelo. Tko bi nama podršku pružio, Tko li bi se s nevoljnim združio, Svatko svoje interese gleda I pomoći pokorenim ne da, Koliko je u svijetu naroda Kojima je zgažena sloboda, No nikome opasnost ne prijeti Ko Hrvatu od Srba prokletih, Da možemo sad u Albaniju Da imamo tamo garanciju Da nas oni neće izručiti Ili možda ponovo kazniti. Albanija, zemlja prijatelja, Kojoj treba biti ista želja Da se sruše zidovi Jugini, Sa Kosovom da se ujedini. To je zemlja prastarih Ilira Kojim Srbi tu ne daju mira. Ali druge sad ne može biti, U Španjolsku moramo letiti. Svi Španjolci poznaju Hrvate, Da u svojoj domovini pate, Španjolci nas neće izručiti A neće nas ni strogo kazniti. Pozdravljamo mi španjolske ljude Da hrvatskim borcima ne sude, Da ih puste skoro na slobodu Da nastave borbu svom narodu, Svoje borce, svoje vitezove Sad Hrvatska kao nikad zove: "Vi sinovi moji ne klonite, Već ustrajno borbu nastavite, Vraćajte se s puškom izdaleka, Vas svezanih ruku majka čeka! Skidajte mi lance i okove, Domovina Hrvatska vas zove. Dušmani me gaze pola vijeka, Hrvatica majka na vas čeka. Brišite mi oči uplakane, Vidajte mi moje teške rane Koje dobih za svojim narodom, Godinama čeznuć' za slobodom, Gledajuć' vas po svim zatvorima Prepuštene srpskim zločincima, Gdje vas tuku i mukama muče, Moje srce za vama prepuče. Pozdrav svima tamo u tuđini, Svi ste istog roda, moji sini. Nebom ću vas svojim zaklinjati, U tuđini nemojte ostati!" Vi mladići madridskog zatvora, Hrvatska vas nagraditi mora, Zasluge su već velike vaše, Suzbili ste zloglasne udbaše, Pravi borci s borbom ne prestaju Niti kada oružje skidaju. Dok se svoje domognu slobode, Nove bitke za Hrvatsku vode, Pozdravlja te majka iz daljine, Barešiću Miro,hrabri sine U tamnici španjolskoj daleko Ljubim tebe Brajković Anđelko, Svu po redu braću pozdravite, Hrabro mi se junaci držite. Hrvatski su vaši ideali Za koje ste sebe žrtvovali, Hrvatska vam neće zaboravit, Dok je bude,ona će vas slavit. Dok Hrvatskoj odriješe se ruke Podignut će borcim' slavoluke, Al borba se mora nastaviti, I Hrvatska sva osloboditi, Jer slobode nema bez žrtava, S borbom ćemo ostvariti prava, I udarac smrtni Jugi dati, Poručuju izbjegli Hrvati!
Ne možeš započinjati nove teme. Ne možeš odgovarati na postove. Ne možeš uređivati svoje postove. Ne možeš izbrisati svoje postove. Ne možeš postati privitke.
