To reci kad budete šefovi tajnih službi, armija, policije i premijeri. Ne ide to čišćenjem ulica i na građevini.
Vi ni Izraelu ništa ne možete. Do sad bi ih i HVO namučio više od vas.

Ne vidim što korrisnik piše, jer mi je na ignore-u.

Ali, po komentaru pretpostavljam da spominje turski otpor Austro-Ugarskoj 1878.

Austro-ugarska vojska je krenula u pohod 28. srpnja, i krećući se preko Banje Luke, Jajca i Viteza već 19. kolovoza je bila u Sarajevu.

Dakle, trebalo im je 22 dana kroz bosanske besputne gudure do Sarajeva.

Austro-ugarska vojska je 31. srpnja kod Vrgorca prešla granicu da bi već 5. kolovoza bila u Mostaru.


U tri tjedna, koliko je trebalo da se pregaze ta bespuća, svi su ključni centri bili pod kontrolom. Čišćenje gerile je potrajalo još koji mjesec.

Piece of cake.

Onda su im sagradili sve ono što vrijedi u Sarajevu od starina.

Hadži Lojo je 1878. godine bio jedan od glavnih zagovornika otpora austrougarskoj okupaciji koja je kasnije izdala potjernicu za njim nudeći nagradu od 500 forinti za onoga ko otkrije njegovo sklonište. Svoju smrt dočekao je u dalekoj Meki.

Jedna od najinteresantnijih historijskih ličnosti naše zemlje zasigurno je i Salih Vilajetović, poznatiji kao Hadži Lojo koji je rođen 1834. godine. On potječe iz poznate sarajevske porodice koja je živjela na obroncima brda Grdonj iznad ćaršije. To naselje danas je poznato kao bardakčije. Tradicionalna muslimanska porodica Vilajetiovića imala je svoju ulogu u sveopćem širenju kulture i obrazovanje Sarajeva.

– Njegov otac Abdulah bio je mualim i istaknuti džematlija naselja Bardakčije. Također, njegova majka Hanka bila je vrlo cijenjena i plemenita žena. Kao dječak se brzo razvijao i njegov otac ga je obučavao vjeronauci. Nije završio neke visoke škole i medrese, ali bio je izrazito učevan i pametan. Svo znanje dobijao je od svog oca Abdulaha – govori Mufid Garibija, arhitekta i poznavalac historije grada Sarajeva.

Gradnja pravoslavne crkve

Imanje porodice Vilajetović nalazilo se na području današnjeg Federalnog hidrometeorološkog zavoda na Bjelavama gdje je bila i njihova porodična kuća.

– Iznad njihovog naselja nalazio se kamenolom gdje je Hadži Lojo neko vrijeme radio i razvijao svoju, kasnije vrlo prepoznatljivu atletsku građu. Kasnije će sa svojim bratom Mustafom i čerpićanu za čije potrebe je iskopao i bunar dubine 18 metara. Kasnije, austrougarske vlasti će ovaj bunar zakopati. Ali, kada su velike razlike u temperaturama, krug bunara vidljiv je na zemlji – objašnjava Garibija.

Na čestim putovanjima po Bosni, Salih je širio svoj autoritet uglednog i snažnog čovjeka. O tome svjedoči i priča o hrvanju s medvjedom.

– U tom periodu, držanje medvjeda u avliji bila je česta pojava. Tako se Hadži Lojo na svojim putovanjima po Istočnoj Bosni, u mjestu Glasinac, odlučio na hrvanje s jednim takvim medvjedom kojeg je i porazio – prepričava naš sagovornik.

Ta njegova hrabrost donijela mu je epitet “Lojo” što se u tom vremenu odnosilo na odabrane ljude. Nakon ovakvog podviga, njegovo pravo ime Salih biva zamijenjeno sa Hadži Lojo.

– Nakon toga nastaje period političke angažiranosti Hadži Loje kada se pobunio protiv gradnje pravoslavne crkve u Sarajevu koja je trebala biti veća od Begove džamije. On je bio izuzetan vjernik i nije mogao dopustiti da crkva bude veća od džamije – pojašnjava ovaj ugledni sarajevski arhitekta.

Za njega su smatrali da je bio fanatik i veliki konzervativac. Ova pobuna protiv gradnje crkve bila je pod prismotrom austrougarske vlasti i počinju prvi sukobi sa vlastima.

Put na hadž

Kako bi smirili pobunu, a u isto vrijeme izgradili i crkvu, odlučeno je kako će se Begova džamija podići na nešto viši nivo da bi bila viša od pravoslavne crkve, što je na kraju i urađeno. Također, htjeli su ga maknuti iz javnog života Sarajeva, te je odlučeno da ga pošalju u Meku na hadž. Ovu ponudu Hadži Lojo je prihvatio bez razmišljanja.

– Sa tog putovanja, odnosno iz Carigrada, Hadži Lojo se vratio pješke, noseći na sebi 80 oka nepoznatog tereta. Međutim, po povratku iz Meke Hadži Lojo ne mijenja svoje mišljenje o vlasti. Za jedne je bio buntovnik i radikal, dok je za druge bio revolucionar i vođa otpora.

Jedan austrijski pisac, opisujući lik i djelo Hadži Loje, prozvao ga je austrijskim carom. U jednom trenutku pokušali su ga ubiti tako što su stavili otrov u halvu koju je on volio. I zvanično je počela njegova borba protiv okupatora u kojoj je poginuo i njegov brat Mustafa.

– U periodu najvećih sukoba u Sarajevu, Hadži Lojo je ulazeći u jedno konaćište, nosio pušku na leđima s cijevi okrenutom prema zemlji. Puška je slučajno opalila i pogodila ga ispod koljena. Sa tom teškom ranom pobjegao je u naselje Praču kod Rogatice gdje se sakrio kod pravoslavne porodice Čvoro. Odatle je pobjegao u Čajniće gdje je proveo oko dvije sedmice – kaže Garibija.

Zbog bola u ranjenoj nozi Hadži Lojo nije mogao bježati više. Izdao ga je Mićo Kojić nakon čega ga hapsi natporučnik Mihajlo Stipetić i privodi u Sarajevo. Zbog rane na nozi, poslat je u vojnu bolnicu gdje ga liječi dr. Kramer ali nije bilo spasa. Noga mu je amputirana.

Smrtna kazna

Vlasti su tražile njegovu smrtnu kaznu, a optužnica ga je teretila kao glavnog agitatora otpora protiv okupacionih četa.

– Druga njegova optužnica stavljala mu je na teret dva ubistva za šta je bila propisana smrtna kazna na koju je i osuđen. Ali, po carskom fermanu smrtna kazna pretvorena je u pet godina zatvora van Bosne i Hercegovine. Kao mjesto izdržavanja kazne odabrana je Mađarska. Zbog njegove pojave, snage ali i plemenitosti, zatvorenici su ga izuzetno cijelnili i poštovali.

– Nakon izdržane petogodišnje kazne, Hadži Lojo treba da se vrati u Sarajevo. Međutim, carska vlast Austrije rekla je kako je on nepodoban u Bosni. Ponudili su mu da bira u koju zemlju želi ići. On je odlučio da je za njegovu porodicu; suprugu Fatimu, kćerku Aišu i dva sina, Muhameda i Mustafu najbolje da se skrase u Meki.

– Za Hadži Loju taj put bio je tragičan. Umro je njegov sin Mustafa. Hadži Lojo je sa svojom porodicom sigurno stigao u Meku gdje je proveo ostatak svog života – kaže Garibija.

Nakon Hadži Lojine smrti, loza Vilajetovića doživljavala je svoj kraj. Sin Muhamed preselio je u Siriju, a supruga Fatima odlazi u Stambol sa kćerkom Aišom. Danas u Sarajevu Vilajetovića više nema, ali ako se nekad zateknete u ovim gradovima i čujete prezime Vilajetović, moguće je da ste upravo sreli nekog potomka iz njegove loze

Hadži Lojina humanost

Prije aneksije naše zemlje od strane Austro-Ugarske, Hadži Lojo je držao u Bezistanu prodavnicu duhana i držao predavanja po školama. Interesantno je da nikada nije pušio.

– Također, Hadži Lojo je držao mekteb koji su pohađale stotine djece. Sa svojih mnogobrojnih putovanja za tu djecu donosio je mnogobrojne darove i poklone, pogotovo za one koji su dobro učili.

Korisnice,
super prica,.....mualim,bunar od 18 metara, hrvanje s medvjedom,mekteb.....

Der zeno ugasi fenjer da se ne trosi

Krstjani i bivši krstjani (kriptokrstjani koji su u doba posljednja dva bosanska kralja bili prisiljeni pokatoličiti se) prigrlili su islam. Korijeni masovne islamizacije su u prethodnih 250 godina vjerskih sukoba između Rimokatoličke crkve i Crkve bosanske, koji su se događali usporedno s opetovanim političkim i vojnim napadima ugarsko-hrvatskih kraljeva na Bosnu. Bosanski kmetovi, koji su morali nositi gospodarski teret kako trajnih sukoba između domaćih feudalaca tako i ratova protiv ugarsko-hrvatskih kraljeva, bili su krajnje nezadovoljni svojim položajem i otvoreni za vještu osmansku promidžbu koja im je obećala ukidanje kmetstva i bolje uvjete života. Bilo je nekih sličnosti u doktrini i načinu prakticiranja vjere između islama i Crkve bosanske. Neki povjesničari iznijeli su tvrdnju da su širenju islama pridonijeli islamski asketski redovi, primjerice derviši. Mladi ljudi koji se lako prilagođavaju prelazili su na islam iz oportunizma te često dostizali visoke državne i vojne položaje što je privuklo njihove rođake i poznanike. Za niže plemstvo prelazak na islam mogao je značiti dobivanje zemlje kao nagradu za vojnu službu, a za seljake smanjenje davanja zemljoposjednicima i državi. Prijelaz na islam značio je za vođe polunomadskih Vlaha smanjenje ili brisanje porezne obveze, ali su za uzvrat morali obavljati određenu vojnu službu. Za relativno malobrojne trgovce i obrtnike u gradovima prednosti promjene religije bile su očite jer su Osmanlije vojno, upravno i vjerski bili koncentrirani u gradovima. Kad je Habsburška Monarhija zaposjeli Bosnu i Hercegovinu muslimani koji nisu željeli prihvatiti novu vlast selili su u Tursku. Udio u stanovništvu stoga im se smanjio s 38.7% godine 1879. na 32.3% godine 1910. Udio pravoslavaca ostao je gotovo nepromijenjen (43.5%), a katolika se malo povećao zbog useljavanja državnih službenika s 18.1% na 22.9%.

Ovo nije istina, islamizirano stanovništvo je bilo manjina tijekom prvih 100 godina okupacije, a onda kreće pojačana islamizacija i de facto razmjena katoličkog i muslimanskog stanovništva na kraju 17. stoljeća.

Preobraćenje zbog ženidbe dogodilo se u obitelji Muhameda Hadžića, bivšeg jugoslavenskog ministra vanjske trgovine koji je bio iz Gackog u Hercegovini. Njegov djed po ocu, rođen i odgojen kao Srbin pravoslavac, htio se oženiti rimokatolkinjom. Njegovi roditelji nisu se složili, pa su i on i žena prešli na islam kako bi se vjenčali. Preobraćenje radi zaštite obiteljskih interesa opisano je u autobiografiji poznatog pisca, samoizjašnjenog Srbina Meše Selimovića. Potekao je iz plemena Vujovića na granici Hercegovine i Crne Gore. Početkom 18. stoljeća, u obitelji u kojoj je bilo devetoro braće, odlučili su da će dvojica prijeći na islam kako bi osigurali bolju zaštitu ostatku obitelji. Od te dvojice potekle su obitelji Selimović i Ovčina. Dobar primjer obraćenja zbog napredovanja u karijeri bio je slučaj Omer Paše Latasa početkom 19. stoljeća. Rođen kao Mihailo Latas, Srbin i pravoslavac iz Like, sin dočasnika u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini. Završio je vojnu akademiju s izvrsnim uspjehom, ali očito izgubio nadu da će moći napraviti karijeru u habsburškoj vojsci nakon što mu je ocu suđeno zbog pronevjere državne imovine. Pobjegao je u Bosnu, prešao na islam i odselio se u Istanbul, gdje je postao učitelj. Jedan od njegovih učenika bio je prijestolonasljednik. Uskoro je ušao u vojsku i vremenom stekao veliki ugled.

Islamizacija na području Bosne i Hercegovine mahom se ostvarivala putem tarikata /derviši sufije.

Vidi tih muslimana, pa svi srbi odreda do reda...

Navodno su i Valahadi u Grčkoj držali u svojim kućama ikone pred kojima bi, noću, palili kandila; sigurno je, međutim, da su u vrijeme haranja španske groznice s puno poštovanja (kao i Grci) cjelivali čudotvornu manastirsku ikonu koja je nošena po Makedoniji.(40) Podatak Pola Rikoa (Ricaut), sekretara engleskog poslanstva u Carigradu i jednog od najboljih poznavalaca Turske carevine u XVII vijeku, da se Muslimani "gnušaju ikona i znaka krsta" protumačena je tako da se radi o potomcima bogomila (koji su, kako se zna, mrzjeli ikone i znak krsta). On dalje tvrdi da ti sektaši "koji cine čudnu mješavinu kršćanstva i muhamedanstva", koji žive kao vojnici "na krajinama Ugarske" - "a svi Muslimani u Bosni" pripadaju tom vjerskom učenju - čitaju Jevanđelje (the Gospel) na slovenskom jeziku, iako se smatraju za muslimane. Oni se trude da čitaju i Kur'an na arapskom jeziku, da ga usklade sa Jevanđeljem.(41)
Ima i drugih vijesti o tome da su bosanski muslimani nabavljali Sveto pismo (štampano 1563), u prevodu istarskih protestanata i na ćirilici.(42) I neki stavrioti u Trapezuntu ljubomorno su čuvali svoje hrišćanske svete knjige.(43)
Jevanđelje je prihvatano i od strane pripadnika pojedinih derviških redova. Tako hurufije (dervisi) ne oklijevaju da se pozovu na Hrista, na Sveto pismo i na hrišćanske svece. U svom djelu Cavidan-name, Fazlullah (XIV vijek) često citira Jevanđelje, a posebno dobro poznaje Jovanovo. I njegovi učenici se takođe pozivaju na Jevanđelja.(44)
...U Bosni su neki muslimani držali u svojim žitnicama zaplijenjene manastirske krstove, radi roda i berićeta, i nikako nijesu htjeli da ih prodaju.
Muslimani Arnauti u Poljanici čuvali su (1932), kao znamenje, košulje na kojima su bili izvezeni krstovi (iz vremena kada su im preci bili hrišćani). I na djelu muslimanske nošnje (Dreznica) - sindžiru, koji su nosile nevjeste i mlade žene, javlja se krst. A i u ostalim oblastima carstva, kako pouzdano svjedoči Hasluk, muslimani su uvažavali moć krsta. U Eldžiku (Galata) kamen ukrašen krstom liječio je bolesti.
U vrijeme stočnih bolesti muslimanke u Bugarskoj pravile su male krstove od ebanovine i vješale ih, spolja, o stalska vrata, ili su katranom iscrtavale krstove po kapijama. Takvi krstovi se i danas (1966) mogu vidjeti na vratima štala u bugarsko-muslimanskim selima.

Krst i krštenje

Najsveobuhvatniji od svih simbola krst se potvrđuje od najdavnijih vremena; u Egiptu, u Kini, u Knososu na Kritu (mermerni krst iz XV vijeka prije n. e.), u Fenikiji (gdje je naznačavao život i zdravlje). Hrišćansko predanje obogatilo je simbolizam krsta, sabravši u toj slici istoriju spasenja i muku Spasiteljevu. Ni u Aziji, premda nema toliko mističnog bogatstva kao u hrišćanskom svijetu, simbolizam krsta nije i manje značajan. Kod Abu Yaqiba Sedžestanija (hanefitskog pravnika) nalazimo na neobično ezoterično tumačenje simbolizma krsta: četiri kraka poistovjećuju se tu sa četiri riječi sahade (vjeroispovijedne izjave muslimana).45 Osim crkava, tvrdi Tihomir Đorđević, naši muslimani poštuju i krst. Drveni krst dukljanskog kneza Svetog Vladimira (ubijen 1016) kao svetinju čuvaju muslimani u Crnogorskoj Krajini "svake godine o Duhovima, muslimani zajedno sa hrišćanima rano, u praskozorje, nose ovaj krst na vrh planine Rumije. Tu se svi mole bogu, zatim se vesele i pucaju iz pušaka".

##

Dok sinovi klanjaju, otac im se krsti
Fetva, izdata krajem 1568. godine - odnosi se na područje današnje zapadne Makedonije - predviđa najstrožu kaznu za one koji su samo formalno primili islam i nastavili i dalje da se pridržavaju stare religije - hrišćanstva; a to znači, pred turskim vlastima su se deklarisali kao muslimani, a nastavili da idu u crkvu, krštavaju djecu i žene se u crkvi. Imali su i dva imena; jedno hrišćansko kojim su se služili među sobom i u porodičnom krugu, i drugo muslimansko, kojim su se dozivali na javnim mjestima i pred turskim vlastima; kao Ferhat - Đon, Mustafa - Nikola, Hasan - Bogdan.(1)

Proces islamizacije domaćeg stanovništva na balkanskim i drugim prostorima Osmanskog carstva nije išao ni brzo ni jednostavno. Prolazio je kroz više etapa u kojima su novi muslimani nastojali da sačuvaju veze sa starom vjerom; najdrastičniji oblik čuvanja stare vjere bio je kriptohrišćanstvo, a još rasprostranjenija je bila "nezavršena islamizacija". St. Skendi čak smatra da je možda bolje govoriti o stepenima kriptohrišćanstva nego o nesavršenoj konverziji ili o pomiješanoj religiji(2) (koristi se i naziv oblici vjerskog sinkretizma). I dok su se u prvom slučaju tajno slijedili hrišćanski propisi, u drugom su se javno čuvali stari praznici i običaji, uz korišćenje svog dotadašnjeg "nevjerničkog" jezika. Među njima je, međutim, teško povući jasnu granicu. Otuda, kao da su u pravu francuski istoričari B. i L. Bennasar kada preobraćenike na islam (renegate) nazivaju Alahovim hrišćanima (Les chretiens d'Allah).(3)

“TURČIN” SRPSKE VJERE

Iako je prelaz na islam bio postepen, obično je vodio kroz kriptohrišćanstvo, odnosno dvovjerstvo. Mnogi dvovjerci dočekali su i sam kraj Osmanske imperije, da bi se tada uglavnom slobodno vratili staroj vjeri, ali, ponekad, i ostajali u novoj. Ili, pak, u objema.
Dvovjerci, vezani za početke islama, utvrđeni su na mnogim balkanskim i drugim prostorima. Prva vijest o kriptohrišćanstvu među Srbima datira iz 1568. godine; jedan srpski vojnik (delija) priznao je francuskom poslaniku na sultanovom dvoru u Jedrenu da je srpske nacije i vjere, da živi sa Turcima i pretvara se, ali da je rođenjem i srcem hrišćanin.(4)
Klasična zemlja kriptohrišćanstva bila je današnja Albanija; otuda i albanski sinonim za dvovjerstvo “laramane”, što će reći šareni, raznobojni (di vari colori).(5)
Dvovjerje (dvovjerci, šareni - domaći, slovenski nazivi, kod Grka dipistia, patsali) je registrovano i u Makedoniji, na Kosovu, u južnoj Srbiji, Crnoj Gori, Hercegovini, Bosni, Bugarskoj. Bilo ih je i na Pontu, u Trapezuntu (stavrioti), u Grčkoj,(6) Dodekanezu, Mitileni, Kritu, a naročito na Kipru; tu su ih nazivali linovamvaki (lan i pamuk - između hrišćana i muslimana u vjeri, poput tkanine), pa lardokophtedi (jer su jeli svinje), mesokertedi (ital. mezzo quarto - pola i pola), odnosno mesi (paramesi), patsali, apostoliki, kao i Valahadi (u grčkoj Makedoniji), koji se, za razliku od ostalih kriptohrišćana, nijesu krili.(7)
Dvovjeraca je bilo čak i u Istanbulu, kraj samih zidina Topkapi saraja.(8)
Godine 1743. vizitator Jovan Nikolovič izvještava papu da u Srbiji postoje dvije vrste katolika; oni koji javno ispovijedaju svoju vjeru i podnose sve tegobe i namete i oni koji, da bi izbjegli plaćanje danka, to čine tajno u kući pokazujući se javno kao muslimani. Ovih drugih ima na hiljade u Srbiji i Arbaniji. Njihove žene javno ispovijedaju katoličku vjeru.(9)
U istočnim dijelovima Kosova (G. Morava i Izmornik) stanovništvo je ranije, kaže At. Urošević, bilo u "prividnom islamu", odnosno u "okultnom hrišćanstvu", dok je Skopska Crna Gora (Karadag) dugo vremena bila u kriptokatoličanstvu.
Tek nakon izgradnje džamija, u drugoj polovini XIX vijeka, to "dvojevjerstvo" je "popustilo", ali i pored toga i danas (1935) ima onih, ističe dalje Urošević, koji se izdaju za muslimane, a tajno posjećuju katoličke crkve.
Kao što ima i rodova koji su se izdavali za muslimane, a okolina ih smatrala za ljarmane. Isti autor, takođe, tvrdi da Srbi katolici nijesu nikad bili prividno u islamu.(10)
Ima i rodova koji su se izdavali za muslimane, ali ih je okolina smatrala za ljarmane. U prizrenskom Podgoru "ljaromanima" su se nazivale i kuće u kojima je otac katolik, a sin musliman.(11)

JEDAN KLANJA, A DRUGI SE KRSTI

I u nekadašnjem Novopazarskom sandžaku - kako svjedoči jedan dopis iz 1848. godine - bilo je kuća u kojima su dva brata "pak jedan vjeruje u Hrista, a drugi u Muhameda, jedan klanja, a drugi se krsti.
U nekim kućama ima po tri brata i sva tri drže se da su Turci, a otac im je Srbin, i tako sinovi klanjaju, a otac se krsti, a kad bajram (...) dođe, svi zajedno proslave, otac ide u crkvu, a sinovi u džamiju..."(12)
Odavde potiče još jedan naziv za dvovjerstvo; kada su dva brata Vasojevića živjela u bratskoj slozi čak i onda kada se jedan od njih islamizirao "narod ih je nazvao karma - karišik, što znači mješavina vjerska". Njihovi potomci, Crnogorci i Muslimani, nazivaju se i danas Karišići.(13)
- Kriptohrišćanstvo je cvjetalo - tvrdi Skendi, na onim područjima gdje je bilo bektašija, a to su južna Albanija i oblasti oko Berata i Elbasana, Kosovo i Metohija (Đakovica, Prizren, Peć), Tetovo, Krit i Kipar. Bektašizam je za hrišćane čak predstavljao prihvatljiviji oblik konverzije i povoljniji izbor od - kriptohrišćanstva.(16)
Na fenomen dvovjerstva reagovale su obje strane. Papa Benedikt XIV, na Prvom albanskom koncilu (1744), javno ga je osudio ističući da "katolicima nije nikako dopušteno prikrivati priznanje svoje hrišćanske vjere, a da simuliraju muhamedanstvo".(17)
Oslanjajući se na mnogobrojne fetve, osmanske vlasti smatrale su nove muslimane, koji su se i dalje držali hrišćanskih običaja i praznika, za nevjernike i pribjegavale surovim kaznama; uz ponovni čin konverzije i sklapanja braka, ukoliko su prestupnici bili oženjeni.(18)

"Kriptokatolici i kriptoortodoksni

U udaljenim planinskim krajevima čitava sela i oblasti bili su naseljeni dvovjercima; pravoslavna crkva bila je trpeljiva prema svojim "šarenima", jer je uvidjela da samo na taj način može duže da ih zadrži pod svojim uticajem. Poslije 1821. godine u već oslobođenim grčkim oblastima linovamvaki su odbacili svoj muslimanski ogrtač i proglasili se čistim hrišćanima. Da odbace muslimansku mimikriju pokušala su - nakon hatišerifa od Gulhane (1839), koji je objavio ravnopravnost svih vjerskih zajednica - i neka dvovjerska sela u Skopskoj Crnoj Gori, izjavivši da ubuduće treba da budu smatrani za hrišćane, što je rezultiralo njihovim protjerivanjem i zatočenjem u Anadoliji.(14) Međutim, pojava dvovjerstva (kriptokatolici i kriptoortodoksni) na balkanskim prostorima pominje se i šezdesetih godina minulog vijeka. Susrijeće se naročito među Albancima, ali je ranije bilo i kriptoortodoksnih Srba (u Solunu i na maloazijskoj obali) i kriptojevreja - donme - u Solunu.(15)

###

U 19. stoljeću je u Srbiji uništeno oko 900 džamija.

krstjani primili islam abosnjak prezime samo u hrvata ima ahahahahaha koji si ti kreten

Pa krstjani su isto bili Hrvati.

Za krstjane se pouzdano zna da su bili pravoslavci.

Da, pravoSRANJCI

Da,da, jedes gofna.

Krstjani su bili katolici.
A i da su bili pravoslavci, ne bi sigurno bili Srbi, jer je pravoslavna crkva nacionalna.

Ne postoji nijedan izvor prvog reda koji krstjane svrstava u katolike.

U Beogradu su muslimani nekada predstavljali većinsko stanovništvo. Prema podacima turskog putopisca Evlije Čelebije, u vrijeme kada je on boravio u Beogradu 1660. godine, grad je imao oko 98 000 stanovnika, od kojih su 77 000. bili muslimani. U Beogradu su tada bile čak 273 islamske bogomolje, džamije i mesdžidi. U Prvom srpskom ustanku, mnoge beogradske džamije su stradale, a one preostale bile su pretvorene u trgovine namirnicama, u nekim su držane svinje, jedna je bila pretvorena u pravoslavnu crkvu, a neke su određene turskim ženama za stanovanje. Džamije su rušene i u drugim gradovima koji su se našli u sastavu kneževine Srbije. Tako su u Užicu porušene 34 džamije, u Smederevu 24 itd. Srpske vlasti su 1836. godine popisale džamije u Beogradu, na tom popisu se nalazilo 16 džamija.

S obzirom da su svi vladari tog područja tvrdili za sebe da su katolici, a za neke se tvrdi da su bili i krstjani, kako ne ?

Islam se na području današnje Vojvodine pojavio u 16. stoljeću, kada ovi prostori ulaze u sastav Osmanskog Carstva. Srijem se nalazio u njegovom sastavu od 1526. godine (uključujući i razdoblje vazalnog Srijemskog vojvodstva od 1527. do 1530. godine), dok Bačka i Banat pod izravnu osmansku upravu dolaze nešto kasnije. Bačka 1541.-1545., a Banat 1552.-1556. godine. Banat je u ime Osmanskog Carstva osvojio veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, a u njegovoj vojsci bilo je tada 8 000 janjičara i 100 000 akindžija, među kojima i 20 000 Srba.

Tijekom osmanske uprave na Balkanu i u Panonskoj nizini, veliki broj Srba prešao je na islam, što je bio uvjet za napredak u državnoj službi, a neki islamizirani Srbi bili su i na visokim upravnim položajima. Beg Malković bio je prvi osmanski upravitelj Bečkereka (Zrenjanina), a Hasan-paša Predojević upravljao je Segedinskim sandžakom 1592. godine.

Tijekom osmanske uprave, sela na području današnje Vojvodine naseljavali su Srbi, dok je u gradovima živelo etnički i vjerski mješovito stanovništvo, koje je uključivalo muslimane (Turci, islamizirani Srbi, Arapi), Srbe, Rome, Grke, Cincare, Židove itd. U svim vojvođanskim naseljima mogle su se videti džamije, a u značajnijim gradovima su se nalazile zgrade sjedišta vlasti, kupaonice, turske škole i druge javne ustanove, dok su se u glavnoj ulici (čaršiji) nalazile glavne trgovačke i obrtničke radionice.

Mitrovica (današnja Srijemska Mitrovica) je bila važno islamsko naselje, a u njoj je po podacima iz 1572. godine bilo 598 islamskih i 18 kršćanskih domova. U to doba u Mitrovici se nalazilo 17 džamija i niti jedna kršćanska crkva. Bečkerek (današnji Zrenjanin) bio je tada jedno od najznačajnijih naselja u Banatu, a zbog zasluga koje su mu lokalni bečkerečki Srbi učinili prilikom osvajanja Banata, Mehmed-paša Sokolović pretvorio je ovaj grad u svoju zadužbinu (vakuf), a njegove stanovnike oslobodio svih vojnih nameta. Grad je bio podijeljen na dvije mahale, islamsku i pravoslavnu. U gradu Somboru bilo je u osmansko doba 14 islamskih bogomolja, od kojih su pet bile džamije, a ostale mahalski mesdžidi. Varadin (današnji Petrovaradin) imao je u osmansko doba većinsko islamsko stanovništvo. U podgrađu tvrđave s oko 200 kuća nalazila se Sulejman-hanova džamija, a postojale su i dvije manje, Hadži-Ibrahimova i Huseinova. Pored dvije islamske mahale, u sastavu grada nalazila se i kršćanska četvrt s 35 pravoslavnih kuća. Vršac je bio pretežno islamski, a Titel mješoviti islamski i pravoslavni grad. Osmansko Carstvo bilo je podijeljeno na provincije (pašaluke), koje su se dijelile u manje upravne jedinice (sandžake). Na ozemlju Banata postojala je osmanska provincija pod imenom Temišvarski pašaluk, dok su se na ozemlju Srijema i Bačke nalazili Srijemski sandžak i Segedinski sandžak. Oba sandžaka su u početku bila u sastavu Budimskog pašaluka, da bi Segedinski sandžak kasnije bio uključen u Jegarski pašaluk.

Nakon austrijskog osvajanja Vojvodine krajem 17. i početkom 18. stoljeća, gotovo cjelokupno islamsko stanovništvo iselilo se s ovih prostora, a neki od njih su se poslije toga naselili u Bosni i Hercegovini. Uglavnom su našli utočište u njenim sjevernim dijelovima i dolini rijeke Bosne, gdje su bili poznati kao „unđurovci" (izbjeglice iz Ugarske). Njihova znatnija naselja imala su urije (općinske utrine), kao u Vojvodini. Austrijanci su na području Vojvodine uništili i zatrli gotovo sve tragove islamske kulture, a prva džamija u Vojvodini nakon austrijskog osvajanja sagrađena je tek 2008. godine u Subotici, nakon gotovo tri stoljeća. Mesžidi su izgrađeni u Adamićevom naselju u Novom Sadu 1979., u Subotici 2001., u novosadskom Velikom Ritu 2005. i u Beočinu 2006. godine. Prema popisu stanovništva iz 2002. godine, broj islamskih vjernika na području AP Vojvodine bio je 8 073. Po okruzima: 1 180 u Sjevernobačkom, 268 u Zapadnobačkom, 4 074 u Južnobačkom, 384 u Srijemskom, 273 u Sjevernobanatskom, 957 u Srednjobanatskom i 937 u Južnobanatskom.