Maciću 10 godina zatvora za zločine u Konjicu
SRNA - 17.04.2015 11:59
Maciću 10 godina zatvora za zločine u Konjicu

Sud BiH osudio je Ibru Macića na 10 godina zatvora za ubistvo četiri starice srpske nacionalnosti u selu Blace, kod Konjica, kao i za zločine počinjene nad zarobljenicima logora "Musala".
Macić je osuđen da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Optužnica je teretila Macića da je kao pripadnik Armije BiH 13. juna 1992. godine u selu Blace, opština Konjic, ubio četiri starice srpske nacionalnosti, čija tijela nikada nisu pronađena.

Macić je osuđen za ubistvo Ane Kuljanin, rođene 1908. godine, Danice Kuljanin /1910/, Cvije Kilibarda /1912/ i Jelke Kilibarda /1910/, koje je našao u kući kako sjede na krevetu i u njih ispalio više metaka iz poluautomatske puške.

Tužilaštvo BiH ga je teretilo da je od aprila do oktobra 1993. godine u prostorijama Osnovne škole "Musala" u Konjicu, u kojoj su bili zatvorenici srpske i hrvatske nacionalnosti, učestvovao u mučenjima, seksualnim zlostavljanjima i nečovječnim postupanjima.
Čitajući presudu, sudija Davorin Jukić je rekao da je Macić optužen da je početkom maja 1993. godine nečovječno postupao prema zatvoreniku Petru Petroviću udaravši ga drvenom letvom po nogama i leđima, nanijevši mu fizičku i psihičku bol.

Macić je optužen i da je u avgustu 1993. godine na seksualni odnos prisiljavao četiri zarobljenika, koji su izjavili da im je naređeno da se skinu goli i stavljaju jedan drugom polni organ u usta, a onda u anus, nakon čega je Macić iz vatre izvadio zapaljenu letvu i pržio ih po genitalijama, dok su oni vrištali i gubili svijest.

U presudi se navodi da je Macić u više navrata pretukao zarobljenike u školi "Musala" Zdenka Ljalja, Igora Dragića i Gorana Nikšića, kao i Dragutina Pržulja, kome je psovao "ustašku majku" i udarao ga pendrekom po cijelom tijelu.

On se tereti da je 7. jula 1993. godine u večernjim časovima u prostorijama OŠ "Musala" učestvovao u mučenju hrvatskog zarobljenika, koji je morao potpisati izjavu koju mu je dao, nakon čega mu je po tijelu gasio cigarete.
Maciću je suđeno po Krivičnom zakonu SFRJ jer je zločin počinjen u vrijeme važenja ovog zakona. Tužilaštvo BiH i okrivljeni imaju pravo žalbe na ovu presudu.
Macić je zbog lošeg imovinskog stanja oslobođen plaćanja sudskog procesa.

Šest osoba uhapšeno zbog ratnog zločina u Bužimu
Piše: E. F.
Postupajući po naredbi Tužilaštva BiH, policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) jutros su na području Bužima i Bosanske Krupe slobode lišili šest osoba zbog ratnog zločina.
Šest osoba uhapšeno zbog ratnog zločina u Bužimu

Kako je saopćeno iz SIPA-e, uhapšeni su Z. N. (1963), E. K. (1966),
H. M. (1954), S. S. (1967), N. B. (1975) i S. I. (1971) zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika na području općine Bužim tokom 1994. i 1995. godine.

Počinjena krivična djela dovode se i u vezu sa djelima koja se odnose na individualnu i komandnu odgovornost.

Uhapšeni će biti privedeni u službene prostorije SIPA-e, gdje će se nad njima izvršiti kriminalistička obrada, nakon čega će biti predati Tužilaštvu BiH na dalje postupanje.

Na Graničnom prijelazu: Uhićen Husein Isaković, osumnjičen za ratni zločin
Objavljeno 26.04. - 10:46

Po nalogu tužitelja iz Posebnog odjela za ratne zločine Tužiteljstva BiH, pripadnici Granične policije BiH su na Graničnom prijelazu “Maljevac” lišili slobode osumnjičenog Huseina Isakovića, rođenog 1. listopada 1969. godine u Bužimu.

Ovaj osumnjičeni je pod istragom zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, u okviru istog predmeta u kojem je nedavno lišeno slobode sedam osumnjičenih za ratne zločine u Bužimu.

S obzirom na to da se ovaj osumnjičeni nalazio van BiH, na zahtjev tužiteljstva raspisana je policijska potraga, te je lišen slobode čim je stupio na tlo Bosne i Hercegovine.

Osumnjičeni je pod istragom i tereti se da je za vrijeme rata i oružanog sukoba između Armije RBiH, VRS i NO AP Zapadna Bosna, kao pripadnik Vojne policije 505. brigade 5. korpusa Armije RBiH, zajedno sa drugim osumnjičenima sudjelovao u ratnom zločinu počinjenom u bivšem hotelu Radoč u Bužimu koji je služio kao zatvor.

Osumnjičeni se terete da su postupali protivno odredbama međunarodnog humanitarnog prava, što je za posljedicu imalo da su u navedenom zatvoru lišeni života osam zarobljenih pripadnika VRS, jedan zarobljeni pripadnik (NO APZB) i tri civila simpatizera NO APZB, a u kojem zatvoru su nezakonito držani civili i ratni zarobljenici koji su bili izloženi mučenjima, silovanjima i nečovječnom postupanju.

Osumnjičeni će tijekom dana biti predat postupajućem tužitelju koji će nakon ispitivanja osumnjičenog donijeti odluku o pokretanju prijedloga za određivanje mjere pritvora ili mjera zabrane u skladu sa zakonom, priopćeno je iz Tužiteljstva BiH./HMS/

Po navodima svjedoka, video snimak tog stravičnog događaja zbog brutalnosti nije htjela objaviti nijedna svjetska televizijska mreža.

Presuda za zločin u Trusini 13. srpnja
Autor: Prvi.tv
Objava: 8.6.2015. 14:56

Presuda za zločin u Trusini 13. srpnja

Presudu Mensuru Memiću, Dževadu Salčinu, Senadu Hakaloviću, Nedžadu Hodžiću i Nihadu Bojadžiću, optuženima za zločin počinjen u selu Trusina kod Konjica, Sud BiH će objaviti 13.srpnja.
Posljednjeg dana iznošenja završne riječi, optuženi Bojadžić, nekadašnji zamjenik zapovjednika jedinice ''Zulfikar'' Armije BiH (ABiH), uputio je sućut obiteljima hrvatske nacionalnosti čiji su članovi ubijeni u Trusini, dodavši kako se ne smatra odgovornim.
- Časni sude, ja sam nevin. Ja nisam kriv za zločin u Trusini koji se dogodio 16. travnja 1993. godine - rekao je on.
U napadu ABiH na ovo selo ubijeno je 15 civila i strijeljano šest pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO), koji su se prethodno predali.
Optuženi Bojadžić smatra se žrtvom, a krivca za to, kako je kazao, vidi u Vesni Budimir, tužiteljici koja je pokrenula ovo suđenje.
Rekao je da je tužiteljica, između ostalog, prikrivala dokaze koji su za njega oslobađajući.
Zbog ovoga su branitelji podnosili prijave Uredu disciplinskog tužiotelja, a odgovor je, kako je naveo, bio ''da će to sud utvrditi''.
- Ja sam u ratu bio samo dobar ratnik, a nikako zlikovac. Ti pravi zločinci su i dalje na slobodi bez ikakvih optužnica - kazao je on.
U završnoj riječi je ponovio je ono što je rekao kada je svjedočio, a to je da tog dana nije bio u Trusini.
- Moj alibi je neupitan. Zakon prirode - ne može ista osoba biti na dva mjesta - kazao je Bojadžić, te dodao da je bio u Trusini, do zločina ne bi došlo.
Bojadžiću je na teret stavljeno da je naredio vojnicima da napadnu Trusinu i izdao naredbu da nitko u selu ne smije ostati živ, te je sredstvom veze s obližnjeg brda rukovodio napadom.

Pored njega, jedinici ''Zulfikar'' pripadali su optuženi Memić, Salčin i Hodžić, dok je Hakalović bio vojnik brigade ''Neretvica''.

Iskazi svjedoka na kojima Tužiteljstvo BiH temelji optužnicu protitv Bojadžića, kako je rekla njegova braniteljica Edina Rešidović, kontradiktorni su u bitnim činjenicama.
- Na osnovu njihovih iskaza se ne može utvrditi odgovornost Bojadžića - dodala je ona.
Vasvija Vidović, druga braniteljica, podsjetila je na brojne pohvale koje je Bojadžić dobio u ratu i poslije, dok je profesionalno radio u vojsci.

Ona je dodala kako se niti jedan incident nije desio kada je on imenovan za zapovjednika jedinice ''Zulfikar'' 1994. godine, a koja je tada promijenila naziv.Ovo je najduže prvostupanjsko suđenje pred Sudom BiH.

Uhićenja za zločine u Trusini počela su 2009. godine, a godinu kasnije krenulo je suđenje.
Svi optuženi presudu čekaju na slobodi.

U ovom predmetu je bio i Zulfikar Ališpago, ali je postupak razdvojen zbog njegove bolesti.

24 Mart 2014
Razdvojen postupak protiv Zulfikara Ališpage

Sudsko vijeće je postupak protiv Zulfikara Ališpage zbog njegove bolesti razdvojilo u odnosu na ostalu petoricu optuženih za zločine počinjene u Trusini (općina Konjic).

Proces jamljenja u Bosni i Hercegovini traje – Vildana Selimbegović drugi puta ubija Hrvate



U Bosni i Hercegovini još nije završen proces „ko je jamio, jamio“. No puno se toga jamilo, i tko je bio bliže onoga za jamit, tko je bio brutalniji i za rat pripremljeniji, tko je bio brojniji i jači, kome su pomagali strani ratnici, on je i jamio.
Naravno najviše su jamili pobjednici u građansko konfesionalnom beha sukobu. Velikosrbi su jamili 49 % šarenog beha prostora, i danas je gotovo sto posto obojili u svoju nacionalnu i vjersku boju. Muslimanima, zapravo Bošnjacima je u Daytonu dat znak da jame ostatak Bosne i Hercegovine i učine s tim dijelom isto onako kako su to napravili Velikosrbi sa jamljenim ćetrdeset i devet postotnim, nekad multi, beha dijelom.

I to je ono što proces jamljenja u Bosni i Hercegovini još uvijek traje. Bošnjaci do maksimuma koriste to daytonsko odobrenje, i polako ali sigurno jame sve što se jamit može u tom većem dijelu podijeljene zemlje. Jame teritorij na način prijetnji, ubijanja i zabrana povratka hrvatskih prognanika. Gotovo su sto posto jamili sva prava u federalnoj tvorevini, te bez ikakva otpora je ostavili u amanet Osmanlijama, najkrvoločnijem carstvu u ljudskoj povijesti. Nezaustavljivi su u jamljenju medija, a kroz medije i istine o građansko-konfesionalnom beha sukobu za teritorij. Jamljenom istinom prisiljavaju Hrvate na hipoteku rata, i time poriču sve zločine koje su počinili nad hrvatskim narodom, u spaljenoj zemlji kakvom je učinila njihova zločinačka Armija u zajedništvu s mudžahedinima. O toj jamljenoj istini rata u jamljenom „Oslobođenju“ piše 4. 5. 2015. Travničanka, živi svjedok zločina Armije Bosne i Hercegovine Vildana Selimbegović. U jamljenom i duboko bošnjaćiziranom „Oslobođenju“, kakve li samo sramote za te novine što nose to ime, kao što je danas bošnjačizirana Lašvanska dolina, Vildana oslobađa krivnje zločina vojnika svoje Armije s kojima je ratne 1993. razgovarala u travničkoj kasarni. U toj jamljenoj istini, propustom otkriva ono što se znalo i zna, da je agresija Muslimana na Hrvate Lašvanske doline izvršena zbog velikog priljeva krajiških muslimanskih izbjeglica, koji su pobjegli ispred srpske agresije.

Taj hrvatski teritorij postao je pretijesan za toliki priljev muslimanskih prognanika. Bio je to, kasnije će se to i vidjeti upravo kroz muslimansku agresiju na Hrvate tih područja, muslimanski plan naseljavanja tih teritorija sa svojim prognanicima. Muslimanski je plan bio agresija na Hrvate i osvajanje tih teritorija. Vildana tako piše: „…u to sam doba prvi puta srela Krajišnike… oni su bili jezičac na vagi koji je pretegnuo u korist ABiH, i spasio Travnik od hercegbosanske sudbine“. Dalje u jamljenju istine u bošnjačkom „Oslobođenju“, koje je etnički i vjerski čisto muslimansko kao i danas Lašvanska dolina, u kojoj su Hrvati stisnuti u neku svoju „Gazu“ i kao Vildanin muslimanski Travnik, gospođa Selimbegović nastavlja: „…Dok smo razgovarali na proplanku Vlašića jedan po jedan (Krajišnik) je priznavao, ne znam jesu li moji živi.. i ovi su momci kad je počela bitka za Travnik spasili katoličku crkvu i osiguravali svećenika“.

Ovoliku laž, ovu isilovsku agresiju na istinu muslimanske agresije na Hrvate u Središnjoj Bosni ne podnosi ni papir na kojem Vildana piše. Ništa ne može papir toliko uprljati koliko laž kad se na njemu piše. Vildanini Krajišnici „spasili su katoličku crkvu“, ali su protjerali sve, ama baš sve Hrvate katolike s tih područja. Ostavili su travničku crkvu kako bi svijetu pokazivali svoju „Ahdnamu“, ali su zato porušili ili oskrnavili sve druge crkve u Lašvanskoj dolini i učinili jedan konfesiocid razmjera kakav su učinile Osmanlije u porobljenoj Bosni. Sjećam se slike crkve u Docu, dva tri kilometra daleko od Travnika. Bila je to slika crkve kakve danas svijet gleda na Bliskom istoku kuda prolaze isilovci. Trebalo je vidjeti poslije nametnutog mira u Daytonu tu fratarsku ljepoticu kakva je izgledala i što su od nje napravili Vildanini Krajišnici i mudžahedini. Kostur od nekada najljepše crkve u Lašvanskoj dolini. Ista je slika bila kao što su danas slike kršćanskih crkava na islamskom Bliskom istoku. Ruševina i zidovi, prozori bez stakala, unutrašnjost bez najljepšeg oltara, kipova svetaca i svih umjetničkih djela kojima je crkva bila obogaćena. Nekoliko godina poslije zaustavljanja muslimanskog genocida i konfesiocida u Lašvanskoj dolini ptice su tijekom mise letjele kroz crkvu i na zidovima gnijezda savijale.


Franjevački samostan u Gučoj Gori

Da, travnička crkva je malo pošteđena muslimanskog barbarstva, samo da bi se svijetu lažno prikazali islamski genocidisti i konfesiocidisti, kako bi time sakrili sve one isilovske ruševine crkava i vjerskih objekata Hrvata katolika u Lašvanskoj dolini. A svećenika i časnu sestru su spasili na način da su ih odveli u muslimanski konclogor za Hrvate u Gluhoj Bukovici, koji je redovito posjećivao ratni zločinac Alija Izetbegović sa suradnicima, Ejupom Ganićem, Harisom Silajdžićem i drugim zlikovcima. Nad hrvatskim zatočenicima u tom zloglasnom konclogoru vršeni su zločini isti onakvi kakve su Turci ćinili nad porobljenim kršćanima u Bosni i Hercegovini.

Ne zaustavlja se gospođa Selimbegović u jamljenju istine i obrani muslimanskih zločina u Lašvanskoj dolini te nastavlja: „Prva naredba Rasima Delića, bila je čuvanje i zaštita sakralnih objekata“. I da nije ništa drugo napisala u jamljenom Oslobođenju od ovih laži, gospođa Vildana bi morala odgovarati za skrivanje muslimanskih zločina, jer svako skrivanje zločina je sudjelovanje u istima. A očito se vidi kako gospođa Selimbegović dobro pozna muslimanske zločine nad Hrvatima Lašvanske doline. Zato je i jamila „Oslobođenje“ da bi mogla u njemu pisati svoju istinu, istinu skrivanja muslimanskih zločina nad Hrvatima. I zato hrvatski narod tih prostora traži od gospođe Selimbegović da napiše u jamljenom „Oslobođenju“ gdje je masovna grobnica 36 Hrvata civila iz sela Maljine, da kaže o muslimanskim isilovskim zločinima nad 6 Hrvata civila, među kojima je bio i 17 godišnji dječak u hrvatskom selu Miletiće.

A sigurno da zna i o zločinu svog naroda nad 8 djece u Vitezu koje su poubijali islamski „nenaoružani“ snajperisti dok su se u vrijeme prestanka granatiranja s muslimanskih položaja igrali na viteškom igralištu. Za doprinos izgradnje povjerenja i potrebitog suživota, koji naprosto nema alternativu u Bosni i Hercegovini, gospođa Selimbegović u jamljenom i bošnjačiziranom „Oslobođenju“ trebala bi pisati, budući da je surađivala s pripadnicima zločinačke ABiH i mudžahedinima, o muslimanskim zločinima u hrvatskim selima Buhine Kuće, Križančevo Selo, Brajkovići, Grahovčići, Pojske, Brdo, Guča Gora, Maljine, Bukovica, Radonjići…

Gospođa Selimbegović isilovski brani ratnog zločinca Rasima Delića, a braniti tog zločinca znači izjednačavati se s njim i odobravati njegove zločine. Ratni zločinac Rasim Delić eto štiti kršćanske objekte, civile, žene i djecu. Štitio je taj ratni zločinac Hrvate Lašvanske doline na način da je granatirao i franjevačku crkvu i bolnicu „Doktor fra Mato Nikolić“ u Novoj Biloj, u vrijeme kada je bila prepuna žrtava njegove isilovske Armije. Jamljeno i zeleno „Oslobođenje“ pokušava osloboditi krivnje ratne zločince. A zapravo ratni zločinac je i onaj ko brani ratnog zločinca.

Vildana duboko žali što taj proces etničkog čišćenja Hrvata nije završen. I stoga se zdušno ukljućila u njegovo dovršenje pisanjem u jamljenom „Oslobođenju“. Ovo muslimansko pisanje istine beha sukoba, bez obzira što se piše u muslimanskim novinama, zločin je ravan onom koji je Vildanina Armija počinila nad Hrvatima njenog rodnog kraja. Kao Travničanka i dobar poznavatelj muslimanskih zločina nad Hrvatima i njihovim svetinjama, ne piše o strašnom, isilovskom, oskrvljenju gučogorskog samostana, kojeg su kako navodi Rasimovi džihadisti obranili „da se ne pretvori u džamiju“. A slika tog samostana bila je užasna, Biblija do pola spaljena i metkom probijena, kip Svetog Frane u dvorištu crkve izrešetan metcima „nenaoružane“ ABiH, pokradeno i uništeno cijelo jedno umjetničko blago samostana, a crkva pretvorena u zapovijedni centar Rasimove zločinačke Armije. Zbog tih istina, i niz drugi koje čekaju izlazak na svijetlo dana, stradanja hrvatskog naroda u muslimanskoj agresiji etničkog i vjerskog čišćenja u Lašvanskoj dolini, Hrvatima se brani Televizija na hrvatskom jeziku, pravo na teritorijalni okvir, pravo na medije pisane i elektroničke. Pa čak im se brani pravo i na Bosnu i Hercegovinu, koju su Vildanini Bošnjaci jamili, gotovo u svim njenim segmentima prijeratnog identiteta. I zato proces jamljenja u Bosni i Hercegovini traje, odnosno rat u toj zemlji nije završen.

Kako su muslimanski zlikovci „zaštitili“ svećenike i redovnice u travničkom kraju, kojeg Vildana zbog povezanosti s tim teroristima pozna i štiti, najbolje je kazala žrtva tih gnusnih isilovskih barbara dvadesetog stoljeća „na periferiji“ Europe. Na susretu s papom Franjom u čisto muslimanskom Sarajevu gdje je boravio 6. lipnja 2015. sestra Ljubica Šekerija je svjedočila: „u zlostavljanju stranih ratnika s Bliskog istoka, koji su je u Travniku, zajedno s ostalim svećenstvom, zarobili i zavezanih očiju odvezli ih u svoje sjedište u Mehoriće. Uzeli su nam sve stvari, potrgali krunicu. “Uzeli su mi redovnički prsten, što je naša svetinja, tukli su me, nakon premlaćivanja od mene su tražili da im predam križ…“ Te zlikovce brani gospođa Selimbegović u jamljenom „Oslobođenju“. Nije li dovoljno da ju se pozove na sud i sudi joj se za skrivanje ratnih zločina svoga muslimanskog naroda, a Hrvatima da se osigura jednakopravnost kroz teritorijalni entitet, što je jedini način njihove ravnopravnosti i jednakosti sa druga dva beha naroda. Bio bi to put zaustavljanja procesa muslimanskog jamljenja Bosne i Hercegovine, u što su se uključili svi segmenti bošnjačkog društva. Time bi i rat u BiH prestao.

Vinko Đotlo

Ni jedna optužnica za 1 510 ubijenih Hrvata Lašvanske doline
Objavljeno 09.08. - 23:09

Spomenik ubijenim Hrvatima u Križančevu selu
Iako je od nesretnog rata prošlo 22. godine bh pravosuđe, Odjel za ratne zločine još nikada nije procesuirao ni jednog pripadnika Armije BiH iz Viteza, Travnika, Busovače ili Novog Travnika. Armija BiH u ovim općinama izvršila je strašne zločine i ubila 1510 Hrvata među kojima je bilo djece, žena, staraca, ratnih zarobljenika.

Osim osuđenog Iračanina Abduladhima Maktoufa koji je vršio otmice Hrvata po Travniku te ih dovodio u mudžahedinski logor Orašac gdje su vršili ritualno odsjecanje glava, nitko više nije optužen iz Lašvanske doline, piše 7Dnevno. Državni sud i tužiteljstvo nisu procesuirali ni jedan teroristički napad na Hrvate policajce i povratnike u Travnik, a bilo ih je čak deset sa smrtnim posljedicama. Je li Milorad Dodik u pravu kada traži referendum o nadležnosti Državnog pravosuđa BiH?

Za zločine nad Bošnjacima Ahmića te drugih mjesta Lašvanske doline, Hrvati Viteza, Busovače i Kiseljaka osuđeni su na preko 120 godina zatvora. Dakle računajući pravomoćne presude Haškog te Odjela za ratne zločine suda BiH. U Ahmićima je na svirep način ubijeno 116 Bošnjaka, međutim u općinama Lašvanske doline, točnije Vitezu, Travniku, Busovači i Novom Travniku ubijeno je 1510 Hrvata. Ostalo je nekažnjeno ritualno odsjecanje glava Hrvatima u Miletićima, masakr u Križančevom selu kod Viteza, ubojstvo osmero djece iz Viteza dok su igrala košarku, zločini u Buhinim Kućama, Bobašima, Maljinama, Gučoj Gori, Brajkovićima, Kaćunima kod Busovače, Busovačkim stajama, zarobljavanje kompletnog radnog voda u Zabilju a zatim njihovo masakriranje itd..

Ubojstva Hrvata u Travniku posebno u gradu gdje su ubijani u svojim stanovima. Državni sud i tužiteljstvo još uvijek nisu našli vremena procesuirati ove zločine. Istina tužiteljstvo posebnog odjela za ratne zločine suda BiH optužilo je Jasmina Čolomana iz Zenice da je kao pripadnik Diverzantskog voda 7. muslimanske brigade Armije RBiH, na području Viteza, u vrijeme sukoba između Armije RBiH i HVO-a postupao protivno pravilima Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata. U vrijeme izvršenja zločina, osumnjičeni je bio stariji maloljetnik. On je osumnjičen da je 24. travnja 1993. godine, u mjestu Počulica, općina Vitez, zajedno s još jednim pripadnikom Armije RBiH, došao do Društvenog doma, u kojem su bili smješteni zatočeni civili hrvatske nacionalnosti.

Nakon toga, osumnjičeni je naoružan automatskom puškom, nakon što mu je čuvar objekta odbio dati ključeve, ispalio više rafala kroz zatvorena vrata, te ubio tri osobe hrvatske nacionalnosti, a devet osoba je ranio, među kojima i bilo nekoliko žena koje su bile zatočene u tom objektu, te se nakon toga automobilom udaljio s mjesta događaja. Osumnjičeni se tereti da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Sud BiH je početkom srpnja ove godine u Sarajevu izrekao prvostupanjsku oslobađajuću presudu Jasminu Čolomanu, optuženom za ratni zločin protiv hrvatskih civila na području Viteza.

Postavlja se pitanje tko je ubio hrvatske civile koji su bez potrebe zatočeni u društveni dom/čitaj logor op.aut/? Tko je naredio da se civili zatvaraju? Očito istražne radnje na ovom predmetu rađene su vrlo neprofesionalno ili namjerno loše kako bi se prikrili izvršitelji i naredbodavci ovog teškog zločina. Oslobađajuća presuda pred višim sudom u Travniku kojom je M.LJ, iz Bugojna oslobođen za ubojstvo policajca Ante Valjana 31. srpnja 1998. godine i to aktiviranjem eksplozivne naprave također bi se mogla dovesti pod sumnju. Tužitelj suda Behaija Krnjić pokazao je sudskom vijeću da je kod M.LJ. iz Bugojna pronađena u stanu ista eksplozivna naprava kao i ona kojom je ubijen policajac Anto Valjan, pa čak i iste vrste baterija po 1,5 volt kojim je aktivirana naprava na daljinu smještena u kantu za smeće uz zid policijske Uprave Travnik pored koje je Valjan morao proći nakon što je završio svoju smjenu u policiji. Pratio sam suđenje u sudnici koje je vodio sudac Anđelko Marjanović. Kada su svi očekivali pravičnu kaznu za M.LJ. jer je već osuđivan pred općinskim sudom Bugojna za napad na Hrvate povratnike odnekud se pojavio svjedok optuženog koji je potvrdio da se M.Lj. tog dana vozio autobusom iz Liješeva kod Visokog do Sarajeva i polagao ispit iz elektrotehnike te dobio desetku.

-Nisam mogao pripremati ispit i pripremati teroristički napad. Obitelji pokojnog Valjana izražavam sućut” govorio je M.LJ. pred sudskim vijećem a majka pokojnog policajca Valjana samo je plakala. Na kraju od pet porotnika tri Bošnjaka su glasala da se M.LJ. oslobodi optužbi za ubojstvo policajca Valjana a dva Hrvata da se osudi. Nakon ovog zločina više se ni jedan teroristički čin nad Hrvatima Travnika nije procesuirao pred sudovima. Posljednji je bio prošle godine krajem svibnja kada je na svom imanju ubijen povratnik i uspješni poduzetnik Jozo Kafadar s Ovnaka kod Travnika. Jozo je jahao svoga konja kada je ubijen s četiri hica iz kalašnjikova. Naredbodavci i izvršitelj ovog terorističkog činajoš nisu otkriveni.

Opraštajući se od Joze Kafadara svoga prijatelja i susjeda na groblju Ovnak fra Ivo Marković je u svom oproštajnom govoru između ostalog rekao i ovo:

“Želim samo reći da po ovoj zemlji ima suviše sjemena smrti i svi smo odgovorni da izgradimo društvo sposobno da to sjeme ukloni. Oni koji uzmu vlast u ovome društvu moraju preuzeti odgovornost za ovo društvo, da ljudi imaju minimum ljudskog dostojanstva, da se mogu vratiti svojim kućama i mirno živjeti. Ako je vlast nesposobna i neće vršiti svoju dužnost onda joj moramo reći da je dio zločina. Kada se zločinci ne otkriju, to je pouzdan znak ne samo nemoćne i slabe vlasti, nego zločinačke vlasti.” rekao je između ostalog Ivo Marković.

Zašto se od međunarodne javnosti skrivaju zločini nad Hrvatima Lašvanske doline? Koliko su hrvatske političke stranke ali i Hrvatski Narodni Sabor krivi što se ne procesuiraju zločini nad Hrvatima koje su počinili pripadnici Armije BiH? Nije poznato da je bilo koji visoki dužnosnik odnosno predstavnik Hrvata u tijelima vlasti na razini FBiH ili Države javno postavio pitanje neprocesuiranja ratnih zločina nad Hrvatima Lašvanske doline. Milorad Dodik koliko god bio kritiziran od strane svojih političkih protivnika ali i međunarodne zajednice shvatio je neprincipijelnost i ovisnost suda BiH kada su u pitanju zločini nad Srbima. Nedavno je na press konferenciji u Beogradu komentirajući referendum o nadležnosti suda BiH između ostalog rekao:” U sudu BiH u sobi broj 11. sjedi amerikanac bosanskih korjena koji odlučuje protiv koga će i kada biti podignuta optužnica za ratni zločin”.

Možemu se vjerovati ili ne ali iz Suda BiH još uvijek nije stigao demanti na ovu Dodikovu izjavu. Jeli BiH pravosuđe uopće pravedno i neovisno?, pita se autor teksta u 7Dnevno Srećko Stipović./7Dnevno/HMS/
/HMS/

SUĐENJE ZA ZLOČINE ARMIJE R BIH Svjedok: Metak mi je okrznuo bradu i pogodio Zovku u prsa
Objavljeno 14.10. - 21:52

Na suđenju za zločine počinjene na području Mostara, svjedok Tužiteljstva BiH ispričao je kako je svakodnevnom prsiljavanju na kopanje rovova i stradavanju zarobljenika.

Svjedok Ante Andrić rekao je kako je Armija BiH (ABiH) došla u Bijelo Polje (općina Mostar) i civile hrvatske nacionalnosti smjestila u Osnovnu školu.

– Prvo smo otišli u Omerikine kuće, zatekao sam oko 50 ljudi koji su ranije dovedeni. Nas 18 je bilo odabrano za radni vod. Tada sam imao 61 godinu. Za radni vod glavni je bio Omer Tifura. Nakon toga smo prebačeni u školu. Kopali smo bunkere i tranšeje za ABiH – ispričao je svjedok.

Rekao je kako je Enes Ćurić bio “šef” zarobljenika, te se starao za hranu i ogrjev.

– Ćurića sam viđao u Omerikinim kućama. On bi uputio žene da donesu i skuhaju hranu. Bio je kažnjen sedam dana zatvora jer je išao nama po drva… U Osnovnoj školi je isto bio, postavljen je kao šef zarobljenika, brinuo se o njima – naveo je Andrić.

Prema njegovim riječima, Tipura je određivao tko ide na kopanje rovova i tranšeja s policajcem. Dodao je kako je u kolovozu bio ranjen, a Stanko Zovko poginuo.

– Ispod moje brade je prošao metak, okrznuo me i njega pogodio u prsa – prisjetio se svjedok, koji je nakon 155 dana razmijenjen.

Ćurić je, s Ibrahimom Demirovićem, Mehmedom Kaminićem te Samirom Kresom i Hebibom Čopeljom, optužen za učešće u zatvaranju civila hrvatske nacionalnosti, koji su od lipnja do prosinca 1993. godine bili izloženi teškom fizičkom i psihičkom maltretiranju.

Prema optužnici, Ćurić je bio pripadnik 49. brdske brigade ABiH i upravnik zatvoreničkih objekata u Potocima, Demirović zapovjednik 47. brdske brigade, Kreso načelnik saniteta postrojbe koja je djelovala na području Bijelog Polja, a Čopelja i Kaminić pripadnici ABiH.

Demirović je optužen i da je u Potocima jednu osobu prisiljavao na seksualni odnos.

Suđenje će biti nastavljeno 21. listopada, javlja BIRN./HMS/

"Preteca danasnjeg isila".

DRUGI PIŠU Kako su konjički Hrvati umalo protjerali sami sebe?
Objavljeno 20.10. - 9:45

Ivan Šarčević
Rijetkost je da u sarajevskim medijima izađe priča o povratnicima Hrvatima. Kada i izađe, puna je mana i promašaja. Jedan takav tekst za Dnevnik.ba analizira Tvrtko Milović.

Mnogo je u Bosni sela koja u svom korijenu imaju imenicu Bukva. Logično. Koliko znam, samo je jedno selo s takvim korijenom u Hercegovini – Bukovica, općina Konjic. I baš o tom selu dio naslovnice dnevnog lista Oslobođenje!

Piše: mr. sc. Tvrtko Milović, Dnevnik.ba

Naslov obećava: „Život se ipak vraća“, novinar Ivan Šarčević.

Tekst se nalazi u tjednom magazinu „Pogledi“, vjerojatno predviđenom za kvalitetnije društveno političke tekstove. Već na početku novinar konstatira da je tekst lišen aktualnosti s obzirom da se „događaj“ o kojem piše odigrava šest (!) dana prije tiskanja. To naravno nije problem novinara; on tekst može napisati i nakon dvije godine, ali „Pogledi“ bi se ovim trebalo pozabaviti jer aktualnost je u novinarstvu prilično bitna. A i ne moraju, pošto teško da ih itko čita nakon što udarno mjesto u magazinu dobije ovakav tekst.

Što je osnovni problem teksta? Osim stila, koji je neophodan na ovolikoj količini teksta, problem je što ne zadovoljava ni jedan novinarski kriterij. Tekst žanrovski nije novinarski, jer nam ne daje osnovne informacije, a nije ni književni, jer nema nikakvog stila pisanja.

Kompetentan sam analizirati tekst kolege samo u novinarskom dijelu, pa mi neće biti mrsko. Možda novinar nešto nauči.

Ranije smo zaključili da je tekst neaktualan. I sa ostalih četiri „W“ novinar ima ozbiljan problem.

Naslov sugerira da je tekst o „Bukovčanima“ ali nemamo ni jednog podatka kakve čitatelj (njima se obraća) novina očekuje: koliko je mještana u selu bilo, koliko ih je sada, koliko je protjerano i slično. S obzirom da je priča povratnička (iako ni to nije sigurno), onda je bitno i koje su narodnosti Bukovčani. Ako ne to, onda da bar kaže tko ih je protjerao i tko im je spalio i srušio kuće i kapelicu za koju novinar navodi da je obnovljena. Novinar se mogao opredijeliti za drugu formu priče, da ne bude povratnička nego „pozitivna priča“. Ali nije. A pitanje je je li priča uopće povratnička: nigdje ne piše da su Bukovčani uopće protjerani. Onda je logično da ne znamo ni tko, kad, gdje i zašto ih je protjerao.

Iako je novinar napomenuo da je netko srušio i spalio kuće i kapelice, samo u nadnaslovu (koju ne piše novinar nego urednik) možemo pročitati da su Bukovčani zaista i protjerani! Što se novinara tiče, oni nisu protjerani nego su se „kućili“ po Mostaru i okolici. Prosječno kvalitetan novinar bi napisao da je Bukovčane netko primio, ali kako napisati da ih je netko primio (i to još Mostarci) ako ih nitko nije ni protjerao!? Kod ovog novinara su se kapelice i kuće spalile i porušile same, baš nekako u trenutku kad su se mještani „kućili“ po Mostaru.

E sad ti zli zapadni Hercegovci, ili kako ih novinar naziva „demografski projektanti“. Oni su Bukvčanima napravili kuće! Toliko su zli. I to im napravili kuće po Hercegovini.

Novinar tek u pasivu piše o progonstvu. Piše doslovno: „odlazilo se, jer se bježalo od nečega i nekoga, jer se nije imalo izbora…“

Slučajno znam dvije činjenice: U vrijeme kada se iz Bukovice, Župa Obri, Solakova Kula i Podhum Žitače „odlazilo, bježalo od nečeg i nekog“ u tom kraju bio je groteskni „general“ Armije BiH Jovan Divjak. On piše u svojim memoarima kako je zatekao župljane katolike Hrvate kako u kolonama „odlaze i bježe“ i kada ih je on pitao od koga bježe, oni su mu rekli „nije sigurno ovdje“. A onda je Divjak konstatirao kako mu za „tu izjavu nisu ponudili nikakve argumente“. Da, trebali su nositi ovjerene kopije potvrda da su protjerani.

Druga činjenica koju znam jeste da se Jovan Divjak i novinar Pogleda sreću skoro svaki dan u Sarajevu. Dio su istog političko društvenog miljea. Pa mogli su onda sjesti na kahvicu i porazgovarati o tim vremenima kad se „bježalo od nekog i nečeg“. Možda dokuče tko je bježao, od koga i nedajbože – zašto. Uostalom, da je novinar kako treba – u tekstu o Bukovčanima bi tražio izjavu od nadležne vojne osobe u tom vremenu da pita tko je i zašto protjerao narod Bukovice.

Vratimo se tekstu. Novinar je konstatacijama „da je netko pobjegao od nekog zbog nečeg“ završio tekst o Bukovčanima. Nastavlja sa drugim konstatacijama. Evo jedne: „Zasigurno nijednoj politici ne odgovara povratak Neretljaka“. S ovim se možemo složiti, ali bilo bi pošteno ovakvu tvrdnju nečim obrazložiti. No, nema toga. Zašto bi novinar nešto objašnjavao. To je tako jer on kaže da je tako. Kao da je fratar…

Prvo ime koje novinar u tekstu spominje je ime načelnika Emira Bubala koji navodno uvjetuje pomoć Hrvatima uvjetima života Bošnjaka u Prozoru. Ali, ako ste kao čitatelj pomislili da je novinar možda razgovarao s načelnikom Bubalom grdno ste se prevarili. Novinar nije razgovarao s načelnikom i svoje tvrdnje bazira na apsolutno ničemu. Do zaključka kako „bošnjačkoj, pogotovo lokalnoj, konjičkoj“ vlasti nije stalo do katolika Hrvata novinar dolazi najvjerojatnije u razgovoru s Bukovčanima. Ali mi to ne znamo. U biti, uopće ne znamo je li novinar razgovarao i sa jednim Bukovičanom! Da, istina je: ovo je tekst bez i jedne izjave, i bez i jednog imena čovjeka o kojem novinar piše tekst. Nema mještana, nema njihovih priča, njihovih iskustava… oni su za ovog novinara nevažni. Tek usputni statisti u tekstu koji je posvećen blaćenju jednog i jedinog – Dragana Čovića!

Dragan Čović, krivac za sve. Kriv je i za sve loše u Bukovcima. Kako? Nekako. Ne mora nama, bijednim čitateljima ovaj uzvišeni novinar ništa objašnjavati. Problem Bukovičana su HDZ, Herceg Bosna i Dragan Čović. Ok, malo je problem i Emir Bubalo i Nermin Nikšić (?), ali to je tek onako, usput. Ništa suštinski novinar ne zamjera Bubalu i Nikšiću – tek nebrigu. Prava krivica je na ranije nabrojanim: oni su osmislili rat, započeli ga, protjerali Bošnjake, zatim i Hrvate, a onda su onemogućili povratak i jednim i drugim. Sve to u pauzama pljačke i blokiranja BiH na njenom euroatlanskom putu. A poseban im je gušt bio divljačko naseljavanje Neretljaka u Šuškovo i Bobanovo.

Jadni Bukovčani nakon ovakvog teksta. Ni jednog jedinog Bukovčana da se novinar sjeti. A ima ih. Fotografirao ih je. Ima bar 50. Pa ni s jednim da porazgovara, da nam kaže kako mu je bilo, kako mu je danas. Ne, novinar nam objašnjava što je Dragan Čović rekao Papi o ekologiji, što je rekao u UN-u o Siriji…

U jednom trenutku, novinar piše o tome kako čim „obični ljudi, komšije i susjedi nađu kakav – takav zajednički život“ dođe „trusinski dan“. Taj dan je za novinara posebno problematičan, jer se podsjećanjem na taj dan zaborave sva dostignuća suživota koji Neretljaci postignu u prethodnoj godini.

Imao sam priliku posjetiti selo Kostajnicu u istom kraju nekoliko mjeseci nakon svirepog zločina nad obitelji Anđelić. Zar novinaru, koji je prema fotografijama stariji čovjek i koji se sigurno sjeća zločina u Kostajnici nije palo na pamet da je taj događaj mnogo negativnije djelovao na povratak Neretljaka nego godišnjica „trusinskog dana“!? Inače, kada govori o „trusinskom danu“ novinar misli na godišnjicu pokolja Hrvata u Trusini, ali izgleda da mu je to teško prevaliti preko usta kao i podatak da su Hrvati konjičkog kraja – protjerani.

Bukovčani ipak trebaju biti zadovoljni. S obzirom na tekstove koje je ovaj novinar pisao ranije po nekakvim biltenima, dobro su i prošli – vrlo lako su za svoj progon mogli biti krivi – sami./Dnevnik.ba/HMS/

Liječnici na reviziji mu rekli da nije bio u logoru Armije BiH nego u zatvoru
Objavljeno 21.10. - 9:06

Ivica Topić. Foto: Većerenji list

Ivica Topić proveo je osam mjeseci u logoru Armije BiH u Bugojnu. Kasnije je o strahotama i zločinima svjedočio pred sudom i zato je, vjerojatno, jedini logoraš koji je s Kupresa poslan na reviziju invalidnine u Zenicu, a ne u Livno ili Mostar gdje ostali idu. Topić je Večerenjem listu rekao kako je u Zenici proživio još jednu torturu od dvoje liječnika koji su bili u povjerenstvu. Trećeg, tvrdi, nije bilo, a morao je biti nazočan.

Ratna obilježja

– Čim sam ušao, odmah sam vidio na zidu “ljiljane”. Smračilo mi se pred očima jer su nas pod tom zastavom i obilježjem zlostavljali u logorima. Mislim kako normalan čovjek može shvatiti moju takvu reakciju. Bili su tu jedan liječnik i liječnica. Rekli su mi da izvadim osobnu iskaznicu. Imam bolest zglobova i pošao sam ustati kako bih mogao iz džepa uzeti osobnu. – Jesam li ti rekla da sjedneš? – viknula je liječnica.

– Evo, samo da izvadim osobnu iskaznicu, ne mogu je uzeti dok sjedim – odgovorio sam.

– Jesam li vam rekla da sjednete? Onda vadite osobnu! – viknula je na mene – počinje Topić svoju ispovijest s revizije. Onda su liječnici počeli gledati nalaze.

Nalazi nisu važni?

– Nakon razmjene zarobljenika, otišao sam u posjet roditeljima u Njemačku. Ondje mi je otkriven hepatitis B i liječio sam se 50 dana. Na reviziji su kazali kako nisam imao hepatitis unatoč nalazima iz Njemačke. Samo mogu reći kako sam spreman kazneno odgovarati pred bilo kojim sudom ako sam išta slagao ili krivotvorio. – Ne, ne, vi niste imali hepatitis, vi to samo izmišljate – bio je odgovor liječnice. Ja sam se tome suprotstavio, a ona je opet počela vikati. – Ja postavljam pitanja ovdje, a ne vi – bio je njezin odgovor.

Onda me liječnik,nastavlja Topić, pitao kada sam izgubio vojnu sposobnost. Odgovorio sam da je to bilo 1996. Onda su me pitali je li mi žao što sam izgubio vojnu sposobnost, bi li i dalje nastavio s ratom. Govorio sam kada sam zatočen. Rekao sam da sam bio u logoru, a oni na to kako nisam bio u logoru nego u zatvoru.

Nisu mi, priča Topić, dopuštali reći da sam bio u logoru, nego samo u zatvoru. Ja sam bio u logoru Armije BiH – prepričava Topić. Čak su ga pitali gdje su mu nalazi iz ratne bolnice u Bugojnu u kojoj je bio smješten dva puta tijekom zarobljeništva.

– Rekao sam da sam bio ratni zarobljenik, nisam mogao osobnu sačuvati, a ne dobiti nalaze. Dobio sam odgovor kako ja moram imati te nalaze. – Mogu samo reći da su ljepše s nama razgovarali u logoru nego na reviziji – zaključuje Topić svoju priču.

Još uvijek ne zna kakva će biti odluka vještaka. Kao osoba koja je bila u logorima 8 mjeseci, koja je bila maloljetni dragovoljac Domovinskog rata, Topić danas prima manje od 500 KM invalidnine. Sada mu prijeti opasnost da ostane i bez toga zahvaljujući liječnicima koji govore kako su ljudi kao Topić bili u zatvorima, a ne logorima, kako Armija BiH nije imala logore. Očito je da neki i dalje vode tihi rat na ovim prostorima, zaključuje Večerenji list./HMS/

U Dortmundu uhićen Hanefija Prijić-Paraga: Odslužio 15 godina za ubojstvo tri Italijana
Objavljeno 28.10. - 15:22

Hanefija Prijić Paraga. Foto: Cazin.net

U okolici Gornjeg Vakufa- Uskoplja, 29. svibnja 1993. godine ubijena su tri italijanska humanitarca. Strijeljani su u jednoj šumi, a njihovo dvoje kolega su preživjeli ovaj zločin, koji je izvršila postrojba Armije BiH, piše novinska agencija Patria.

Za ovo brutalno trostruko ubojstvo osuđen je Hanefija Prijić zvani Paraga na 15 godina zatvora, kao zapovjednik ove lokalne jedinice. Prijić je na suđenju do kraja tvrdio da on nije izdao zapovjed da se humanitarci likvidiraju, ali je rekao kako prihvata presudu. A, upravo je on uhapšen na aerodromu u Dortmundu po međunarodnoj potjernici iz Italije.

Prijić je odležao čitavu kaznu. Osumnjičeni za izravno ubojstvo tri italijanska humanitarca nisu se navodili u presudi. Ovaj zločin je od danas ponovo postao aktualan. Naime, njemački mediji su javili da je na aerodromu u Dortmundu, 27. listopada, uhićen 52 godine star muškarac na osnovu potjernice italijanskog pravosuđa upravo za ubojstvo tri humanitarca. Tko je uhićeni, ostalo je nejasno.

Nedavni proces protiv Raseme Handanović zvane Zolja otvorio je i ovaj davni zločin nad trojicom Italijana. Naime, uz Sabahudina Prijića, Rasema Handanović je tada bila pratilja Hanefije Prijića Parage i, pretpostavlja se da je znala detalje ovog zločina. Je li ona u tijeku ispitivanja konačno otkrila istinu tko je osoba koja je bila izravni izvršitelj likvidacije tri humanitarna radnika iz Italije? Ovaj je slučaj koštao BiH ugleda u međunarodnim odnosima. Svojevremeno je čak i premijer Italije Silvio Berluskoni tražio istragu o ovim likvidacijama od vlasti u BiH.

Ubijena su tri čovjeka koji su išli prema Zavidovićima kako bi pokupili 76 majki i djece iz ovog grada i odveli ih na oporavak u Italiju. Ubijeni su Fabio Moreno, Sergio Lana i Guido Puletti. Posebno je tragična sudbina Guida Pulettija, jer je bio novinar u Argentini i tamo podnio teške torture prije nego što se vratio u Italiju.

Na fotografiji u ćošku je Hanefija Prijić, a na slici su preživljeli Italijani./NAP/HMS/

Njemačka: Uhapšen osuđeni ratni zločinac Hanefija Prijić

Njemačka federalna policija uhapsila je u ponedjeljak 52-godišnjeg Hanefiju Prijića, potvrđeno je za Klix.

Njemačka: Uhapšen osuđeni ratni zločinac Hanefija Prijić

On je priveden zbog Interpolove potjernice koju su podigle vlasti u Italiji. Njega se sumnjiči da je učestvovao u ubistvu trojice državljana Italije i u krađi humanitarne pomoći za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini 1993. godine.

Krajem maja 1993. godine, u četiri sata poslijepodne, konvoj sa humanitarnom pomoći Caritasa Brescia je iz Splita krenulo ka Zavidovićima preko Gornjeg Vakufa. U dva vozila nalazili su se humanitarci Fabio Moreni i Sergio Lana (vozilo sa oznakama Crvenog krsta) te Agostino Zanotti, Guido Puletti i Christian Penocchio (vozilo sa oznakama novinara i Caritasa).

U prijašnjim putovanjima u BiH uspjeli su evakuisati žene i djecu iz opasnih područja dobro sarađujući s Hrvatskim vijećem obrane, Armijom RBiH i pripadnicima mirovnih snaga UN-a. Ovoga puta sa sobom su nosili hranu, dokumente, certifikate i novac koji je bio prijeko potreban kako bi se "dobra saradnja" nastavila.

Konvoj je zaustavila grupa vojnika vođena komandantom Hanefijom Prijićem. Humanitarci su izvedeni iz vozila, oduzeti su im pasoši, teret koji su prevozili te njihovi privatni predmeti.

Oko 19 sati humanitarci su odvezeni prema napuštenom rudniku kod Gornjeg Vakufa kako bi bili likvidirani. Nakon pokušaja strijeljanja priživjeli su Agostino Zanotti i Christian Penocchio. Oni su se nakon uspjelog bijega i dugotrajnog skrivanja domogli teritorije pod kontrolom regularnih jedinica Armije RBiH.

Humanitarci Sergio Lana, Fabio Moreni i novinar Guido Puletti nisu imali tu sreću.

Trećeg aprila 2002. godine Vrhovni sud Federacije BiH potvrdio je presudu prema kojoj je Prijić proglašen krivim te osuđen na 13 godina zatvora. Sud je zaključio da je on naredio dvojici neidentifikovanih vojnika Armije RBiH da odvedu petoricu talijanskih humanitaraca u šumu i tamo ih likvidiraju.

Prijić je donedavno zatvorsku kaznu služio u Kazneno-popravnom domu u Zenici.