S obzirom da se ćirilica u svom posebnom obliku u velikoj mjeri rabila na gotovo cielom hrvatskom narodnostnom području, red je da se i o njoj nešto kaže na ovoj pričaonici. Najviše se rabila na području Bosne, Hercegovine, Dalmaciji (Poljica, Dubrovnik Split i drugdje), ali štoviše skupa s glagoljicom se rabila makar rieđe i u Istri, Primorju, među hrvatskim plemeićima Keglevićima, Zrinskima...

Najprije malo o svim mogućim nazivima za hrvatsku ćirilicu:

Prvi spomen hrvatske ćirilice pod nazivom ,,harvacko pismo'' potječe od Marka Marulića i Dmine Papalića još 1510., ter od Splićanina Jerolima Kaletića 1546. ([Šurmin-Bosanac], str.25, 162, [Bratulić], str. 72, [Kovačić], str.292). Paltašić iz Splita zove ju ,,harvatsko pismo''. Richard Daniell (London) u svom popisu dvadesetak raznih pisama iz 1664. hrvatsku ćirilicu zove ,,Alphabetum Illiricum Sclavorum'', dakle hrvatskim pismom. Neki od bosanskih franjevaca rabe naziv ,,bosanska ćirilica'' ili ,,bosanska azbukvica''. Neki jezičari (Jagić, Rešetar, Ivšić, Mošin, Raukar) za hrvatsku ćirilicu rabe pojam ,,zapadna ćirilica'', koji je sasvim neodređen (zapadna s obzirom na što?). Naziv bosančica za hrvatsku ćirilicu je novijega postanka (1889.) i potječe od Ćire Truhelke, tada vrlo mladog, 24-godištnjeg znanstvenika (naziv ,,bosanica'' starijeg je postanka). Velika je njegova zasluga što je uvođenjem ovoga ne sasvim najspretnijeg naziva (bosančica se rabila i u hrvatskim krajevima), naznačio osobnost toga pisma spram drugih ćiriličnih pisama (osnovno o poviesti nazivlja za hrvatsku ćirilicu vidi [Zelić-Bučan]). U 19.st. Vuk Karadžić rabi naziv bosanska bukvica, Ivan Kukuljević-Sakcinski naziv ,,hrvatsko-bosanska ćirilica'', Ivan Berčić ,,bosanska azbukvica'' (1862.), Vatroslav Jagić rabi i naziv ,,bosansko-dalmatinska ćirilica'', Franjo Rački ,,bosanska ćirilica'', a u 20.st. naziv ,,hrvatska ćirilica'' rabi Josip Vrana. Na njemu najduže i najupornije zahtjeva Benedikta Zelić-Bučan, u vrieme kad je za to trebala ne mala hrabrost. Taj naziv rabi i Vinko Grubišić (vidi [Grubišić]). U najnovije vrieme naziv ,,hrvatska ćirilica'' rabi se i u važnom djelu [Hercigonja], gdje cieli jedan odjeljak ima upravo taj naslov. U poljičkim spisima pismo se naziva i hrvatskim (arvacko pismo, arvacka slova naša). U Slavoniji u 16. i 17. stoljeću (u vrieme Turaka) sve što je pisano na hrvatskom jeziku napisano je ćirilicom, a primjerice za Nikolu Jurišića, vojskovođu, međudržavničara i slavnoga branitelja Kisega (1532.) zna se da je pisao samo hrvatski, i to ćirilicom. Matija Divković zna za hrvatsku ćirilicu rabiti naziv ,,serbska slova''.

Malo o izgledu hrvatske ćirilice:

Vidim veselo kod tebe u Grobniku?

POSEBNOSTI HRVATSKE ĆIRILICE U ODNOSU NA DRUGE INAČICE ĆIRILICE

U hrvatskoj ćirilici postoje posebni oblici za Č, V, Ž. Vrlo su riedki F i tvrdi poluglas. Bosanski franjevci pišu hrvatskom ćirilicom sve do polovice 19.st. Kod muslimanskih plemićkih obitelji njeguje se oblik hrvatske ćirilice koja se prenosi s koljena na koljeno (t.zv. begovska kurziva), i to štoviše do početka 20st. (vidi [Tentor]).
U svom važnom i vrlo zanimljivom rukopisnom djelu ,,Objasnjenje vivodino o pismje slovjenskom'' (Primjetbeno pojašnjenje o slavenskom pismu) dovršenom 1661. u Tobolsku tiekom dugogodištnjeg progonstva u Sibiru, Juraj Križanić također dosljedno rabi hrvatskoćirilični znak za V (vidi [Križanić]).
Hrvatskoćirilsko slovo T, ponekad se zove tronožni T. Stručnjaci smatraju da je hrvatskoćirilsko slovo Ž nastalo iz glagoljskog Ž. Gornji prikaz bosančice daje tek približnu sliku o hrvatskoj ćirilici. Za pregled staropisa hrvatske ćirilice svakako pogledati priloge u [Zelić-Bučan].
Neka slova hrvatske ćirilice, poput (đerv), (ć, št, šć), (d u obliku šestara) i (poluglas) vjerojatno svoje podrietlo vuku iz prastarih iztočnjačkih pisama. Slovo (ć, št, šć) nalazi se na pr. među južno-semitskim pismima (vidi [Kulundžić], str.441), (d u obliku šestara) među sjeverno-semitskim pismima ([Kulundžić], str.450), u feničkom (str.450), iberskom (str.455, 437, 438), aramejskom (str.464, 454), slovo (poluglas) u somalskom (str.477).
Slovo (đerv oblo) imalo je po Berčićevom stuporedu ulogu đerva, u značenju slova đ ili č, vidi [Grubišić], str.121 ili Hrvatsku Enciklopediju III, 1942, str.98. Zanimljivo je da slovo (đerv oblo) ima i ulogu omehkšavanja, tako da će se NJ i LJ pisati kano (đerv)N i (đerv)L po uzoru na talijanski način pisanja: ,,gn'' za ,,nj'', ,,gl'' za ,,lj''. I u Petrisovom glagoljskom zborniku nailazimo na sličnu ulogu đerva JLUDI umjesto LJUDI (vidi [Moguš]). Po stuporedima u [Grubišić], str.99-93, slovo (đerv oblo) rabilo se na kamenim spomenicima za glas Ć.
Vuk Karadžić je iz hrvatske ćirilice bosanskih franjevaca u srbsku ćirilicu prenio dvie inačice đerva, za ć i đ (potvrdio Eduard Hercigonja), a također hrvatskoćirilski znak Č za srbsko ćirilski DŽ (vidi [Grubišić] str.90 i 92, [Zelić-Bučan], str.80). Znak kano hrvatskoćirilski za Č je postojao i u izumrloj rumunjskoj ćirilici. Đerv uobičajen za hrvatsku ćirilicu, u srbskoj je vrlo riedak. Poluglasovi se i danas čuvaju u srbskoj ćirilici u slovima NJ i LJ, nastalim dodavanjem poluglasa slovima N i L.
U bosančici se vrlo riedko pojavljuje slovo (JA), koje je očevidno spojenica, kano i slovo (JE). Ove su spojenice u mnogo češćoj uporabi u drugih naroda koji rabe ćirilicu (Bugara, Makedonaca, Crnogoraca, Srba, Ukrajinaca, Bjelorusa, Rusa), pak se može reći da je neuporaba ovih spojenica jedna od osobitosti hrvatske ćirilice (Zelić-Bučan]). U hrvatskoj ćirilici JU ima istu ulogu kano i glagoljski JU, a nastalo je također kano spojenica. Za razliku od JA i JE, JU je dosta često na hrvatskim kamenim spomenicima (vidi [Grubišić]). Spojenica JU rabi se u ruskoj i bugarskoj ćirilici i danas.
Moguće je da je hrvatskoćirilično slovo V preoblikovani glagoljski V.
Slovo Č u hrvatskoj ćirilici ima brojevnu vriednost 1000 kano i u glagoljici, što nije slučaj ni s kojim drugim ćiriličnim sustavom ([Grubišić], str.116). Ovo također govori o dubokom prožimanju glagoljice i hrvatske ćirilice. Glagoljaši dobro poznaju hrvatsku ćirilicu na cielom području hrvatskog glagolizma, uključujući i Istru (vidi [Milčetić]).

ZNAČAJNIJA DJELA PISANA HRVATSKOM ĆIRILICOM

Među važne spomenike pisane hrvatskom ćirilicom spada i nadgrobni nadpis kneza Miroslava iz prve polovice 13.st., zatim izprava bosanskog bana Matije Ninoslava iz 1234., list omiškog kneza Jurja Kačića iz 1276. Vriedi spomenuti da bosanski ban Matija Ninoslav upućuje posredstvom senjskog biskupa Filipa poruku papi Inocentu IV u Lyon (koji Filipu dopušta glagoljaški obred) o odanosti papinstvu i Rimskoj crkvi ([Šanjek], str.184).
O snazi heretičkih bosanskih biskupa govori i podatak da su štoviše i krivovjerci u južnoj Francuzkoj priznavali jednog bosanskog biskupa za papu u prvoj polovici 13.st. Heretičkom papi nije poznato ime, ali ga poviestni izvor izričito spominje ([Šanjek], str176).
Na tlu Bosne su hrvatskom ćirilicom pisani Nikoljsko evannđelje, Srećkovićevo evanđelje (izgubljeno), Hvalov zbornik, Zbornik krstjanina Radoslava it.d., prepisani iz hrvatskih glagoljskih matica. Čajničko evanđelje (14./15.st.) i Radoslavljev zbornik (1443., čuva se u Vatikanskoj knjižnici, Illirico 12), pisani hrvatskom ćirilicom, sadrže i glagoljski abecedarij.
Bosančicom je pisan i jedan priepis Hrvatskog ljetopisa.
Hrvatskom ćirilicom pisali su i hrvatski protestanti. Djelo ,,Novi Teštament'' iz 1563. tiskan u Urachu (Njemačka). Ovo piše na naslovnici:

,,Prvi dél No-
voga Teštamenta,
va tom su vsi četiri Evan-
gelisti i Apustolska d’jan’ja iz’
mnozih’ jazikov’ v sadašnji općeni i
razumni H’rvatski jazik’, po Antonu
Dalmatinu i Stipanu Istrijanu, s po-
moću drugih’ bratov’, verno st’l-
mačeni, i s ciruličskimi
slovi najp’rvo sada
štampani''
Godine 1552. tijekom ispitivanja svjedoka u vezi parnice kneza Nikole Zrinjskoga s knezom Petrom Keglevićem poradi Selca, u dokumentu pisanom hrvatskom ćirilicom, spominje se kao jedan od svjedoka Varban Harvatić. Vidi Acta croatica, str. 252.
Carski poslanik Jerolim Zadranin piše hrvatskom ćirilicom banu hrvatskom Baćanu i ostalim poglavarima 11. veljače 1543. u Carigradu, da budu u miru sa susjednim Turcima:
Prva rečenica glasi:
,,Izveličeni i zmožna gospodo, bani Hrvacki!
...da imam vam Slovinskim i Hrvackim banom pisati
.. ne samo za Hrvatsku ali Slovinsku zemlju
...podložnikom u Požegi, Slovinie i Hrvatih''
Najstariji poznati bosanski književnik jest Matija Divković (1563-1631), kojeg književni rad predstavlja preradbu glagoljaških djela hrvatskom ćirilicom, a također je prerađivao i prevodio djela s latinskog i talijanskog jezika. Kano mnogi bosanski franjevci, učilištovao se u Italiji. Da bi pripremio ,,Nauk Krstjanski'' (tiskan 1611) i ,,Besjede'' (1616., preko 1000 stranica), putovao je iz Bosne, koja je bila pod Turcima, u Mletke. Zajedno sa stručnjacima u Mletcima je izrezivao i lievao slova hrvatske ćirilice, i svojim rukama slagao, a zatim dovlačio tiskane knjige u Bosnu, da bi bile dostupne katoličkim svećenicima i redovnicima.
Zanimljivo je da su neka djela, koja je Divković ,,složio u bosanski jezik grskimi slovi'', kasnije opet ,,spisane harvatski'' (glagoljicom). To je učinio franjevac trećoredac glagoljaš Antun Depope. Radi se o ovim djelima: Život sv. Katarine, Nauk krštenski i Posvetilište Izazkovo. Ovaj primjer govori o živoj uljudbenoj djelatnosti među bosanskim Hrvatima, kano i o uljudbenim strujanjima na hrvatskom poviestnom prostoru ne samo u smjeru zapad-iztok, već i obratno, iako su ova zadnja mnogo manje izrazita (vidi [Šanjek], str. 50).
Bosanski franjevci (uključujući i Divkovića), tiskali su od 16. do 18. st. ukupno četrdesetak knjiga hrvatskom ćirilicom, a najstarija je ,,Molitva svete Brigite'' tiskana u Mletcima 1512. Bosanski franjevci su bosančicu rabili sve do početka 19.st.
Važan (ali ne i najstariji) štokavski spomenik pisan hrvatskom ćirilicom jest zbornik ,,Libro od mnozijeh razloga'', nastao oko 1500. u mljetskoj benediktinskoj opatiji Sv. Marije. To su u dubrovačko narječje pretočeni razni pobožni članci prvotno pisani u staroslavenskom, čakavskom i kajkavskom govoru ([Ostojić], str.165). Množtvo starijih štokavskih spomenika pisanih hrvatskom ćirilicom, ponajviše izprave bosanskih vladara i vlastele, potječe još od 13.st. (vidi [Zelić-Bučan]).
Službenici bosanskog paše izričito kažu da krajiškim zapovjednicima pišu službene spise ,,hrvackim pismom''. Na sjeveru su se hrvatskom ćirilicom služili Keglevići, na jugu Poljičani, Splićani, Makarani i Bračani. Mletački uredi u Dalmaciji imali su službene pisare za dopisivanje hrvatskim jezikom, hrvatskom ćirilicom, sa susjednim turskim častnicima (podrietlom Hrvatima), iako je službeni jezik bio talijanski.
Na Povaljskom pragu (Povalja na otoku Braču) iz osamdesetih godina 12.st. (oko 1184.) upisani su možda najstariji poznati stihovi na hrvatskom jeziku (vidi [Ostojić], str.162). Uklesao ih je ćirilicom Radonja, najstariji hrvatski stručnjak poznat po imenu: ,,Ja majstor imenom Radonja sazidah ova vrata Gospoda radi.'' Povaljski prag spada među najstarije nadpise na hrvatskom jeziku koji su pisani ćirilicom. Danas se čuva u Zbirkokući hrvatskih staroslovnih spomenika u Splitu, gdje ga je prenio Frane Bulić.
Jedan od spisa pisanih hrvatskom ćirilicom jest i Povaljska listina (iu Povlja na otoku Braču), pisana oko 1250. Taj važan proslov, koji sadrži dielove starohrvatskog plemenskog i običajnog prava, samo je čudom spašen: rabio se jedno vrieme kano mlatilo za razpirivanje vatre. Čuva se u župnoj crkvi Pučišća na otoku Braču. I u Povaljskom pragu i u Povaljskoj listini ovjekovječen je isti događaj: vraćanje starih posjeda benediktinskom Samostanu sv. Ivana.
Kada je u 18.st. latinica počela pomalo iztiskivati hrvatsku ćirilicu, uprava dalmatinske franjevačke provincije Presvetog Odkupitelja u Sinju je 1749. doniela odluku da se đaci ne će puštati na ređenje ako ne dokažu poznavanje tog hrvatskog pisma, uz ovakvo obrazloženje: ,,Budući (da smo) mi Hrvati, začudo je da se nalaze među nama mnogi koji ne znaju pisati našim materinjim jezikom i pismeni, što je prevelika nepristojnost'' (vidi [Zelić-Bučan]).
Marko Marulić je također poznavao hrvatsku ćirilicu. To je vidljivo iz njegova prievoda Hrvatske kronike (12.-14.st.) na latinski. Hrvatsku kroniku je pronašao jedan njegov prijatelj zabilježenu ,,hrvatskim pismom'' (hrvatskom ćirilicom). Taj prievod je objavljen tek 1666. kano dodatak djelu ,,De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex'' Trogiranina Ivana Lucića (ili Luciusa, 1604-1679), tiskanom u Amsterdamu.
Od 12. st. nastaje hrvatska ćirilica u svojem prvobitnom, zetsko-humskom obliku. Jedan od najstarijih i najljepših hrvatskih misnih spomenika pisanih bosančicom predstavlja Miroslavljevo evanđelje, nastalo prepisivanjem iz glagoljskih matica u 12. st. Ima 181 list (360 izpisanih stranica), i bogato je ukrašen minijaturama u boji. Miroslavljevo evanđelje nastalo je u Zahumlju, najvjerojatnije u Stonu na poluotoku Pelješcu, sjedištu Stonske biskupije. Pisano je hrvatskom zetsko-humskom ćirilicom ([Zelić-Bučan], str. 556, 557).
Već je Ivan Ostojić pisao kako, ako ne čitavo evanđelje, a ono barem minijature u njemu, djelo je benediktinaca iz nekog hrvatskog samostana na dalmatinskom primorju (vidi [Ostojić I], str. 155). Benedikta Zelić-Bučan smatra kako je Miroslavljevo evanđelje u cjelosti djelo hrvatskih benediktinaca, te da prema tome predstavlja spomenik hrvatske uljudbe, pisan hrvatskom ćirilicom (vidi [Zelić-Bučan]). Za ovakav zaključak važna su bila i predhodna iztraživanja Josipa Vrane. Na to da je Miroslavljevo evanđelje hrvatski misni spomenik upućuju hrvatska jezična redakcija crkvenoslavenskog jezika, zapadnjački romanički izgled umjetničke opreme koja je u skladu s ostalim hrvatskim rukopisnim i kamenim spomenicima, misnim slavljem koja se nikako ne podudara s carigradskom misom Iztočne crkve (vidi [Zelić-Bučan], str. 201). U knjigama se do ne davno ovo djelo smatralo nasljeđem srbske (ponekad srbsko-hrvatske) uljudbe. Miroslavljevo evanđelje je iz ne objašnjivih razloga dospjelo u srbski manastir na Atosu. Neki ruski iztraživač je jedan list iztrgnuo i odnio ga u Petrograd. Knjiga se (bez tog jednog lista) sada nalazi u Narodnom muzeju u Beogradu. Pogrješnoj mislitbi kako je Miroslavljevo evanđelje dio srbske uljudbe doprinjela je Jagićeva osoba, koji je smatrao kako se stari crkvenoslavenski spomenici mogu dieliti na hrvatske i srbske samo prema pismu, ovisno o tome jesu li glagoljski ili ćirilski. Danas je to Jagićevo mišljenje odbačeno kao ne znanstveno (vidi [Zelić-Bučan], str. 198 ili [Zelić-Bučan]).
Spomenimo i važan pravni spis, koji se razvijao tiekom dugih stoljeća. Radi se o Poljičkim statutima, pisanim hrvatskom ćirilicom, kojih mjestna inačica se ponekad zove i poljičicom. Kako se taj oblik ćirilice ne razlikuje od dalmatinske inačice hrvatske ćirilice, bolje je taj naziv izbjegavati (vidi [ZelićBučan]). Poljičani su tiekom 19. i 20. stoljeća svoje pismo zvali glagoljicom, što se može i danas čuti od starijih ljudi. Poljička knežija postojala je od 13. do početka 19.st. na području od Mosora i rieke Cetine. Po Josipu Bratuliću, u Poljicama je glagoljica, vjerojatno dosta rano, izključivo bogoslužno pismo, dok se u osobnom i javnom životu rabi hrvatska ćirilica sve do sredine 19.st. Najstariji sačuvani zapis Poljičkih statuta posjedujemo iz 1444. On ima i književnu, a ne samo pravnu vriednost. Navedimo kano primjer nekoliko kratkih misli iz tog zapisa: ,,Nevolja nima zakona'', Pravo je da svaki trud svoju plaću ima'', ,,ništar nije ča je vazda bilo'', ,,od neuzmnožnoga niktor nije dužan''. U statutu iz 1476. spominje se da ,,počtovani vlasteli i didići sa svim pukom virami i dušami odlučiše da se svi tvrdo i postojano obvežu na sklad i na mir i bractvo i jedinstvo, kako je svagda bilo'' (vidi [Hercigonja], str.288). Dakako, poljički statuti propisuju i kazne za ,,tatbine''.
Ta Knežija živjela je u ponekad napetim odnosima sa susjednim Splitom. Tako se 1180. dogodilo da su pripadnici plemena Kačića kod Poljica ubili splitskog nadbiskupa Rajnerija, koji ima je htio oduzeti posjede.
Slojevitost družtvenog sastava žitelja Poljičke knežije vidljiva je već i iz naziva pojedinih njezinih razreda: didići (plemeniti građani - glavar, sudac i.t.d.), ugrčići (vlastela), pučani, kmetovi.
Poljičica (hrvatska ćirilica) se kod Poljičana zvala i staro ,,rvasko pismo'', ,,poljička azbukvica'', pak štoviše i glagoljica! Govori se o ,,rvaskoj misi''. Pritom su njihovi misali pisani samo glagoljicom, a poznaju i latinicu.
Poljičani su prilikom prodora Turaka bježali i na otok Brač, gdje su također ostavili tragove hrvatske ćirilice.

ZNAČAJNIJA DJELA PISANA HRVATSKOM ĆIRILICOM

Među važne spomenike pisane hrvatskom ćirilicom spada i nadgrobni nadpis kneza Miroslava iz prve polovice 13.st., zatim izprava bosanskog bana Matije Ninoslava iz 1234., list omiškog kneza Jurja Kačića iz 1276. Vriedi spomenuti da bosanski ban Matija Ninoslav upućuje posredstvom senjskog biskupa Filipa poruku papi Inocentu IV u Lyon (koji Filipu dopušta glagoljaški obred) o odanosti papinstvu i Rimskoj crkvi ([Šanjek], str.184).
O snazi heretičkih bosanskih biskupa govori i podatak da su štoviše i krivovjerci u južnoj Francuzkoj priznavali jednog bosanskog biskupa za papu u prvoj polovici 13.st. Heretičkom papi nije poznato ime, ali ga poviestni izvor izričito spominje ([Šanjek], str176).
Na tlu Bosne su hrvatskom ćirilicom pisani Nikoljsko evannđelje, Srećkovićevo evanđelje (izgubljeno), Hvalov zbornik, Zbornik krstjanina Radoslava it.d., prepisani iz hrvatskih glagoljskih matica. Čajničko evanđelje (14./15.st.) i Radoslavljev zbornik (1443., čuva se u Vatikanskoj knjižnici, Illirico 12), pisani hrvatskom ćirilicom, sadrže i glagoljski abecedarij.
Bosančicom je pisan i jedan priepis Hrvatskog ljetopisa.
Hrvatskom ćirilicom pisali su i hrvatski protestanti. Djelo ,,Novi Teštament'' iz 1563. tiskan u Urachu (Njemačka). Ovo piše na naslovnici:

,,Prvi dél No-
voga Teštamenta,
va tom su vsi četiri Evan-
gelisti i Apustolska d’jan’ja iz’
mnozih’ jazikov’ v sadašnji općeni i
razumni H’rvatski jazik’, po Antonu
Dalmatinu i Stipanu Istrijanu, s po-
moću drugih’ bratov’, verno st’l-
mačeni, i s ciruličskimi
slovi najp’rvo sada
štampani''
Godine 1552. tijekom ispitivanja svjedoka u vezi parnice kneza Nikole Zrinjskoga s knezom Petrom Keglevićem poradi Selca, u dokumentu pisanom hrvatskom ćirilicom, spominje se kao jedan od svjedoka Varban Harvatić. Vidi Acta croatica, str. 252.
Carski poslanik Jerolim Zadranin piše hrvatskom ćirilicom banu hrvatskom Baćanu i ostalim poglavarima 11. veljače 1543. u Carigradu, da budu u miru sa susjednim Turcima:
Prva rečenica glasi:
,,Izveličeni i zmožna gospodo, bani Hrvacki!
...da imam vam Slovinskim i Hrvackim banom pisati
.. ne samo za Hrvatsku ali Slovinsku zemlju
...podložnikom u Požegi, Slovinie i Hrvatih''
Najstariji poznati bosanski književnik jest Matija Divković (1563-1631), kojeg književni rad predstavlja preradbu glagoljaških djela hrvatskom ćirilicom, a također je prerađivao i prevodio djela s latinskog i talijanskog jezika. Kano mnogi bosanski franjevci, učilištovao se u Italiji. Da bi pripremio ,,Nauk Krstjanski'' (tiskan 1611) i ,,Besjede'' (1616., preko 1000 stranica), putovao je iz Bosne, koja je bila pod Turcima, u Mletke. Zajedno sa stručnjacima u Mletcima je izrezivao i lievao slova hrvatske ćirilice, i svojim rukama slagao, a zatim dovlačio tiskane knjige u Bosnu, da bi bile dostupne katoličkim svećenicima i redovnicima.
Zanimljivo je da su neka djela, koja je Divković ,,složio u bosanski jezik grskimi slovi'', kasnije opet ,,spisane harvatski'' (glagoljicom). To je učinio franjevac trećoredac glagoljaš Antun Depope. Radi se o ovim djelima: Život sv. Katarine, Nauk krštenski i Posvetilište Izazkovo. Ovaj primjer govori o živoj uljudbenoj djelatnosti među bosanskim Hrvatima, kano i o uljudbenim strujanjima na hrvatskom poviestnom prostoru ne samo u smjeru zapad-iztok, već i obratno, iako su ova zadnja mnogo manje izrazita (vidi [Šanjek], str. 50).
Bosanski franjevci (uključujući i Divkovića), tiskali su od 16. do 18. st. ukupno četrdesetak knjiga hrvatskom ćirilicom, a najstarija je ,,Molitva svete Brigite'' tiskana u Mletcima 1512. Bosanski franjevci su bosančicu rabili sve do početka 19.st.
Važan (ali ne i najstariji) štokavski spomenik pisan hrvatskom ćirilicom jest zbornik ,,Libro od mnozijeh razloga'', nastao oko 1500. u mljetskoj benediktinskoj opatiji Sv. Marije. To su u dubrovačko narječje pretočeni razni pobožni članci prvotno pisani u staroslavenskom, čakavskom i kajkavskom govoru ([Ostojić], str.165). Množtvo starijih štokavskih spomenika pisanih hrvatskom ćirilicom, ponajviše izprave bosanskih vladara i vlastele, potječe još od 13.st. (vidi [Zelić-Bučan]).
Službenici bosanskog paše izričito kažu da krajiškim zapovjednicima pišu službene spise ,,hrvackim pismom''. Na sjeveru su se hrvatskom ćirilicom služili Keglevići, na jugu Poljičani, Splićani, Makarani i Bračani. Mletački uredi u Dalmaciji imali su službene pisare za dopisivanje hrvatskim jezikom, hrvatskom ćirilicom, sa susjednim turskim častnicima (podrietlom Hrvatima), iako je službeni jezik bio talijanski.
Na Povaljskom pragu (Povalja na otoku Braču) iz osamdesetih godina 12.st. (oko 1184.) upisani su možda najstariji poznati stihovi na hrvatskom jeziku (vidi [Ostojić], str.162). Uklesao ih je ćirilicom Radonja, najstariji hrvatski stručnjak poznat po imenu: ,,Ja majstor imenom Radonja sazidah ova vrata Gospoda radi.'' Povaljski prag spada među najstarije nadpise na hrvatskom jeziku koji su pisani ćirilicom. Danas se čuva u Zbirkokući hrvatskih staroslovnih spomenika u Splitu, gdje ga je prenio Frane Bulić.
Jedan od spisa pisanih hrvatskom ćirilicom jest i Povaljska listina (iu Povlja na otoku Braču), pisana oko 1250. Taj važan proslov, koji sadrži dielove starohrvatskog plemenskog i običajnog prava, samo je čudom spašen: rabio se jedno vrieme kano mlatilo za razpirivanje vatre. Čuva se u župnoj crkvi Pučišća na otoku Braču. I u Povaljskom pragu i u Povaljskoj listini ovjekovječen je isti događaj: vraćanje starih posjeda benediktinskom Samostanu sv. Ivana.
Kada je u 18.st. latinica počela pomalo iztiskivati hrvatsku ćirilicu, uprava dalmatinske franjevačke provincije Presvetog Odkupitelja u Sinju je 1749. doniela odluku da se đaci ne će puštati na ređenje ako ne dokažu poznavanje tog hrvatskog pisma, uz ovakvo obrazloženje: ,,Budući (da smo) mi Hrvati, začudo je da se nalaze među nama mnogi koji ne znaju pisati našim materinjim jezikom i pismeni, što je prevelika nepristojnost'' (vidi [Zelić-Bučan]).
Marko Marulić je također poznavao hrvatsku ćirilicu. To je vidljivo iz njegova prievoda Hrvatske kronike (12.-14.st.) na latinski. Hrvatsku kroniku je pronašao jedan njegov prijatelj zabilježenu ,,hrvatskim pismom'' (hrvatskom ćirilicom). Taj prievod je objavljen tek 1666. kano dodatak djelu ,,De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex'' Trogiranina Ivana Lucića (ili Luciusa, 1604-1679), tiskanom u Amsterdamu.
Od 12. st. nastaje hrvatska ćirilica u svojem prvobitnom, zetsko-humskom obliku. Jedan od najstarijih i najljepših hrvatskih misnih spomenika pisanih bosančicom predstavlja Miroslavljevo evanđelje, nastalo prepisivanjem iz glagoljskih matica u 12. st. Ima 181 list (360 izpisanih stranica), i bogato je ukrašen minijaturama u boji. Miroslavljevo evanđelje nastalo je u Zahumlju, najvjerojatnije u Stonu na poluotoku Pelješcu, sjedištu Stonske biskupije. Pisano je hrvatskom zetsko-humskom ćirilicom ([Zelić-Bučan], str. 556, 557).
Već je Ivan Ostojić pisao kako, ako ne čitavo evanđelje, a ono barem minijature u njemu, djelo je benediktinaca iz nekog hrvatskog samostana na dalmatinskom primorju (vidi [Ostojić I], str. 155). Benedikta Zelić-Bučan smatra kako je Miroslavljevo evanđelje u cjelosti djelo hrvatskih benediktinaca, te da prema tome predstavlja spomenik hrvatske uljudbe, pisan hrvatskom ćirilicom (vidi [Zelić-Bučan]). Za ovakav zaključak važna su bila i predhodna iztraživanja Josipa Vrane. Na to da je Miroslavljevo evanđelje hrvatski misni spomenik upućuju hrvatska jezična redakcija crkvenoslavenskog jezika, zapadnjački romanički izgled umjetničke opreme koja je u skladu s ostalim hrvatskim rukopisnim i kamenim spomenicima, misnim slavljem koja se nikako ne podudara s carigradskom misom Iztočne crkve (vidi [Zelić-Bučan], str. 201). U knjigama se do ne davno ovo djelo smatralo nasljeđem srbske (ponekad srbsko-hrvatske) uljudbe. Miroslavljevo evanđelje je iz ne objašnjivih razloga dospjelo u srbski manastir na Atosu. Neki ruski iztraživač je jedan list iztrgnuo i odnio ga u Petrograd. Knjiga se (bez tog jednog lista) sada nalazi u Narodnom muzeju u Beogradu. Pogrješnoj mislitbi kako je Miroslavljevo evanđelje dio srbske uljudbe doprinjela je Jagićeva osoba, koji je smatrao kako se stari crkvenoslavenski spomenici mogu dieliti na hrvatske i srbske samo prema pismu, ovisno o tome jesu li glagoljski ili ćirilski. Danas je to Jagićevo mišljenje odbačeno kao ne znanstveno (vidi [Zelić-Bučan], str. 198 ili [Zelić-Bučan]).
Spomenimo i važan pravni spis, koji se razvijao tiekom dugih stoljeća. Radi se o Poljičkim statutima, pisanim hrvatskom ćirilicom, kojih mjestna inačica se ponekad zove i poljičicom. Kako se taj oblik ćirilice ne razlikuje od dalmatinske inačice hrvatske ćirilice, bolje je taj naziv izbjegavati (vidi [ZelićBučan]). Poljičani su tiekom 19. i 20. stoljeća svoje pismo zvali glagoljicom, što se može i danas čuti od starijih ljudi. Poljička knežija postojala je od 13. do početka 19.st. na području od Mosora i rieke Cetine. Po Josipu Bratuliću, u Poljicama je glagoljica, vjerojatno dosta rano, izključivo bogoslužno pismo, dok se u osobnom i javnom životu rabi hrvatska ćirilica sve do sredine 19.st. Najstariji sačuvani zapis Poljičkih statuta posjedujemo iz 1444. On ima i književnu, a ne samo pravnu vriednost. Navedimo kano primjer nekoliko kratkih misli iz tog zapisa: ,,Nevolja nima zakona'', Pravo je da svaki trud svoju plaću ima'', ,,ništar nije ča je vazda bilo'', ,,od neuzmnožnoga niktor nije dužan''. U statutu iz 1476. spominje se da ,,počtovani vlasteli i didići sa svim pukom virami i dušami odlučiše da se svi tvrdo i postojano obvežu na sklad i na mir i bractvo i jedinstvo, kako je svagda bilo'' (vidi [Hercigonja], str.288). Dakako, poljički statuti propisuju i kazne za ,,tatbine''.
Ta Knežija živjela je u ponekad napetim odnosima sa susjednim Splitom. Tako se 1180. dogodilo da su pripadnici plemena Kačića kod Poljica ubili splitskog nadbiskupa Rajnerija, koji ima je htio oduzeti posjede.
Slojevitost družtvenog sastava žitelja Poljičke knežije vidljiva je već i iz naziva pojedinih njezinih razreda: didići (plemeniti građani - glavar, sudac i.t.d.), ugrčići (vlastela), pučani, kmetovi.
Poljičica (hrvatska ćirilica) se kod Poljičana zvala i staro ,,rvasko pismo'', ,,poljička azbukvica'', pak štoviše i glagoljica! Govori se o ,,rvaskoj misi''. Pritom su njihovi misali pisani samo glagoljicom, a poznaju i latinicu.
Poljičani su prilikom prodora Turaka bježali i na otok Brač, gdje su također ostavili tragove hrvatske ćirilice.

S obzirom da je povelje bana Mateja Ninoslava pisao njegov pisar Desoje,Srbin, znas li mozda na kojem hrvatskom univerzitetu je Desoje naucio to poviestno hrvatsko pismo.

Prema dostupnim podatcima, zajamčeno nije na Kosovu.

HUMAČKA PLOČA (10/11st.)

Humačka ploča spada u najstarije spomenike pisane hrvatskim jezikom. Nađena je na Humcu kod Ljubuškog (Bosna i Heercegovina). Govori o gradnji crkve sv. Mihovila koju je podigao Uskrsmir (Krešimir?) i njegova žena Pavica. Ploča je četverokutna (68x60x15 cm), a natpis je uklesan u obliku četverokuta na hrvatskoj ćirilici unutar koje se pojavljuje i pet glagoljičkih slova. S obzirom na jezična obilježja može se predpostaviti da je ploča nastala krajem 10. ili početkom 11. stoljeća (neki stručnjaci misle da je i kasnije). Preslovljavanje i razložba proslova je različito, zavisno od proučavatelja. (GG)

Plastovski ulomak (XI / XII st.)

Iz Plastova kraj Skradina, XI./XII. st., vapnenac, veličine: 30 x 29 x13 cm
Plastovski ulomak nađen je u selu Plastovu kraj Skradina. Na njemu se vide glagoljična i ćirilična slova. Štivo se ne može smisleno protumačiti. U šest redaka vide se ova slova:
1. PETRA, 2. IJU, 3. MU,
4. UŽU, 5. TVEGA,
6. BRA.

Split, Muzej hrvatskih arheoložkih spomenika

Zašto je poglavnik zabranio uporabu ćirilice?

Zato jer je pušio kurac.

Supetarski ulomak (Istra - XI / XII st.)



Sveti Petar u Šumi (središtnja Istra), XI./XII. st., vapnenac, veličine: 16.5 x 23.5 x 13.5/14 cm
Supetarski ulomak iz Svetoga Petra u Šumi. Ćirilicom je napisano AMEN’b, a glagoljicom mužko ime IEKOV’b.

Pazin, Gradski muzej

MIROSLAVLJEVO EVANĐELJE (12. st.)



Priepis iz: Darko Žubrinić: HRVATSKA GLAGOLJICA – BITI PISMEN BITI SVOJ

Od 12. st. nastaje hrvatska ćirilica u svojem prvobitnom, zetsko-humskom obliku. Jedan od najstarijih i najljepših hrvatskih misnih spomenika pisanih bosančicom predstavlja Miroslavljevo evanđelje, nastalo prepisivanjem iz glagoljskih matica u 12. st. Ima 181 list (360 izpisanih stranica), i bogato je ukrašen minijaturama u boji. Miroslavljevo evanđelje nastalo je u Zahumlju, najvjerojatnije u Stonu na poluotoku Pelješcu, sjedištu Stonske biskupije. Pisano je hrvatskom zetsko-humskom ćirilicom ([Zelić-Bučan], str. 556, 557).
Već je Ivan Ostojić pisao kako, ako ne čitavo evanđelje, a ono barem minijature u njemu, djelo je benediktinaca iz nekog hrvatskog samostana na dalmatinskom primorju (vidi [Ostojić I], str. 155). Benedikta Zelić-Bučan smatra kako je Miroslavljevo evanđelje u cjelosti djelo hrvatskih benediktinaca, te da prema tome predstavlja spomenik hrvatske uljudbe, pisan hrvatskom ćirilicom (vidi [Zelić-Bučan]). Za ovakav zaključak važna su bila i predhodna iztraživanja Josipa Vrane. Na to da je Miroslavljevo evanđelje hrvatski misni spomenik upućuju hrvatska jezična redakcija crkvenoslavenskog jezika, zapadnjački romanički izgled umjetničke opreme koja je u skladu s ostalim hrvatskim rukopisnim i kamenim spomenicima, misnim slavljem koja se nikako ne podudara s carigradskom misom Iztočne crkve (vidi [Zelić-Bučan], str. 201). U knjigama se do ne davno ovo djelo smatralo nasljeđem srbske (ponekad srbsko-hrvatske) uljudbe. Miroslavljevo evanđelje je iz ne objašnjivih razloga dospjelo u srbski manastir na Atosu. Neki ruski iztraživač je jedan list iztrgnuo i odnio ga u Petrograd. Knjiga se (bez tog jednog lista) sada nalazi u Narodnom muzeju u Beogradu. Pogrješnoj mislitbi kako je Miroslavljevo evanđelje dio srbske uljudbe doprinjela je Jagićeva osoba, koji je smatrao kako se stari crkvenoslavenski spomenici mogu dieliti na hrvatske i srbske samo prema pismu, ovisno o tome jesu li glagoljski ili ćirilski. Danas je to Jagićevo mišljenje odbačeno kao ne znanstveno (vidi [Zelić-Bučan], str. 198 ili [Zelić-Bučan]).

POVALJSKI PRAG (oko 1184.)



Povlja na Braču, oko 1184., vapnenac, dužina 124 cm i širina 22 cm
Povaljski prag je nadpis pisan bosančicom, podieljen križem na dva diela. Lievo je obaviest majstora Radonje da je sagradio crkvena vrata, a desno obaviest da je knez Brečko darovao zemlju dotičnoj crkvi. Zapis je sastavljen u stihovima.
Split, Muzej hrvatskih arheoložkih spomenika

"Bosančica za djecu" je rad posvećen zaboravljenom pismu naše kulturne baštine
http://www.klix.ba/vijesti/kultura/bosa ... /151123018

Tebe nije nimalo stid zbog ovoga što pišeš?? , ono potpuno ti je normalno ovako nešto napisati??

Pogrješna mislitba kad je ovaj slučaj u pitanju može doći samo od kliničkog psihijatra koji je napisao pogrječnu mislitbu tako što je tebe i autora teksta pustio iz ustanove.

Vrlo lijepo Dane...

Brate Tulkas,sta je vrlo lepo?Mislim,ajde ostalo,treba coveku cestitati za trud,dobro sto je uz tekst iskopao i slike,interesantno je za procitati,ali onda napise ono o Miroslavljevom jevandjelju i skroz usere.Ako glumis istoricara,onda moras da se bavis i cinjenicama,a ne da izmisljas istoriju u dnevnopoliticke svrhe

Na kraju ce da bude da su Srbi naucili da pisu negde sa Dositejem Obradovicem.Jebiga,ne moze tako

Лијепо је знати писати и читати ћирилично писмо.
Хрвати су закинути у томе, код бошнјака се зна 1 разред I полугодиште латиница а онда у II полугодишту ћирилица.

Tako i treba, nije krv voda. Da ne zaboravite pismo svojih pradjedova.

Naravno, da se zna čija je Bosančica.

Dakako, zato mnogi Bošnjkaci i znaju to pismo, za razliku od arabice.

Hahaha ne kuzis ni ti..
Jebo ga ti moramo i mi svoje fenomene imati
Daneta je kritizirao jole little Deretic (onaj koji lupeta jos vise)
Tako da je moja potpora Danetu cista jeba.

Pa jebi ga brate.Ko jos cita joe-a.Nisam skontao da se zajebavas