daramo je napisao/la:
Zašto Hrvatska vojska uzima dvanaest njemačkih haubica od 155 milimetara kojima će trebati veoma skup remont?
Evo odgovora Bruxellesa:
U Istočnoj i Srednjoj Europi podiže se borbena gotovost s obzirom na prijetnju s Istoka, rat u Ukrajini, aneksiju Krima i Donbasa. Jačaju zrakoplovne snage u zemljama “prve linije”, formiraju se zajedničke baze i komande, a u Španjolskoj održani su veliki multinacionalni manevri NATO-a. Hrvatska je zemlja “druge linije”, s dugom otvorenom balkanskom granicom. Srbija je zemlja u pristupu, ali ondje djeluju duboko ukorijenjene proruske snage, dok se u posljednje vrijeme provodi aktivna subverzija, što se osjeća i u Makedoniji. Vučić je europejac i zapadnjak, ali tko je to još osim njega u njegovoj stranci i na srpskoj političkoj sceni? Je li ondje moguća promjena političkog smjera? Nije moguća, ali je zamisliva. Od vojnih snaga Srbija ima 200 tenkova (starih, istina, ali pucaju), gomilu drugog oružja i prilično aviona, koji međutim nisu problem, jer je Hrvatska pod NATO-kišobranom. Ali, u scenariju nekog napada, potrebno je izvesti defenzivnu operaciju koja će onemogućiti prodor do aktiviranja Članka 5 sporazuma Sjevernoatlantskog saveza.
Defanzivno oružje
Njemačke haubice su oružje visoke preciznosti - one automatski ispaljuju po pet granata po različitih putanja s različitom elevacijom cijevi, tako da svih pet pancer-projektila padne u isti čas u istu točku. To je savršeno defenzivno oružje, kao što je sve ovo, zapravo, jedna defenzivna konfiguracija.
Onih dvadeset “Kiowa” opremljene su sofisticiranim radarima koji omogućuju osmatranje pri svim vremenskim uvjetima i noću, a registriraju čovjeka na udaljenosti od 8 kilometara. To omogućuje nadzor tisuću kilometara duge hrvatske granice, te pravodobno otkrivanje koncentracije protivničkih efektiva.
Višecijevni bacači locirani u središnjem dijelu Slavonije, zahvaljujući svom dometu, mogu saturirati vatrom sve granične prijelaze.
Oni projektili većeg dometa mogli bi razbijati snage ešalonirane za napad u neprijateljskoj pozadini - ali to izgleda malo pretjerano, pa se, navodno, od ATACMS-a već odustalo.
Sve ovo čini savršeno defenzivno oružje, kao što je sve ovo, zapravo, jedna defenzivna konfiguracija kojoj nedostaje ključni ofenzivni element - oklopna brigada i pancer-grenadiri, što Hrvatska nema i neće ni stvarati.
Kad postavljaš tekst postavi ga celog!
BALKANSKI TIP UTRKE U NAORUŽANJU Zašto
Hrvatska vojska uzima dvanaest njemačkih
haubica od 155 milimetara kojima će trebati
veoma skup remont?
Zašto Hrvatska vojska uzima dvanaest njemačkih
haubica od 155 milimetara kojima će trebati
veoma skup remont? Hoćemo li to nasrnuti na
Srbiju koja i sama stremi ući u Europsku uniju, što
znači i u NATO?
Boravio sam u Bruxellesu i obradio neke svoje NATO-
izvore. Znači, nije bilo samo praline-truffles-Marcolini-
Wittamer-Galerie de la Reine-Place Sablon đir plus
crustacea decapoda u restoranima na trgu sv. Katarine gdje
se motaju eurodiplomati i niža briselska bića, obavilo se i
nešto posla… Da se iniciram i što bi se u Zagrebu reklo, “da
uđem u mood” (sad ne zafrkavam bivšeg premijera, Onoga
čije se ime ne isplati spominjati), obišao sam prvo neobično
bogati belgijski Kraljevski muzej Oružanih snaga i vojne
historije, smješten u golemoj palači s trijumfalnom kapijom
koja je opkoračila Jubilarni park na glavnom gradskom
prospektu… Imaju impozantnu zbirku aviona, nešto
tenkova, cijeli kat posvećen bici kod Waterlooa i dioramu
Prvog i Drugog svjetskog rata. Tu su valjda sve uniforme
zaraćenih strana - na stotine odora, ali od naših samo
nekoliko esesovaca sa i bez fesova. Kad čovjek sve to vidi,
pomisli - u tim ratnim i ratničkim memorabilijama, vidiš prije
ritualnu funkciju nego borbenu efikasnost, većina tih skupih
oružja nije upotrebljena u ratu, nego su služila za
odvraćanje ili za socijalno zbrinjavanje lojalnog pučanstva,
dok su se vojske uglavnom spremale za prethodni rat, pa bi
onaj naredni najčešće izgubile. Rekonstrukcija
klaustrofobičnog bunkera na liniji Maginot to uvjerljivo
predočava, kao i belgijski ekvivalent, neosvojiva tvrđava
Eben Emael s posadom od 1200 vojnika i mnoštvom
topova, koju je za pola sata zauzelo 78 njemačkih
padobranaca, uz gubitak od šest vojnika. Naprosto nisu
tvrđavi prišli s fronta, nego su pali s neba i po prvi put
upotrijebili tromblonske minske penetratore… A to me vraća
na pitanje koje sam postavio svojim izvorima u
Sjevernoatlantskom savezu. Zašto, dakle, Hrvatska vojska
uzima dvanaest njemačkih samohodnih haubica tipa PzH
2000 od 155 milimetara kojima će trebati veoma skup
remont, a koliko znam, nitko se ne sprema da s tim oruđem
upotpuni neku krupnu oklopno-mehaniziranu formaciju koja
bi mogla operirati - gdje? - jedino u Slavoniji, na
tenkoprohodnom zemljištu, prema mirnoj i demilitariziranoj
Srbiji koja i sama stremi ući u Europsku uniju, što će
naposljetku značiti i u NATO. Njihova vlada dotle ne daje ni
pare - ni “žutu banku” što bi se ondje reklo - za novo
naoružanje, nego se uzda u staro, jugoslavensko, pa se
budžet resora manje-više troši na plaće?
Hoćemo li mi to na njih nasrnuti - samo ne znam sa čime,
jer imamo samo oko 50 već prilično starih tenkova, nešto
oklopnih “Patria” i puno premalo aktivne vojske, koja je
pretežno sastavljena od debelih pozadinaca,
drugopozivaca, logističara i činovnika, a sve što vrijedi ide u
misije, u Afganistan i gdje treba, pa se osim ove stajaće i
ustajale, stvara nova i sposobna, europska i natovska mala
armija koja s ovom elitnom misijskom vojskom, rekao bih,
gotovo nema veze… Dakle, i da smjeramo takav napad, ne
bi mogle haubice teške 55 tona forsirati rijeke, jer nemamo
odgovarajuće pontone, a nemamo ni sredstava za korekciju
paljbe njihovih projektila s dometom od 30 kilometara (u
bazičnoj izvedbi), odnosno 35, 40 i 60 kilometara s
različitim base-bleed i raketno potiskivanim zrnima. Što će
nam, dakle, te haubice? Je li to samo morhovska histerija
proistekla iz potrebe da se potroši budžet, kako se to
naokolo piše - mislim da sam i sam nešto slično objavio - ili
je zbilja po srijedi neka agresivna vojna politika, pokušaj da
se potakne regionalna “trka u naoružanju”, o čemu se pak
naveliko govorilo u srpskim medijima?
Osim haubica, tu su i višecijevni raketni bacači, američki
M270 MLRS na adaptiranoj borbenoj mašini pješadije tipa
“Bradley”, koje ćemo besplatno fasovati kao saveznička
zemlja, također jedan tucet, od čega bi prvih osam bilo
naoružano sa po 12 standardnih projektila dometa 30
kilometara, a posljednja četiri, spominjalo se, balističkim
raketama ATACMS dometa do 300 kilometara. Tristo
kilometara! Uzbunili su se srpski komentatori pa čak i
predsjednik vlade, jer, koje bi ciljeve ti projektili trebali
gađati, kad imaju domet od hrvatske granice do Niša?
Zaista, u kakvoj bi se misiji trebali primijeniti?
Treći je element liferacije podjednako misteriozan -
dvadeset helikoptera tipa Bell OH-58 “Kiowa”, naoružanih
raketama AGM-114 “Hellfire”. To je Fire-and-Forget sustav
maksimalnog dometa osam kilometara, a NATO ih je ovdje
već upotrebio u borbama na Kosovu izvodeći operaciju
“Velebni nakovanj” (što su u Srbiji pogrešno preveli kao -
“Milosrdni anđeo”). Za kakvu nam je protuoklopnu borbu to
potrebno i, uostalom, kakvu formaciju ove naizgled
disparatne komponente tvore? U čemu je, dakle, stvar?
Ovo je odgovor koji sam dobio, kraća verzija, bez
nepotrebnih tehničkih i taktičkih pojedinosti.
U Istočnoj i Srednjoj Europi podiže se borbena gotovost s
obzirom na prijetnju s Istoka, rat u Ukrajini, aneksiju Krima i
Donbasa. Jačaju zrakoplovne snage u zemljama “prve
linije”, formiraju se zajedničke baze i komande, a u
Španjolskoj održani su veliki multinacionalni manevri
NATO-a. Hrvatska je zemlja “druge linije”, s dugom
otvorenom balkanskom granicom. Srbija je zemlja u
pristupu, ali ondje djeluju duboko ukorijenjene proruske
snage, dok se u posljednje vrijeme provodi aktivna
subverzija, što se osjeća i u Makedoniji. Vučić je europejac
i zapadnjak, ali tko je to još osim njega u njegovoj stranci i
na srpskoj političkoj sceni? Je li ondje moguća promjena
političkog smjera? Nije moguća, ali je zamisliva. Od vojnih
snaga Srbija ima 200 tenkova (starih, istina, ali pucaju),
gomilu drugog oružja i prilično aviona, koji međutim nisu
problem, jer je Hrvatska pod NATO-kišobranom. Ali, u
scenariju nekog napada, potrebno je izvesti defenzivnu
operaciju koja će onemogućiti prodor do aktiviranja Članka
5 sporazuma Sjevernoatlantskog saveza. Naravno, nitko ne
očekuje da se to doista i dogodi, barem ne da je velika
vjerojatnost takvog razvoja događaja, ali ako postoji vojska
i troši 1% GDP-a, očekuje se da se opremi za obavljanje
dodijeljene zadaće. Oružana sredstva pritom se dobivaju na
poklon.
Onih dvadeset “Kiowa” opremljene su sofisticiranim
radarima koji omogućuju osmatranje pri svim vremenskim
uvjetima i noću, a registriraju čovjeka na udaljenosti od 8
kilometara. To omogućuje nadzor tisuću kilometara duge
hrvatske granice, te pravodobno otkrivanje koncentracije
protivničkih efektiva. Višecijevni bacači locirani u
središnjem dijelu Slavonije, zahvaljujući svom dometu,
mogu saturirati vatrom sve granične prijelaze. Baterija od 3
oruđa salvama od po 12 raketa (svaka sadrži 644 klaster-
bombi) izbacit će, dakle, 23.000 eksplozivnih glava na
prostor od tri četvorna kilometra desantnog mostobrana.
Oni projektili većeg dometa mogli bi razbijati snage
ešalonirane za napad u neprijateljskoj pozadini - ali to
izgleda malo pretjerano, pa se, navodno, od ATACMS-a već
odustalo.
Njemačke haubice su oružje visoke preciznosti - one
automatski ispaljuju po pet granata po različitih putanja s
različitom elevacijom cijevi, tako da svih pet pancer-
projektila padne u isti čas u istu točku. To je savršeno
defenzivno oružje, kao što je sve ovo, zapravo, jedna
defenzivna konfiguracija kojoj nedostaje ključni ofenzivni
element - oklopna brigada i pancer-grenadiri, što Hrvatska
nema i neće ni stvarati. Što se tiče korekcije paljbe, to još
nedostaje, ali pribavit će se odgovarajuće bespilotne
letjelice. Sve skupa neće puno koštati, uglavnom obuka,
održavanje, uvježbavanje u Slunju, podizanje borbene
gotovosti i pretvaranje stare soldačije u neku suvremenu
vojnu silu…
Tko je samo domislio ovaj složeni plan, bilo je logično
potpitanje. Pa NATO, njihovi štapski planeri i hrvatski
stožer. Zašto o tome nije bilo govora u javnosti, u
novinama? Na to nisam dobio odgovor. Ali imam svoju
hipotezu. Bilo je važno da sve ne pokvari ona neodgovorna
ekipa koja je bila spremna ispolitizirati svaki međunarodni
projekt jer je okrenula leđa saveznicima, pa je komunikacija
išla drugim putem, natovskom i predsjedničkom linijom,
možda preko novog ministra obrane. Stari to ionako ne bi
razumio - sve je na engleskom, što mu dođe na isto kao da
je bilo na kineskom!