Povijest svijeta

Druga strana povijesti


Kambodža i teror Crvenih Kmera

"Bolje je uništiti deset prijatelja nego ostaviti jednog neprijatelja."
Pol Pot

U vremenu između 9. i 14. stoljeća kmersko kraljevstvo dostiže svoj vrhunac tijekom kojeg obuhvaća teritorij današnje Kambodže te dio teritorija Vijetnama, Tajlanda i Laosa. Nakon 14. stoljeća moć kmerskog kraljevstva opada dok moć susjeda, prije svega Vijetnama, raste. U 18. stoljeću ušće i deltu Mekonga, do tada većinski nastanjenu Kmerima, sve više naseljavaju Vijetnamci tako mijenjajući strukturu stanovništva. Povremeni sukobi Kambodže s Vijetnamom i Tajlandom rezultiraju povlačenjem kmerskog stanovništva prema jugozapadu Indokine. Dolaskom francuskih kolonijalnih vlasti i objedinjavanjem Vijetnama, Kambodže i Laosa u jedinstveno područje (Francuska Indokina) animozitet prema strancima dodatno raste. Netrpeljivost će se uvećati nakon što francuske vlasti počnu s favoriziranjem vijetnamskog stanovništva u kolonijalnoj administraciji. Na poslove izgranje luka, željeznica i putova kolonijalne će vlasti dovoditi radnike iz Vijetnama, kao i na plantaže kaučuka. Sve to potaknut će vijetnamske ambicije za regionalnom dominacijom, a kod domaćeg življa osjećaj ugroženosti i mržnje prema Vijetnamcima dodatno će ojačati.

Na političkoj karti svijeta samostalna Kambodža opet će se pojaviti 9. prosinca 1953. godine. Novostvorena država ubrzo će raspisati i prve parlamentarne izbore, a s izborima dolazi do političke borbe suprostavljenih struja. Vatreni zagovornik kambodžanske nezavisnosti mladi princ Norodom Sihanouk predvoditi će monarhističku struju. Republikanac, vođa gerilske organizacije Kmer Serei i ujedno čelnik proameričke frakcije Song Ngoc Thanh u to vrijeme važi za najutjecajnijeg Sihanoukova suparnika. On uporište pronalazi u srednjoj i višoj klasi, a njegova popularnost u tim društvenim slojevima sve više raste. Suočen s mogućnošću da replikanci dobiju izbore i potom ukinu tek stvorenu monarhiju Sihanouk u izbornoj godini donosi iznenađujuću odluku - objavljuje da će se kandidirati na izborima. U predizbornim nastupima obraća se prvenstveno seljacima koji čine najveći dio stanovništva što mu ujedno daje velku izbornu bazu. Otvorenim pristupom i prirodno urođenom komunikativnošću lako zadobiva naklonost seljaštva. Njegovoj popularnosti bitno pridonosi i tradicionalno vjerovanje seljaka da su članovi kraljevske obitelji polubogovi. U konačnici takav se pristup pokazao dobrim jer je koalicija Sankum, predvođena Sihanoukom, ostvarila uvjerljivu pobjedu osvojivši 82,7 % glasova. Izuzev nekolicine ljevičarskih stranaka (Demokratska stranka, Pracheachon) s političkog zemljovida izbrisane se sve ostale stranke (Liberalna stranka, Nacionalistička stranka, Kmerska radnička stranka…). Nakon izbora uslijedile su i optužbe da je bilo izbornih prijevara, ali to su nove vlasti zanijekale. Sihanouk će (1958.) ipak priznati da je bilo namještanja izbora, prvenstveno na štetu ljevičarske stranke Pracheachon (Narodni pokret) u barem 39 okruga.

Premda je na vlast došao demokratskim putem Sihanouk nije odveć mario za zakonske procedure i demokratičnost. Ministre i druge državne dužnosnike smjenjivao je i postavljao mimo zakonskih propisa. Iako je i dalje uživao velike simpatije među seljaštvom potpora u ovom dijelu društva polako je kopnila. Glavni razlog tomu bio je izostanak ključnih promjena u provincijskom državnom aparatu. U provincijama državni dužnosnici nisu provodili kambodžanske zakone već vlastitu samovolju. I bilo je za očekivati da stanovništvo neće blagonaklono gledati na takvo ponašanje predstavnika vlasti. Nije prošlo nezapaženo ni to da se jedan dio ljudi iz kruga bliskog Sihanouku u vrlo kratkom vremenu obogatio na upitan način. Istovremeno sve je više jačala srednja klasa koja je postajala sve kritičnija prema vladajućoj eliti. Kako je broj kritičara rastao i promjene u političkom životu Kambodže bile su sve izvjesnije.
Državni udar

Dio nezadovoljnika uporište je pronašao u Sjedinjenim Američkim Državama. Vojnu frakciju tih nezadovoljnika predvodio je načelnik Glavnog stožera general Lon Nol zastupavši tezu da Kambodža može opstati jedino uz američku pomoć. Nezadovoljnike iz kraljevske obitelji predvodio je Sihanoukov rođak princ Sirik Matak. Sve napetiju političku situaciju u Kambodži otežavao je i rat u susjednom Vijetnamu. Pred američkim ofenzivama južnovijetnamski komunistički gerilci traže utočište u neutralnoj Kambodži. U početku vladine snage pokušavaju spriječiti te upade, ali procijenivši kako će pobjedu u Vijetnamu odnijeti komunisti Sihanouk zaključuje kako nije politički mudro ulaziti u sukobe s njima. Neutralnost Kambodže održava se još jedno vrijeme, a onda predsjednik kineske vlade Zhou Enlai traži dopuštenje Kambodže da se kineska vojna pomoć vijetnamskim gerilacima isporučuje preko kambodžanskih luka. Sihanouk pristaje na zahtjev, a Sjedinjene Države zaključuju kako je tim potezom Sihanouk prekršio neutralnost. Teška politička situacija uskoro postaje još otegotnija jer dolazi do ustanka seljaka u provinciji Battambang. Želeći uspostaviti red i koliko-toliko smiriti napetu situaciju Sihanouk generalu Lon Nolu daje odriješene ruke u gušenju pobune. Kambodžanska vojska tada paljenjem sela i ubojstvima seljaka pokušava uvesti red. Surov i neselektivan pristup slamanju pobune potiče novi val nezadovoljstva među seljaštvom te dovodi do omasovljenja pobunjeničkih snaga. Smatrajući kako pobunu u Battambangu predvode ljevičari Sihanouk iz vlade izbacuje sve ljevičare i sve se više oslanja na vojsku kako bi učvrstio svoju vlast.

Rekonstrukcijom vlade premijer postaje general Lon Nol, a ključna mjesta u novoj vladi zauzimaju antivijetnamski i desničarski političari. Novi premijer uskoro stradava u prometnoj nesreći i odlazi na liječenje u Pariz, a na njegovo mjesto dolazi Sirik Matak koji već dugo želi preuzeti vlast. To mu polazi za rukom početkom 1970. kada Sihanouk putuje svijetom u potrazi za pomoći. Tada se general Lon Nol vraća iz Pariza u domovinu i u suradnji sa Sirik Matakom predvodi državni udar (18. ožujka 1970.). Za puč će Sihanouk doznati u moskovskoj zračnoj luci pri ulasku u zrakoplov kojim je trebao poći za Peking. Vijest mu priopćuje sovjetski premijer Aleksej Kosigin. Na vijest o svrgavanju Sihanouka u unutrašnjosti Kambodže dolazi do stihijskih pobuna seljaka protiv pučističkog režima. O karakteru bunta rječito govori podatak da su pobunjenici u provincijskom gradu Kampong Chamu uhitili guvernera Lon Nila (brata generala Lon Nola), linčovali ga i doslovno raskomadali. U očima kmerskih seljaka to je bila pravedna kazna za svrgavanje njihova idola Sihanouka s vlasti. Val sukoba širi se nakon što za puč doznaje vijetnamska komunistička gerila. Zaključili kako su im šanse za uspjeh već sada kad je Kambodža dodatno oslabljena državnim udarom. U tim borbama kambožanska vojska u pravilu trpi gubitke, a vijetnamski gerilci osvajaju nove dijelove kambodžanskog teritorija.

Tonaža američkih bombi bačenih samo 1973. na Kambodžu bit će veća od one koja je bačena na Japan tijekom cijelog Drugog svjetskog rata.

Prigrabivši vlast Lon Nol ne skriva cilj svoje vladavine - "čišćenje kmerske nacije od kukolja i stranog utjecaja koji je narušio njezinu moć, oduzeo joj identitet i doveo je na rub opstanka". S tako zacrtanim ciljem započinje pogrom vijetnamske manjine. Ratuje protiv Crvenih Kmera i vijetnamske komunističke gerile, ali u tim okršajima njegova vojska gotovo redovito gubi bitke. Zbog vlastite nemoći da porazi protivnika pučistička se vojska sveti zločinima nad civilima i zarobljenicima. Shvativši da bez aktivnijeg angažmana neke od svjetskih sila neće moći ostvariti konačnu pobjedu obraća se za pomoć Sjedinjenim Državama. Poziv je prihvaćen i američki predsjednik Richard Nixon pokreće misije "potpore prijateljskim snagama". No, ono što američka i svjetska javnost tada još ne znaju je da američki bombarderi već skoro godinu dana bombardiraju Kambodžu u sklopu operacije Jelovnik. Cijela je operacija izvođena u najvećoj tajnosti, a veo tajnovitosti bio je takav da i sami piloti sve do zadnjeg trenutka nisu znali što je cilj njihova napada. U prosjeku je američko zrakoplovstvo imalo i preko 4000 letova mjesečno. Samo u prosincu 1970. zabilježno je rekordnih 17 tisuća letova mjesečno. Tijekom četiri godine na teritorij od oko 100.000 kvadratnih metara (pod nazdorom Crvenih Kmera i Vietmina) bačeno je oko 540.000 tona eksploziva. Usporedbe radi za vrijeme 2. svjetskog rata na Japan je bačeno 160.000 tona bombi (ne računajući pri tome atomsku i hidrogensku bombu bačenu na Hiroshimu i Nagasaki). Konačni rezultat bit će zastarašujući - tijekom američkog bombardiranja poginut će 600.000 Kambodžanaca. No, takva bombadiranja bila su bez većeg vojnog učinka i samo su među kambodžanskim stanovništvom stvarala antiameričko raspoloženje.
Crveni Kmeri i savez sa Sihanoukom

Prije državnog udara stranke i pokreti na ljevici nisu uspjevali privući veći broj simpatizera. Poglavito kad je riječ o prokomunisitčki usmjerenim opcijama jer su Kambodžaci komunističku ideologiju i frazeologiju uglavnom doživljavali kao potpuno neprimjerenu i neprimjenjivu u njihovu društvu. Ali nakon puča i sve jačeg američkog uplitanja u kambodžansku unutarnju politiku dio se stanovništva sve više okreće ljevici. Taj zaokret vješto će iskoristiti i vodstvo Crvenih Kmera koje su činili tzv. pariški studenti. Riječ je o Kamboždancima koji su u okviru Sihanoukove politike čvrstih veza s Francuskom imali priliku studirati u Parizu. U francuskoj prijestolnici upoznali su se s drukčijim načinom života i različitim svjetonazorima. Tako će doći u dodir i s komunističkim idejama, a dio tih studenata prihvatit će komunistički svjetonazor. Među onima koji su ga prihvatili bili su In Sokan, Hou Youn, Kheiu Komar, Ieng Sary, Son Senn, Kheiu Samphan, Kheiu Thirith, Kheiu Ponnary te Salot Sar (kasnije će promijeniti ime u Pol Pot). Ovaj posljednji neće završiti studij jer će ga, prema vlastitim riječima, "zanimati druge stvari". Te druge stvari bile su politika i komunistički nauk. Zanesen novim svjetonazorom putuje po Europi i obilazi ljevičarske skupove. Na jednom od tih putovanja posjetiti će i Jugoslaviju gdje će sudjelovati na radnoj akciji tijekom koje se gradio autoput Bratstva i jedinstva.

Politički će život Crveni Kmeri započeti kao skupina od desetak intelektualaca bez ikakvog značajnog utjecaja na politička zbivanja u zemlji i bez jačeg oslonca među stanovništvom. Najjača snaga ljevice bit će stranka Pracheachon (Narodni pokret), a kambodžanski će komunisti uglavnom biti okupljeni oko Komunističke partije Indokine. Nakon državnog udara i Sihanoukova poziva narodu da se pridruži Crvenim Kmerima kao jedinoj oružanoj sili koja se suprostavlja pučistima Crveni Kmeri dobivaju širu potporu. Shvativši kako im to može donijeti nove pristalice Crveni Kmeri daju potporu Sihanouku kao legitimno izabranom predstavniku Kambodže. Uz to obećavaju stvoriti pravedno društvo u kojem će seljaštvo, kao najbrojniji sloj stanovništva, živjeti puno bolje nego prije. Novouspostavljeno savezništvo svoj vrhunac dostiže u Pekingu 5. svibnja 1970. kada je stvorena Kraljevska vlada narodnog jedinstva Kambodže koju čine pristalice Sihanouka i predstavnici Crvenih Kmera. Prema postignutom sporazumu Sihanouk postaje predsjednik države, a njegov bliski suradnik Penn Nout zauzima mjesto predsjednika vlade. U više navrata ova će vlada biti rekonstruirana i svaki puta u njoj će biti sve više predstavnika Crvenih Kmera. Usprkos brojnim nesuglasicama i trzavicama ovo je rješnje bilo korisno za obje strane. Kako Sihanouk nije imao odane vojne formacije Crveni su Kmeri predstavljali jedinu silu koja ga je mogla vratiti na vlast. S druge strane ovako sastavljena vlada davala je Crvenim Kmerima legitimitet. Uza sve to vladu je snažno podupirala moćna Kina. Savez sa dojučerašanjim neprijateljima Sihanouk je objasnio ovako: "Događaji u Phnom Penhu primorali su me da se između američkog imperijalizma i azijskog komunizma opredijelim za ovo drugo... Amerikanci su se upustili u avanturu u kojoj će kad-tad izgubiti i morat će se povući, a mi ćemo se naći u susjedstvu pobjednosnog Vijetnama od kojeg strahujemo koliko i od SAD."

Tijekom vremena skupina tih tzv. pariških studenata razviti će svoju specifičnu ideologiju koja će kasnije biti često definirana kao polpotizam. Sami Crveni Kmeri pokušavati će različitim definicijama sebe razdvojiti od ostalih komunističkih opcija. Tako su se mogle čuti odrednice poput "kmerski komunisti", "jedini čisti komunisti", "jedini autentični marksisti", "jedini pravi marksisti-lenjinisti na svijetu" ili su se definirali kao oni koji su stvorili "vlastitu teoriju izgradnje čistog komunizma". I sam Pol Pot bježati će od toga da ih se naziva komunistima tvrdeći: "Mi nismo komunisti, mi smo revolucionari!" Komunistički režimi diljem svijeta za Crvene Kmere nisu bili dovoljno lijevi. No, zanimljivo je da su se Pol Potove pristalice nazivale "pravim Kmerima" i "čuvarima narodnih vrijednosti", a često su koristili i termine poput "čista narodna rasa" i "apsolutna neovisnost". Istu tu frazeologiju upotrebljavao je i pučistički režim u Phnom Penhu. I jedni i drugi svoju politiku pokrivaju općenitim frazama poput "viših nacionalnih interesa" obećavajući narodu bolju budućnost. U toj retorci često se rabe izrazi poput "kmerske rase" i vraćanja "časti i slave" uz napomene da će se osvetiti za sva ponžinenja, uvrede i poraze koje su trpjeli od svojih neprijatelja. Uzajamno se optužuju da nisu "pravi", "istinski" i "izvorni" Kmeri i obje suprostavljene strane vide Vijetnamce kao povijesnog neprijatelja s kojim se treba zauvijek obračunati. Rješenje ambodžanskih problema Pol Pot je tražio u "narodnoj revoluciji" dok se Lon Nol pozivao na "narodni preporod". Podudarnost dvojice kmerskih vođa uočio je i William Shawcross u djelu Sideshaw: Kissinger, Nixon and Destruction of Cambodia gdje Pol Pota i Lon Nola opisuje je kao "ekstremne nacionaliste degradirane paranoičnim rasizmom i ksenofobijom".

Unatoč komunističkoj orijentaciji Crveni su Kmeri usvojili jako nacionalističku retoriku i ulazili u oružane sukobe i s vijetnamskim komunisitčkim ustanicima. U upadima vijetnamske gerile oni su vidjeli ostvarenje vijetnamskih hegemonističkih težnji. Tako su se borci Vietmina našli u ratu s četiri neprijatelja. Na svm teritoriju ratovali su protiv proameričkih snaga Južnog Vijetnama i američkih postrojba, a u Kambodži su se sukobljavali s Crvenim Kmerima i pučističkim postrojbama generala Lon Nola. Sjeverni Vijetnam, koji je aktivno podržavao gerilce na jugu Vijetanama, pokušao je postići dogovor s Crvenim Kmerima, ali pregovori su propali. Situacija je postala još složenija jer je na trećem kongresu kambodžanskih komunista (1971.) Sjeverni Vijetnam proglašen za najopasnijeg protivnika.
Pad Phnom Penha

Kako bi privukli što veći broj pristalica Crveni su Kmeri izbjegavali govoriti o komunizmu i komunističkoj vrhušci svog pokreta. Umjesto toga rabili su izraz Angar (hrv. organizacija). Uspjehu je pridonosila i tajnovitost zbog koje su imena vođa Angkara bila obavijena velom tajne. O njima se nije gotovo ništa znalo u javnosti, ali niti među borcima Crvenih Kmera. Povremeno bi se tek spominjalo ime Kheiu Samphana, bivšeg ministra u jednoj od Sihanoukovih vlada. Kao vojnici važili su za surove borce koji nisu pokazivali milost. Premda su i pučističke snage prakticirale smaknuća zarobljenika bez ikakvih pravnih procedura i suda strah od Crvenih Kmera među Lon Nolovim vojnicima bio je velik. U siječnju 1975. ti nemilosrdni vojnici petu godinu za redom napadaju Phnom Penh. Kao i u prethodnim pokušajima i ovaj puta napadači su prvo presjekli kopnene i rječne opskrbe putove ka prijestolnici. Nakon toga Phnom Penh pomoć dobiva samo preko zračne luke Pochetong. No, ta opskrba svakim danom postaje sve teža jer se Crveni Kmeri uspijevaju približiti zračnoj luci na udaljenost od osam kilometara. Nakon toga Pochetong postaje izložen čestim topničkim napadima. Branitelji pokušavaju zaustaviti neprijateljske prodore bespoštednim bombardiranjem njihovih položaja. Gubici Crvenih Kmera bili su veliki, ali napadi nisu posustajali prvenstveno zbog surove taktike napadača. Naime, ukoliko bi zapovjednik neke od postrojba pri napadu pokazao i najmanji znak kolebanja ubijen je. Na njegovo mjesto smjesta je postavljen novi zapovjednik, a napad nastavljen. Grad koji je tijekom rata narastao s 500.000 na tri milijuna stanovnika bio je u sve težem položaju. Krajem ožujka opskrba preko zračne luke Pochetong postaje preopasna te vlasti donose odluku da se posjeku sva stabla na Aveniji demokracije. Tako je stvorena nova pista za slijetanje opskrbnih zrakoplova. Situacija svakim danom postaje sve gora, a 1. travnja 1975. general Lon Nol bježi na Havaje. Na njegovo mjesto dolazi general Saukam Khoy koji pokušava učiniti nemoguće – obraniti Phnom Penh.

On saziva hitan sastanak s vojnim zapovjednicima na kojem je donijeta odluka da se s ciljem podizanja borbenog morala vojnicima povećaju plaće. Bio je to potez očajnika jer novca kojem bi se te plaće isplatile nije bilo. Američka pomoć u iznosu od 275 milijuna dolara, za tekuću 1975. godinu, već je potrošena. Khoyova vlada traži od Amerikanaca još 222 milijuna dolara pomoći, ali američki Kongres to ne odobrava. Poraz pučističkog režima bio je neminovan. Novinar američkog New York Times-a Sydney Schanberg ovako je opisao situaciju u Phnom Penhu netom prije nego će grad zaposjesti Crveni Kmeri: "U bolnicama jedan krevet dijele dva ili tri ranjenika. Podovi su klizavi od krvi i čuju se dječiji krikovi bola koji paraju srca posjetitelja. Crveni Kmeri počeli su ponovo u redovitim razmacima granatirati sjeverni dio grada. Govori se da je zrakoplovna luka koja se nalazi na zapadu pred padom. Širi se strah. Francuzi koji stanuju u Phnom Pehnu počeli su isticati francuske zastave na vratima ili pročeljima i tako pokazati svoju nacionalnost jer je Francuska priznala vladu Crvenih Kmera."

Na pitanje Davida Aikmana, dopisnika časopisa Time, kako će obraniti Phnom Penh general Khoy odgovorio je: "Otići ću među vojnike i narod kako bih ispitao situaciju i ulio u njih pouzdanje. Imate li vi konje? Konjima morate govoriti kako bi im ulili pouzdanje. Ako vaš konj ima u vas pouzdanja dopustit će vam da ga uzjašete. Morate pogladiti tog konja, smiriti ga."

Nakon što je 12. travnja 1975. evakuiranao američko veleposlanstvo panika u gradu postaje još veća jer sada svima postaje jasno kako je pitanje dana kada će Crveni Kmeri ući u grad. Američki je veleposlanik uputio pismo istaknutim osobama u pučističkom režimu u kojem im nudi evakuaciju. No, svi do posljednjeg odbili su ponudu. Sirik Matak uputio je američkom veleposlaniku ogorčeno pismo u kojem je, između ostalog, napisao: "Ne mogu napustiti zemlju na tako kukavički način. (…) Nikada nisam vjerovao, ni na trenutak, da ćete napustiti narod koji je odabrao slobodu. Odbili ste nas zaštiti i mi smo bepsomoćni. Vi odlazite, a moja je želja da vaša zemlja nađe sreću pod ovim nebom. (...) Pogriješio sam vjerujući Amerikancima." Nakon evakuacije Phnom Penh će se branit još pet dana. Slom će doći 17. travnja kada će pučističke snage prestati pružati otpor. Predstavnici vlade tog će se dana odvesti do šestog kilometra ceste broj 5 i službeno se predati gerilcima. Potom će Crveni će Kmeri ući u prijestolnicu. Strah se osjećao među gradskim stanovništvom. Naime, nakon što su Crveni Kmeri 1974. osvojli grad Udong smaknuli su desetak tisuća stanovnika. To je dalo zaključiti da bi slična sudbina mogla zadesiti i stanovnike Phnom Penha.
Nulta godina

Ipak ljudi su se nadali boljim vremenima jer pad Phnom Penha označio je kraj rata. Vjerovalo se da je mir, makar i po cijenu pobjede Crvenih Kmera, bolji od bilo kakvog rata. I sami Crveni Kmeri nisu javno obznanjivali svoje prave namjere. Njihovi visoki dužnosnici izjavljivali su kako će izdajnicama biti suđeno ali da će suđenja biti pravedna i civilizirana. Ali ubrzo će se pokazati da je to bila laž. U kambodžansku prijestolnicu tog 17. travanja 1975. umarširali su Crveni Kmeri obučeni u crne pidžame i obružani uglavnom automatima AK-47. Nekoliko sati kasnije započelo je iseljavanje stanovništva. Kao izgovor poslužila je izmišljotina da će američki bombarderi napasti grad. U roku od 72 sata novi će vlastodršci isprazniti grad od 3 milijuna stanovnika. Nitko neće biti pošteđen, a jedna od prvih meta bila je gradska bolnica. Iz bolničkih će kreveta izvlačiti bolesne i ranjene, a oni koji nisu mogli hodati nošeni su u plastičnim vrećama. Novi su vlastodršci upadali u domove građana i tražili da ih smjesta napuste. Sa sa sobom su smjeli ponijeti samo hranu za put. Svi su morali poći odmah, ako bi odbili bili bi ubijeni. Kolika je besćutnost Crvenih Kmera bila slikovito govori podatak da su ušavši u jednu od osnovnih škola zahtijevali da djeca i nastavnici odmah napuste školu i pođu izvan grada. Ravnatelj je zatražio da djeca budu puštena kućama roditeljima, ali zamolbi ravnatelja nije udovoljeno. Na taj su način djeca odvojena od roditelja.

Uporedo s iseljavanjem nove su vlasti provjeravale identitete građana. Ukoliko bi posumnjali da je netko bio dužnosnik, vojnik ili časnik u bivšem režimu smjesta je ubijen. Nije bilo ni suda ni milosti, a često niti bilo kakve krivice. U provedbi zadaće iseljavanja nova je vlast bila sustavna i ustrajna. U zgradu francuskog veleposlanstva sklonila se velika skupina stranaca, ali i Kamboždanca koji su imali poslovne veze sa strancima te neki od predstavnika bivšeg režima. Zgradu su opkolili Crveni Kmeri i zatražili da bude napuštena. Francuski je vicekonzul to odbio pozivajući se na eksteritorijalnost veleposlanstva. No, Crveni Kmeri ustrajavali su u svom zahtjevu. Na koncu je postignut dogovor da stranci mogu ostati u zgradi, ali je Kambodžanci moraju napustiti. Kambodžankama koje su bile udane za strance dopušteno je da ostanu u veleposlanstvu, ali Kambodžanci oženjeni za strane državljanke morali su napustiti zgradu. Iz zgrade francuskog veleposlanstva na koncu je izašlo oko 600 osoba. Među njima su bili princ Sirik Matak, sada već bivši premijer Long Boreta te Lon Non (brat generala Lon Nola). Oni su bez suda ubijeni na licu mjesta. Nakon još dva tjedna provedena u zgradi veleposlanstva ljudi koji su tu našli utočište evakuiran su kamionima u Tajland. Nakon toga Kambožda će postati gotovo posve zatvorena za strance naredne tri godine.

Crveni Kmeri proglasit će 1975. "nultom godinom" i "zorom novog doba". Ta nulta godina označit će kraj civilizacije kakvu je Kambodža do tada poznavala. Kako bi se naglasio prekid s prošlošću i sam naziv države je promijenjen u Demokratska Kampućija. Nove su vlasti Kambodžu vidjele kao samodostatnu državu koja će gospodarstvo zasnivati gotovo isključivo na poljoprivredi. I to poljoprivredi koja neće koristiti strojeve već će se rad zasnivati na teškim fizičkim poslovima. Naravno, pripadnici Crvenih Kmera izuzeti su od teških fizičkih poslova. Oni su imali zadaću postati nova elita, ali prije toga trebalo je uklonitu prijašnju elitu. To je značilo smaknuća ne samo oporbenih političara i pripadnika bivšeg režima već i svih visokoobrazovanih osoba. U praksi dovoljno je bilo da netko bude proglašen klasnim neprijateljem i njegova krivica nije bila upitna. A neprijatelj je mogao biti bilo tko. U pravilu klasni neprijatelji su bili policajci, vojnici i državni službenici bivšeg režima. Ako bi netko bio u krvnom srodstvu ili u braku s nekim od klasnih neprijatelja i to je bilo dovoljno da bude ubijen. Prema svjedočenju bivšeg zatočenika Uk Yuna u zatvoru Prey Ta Kuch u pokrajini Kampong Chhnang sustavno su ubijane cijele obitelji. Istraživanja kamboždanskog dokumentacijskog centra, koja su rađena nakon pada Crvenih Kmera, potvrdila su ovo svjedočanstvo. Slično svjedočanstvo iznosi još jedan bivši zatvorenik Ok Tun koji je bio zatočen u zatvoru Prey Damrei Srot u pokrajini Kampong Chnnag - "nitko od rodbine optuženih nije preživio".

Crveni su Kmeri uništili u svim bolnicama modernu medicinsku opremu. Prije dolaska na vlast Crvenih Kmera u Kambodži je bilo 550 liječnika, a njihovu strahovladu preživjelo je samo njih 48.

Na vrhu liste onih koji su označeni kao prijetnja ili kao nepoželjeni u novom režimu bili su i studenti. Činjenica da ste pohađali bilo kakvu školu i znali čitati mogla vas je koštati života. Kao neprijatelji novog društva označeni su i "kapitalisti" među koje su Crveni Kmeri ubrajali ulične prodavače tjestenina i vozače taksija. Riziku smrtne kazne izlagali bi se i oni koji bi izražavali bilo kakav oblik simpatije za princa Sihanouka. Takve osobe etiketirane su kao "feudalisti". Razlozi zbog kojih je netko mogao biti ubijen bili su gotovo suludi. Svjedoci iz pokrajine Banteay Meanchey opisali su slučajeve da su pojedini ljudi označavani kao neprijatelji jer su "neovlašteno putovali iz jednog sela u drugo". U istoj pokrajini zabilježen je slučaj kad su vlasti seljacima zapovijedile da pri oranju zemlje hodaju iza goveda s desne strane. No, vjerni tradiciji neki su seljaci i dalje hodali s lijeve strane. Takva greška koštala je ih života - osuđeni su kao neprijatelji i ubijeni su na oranici pred očima nazočnih seljaka. Neovlašteno posjedovanje hrane bio je još jedan od razloga zbog kojeg se gubio život. Ukoliko bi netko bio uhvaćen s bananom, ribom, rakom, pužem, gušterom i sl. koje bi ubrao ili uhvatio u prirodi ubijen je zbog "pronevjere narodnih dobara". Svatko tko, prema mjerilima Crvenih Kmera, nije dovoljno marljivo radio ubijen je, a svako protivljene i nepokoravanje Crvenih Kmerima također je značilo smrt.

Na listi razloga zbog kojih se mogao izgubiti život bile su i romantične veze. Nove su vlasti željele imati potpuni nadzor nad ljubavlju i seksom. Taj podatak ponajbolje od svega označava Crvene Kmere kao najekstremniju totalitarističku organizaciju suvremene povijesti represivnih režima. Ali bilo je i drugih, ništa manje suludih pojava. U Phnom Penhu situacija je bila posve nadrealna i nevjerojatna. Crveni su Kmeri s gradskih ulica uklonili ili bijelom bojom prebojali nazive ulica, trgovina, radnji te prometne znakove. Okupljanja više od dvije osobe na javnom mjestu, a bez posebnog dopuštenja bila su zabranjena. Činilo se da sumanotosti novog režima nema kraja jer ukinute su škole, sveučilišta, banke, tržnice, televizija, bolnice, restorani, novac i poštanski uredi. Svi praznici su ukinuti, a zabranjeno je i bavljenje sportom. Uz to prekinut je tramvajski i autobusni promet. Ni vlakovi više nisu vozili kao ni taksi služba. Baš kao nekada njemački nacisiti i Crveni su Kmeri zabranjivali knjige i spaljivali ih.

Na listi razloga zbog kojih se mogao izgubiti život bile su i romantične veze. Nove su vlasti željele imati potpuni nadzor nad ljubavlju i seksom. Taj podatak ponajbolje od svega označava Crvene Kmere kao najekstremniju totalitarističku organizaciju suvremene povijesti represivnih režima. Ali bilo je i drugih, ništa manje suludih pojava. U Phnom Penhu situacija je bila posve nadrealna i nevjerojatna. Crveni su Kmeri s gradskih ulica uklonili ili bijelom bojom prebojali nazive ulica, trgovina, radnji te prometne znakove. Okupljanja više od dvije osobe na javnom mjestu, a bez posebnog dopuštenja bila su zabranjena. Činilo se da sumanotosti novog režima nema kraja jer ukinute su škole, sveučilišta, banke, tržnice, televizija, bolnice, restorani, novac i poštanski uredi. Svi praznici su ukinuti, a zabranjeno je i bavljenje sportom. Uz to prekinut je tramvajski i autobusni promet. Ni vlakovi više nisu vozili kao ni taksi služba. Baš kao nekada njemački nacisiti i Crveni su Kmeri zabranjivali knjige i spaljivali ih.
Život u strahu

Iz jezika su izbačeni svi izrazi koji su mogli podsjećati na prošla vremena. U svakodnevni govor uvedene su vojne fraze. Radnike na rižnim poljima nazivali su "borcima na radnoj fronti", a poljoprivredne alatke postale su "oružje". Sukladno frazeologiji Crvenih Kmera seljaci nisu sadili rižu, šećernu trsku i povrće već "strateške proizvode". Nije se slavila dobra žetva već "pobjeda nad prirodom i neprijateljem". U slučaju slabih prinosa seljaci su kažnjavani zbog "poraza na radnoj fronti". Rad na rižinim poljima trajao je od zore do mraka, a radilo se i tijekom noći punog mjeseca kako bi se nadoknadilo izgubljeno ili prebacila norma. Posebnoj odgojnoj manipulaciji bili su izloženi mladi i djeca. U dobi od šest godina djeca su odvajana od roditelja i podvrgavana posebnom odgoju. Umjesto igračaka (koje su također bile zabranjene) dobivala su puške AK-47 i potom je od djece stvarano "oružje revolucije". Svjesni kako je najlakše manipulirati djecom stvarali su od njih potkazivače vlastitih roditelja, vojnike i surove egzekutore. U nastojanju da dokažu kako povijest Kambodže počinje s njima provodili su sustavnu likvidaciju veterana antikolonijalne borbe iz perioda 1941. - 1945. i revolucionara iz generacije 1945. - 1954. koja je prethodila pojavi Crvenih Kmera i bila povezana s nešto umjerenijom Komunističkom partijom Indokine. U konačnici na udaru se su našli i pripadnici samog rukovodstva Crvenih Kmera koji su proglašavani krivim za promašaje te optuživani da su saboteri, izdajnici ili pak američki, japanski, francuski, sovjetski ili vijetnamski špijuni. Bilo je dovoljno da netko polomi alat kojim rukuje i potom bude optužen da pripada "zavjereničkoj skupini", "špijunskoj mreži" ili da je povezan sa "stranim neprijateljem".

"Kada Partija nekoga uhiti onda je uhitila neprijatelja Partije. Ako bi uhitili supruga onda smo uhitili suprugu i djecu također. Čak i naše vlastite roditelje, braću i sestre. Ako bi ih Partija uhitila oni su bili neprijatelji. Morali ste to znati odvojiti. Ništa nije bilo važnije od Angkara tj. Partije. Ako nam je bilo zapovijeđeno da ih uništimo mi bi to i učinili."
Odgovor jednog pripadnika Crvenih Kmera na pitanje kako su djeca, koja još nisu ni prohodala, mogla biti neprijatelji režima.

Novinar Vjesnika Maroje Mihovilović i jedan iz skupine jugoslavenskih novinara koji su posjetili Kambodžu (bili su to prvi novinari kojima je to dopušteno nakon 1975.) ovako u svojoj knjizi Stravični poligon opisuje posjet jugoslavenskih novinara jednoj zadruzi Crvenih Kmera: "Tako smo u blizini Takea posjetili kooperativu po imenu Leay Bo. Domaćini su nam željeli pokazati kako je organizirano novo kampućijsko društvo, jer kooperativa je bila temeljna ćelija života sela, a cijelo stanovništvo Kampućije živjelo je - na selu. Rečeno nam je da je kooperativa mala država koja može funkcionirati samo za sebe. Ima između šest i deset tisuća ljudi, njezini su članovi bivši stanovnici sela te ljudi koji su protjerani iz gradova da žive na selu. Glavno sredstvo proizvodnje je zemlja koja je u zajedničkom vlasništvu. Ali nije samo zemlja zajednička. U kooperativi je sve zajedničko: stoka, bicikli, šivaći strojevi, alat. Svaka kooperativa ima - navodno - ambulantu, radionicu i osnovnu školu. U kooperativi Leay Bo vidjeli smo osnovnu školu u kojoj su odvojeno učili dječaci i djevojčice. Vidjeli smo i radionicu koja se sastojala od dva dijela: u jednom su se izrađivali drveni predmeti, a u drugom su radnici pred novinarima pretapali topovske granate, ostatke iz prošlog rata, u lopate i druge alatke. Ljudi rade zajednički na zemlji, zajednički jedu u velikoj blagovaonici, zajednički im se djeca odgajaju. Fizički rad je osnova svega, pa i djeca rade u polju. Ujutro se djecu može vidjeti kako s lopatama u pratnji starije osobe odlaze na polje u rad. Članovi kooperative ne dobivaju nikakvu novčanu naknadu za rad, a i ne mogu je dobiti jer u Kampućiji nema novca. Za svoj rad - ako se tako može reći - dobivaju samo svakodnevnu hranu pripremljenu u zajedničkoj kuhinji, šest kilograma soli godišnje te jednu crnu pidžamu godišnje. Ostale stvari dobivaju po potrebi, mogu, na primjer, posuditi zajednički bicikl ako moraju službeno otići do susjedne kooperative. Dok razgledavamo kooprativu zamjećujemo čudnu pojavu: svugdje vlada neobična tišina. Nitko ni s kim ne razgovara u radionici dok smo mi tamo, nitko ne podiže pogled, svi su zadubljeni u svoj posao. Rečeno nam je da ćemo u blagovaonici kooperative moći vidjeti upravni odbor kooperative sastavljen od samih članova kooperative. Blagovaonica je zapravo velika sjenica pokrivena slamnatim krovom. Dok se približavamo već možemo vidjeti da nas čeka pedesetak ljudi u klupama ispred stolova 'radnog predsjedništva', gdje ćemo i mi sjesti. Muškarci sjede s lijeve strane, žene s desne. Svi sjede mirno, ne razgovaraju, ne okreću se, gledaju naprijed, ruke drže u krilu. Nitko se ne osvrće ni kad dolazimo u blagovaonicu. Sjedimo ispred 'upravnog odbora'. Domaćini pristaju, prozivaju jednog čovjeka koji se diže i kratko odgovara na kmerskom na jedno pitanje. Promatram kako mu u strahu nervozno poskakuje Adamova jabučica. Odmah nam je jasno da je ovo predstava, da to nije nikakav upravni odbor, da ovdje upravlja netko sasvim drugi. Snimatelj Kulišić želio bi nešto snimati, ali u blagovaonici ne može jer je odviše mračno. Naši pratioci naređuju ljudima da izađu iz blagovaonice na sunčani plato. Izlaze bez riječi, staju uz zid spuštenih glava. Kulišić traži da podignu glave, ali oni ga ne razumiju. Odlazi od jednoga do drugoga i svakom diže glavu. Ljudi dižu glave, šute, poslušno stoje dok ih se snima. Cijelom scenom dominira čudna, zapravo strašna napetost."

Jezgru društva više nije činila obitelj već skupina ili krom koju je činilo 10 do 15 obitelji. Krom je nadzirao tročlani komitet, a predsjednika komiteta birali su Crveni Kmeri. Komitet je imao zadaću podnositi izvješća o društvenom podrijetlu članova obitelji. Nakon proglašenja nulte godine nestali su i svi načini oslovljavanja koju su važili u ranijem režimu. Dopušteno je da se ljudi oslovljavaju međusobno s rječju prijatelj ili drug. Ukoliko bi netko upotrijebio neki drugi izraz izlagao se riziku da bude ubijen. Vrhunac je dosegnut kad su vlastodršci javno obznanili da namjeravaju stvoriti novo društvo u kojem, sukladno njihovim zamislima, ima mjesta za samo milijun i pol Kambodžanaca. U trenutku kada to obznajuju Kambodža broji oko šest milijuna stanovnika!
Toul Sleng

Iako je zemlja bila gotovo posve zatvorena za vanjski svijet istina o onome što se dešava u Kambodži ipak je počela izlaziti na svjetlo dana. S vremena na vrijeme izbjeglice će donosit priče koje će djelovati posve nevjerojatno i stoga im nije pridavana velika važnost. Vjerovalo se kako izbjeglice namjerno napuhuju ili izmišljaju priče ne bi li tako lakše dobile azil. Prvi koji će javno obznaniti istinu o dešavanjima u Kambodži bit će francuski jezuit François Ponchaud. On će 1977. objaviti knjigu Kambožda: Nulta godina (Cambodia: Year Zero) u kojoj će sakupiti brojna svjedočanstva žrtava režima Crvenih Kmera.

Kako više nije bilo školskog sustava većina škola u Kambodži pretvorena je u zatvore. Najzloglasnija je bila bivša srednja škola Toul Sleng u Phnom Penhu koja je pretvorena u koncentracijski logor kodnog imena S21. Samo u tom logoru ubijeno je 17.000 ljudi. Uvjeti života u Toul Slengu bili su užasni – po četiri zatvorenika boravila su u ćelijama dugim 80 cm i širokim jedan metar. Jedini obrok tijekom dana bile su im u pravilu dvije žlice juhe od riže. Nisu bili rijetki slučajevi da su u Troung Slengu bili zatočeni i pripadnici Crvenih Kmera koji su osumnjičeni za "kontrarevoluciju". Neki od zatočenika optuženih za kontrarevoluciju bili su djeca - imali su samo 10 godina. Nakon strašnih mučenja (koja su uključivala i mučenja strujom) oni bi priznavali sve što je od njih traženo, a kazna bi na koncu uvijek bila za sve ista – smrt. Jedan od istražitelja u S21 Prak Khan to je opisao ovim riječima: "Jednom kad bi dobili odgovore sve bi ih pobili." Razlozi zbog koji su ljudi bivali zatočeni u S21 i sličnim koncentracijskim logorima bili su u pravilu apsurdni. Bivši zatočenik tog logora Chum Mey optužen je, između ostalog, da je namjerno polomio veći broj šivaćih igala. Izložen teškom mučenju priznao je optužbe i optužio još 64 ljudi za slične radnje. Sva mučenja bila su sustavno osmišljena te su postojale i upute prema kojima se mučenje trebalo izvesti. Između ostalog u tim je uputama pisalo: "Cilj mučenja je dobiti odgovor. Ne činimo to iz zabave. Moramo učiniti da uhićenik pati kako bi u kratkom roku dobili odgovor. Od vas se zahtijeva da ga slomite, uplašite i terorizirate. Nikada ne koristite mučenje kako bi oslobodili svoj gnjev. Morate ga pretući i uplašiti, ali on ne smije umrijeti. Prije mučenja provjerite njegovo zdravlje, ne djelujte u žurbi. Ako umre gubimo dokaz.

Nakon što su vijetnamske snage oslobodile logor pronađeno je samo sedam živih zatočenika. Poslije oslobađanja oni će svjedočiti o strahotama kroz koja su prošli. Zvjerstva su činjena sustavno s ciljem što većih patnji po zatočenike. Mučitelji su prakticirali nezamisliva mučenja, primjerice gurali su zatočenicima prste u vatru i zatim ih zalijevali alkoholom. Umiranje je često bilo bolno i dugotrajno jer Crveni su Kmeri znali komadima drveta udarati žrtvu u glavu sve dok ona ne bi izdahnula. O učinkovitosti takvog načina ubijanja govori i priznanje jednog zarobljenog Crvenog Kmera koji je potvrdio da je on sam ubio 250 ljudi. Među ubijenima bilo je i žena i djece. Jedna od žrtava Toul Slenga bila je i 19-godišnja medicinska sestra Nay Nan koja je izložena učestalim mučenjima i zlostavljanima kako bi priznala svoje subverzivne djelatnosti. Kakve je posljedice to mučenje po nju imalo posvjedočio je njezin mučitelj Prak Khan tvrdeći da bi se Nay Nan svaki puta pomokrila od straha kad bi je on udario. Iako se dugo hrabro držala na koncu je priznala sve što joj je njezin mučitelj sugerirao da prizna. U priznanju se navodi da je vršila veliku nuždu na namirnice (rižu i grah) kao i da je namjerno vršila nuždu u operacijskoj sali kako bi "uništila ugled bolnice". Sukladno sugestiji istražitelja kao nalogodavca za navedena djela navela je američku obavještajnu službu. Kasnije će je jedan od stražara i silovati. Odnos Crvenih Kmera prema zatočenicima jasno odražava izjava jednog od stražara u S21: "Nikad ih nisam doživljavao kao ljudska bića. U mojim mislima oni su već bili mrtvi."

Nakon što su vijetnamske snage oslobodile logor pronađeno je samo sedam živih zatočenika. Poslije oslobađanja oni će svjedočiti o strahotama kroz koja su prošli. Zvjerstva su činjena sustavno s ciljem što većih patnji po zatočenike. Mučitelji su prakticirali nezamisliva mučenja, primjerice gurali su zatočenicima prste u vatru i zatim ih zalijevali alkoholom. Umiranje je često bilo bolno i dugotrajno jer Crveni su Kmeri znali komadima drveta udarati žrtvu u glavu sve dok ona ne bi izdahnula. O učinkovitosti takvog načina ubijanja govori i priznanje jednog zarobljenog Crvenog Kmera koji je potvrdio da je on sam ubio 250 ljudi. Među ubijenima bilo je i žena i djece. Jedna od žrtava Toul Slenga bila je i 19-godišnja medicinska sestra Nay Nan koja je izložena učestalim mučenjima i zlostavljanima kako bi priznala svoje subverzivne djelatnosti. Kakve je posljedice to mučenje po nju imalo posvjedočio je njezin mučitelj Prak Khan tvrdeći da bi se Nay Nan svaki puta pomokrila od straha kad bi je on udario. Iako se dugo hrabro držala na koncu je priznala sve što joj je njezin mučitelj sugerirao da prizna. U priznanju se navodi da je vršila veliku nuždu na namirnice (rižu i grah) kao i da je namjerno vršila nuždu u operacijskoj sali kako bi "uništila ugled bolnice". Sukladno sugestiji istražitelja kao nalogodavca za navedena djela navela je američku obavještajnu službu. Kasnije će je jedan od stražara i silovati. Odnos Crvenih Kmera prema zatočenicima jasno odražava izjava jednog od stražara u S21: "Nikad ih nisam doživljavao kao ljudska bića. U mojim mislima oni su već bili mrtvi."

Načina ubijanja i mučenja bili su raznoliki, ali sustavni. Na tu temu u knjizi Stephane Courtoisa Crna knjiga komunizma: Zločni, teror, represija (Le Livre noir du communisme: Crimes, terreur, repression) pronalazimo ovaj podatak: "Divljaštvo sustava kulminiralo je i u pogubljenima. Kako bi se uštedilo na mecima, ali nedvojbeno i radi zadovoljavanja čestog sadizma izvršitelja najčešće nije bilo strijeljanja. Prema studiji Slivinskog strijeljano je 29 % žrtava. Nasuprot tome bilo je 53 % razbijenih lubanja - željeznom šipkom, krakom trnokopa, mjestimice motikom. Šest posto obješenih ili ugušenih u plastičnim vrećama. 5 % zadavljenih i nasmrt pretučenih. Sva svjedočenja potvrđuju da je samo 2 % pogubljenja bilo na javnome mjestu." Francuski isusovac François Ponchaud u knjizi Kambodža: Nulta godina (Cambodia: Year Zero) donosi svjedočanstvo jednog lječnika koji je opisao vrijeme provedeno u zatočeništvu: "Šestoga siječnja Crveni Kmeri odveli su nas u zatvor Battambang. Bilo nas je 45 i mi nismo bili prvi gosti toga zatvora otkako je došao novi režim. Morali smo nekoliko puta napisati naše autobiografije. Svaki su put kadrovi Crvenih Kmera bili sve uporniji: 'Postigli ste dobar napredak od prošli put, ali mi znamo da neki od vas još nisu rekli svu istinu. Mi znamo istinu, zašto je onda vi skrivate? Angkar vas ne želi ubiti, nemojte se bojati. Takvim ponašanjem samo pokazujete da se niste još preobratili.' Nakon tri takva sastanka jedan moj prijatelj je otrkio da je bio vojni doktor. Tjedan dana kasnije nestao je."

Angkar je bilo svemoćan i nadzirao je gotovo sve pore života. Kolika je bila njegova moć i utjecaj slikovito govore izreke iz tog vremena: "Angkar ubija, ali ne objašnjava" i "Angkar ima očiju koliko ima i ananasa". U napaćenoj zemlji nisu svi strahovali od Angkara i živjeli u posve nehumanim uvjetima. Novinar Vjesnika Maroje Mihovilović ovako je opisao vilu u kojoj su bili smješteni ranije spomenuti jugoslavenski novinari: "Vila je imala lijepo dvorište i garažu, četiri spavaonice, salon, nekoliko kupaonica i veliku blagovaonicu. Na katu je bilo nekoliko velikih frižidera, a u frižiderima najrazličitija pića, viski Chivas Regal, konjak Remy Martin, Coca-cola, Fanta itd. Smjestili smo se po sobama, a potom nam je priređen ručak. Bila je to najbolja francuska kuhinja s lokalnim specijalitetima, s kavijarom, jastozima, frutta di mare, sve izvanredno servirano i aranžirano. Uz svaki obrok specijalno pečen kruh, francuske baguette, servirane još tople. Sva ta hrana, ustanovili smo kasnije, nije bila pripremana u našoj vili, nego je dovožena malim kamiončićem prije svakog obroka iz centralne kuhinje, koja je spremala hranu za rukovodioce zemlje. Neki su, dakle, u Demokratskoj Kampućiji, vrlo dobro živjeli."

Istu dojam luksuza Maroje Mihovilović i jugoslavenski novinari dobili su prilikom prijama kod Pol Pota: "Uvjeravali su nas da je Demokratska Kampućija najpravičnije i najegalitarnije društvo. Ali nisu baš svi bili jednaki. Jednog od posljednjih dana boravka u Kampućiji primio nas je generalni sekretar partije i premijer Pol Pot. Primljeni smo u grandioznoj predsjedničkoj palači, u dvorani sa stupovima, sagovima i udobnim foteljama. Uz Pola Pota sastanku je prisustvovao i ministar vanjskih poslova Ieng Sary. Kao prevoditelj služila je još jedna značajna ličnost režima, neko vrijeme predstavnik Demokratske Kampućije u UN-u Thiounn Prasith. Rukovodioci Demokratske Kampućije izgledali su bitno drukčije od svojih podanika, bili su uhranjeni, samouvjereni, dobre volje. Bili su i dobro odjeveni, Ieng Sary je, naprimjer, imao svilene čarape, jedine koje smo vidjeli u 14 dana u Demokratskoj Kampućiji. I rukovodioci i naši pratitelji imali su tom prilikom svečane uniforme nalik kineskima."
Rascvjetali lotos

Zbog neprestanih provokacija Crvenih Kmera na graničnoj crti dvaju država Vijetnam je odlučio vojnom intervencijom srušiti njihov režim. Invazija na Kambodžu započela je 25. prosinca 1978. napadom vijetnamskih zrakoplova na sjeveroistok zemlje gdje je bilo smješteno važno uporište Crvenih Kmera. Sljedećeg dana (26. prosinca) vijetnamska vojska prelazi granicu i napada gradove na sjeveroistoku Kambodže s ciljem presjecanja puta koji omogućava Crvenim Kmera povlačenje u njihovu bazu na sjeveroistoku zemlje. Četiri dana kasnije vijetnamske snage napadaju i na jugu, zauzimaju grad Kratie i zaobilaze područja gdje su smještene najjače snage Crvenih Kmera (tzv. Papagajev kljun i Ribareva udica). Potom izbijaju pred grad Kompong Chama i presjecaju komunikacijsku liniju Phnom Penha sa sjeveroistokom zemlje. U prvim danima siječnja obrana Crvenih Kmera doživljava kolaps, a vijetnamske snage nižu uspjeh za uspjehom. Vijetnamske snage zaposjedaju grad Kompong Chang 6. siječnja 1976., a već sljedećeg dana pet vijetnamskih divizija kreće u napad na Phnom Penh. Istoga dana invazijske snage zauzimaju važnu luku Kompong Som.

U prvih nekoliko dana invazije vijetnamske su snage uspjele iz borbe izbaciti 30.000 Crvenih Kmera. Time je uništena oko polovica vojne snage Pol Potova režima. Crvenim Kmerima nije preostalo ništa osim povlačenja, a vijetnamske snage u svom silovitom naletu već su 14. siječnja 1978. izbile na kambodžansko-tajlandsku granicu. Sto tisuća vijetnamskih vojnika uspjelo je uspješno provesti taktiku Rascvjetalog lotosa koju je osmislio načelnik vijetnamskog Glavnog stožera general Van Tien Dung. U osnovi taktika je bila jednostavna - napadači bi prvo koncentriranim udarom napali gradove, prisilili branitelje na povlačenje ili predaju, a potom bi se snage napadača obračunavale s preostalim neprijateljskim postrojbama izvan gradova. Iako teško poraženi Crveni Kmeri nisu bili uništeni. Dio njihovih snaga utočište je našao u Tajlandu, a dio u planinama oko Battambanga.

S obzirom da je režim Crvenih Kmera bio međunarodno priznat (Kambožda Crvenih Kmera bila je članica Ujedinjenih naroda) Vijetnamci su morali opravdavati svoju intervenciju pred svijetom. U počecima napad na Kambodžu pravdan je "sigurnosnim razlozima" i kao "odgovor na oružane provokacije". Kasnije će intervenciju pravdati "humanitarnim razlozima" i "željom da se spasi narod Kambodže od genocidong režima Pol Pota". Bilo je to prvi puta u povijesti da je vojna akcija protiv jedne suverene i međunarodno prinate zemlje pravdana "humanitarnim razlozima". Vijetnamci će tvrditi i kako je došlo do frakcijskih borbi među Crvenim Kmerima te da su oni podržali jednu od frakcija koja se odvojila i osnovala Ujedinjenu nacionalnu frontu za narodni spas koja je sada preuzela vlast u Kambodži. Nova vlada na čelu s Heng Samrinom promijenila je ime zemlje koja se od sada zvala Narodna Republika Kampućija. Iako sastavljena od ljudi doskora nepoznatih široj javnosti nova vlada stječe veliku popularnost jer dokida sve nepopularne mjere režima Crvenih Kmera. Između ostalog dopušten je povratak u gradove i ukinute su zloglasne zadruge. Potiče se obnova civilnog života i povratak vrijednosti suvremene civlizacije - ponovo se otvaraju škole, bolnice, poštanski uredi...

Prije "nulte godine" Kambdoža je imala 9900 osnovnoškolaca. Vladavinu Crvenih Kmera preživjelo je njih samo 2300.

Nakon rušenja vlasti Crvenih Kmera otkriveno je 19.400 masovnih grobnica i evidentirano 167 stratiša. Ksenofobija i opsjednutost opasnošću izvana te osjećaj nesigurnosti zbog nepostojanja potpore u vlastitoj domovini doveli su do toga da Crveni Kmeri svuda oko sebe vide urotnike, sabotere, špijune i izdajnike. U želji da se po svaku cijenu održe na vlasti počinili su do tada neviđene zločine nad vlastitim narodom i uništili vlastitu zemlju. Na primjeru Crvenih Kmera potvrdilo se pravilo da ekstremistički pokretu započinju borbu protiv vanjskih "neprijatelja", a potom se okreću ka unutarnjim "neprijateljima" da bi na kraju sve kulminiralo sukobom unutar vlastitih redova. Politika koju su provodili na kraju je okarakterizirana kao autogenocid – istrebljenje vlastitog naroda.

Na međunarodnoj pozornici nova se vlast morala boriti za priznanje unatoč tome što je jedan užasan režim svrgnut s vlasti. Princ Norodom Sihanouk koji je nakon pada Phnom Penha u vijetnamske ruke pobjegao u Peking oštro napada nove vlasti i vijetnamsku invaziju. Pojavljuje se i na skupštini UN-a gdje agitira u korist Crvenih Kmera. Rezultat je taj da UN ne priznaje novu vladu, a Crvene Kmere i dalje smatra legitinim predstavnicima Kambodže. Sihanouk ide i korak dalje - na tajlandsko-kambodžanskoj grnaici okuplja manju vojnu silu te u savezu s Crvenim Kmerima i oružanom skupinom koju predvodi bivši premijer Son Sann vodi borbe protiv vlasti NR Kampućije. Tijekom tih sukoba različite zaraćene strane postavljati će minska polja diljem Kambodže i na koncu od ove zemlje napraviti zemlju koja je najviše na svijetu zatrovana minama. Procijenuje se da je nakon ratnih sukoba ostalo još oko 10 milijuna neotkrivenih mina.
Choeung Ek

Dolaskom vijetnamskih snaga javnost doznaje za zvjerstva Crvenih Kmera. Iskazi svjedoka i priznanja zarobljenih Crvenih Kmera šokiraju. U šumama su pronalažena djeca koja su jela lišće i travu te se poput životinja penjala po drveću. Jednog od te djece, 12-godišnjeg dječaka, zapadni su novinari upitali kako se zove. Odgovor je glasio: "Zaboravio sam". Jedna mlada žena svjedočila je da je 16 članova njezine obitelji ubijeno u jednom danu - ubijeni su udaranjem komadima drveta u glavu ili su im prerezani grkljani. Crveni su ih Kmeri proglasili "neproduktivnim" i to je bilo dovoljno da budu ubijeni. Dijete te mlade žene Crveni su Kmeri ostavili na vrućini bez skrbi kako bi umrlo laganom i bolnom smrću, a njezinu su šogoricu ubili jer joj je netko rekao da je prelijepa. Isticanje u bilo kojem smislu nije bilo poželjno.

Jedno od mjesta na kojima su se vršile egzekucije zatvorenika bilo je i Choeung Ek, 15 km udaljen od Phnom Penha. Dio zatočenika iz logora S21 skončao je na ovom mjestu. Jedan od bivših čuvara opisao je kako je tekao proces likvidacija. Prvo bi odvojili djecu od majki. Djeci koja su znala hodati zapovijeđeno je da napuste ćelije, a ona koja su bila toliko mala da još nisu znala hodati bila bi nošena. Potom bi u okolici logora zatvorski čuvari poubijali djecu. Taj dio smaknuća odvijao se tijekom prijepodneva ili najkasnije oko podneva. Najranije oko 18 h zatvorski bi čuvari došli po roditelje. Vezali bi im oči i ruke te ih nagurali u kamione. Ukoliko je bilo bračnih parova vodili su brigu da ih razdvoje kako ne bi tijekom vožnje razgovarali. Po dolasku u Choeung Ek upalili bi agregat koji bi stvarao buku te tako onemogućio zatočenicima da čuju što se događa. Zatim bi sve zatočenike smjestili u kolibu i izvodili jednog po jednog izvan kolibe. Zatočenik bi još uvijek imao vezane oči i ruke. Natjerali bi ga da klekne i potom ga željeznom šipkom udarili u vrat. On bi pao licem ka zemlji i potom bi mu netko od Crvenih Kmera nožem prerezao vrat. Tada bi zatočeniku bila skinuta odjeća ukoliko ne bi bila prljava te lisičine. Tijelo bi potom bacili u ranije pripremljenu jamu. U jamama kod Choeung Eka pronađene su masovne grobnice u kojima je pokopano od 6 do 100 ljudi.

Osmišljen je još jedan način ubojstava "klasnih neprijatelja" - vađenjem krvi. Zatočenik je polegnut na krevet te su mu vezana stopala i ruke na krajevima kreveta. Zatim mu je stavljen povez na oči i usta. Potom su mu u obje ruke zabodene cjevčice kroz koje bi potekla krv. Nakon što bi se mučitelji uvjerili da su izvadili svu, ili barem najveći dio, krvi zatočenik je maknut s kreveta i ostavljen da umre. Nakon takvog tretmana zatočenik je bio posve onemoćao i smrt je bila samo pitanje vremena. Kamo je ta krv poslije odlazila ni sami mučitelji nisu bili sigurni. Jedino što je sigurno da su se ovakve seanse u koncentracijskom logoru S21 ponavljale jednom ili dva puta mjesečno. Nekad bi krv bila vađena jednoj ili dvjema osobama, a nekad bi takav tretman prošlo i do 20 osoba.
Nedostižna pravda

Nova vlast u Kambodži, podržana od Vijetnama, osudila je (u odsutnosti) Pol Pota i Ieng Sarija na smrtnu kaznu. No, vođa Crvenih Kmera preminuo je slobodan i bez suđenja 15. travnja 1988. u kućnom pritvoru u koji su ga smjestili njegovi najbliži suradnici. Nakon smrti kremiran je i danas se njegovo posljednje počivalište reklamira kao turistička destinacija. Bliski suradnik vođe Crvenih Kmera Ieng Sari i njegova supruga Tirit napustili su Pola Pota još za njegova života i predali se vlastima. Od predsjednika vlade Kambodže Hun Sena dobili su oprost i potom živjeli kao slobodni građani. Primjer Ieng Sarija i supruge slijedile su potom još neke vođe Crvenih Kmera. Norodom Sihanouk zalagao se za njihovo izvođenje pred sud ("Ne mogu im zaboraviti i oprostiti što su poubijali toliki broj ljudi, petero moje djece i 14 unučadi, tolike rođake, suradnike i prijatelje.") No, morao se povinovati odlukama vlade i parlamenta koji su se suprostavljali pokretanju sudskog postupka obrazlažući svoj stav time da se mora staviti točka na nacionalne podjele. Neki od prebjega ne samo da su amnestirani od zločina nego su i pristupili Kambodžanskoj kraljevskoj vojsci. Jedan od njih (Sam Bith, prebjegao 1994.) postao je i general u kraljevskoj vojsci dvije godine nakon prebjega. Na koncu protiv njega je ipak pokrenut kazneni postupak i on je u prosincu 2002. osuđen na doživotni zatvor zbog otmice, zavjere, ubojstva s predumišljajem, terorizma i pljačke.

Nova vlast u Kambodži, podržana od Vijetnama, osudila je (u odsutnosti) Pol Pota i Ieng Sarija na smrtnu kaznu. No, vođa Crvenih Kmera preminuo je slobodan i bez suđenja 15. travnja 1988. u kućnom pritvoru u koji su ga smjestili njegovi najbliži suradnici. Nakon smrti kremiran je i danas se njegovo posljednje počivalište reklamira kao turistička destinacija. Bliski suradnik vođe Crvenih Kmera Ieng Sari i njegova supruga Tirit napustili su Pola Pota još za njegova života i predali se vlastima. Od predsjednika vlade Kambodže Hun Sena dobili su oprost i potom živjeli kao slobodni građani. Primjer Ieng Sarija i supruge slijedile su potom još neke vođe Crvenih Kmera. Norodom Sihanouk zalagao se za njihovo izvođenje pred sud ("Ne mogu im zaboraviti i oprostiti što su poubijali toliki broj ljudi, petero moje djece i 14 unučadi, tolike rođake, suradnike i prijatelje.") No, morao se povinovati odlukama vlade i parlamenta koji su se suprostavljali pokretanju sudskog postupka obrazlažući svoj stav time da se mora staviti točka na nacionalne podjele. Neki od prebjega ne samo da su amnestirani od zločina nego su i pristupili Kambodžanskoj kraljevskoj vojsci. Jedan od njih (Sam Bith, prebjegao 1994.) postao je i general u kraljevskoj vojsci dvije godine nakon prebjega. Na koncu protiv njega je ipak pokrenut kazneni postupak i on je u prosincu 2002. osuđen na doživotni zatvor zbog otmice, zavjere, ubojstva s predumišljajem, terorizma i pljačke.

Nova vlast u Kambodži, podržana od Vijetnama, osudila je (u odsutnosti) Pol Pota i Ieng Sarija na smrtnu kaznu. No, vođa Crvenih Kmera preminuo je slobodan i bez suđenja 15. travnja 1988. u kućnom pritvoru u koji su ga smjestili njegovi najbliži suradnici. Nakon smrti kremiran je i danas se njegovo posljednje počivalište reklamira kao turistička destinacija. Bliski suradnik vođe Crvenih Kmera Ieng Sari i njegova supruga Tirit napustili su Pola Pota još za njegova života i predali se vlastima. Od predsjednika vlade Kambodže Hun Sena dobili su oprost i potom živjeli kao slobodni građani. Primjer Ieng Sarija i supruge slijedile su potom još neke vođe Crvenih Kmera. Norodom Sihanouk zalagao se za njihovo izvođenje pred sud ("Ne mogu im zaboraviti i oprostiti što su poubijali toliki broj ljudi, petero moje djece i 14 unučadi, tolike rođake, suradnike i prijatelje.") No, morao se povinovati odlukama vlade i parlamenta koji su se suprostavljali pokretanju sudskog postupka obrazlažući svoj stav time da se mora staviti točka na nacionalne podjele. Neki od prebjega ne samo da su amnestirani od zločina nego su i pristupili Kambodžanskoj kraljevskoj vojsci. Jedan od njih (Sam Bith, prebjegao 1994.) postao je i general u kraljevskoj vojsci dvije godine nakon prebjega. Na koncu protiv njega je ipak pokrenut kazneni postupak i on je u prosincu 2002. osuđen na doživotni zatvor zbog otmice, zavjere, ubojstva s predumišljajem, terorizma i pljačke.

Kinesko-vijetnamski rat.

Unatoč svim poteškoćama kineska je vojska do početka ožujka 1979. uspjela doći 120 km do Hanoja, ali dalje nije mogla. Vijetnamska je taktika bila pustiti neprijateljske postrojbe da uđu što dublje u teritorij i zatim ih napasti gerilskom taktikom - prvo s čela, zatim s leđa i potom po bokovima. Zbog velike kineske tehničke i brojčane nadmoći drukčije i nisu mogli voditi rat ukoliko ga žele dobiti. I isplatilo se jer 6. ožujka 1979. Kinezi započinju povlačenje, ni mjesec dana nakon napada. Iako je kineska propaganda tvrdila da su pobijedili u tom ratu očigledno je bilo da je rat izgubljen.

Ipak treba na umu imati par činjenica, a to su da Kina nije imala iskusnu vojsku jer im vojska nije bila u okršaju od 1953. u Korejskom ratu gdje su bili djelomično angažirani. Bili su angažirani upravo u NR Vijetnamu kao intruktori i logističari ali ne i u borbi.
Vijetnamci su nasuprot imali ogromno iskustvo jer su od 1965. bili konstantno angažirani u svim vidovima borbi. Vijetnamci su došli do velike količine suvremenog oružja zarobljenog od vojske južnog Vijetnama i vojske SAD. Imali su siguru zaleđinu jer su zauzeli Laos i Kambodžu.
Vijetnam je od 1979. do 1989. konstantno napadao Tajland gdje su bile baze Crvenih Kmera. Nikada im se nije ozbiljnije odgovorilo.
Stanovnici Burme Tajlanda, Laosa i Kambodže, Tibeta, čitave Polinezije su jedna podvrsta žute rase dok su Vijetnamci druga podvrsta, oni potječu od Kineza. Između njih je antagonizam i drugačije navike. Impresivno je koliko je moć Vijetnama bila narsla te je podjela na sjeverni i južni Vijetnam očito bio način da se utjecaj Vijetnama smanji.
Vijetnam ti je Indokineska Srbija, Velika Srbija.

Ne baš;
https://en.wikipedia.org/wiki/Austrones ... ors%29.png
Vijetnamci su ista rasa kao i Kmeri,, Tai kao i Laošani, a Burmanci kao i Tibetanci (dakle, riječ je o 3 odvojene skupine), ali su svi u JI Aziji (Tibetanci nisu tamo) osim Vijetnamaca Theravada budisti; https://en.wikipedia.org/wiki/Buddhism# ... _sects.png
Ta je vjera tamo došla iz Šri Lanke, a domovina Vijetnamaca je krajnji sjever Vijetnama i jug Kine, pa su od tamo i dobili kulturne odlike. Tibetanci su više (kao i Mongoli) šamani. Između Vijetnamaca i Kmera koji su iste jezične skupine su prije bili Chami (malezijsko-indonezijski narod) koji su bili muslimani...
Nije baš sve tako jednostavno kao što tvrdiš.

Oni su svi vise manje dosli sa podrucja danasnje kine,prema lingvistckim istrazivanjima
cuj ovog polpota bolje 10 prijatelja nego.... koji su to konjine te komunjare
nekoliko tjedana unazad gledam peti dan na hrt i sad nesta oko fasisti komunisti se zakacili nino i onaj znanstvenik ko bajagi i sad on tupi kako kolkogod da je komunizam zao i tako to mora nam bit prije izbor nego fasizam.. a ja gledam pa koji jad pa koja usrana drzava da mi nemamo 2 jebena neutralna covjeka za jednu obrazovnu emisiju ko normalan svijet neg ovakve pionire,zadojene hipije i njihove papanluke pa di je ijedan fasist ovako razmisljao majku im hebem


P.S.
sto te bas kambodja zanima

Čudno, ja sam siguran da bi mogao razlikovati Vijetnamca od Kmera ali da ne bi mogao razlikovati Kmera od Tajlanđanina, Laošanina ili Burmanca isto tako siguran sam da ne bi mogao trazlikovati Vijetnamca od Kineza.
Mislio sa da je Tibet baza cijele žute rase.