BOSANČICA (ARVATICA) I DANAS ŽIVI U POLJICAMA

Izvor:
http://www.vecernji.hr/hrvatska/bosanci ... smo-817167

Od prvih početaka pismenosti hrvatski jezik zapisivan je četirima pismima: latinicom, glagoljicom, arebicom i ćirilicom, koja je u hrvatskom puku poznatija pod imenom bosančica ili arvatica. Valja kazati da prvi poznati proslovi na hrvatskom jeziku pisani latinicom potječu iz 14. stoljeća, nu crkvenoslavenska književnost i slavensko bogoslužje govore o mnogo starijoj uporabi drugih dvaju pisama – glagoljice i bosančice.
Jednako tako valja naglasiti da najstariji očuvani proslovi crkvenoslavenske djelatnosti u Hrvata nikako nisu stariji od kraja 10. ili početka 11. stoljeća i da je pismo tih prvih spomenika hrvatske pismenosti glagoljica, uz koju se u drugoj polovici 12. stoljeća javlja ćirilica, pismo uobičajeno u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, zapadnog bosansko-hrvatskog oblika, poznata pod nazivom bosančica (naziv smišljen u 19.st., a naziv arvatica je izvorniji).
Boj s latinicom
U sklopu franjevačke redodržave Bosne Srebrne bosančica se proširila na mnoga hrvatska područja na kojima je stoljećima trajala i supostojala uz latinicu, sve do prve polovice 18. stoljeća, kada u književnom djelovanju i javnom obćenju gubi boj s latinicom.
Na kraju i glagoljica i bosančica, dva prva hrvatska pisma, zamalo nestaju, tek su sporadična pisma slavenskog bogoslužja i posebničke uporabe: glagoljica na jugozapadu hrvatskog govornog područja – u Istri, na Kvarneru i u sjevernoj Dalmaciji, a bosančica u srednjoj Dalmaciji, osobito u Poljicima, ter u Bosni. Ta dva hrvatska pisma većini Hrvata podpuna su nepoznanica, malo ih je koji ih znaju i pisati i čitati. Ali moglo bi se reći da tomu i nije baš tako...
Neugasli običaj
U Srijanima, selu na sjevernim padinama Mosora, bosančica, poljičica, kako su je zvali u Poljičkoj Kneževini, još živi. Bosančica ili poljičica ovdje se još piše i šti, uz latinicu ona je još živuće pismo pučana toga mjesta između Mosora i rieke Cetine. Glagoljicu i bosančicu ovdje mnogi poznaju, nu izpred svih svakako je 74-godišnji Josip Tadić. Starina Josip skupljač je poljičkog narodnog blaga i zaljubljenik u prvo pismo svojih predaka. Zahvaljujući njemu, u Srijanima, a tako i u cielim Poljicima, poljičica je živo slovo pučana.
– Pismenost je u Poljicima rano počela – kaže Josip. –Puno je spisa o životu Poljičana iz doba Poljičke Kneževine i poljičkih knezova i svi su oni pisani bosančicom. Ja i još neki mještani godinama smo skupljali te spise i danas imademo Poljičku zbirku s više od tisuću pisanih spisa na poljičici.Iztiče da u Poljicima nikad nije bilo nepismenih jer se velika pozornost oduviek pridavala opismenjavanju puka. Glede toga i zaključuje:
– Kad je Europa bila feudalna, Poljička Kneževina bila je knežija slobodnih ljudi i demokracije. Kad je u Europi bilo osamdeset posto nepismenih, u našoj knežiji svi su bili pismeni. I pisale su se knjige na bosančici, našoj poljičici. Amerika još nije bila odkrivena, a mi smo imali svoj statut, dakako pisan bosančicom ili poljičicom. Statut iz 1440. godine.
A Statut Poljica jedan je od najstarijih statuta na ovim prostorima – donesen je 1440. godine, a zasnovan je na rimskom, arhaičnom i običajnom poljičkom pravu.
I tako bosančica, govori Josip, u Srijanima traje evo već cielo tisućljeće.To staro hrvatsko pismo Josip je davno naučio od pokojnoga Grge Prelasa i svoga djeda, a naučit će pisati svakoga tko je za nj zagrijan. U srijanskoj osmogodišnjoj školi nastavnici se trude učenike naučiti osnove bosančice ili poljičice, a učenici pak s ljubavlju tomu prilaze. I svi i pišu i rišu poljičicom.
– U sklopu redovitog nastavnog razporeda – kazuje nastavnica hrvatskog jezika i knjižničarka Marija Vučković – i sadržaji su zavičajne nastave, što ovdje uključuje poučavanje starih hrvatskih pisama, glagoljice i bosančice. I djeca naše OŠ Gornja Poljica u Srijanima u izvannastavnim djelatnostima njeguju ljubav prema glagoljici i bosančici sukladno običaju Poljičke Republike. A imamo i jedan veći naum, kojem bi, kaže ravnatelj srijanske osmoljetke Mladen Mikas, još bi se više pozornosti posvetilo da težkoća nisu učenici putnici.
– Od 80 učenika, koliko ih je u svih osam razreda naše škole – objašnjava ravnatelj – 70 su putnici, dakle djeca iz okolnih sela koja kući putuju autobusom. Jednako tako od 19 nastavnika njih 18 su također putnici, dolaze iz Sinja i Omiša, a samo je jedan iz Srijana. A duljina kružnog prijevoza učenika jest 47 kilometra... Nu, unatoč tomu, naši nastavnici hrvatskoga jezika, poviesti i likovnoga odgoja nađu vremene za glagoljicu i bosančicu.
Pišem pismo svome stricu, ja ti učim bosančicu, još se čuje u Srijanima.

Bašćanska ploča: Spomenik hrvatskog narodnog jezika
Najpoznatiji spomenik hrvatskog narodnog jezika na glagoljici jest Bašćanska ploča, darovnica hrvatskog kralja Zvonimira opatiji sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške na Krku, u kamen uklesana oko 1100. godine. Za razliku od drugih europskih jezika, hrvatski se jezik odlikuje vrlo ranim prodorom žive narodne rieči u pisanu uporabu.

Dioklecijanova vikendica
Srijane, baš kao i cijela Poljica, krcate su zanimljivostima. Mnogo je tu živuće poviesti i poviestne baštine, a jedna od njih je i Prčigrad, ostatci rimskog naselja na istoimenom kamenom brdu, gdje je rimski car Dioklecijan u vrieme ljetnih vrućina “dolazio hladiti muda”.

Napoleon dokinuo samostalnost
Poljica su imala samoupravu i u vrieme Turaka i u vrieme Mletčana, pak i u vrieme Habsbur-govaca, nu kada je Austrija 1805. Napoleonu ustupila Dalmaciju, Poljica su izgubila samostalnost. A posljednji knez te knežije bio je Ivan Čović, koji je glavu spasio biegom u Sankt Peterburg. Tamo je umro ter pokopan 1816.

Vrlo lijepo Dane.
Ovdje se vide neke posebnosti hrvatskog u odnosu na srpski (i ostale južnoslavenske jezike).

1. Znak koji označava ć, št ,šć (originalno staroslavensko t', kako se i očuvalo u čakavaca) je u bugarskom prešao u št, isto kao i u srba u par "crkvenoslavizama" poput opštine, sveštentika...
To je stara šćakavska isoglosa, koja je očuvana u gotovo svim hrvatskim govorima osim u novoštokavskoj jekavici (dubrovački i neretvanski) i dijelom u novoštokavskoj ikavici (zapadnohumski).
2. Znakovi za lj i nj su nastali kombinacijom đ(ć) i l, odnosno n. Slično je i u talijanskom, gli/e i gn označavaju lj i nj. S time da je g ispred e ili i=đ. Srbi (a ni muslimani) baš i nisu imali posla ni s talijanima ni s romanima.
Inače znak za đ potiče iz uglate glagoljice.
3. dz ili dc, isto označava talijanski fonem
4. Ot označava zatvoreno o, parnjak jatu, kojeg nema u srpskom, a koje se i dan danas nalazi u nekim kajkavskim dijalektima.
5. Poluglas (šwa), koji se očuvao u nekim kajkavskim i čakavskim, a djelomično i zapadnoštokavskim dijalektima (primjer je bicikl, poluglas je na kraju, nije biciklo)
6. Jat je i malo sličan e, što isto ima smisla, s obzirom da se izgovara(o) kao zatvoreno e, s time da je negdje i prešao u znak za j.

Neke od ovih stvari je napisao i Dane, ali nije loše ponoviti.

Izvor:
http://www.glas-koncila.hr/index.php?op ... s_ID=22411

Što je to hrvatska ćirilica i u čemu se razlikuje od srbske

O bogatstvu hrvatske kulturne baštine nesumnjivo svjedoči i tropismena (četveropismena) i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja. Uz glagoljicu i latinicu, u hrvatskoj je povijesti snažan pečat ostavila i ćirilica (i arebica). No, čini se da je upravo postojanje hrvatske ćirilice mnogima danas nedovoljno poznato. O tome je za Glas Koncila progovorila viša znanstvena suradnica u Staroslavenskome institutu u Zagrebu dr. Marinka Šimić, koja na Hrvatskome katoličkom sveučilištu predaje kolegij Glagoljica i hrvatska ćirilica. Znanstveni i stručni interes dr. Šimić usmjeren je prema jeziku hrvatskoglagoljskih tekstova pisanih hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom, te jeziku i pismu srednjovjekovnih spomenika područja Hercegovine i Huma.

Hrvatska materinska riječ i na ćirilici

Pojašnjavajući na samome početku razgovora zašto je ćirilica i hrvatsko pismo, tj. što je to »hrvatska ćirilica« dr. Šimić je kazala: »Ponajprije, ćirilica je jedno od pisama na kojem se pisala hrvatska materinska riječ. To je neosporno! Druga je stvar gdje su i kada su Hrvati njome zapisivali svojim jezikom. U odnosu na latinicu, njome se čak dva-tri stoljeća ranije počela pisati hrvatska materinska riječ. Ćirilica je postojala i trajala u hrvatskoj materinskoj riječi od 11/12. do 19. pa čak i do 20. stoljeća«, protumačila je dodajući da je zapravo teško reći u kojoj hrvatskoj regiji nije bilo zapisa na hrvatskoj ćirilici. »Gledajući samo kroz prizmu crkvenih pokrajina u Hrvatskoj i to bez Bosne i Hercegovine, gdje je ćirilica neupitna, može se reći da se njome intenzivno pisalo u Dubrovačkoj, Makarskoj, Skradinskoj biskupiji i Splitskoj nadbiskupiji, sporadično pak u Zadarskoj i Ninskoj biskupiji.«

Ćirilicom se, ističe dr. Šimić, s manjim intenzitetom hrvatska riječ pisala i u Lici i Slavoniji. »Njome se pisalo čak i u Hrvatskom zagorju kod Keglevića u 16. stoljeću, kako mi je napomenuo dr. Ivan Botica. Ćirilicu su, uz glagoljicu i latinicu, u privatne i službene svrhe rabili članovi poznatih hrvatskih obitelji: Frankopani, Zrinski, Keglevići, Petar Kružić, Nikola Jurišić... Tu su naravno i popovi glagoljaši kao i franjevci Bosne Srebrene prije njezina cijepanja u 18. stoljeću.«

O značaju ćirilice za hrvatsku povijest svjedoče i važni spomenici i djela pisana hrvatskim jezikom na ćirilici, koje dr. Šimić znakovito naziva »međašima nacionalne baštine Hrvata«. Tu su i brojni tekstovi pravnog, trgovačkog, vjerskog, diplomatskog ili privatnog karaktera, kao i nadgrobni natpisi sa stećaka te matične knjige katoličkog naroda od Bosne do Jadrana. »Smatra se da su Hrvati baštinili oba slavenska pisma istovremeno, a to potvrđuje činjenica da se na nekim natpisima prepleću oba pisma, glagoljica i ćirilica«, kazuje dr. Šimić dodajući da tomu svjedoče i mnoge bilješke u hrvatskoglagoljskim rukopisima pisane upravo ćirilicom.

Zašto bosan(č)ica?

»Valja najprije razjasniti sljedeće: ćirilica je istočnokršćansko ili grčko pismo prilagođeno slavenskim jezicima. Premda u većini njime pišu pravoslavni slavenski narodi, ćirilicu je prihvatio hrvatski katolički narod jer je stoljećima bio u aktivnom doticaju s bizantskom kulturom i tradicijom. To se grčko pismo prilagođeno slavenskim jezicima s vremenom autoriziralo u čast sv. Ćirila koji je, između ostalog, zaslužan da su Hrvati stoljećima imali liturgiju na narodnom jeziku. Indikativno je da se ćirilica u srednjoj Dalmaciji rado nazivala glagoljicom i arvackim pismom. Nazivi pak bosančica ili bosanica novijeg su datuma«, tumači dr. Šimić dodajući da su se oni uobičajili u širim kulturnim krugovima tek krajem 19. stoljeća. »No, ti nazivi imaju više nedostataka. Ponajprije, ćirilica je u hrvatskoj riječi daleko rasprostranjenija od same Bosne«, pojašnjava dodajući da je »nazivom hrvatska ćirilica obuhvaćena sva ćirilična pismenost na hrvatskom jeziku.«

Pa ipak, mnogi u Hrvatskoj i danas nesumnjivo ćirilicu smatraju »srpskim pismom«. Zamoljena da pojasni razlike između srpske i hrvatske ćirilice, dr. Šimić je naglasila: »Prema koncepciji filologije 19. stoljeća, čije posljedice osjećamo do danas, sve što je pisano ćirilicom pripada srpskoj filologiji, a ono što je pisano glagoljicom hrvatskoj. U tu su zamku padali i padaju mnogi Hrvati. Povijesna je činjenica da su hrvatsku ćirilicu prisvajali srpski jezikoslovci, a tome smo dijelom i mi pridonijeli, jer smo često izbjegavali spominjanje same riječi - ćirilica. Razlika između hrvatske ćirilice i srpske ćirilice nije ništa manja nego što je između, npr. srpske i bugarske ćirilice, a katkad u nekom razdoblju i između srpske i ruske ćirilice. Primjerice, hrvatska lapidarna ćirilica, i po broju i po obliku grafema, razlikuje se od svih ćiriličkih sustava te kroz sedam ili pak osam stoljeća pokazuje svoj poseban razvoj. Ćirilica je na zapadnobalkanskom području doživjela poseban razvoj, tj. to je poseban tip grafije tzv. petrificirana dukljansko-bosanska grafija s tragovima utjecaja glagoljske grafije. Činjenica je da je ta grafija od 12. do 15. stoljeća stajala po strani od grafijske i pravopisne evolucije provođene na srpskom području. Osnovna je razlika između hrvatske i srpske ćirilice više u grafiji i pravopisu, a manje u morfologiji slova. Ipak, postoje značajne razlike: prije svega, u hrvatskoj ćirilici rano nestaje svih znakova koji su u to pismo preuzeti iz grčkog pisma ili stare crkvenoslavenske ćirilice«, tumači dr. Šimić pojasnivši da razlike postoje i u oblicima slova.

Tko se može odreći svojih pređa?

»Za razliku od glagoljice, koja je postala pravi zaštitni znak hrvatske kulture, ćirilica je još uvijek prilično zapostavljena«, upozorava dr. Šimić dodajući da »čak ni hrvatska filologija nije tom korpusu poklonila doličnu pažnju.« »Koliko je taj dio naše baštine zanemaren dovoljno govori činjenica da je važna obljetnica - 500 godina od tiskanja prve hrvatske ćirilične knjige Oficij Blažene Djevice Marije i 15 molitava svete Brigite - puno skromnije proslavljena negoli primjerice slične obljetnice glagoljskih inkunabula. Razlog tomu treba tražiti u činjenici da smo ćirilicu već duže vrijeme poistovjećivali sa srpskom pismenošću. Naš je prošlogodišnji znanstveni skup, održan u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u hrvatskoj javnosti popraćen skromno. No, snažno je odjeknuo u srbijanskoj javnosti, a zbog selektivnog je pristupa određenim temama u većini označen kleptomanskim.«

No, kako na kraju razgovora upozorava dr. Šimić: »Ne smijemo zaboraviti da je to važan dio hrvatske kulturne baštine. Kao što ističe prof. dr. Mateo Žagar: 'Spremni smo potisnuti i dio vlastita bića samo da bismo izbjegli strah od poistovjećivanja s onom kulturom u ime koje se nerijetko negirala naša.' Ćirilica je naša kulturna i nacionalna baština u trijadi hrvatskih pisama. I glagoljica i latinica i ćirilica podjednako su važne za hrvatsku povijest. Ćirilica pritom nimalo nije puki svjedok policentričnosti hrvatske kulture i usputna knjiška stvar, već je dokaz naših tragova da smo takvi kakvi jesmo jer su brojni naši predci upravo bili ćirilicom zapisivani u maticama koje su do početka 19. stoljeća bili katolička posebnost na našim prostorima. A postavljam protupitanje, tko se može odreći svoje vjere i svojih pređa?«

Izvor:
http://istrapedia.hr/hrv/547/cirilica-h ... istra-a-z/

Ćirilica i u Istri

Ćirilica, hrvatska (zap. ćirilica, bosančica, pismo hrvacko ili orvacko), jedno od triju pisama hrv. srednjovjekovlja koje je Hrvatima pristizalo u XI. i XII. st. južnim putem iz Makedonije te zadobilo osebujne morfološke i ortografske odlike.

Na glagoljskim se natpisima s prijelaza XI. u XII. st. (Kninski i Plastovski ulomak, pronađeni kraj Knina, odn. Skradina) raspoznaju i ćirilička slova. Dokaz proširenosti hrvatske ćirilice do unutrašnjosti Istre jest Supetarski ulomak (XII. st.), jedan od najstarijih glagoljskih spomenika u Istri. Pronađen je u Svetom Petru u Šumi. Njegov je prvi redak pisan ćirilicom, a drugi glagoljicom. Potkraj XV.st. pisar Šimun Greblo bosančicom je napisao kolofon zbirke propovijedi Kvarezimal.

Inače malo o Šimunu Grebli:
Šimun Greblo, (Roč (Istra), oko 1472. – Roč, nakon 1539.), svećenik, glagoljaški pisac i pisar. Bio je uz žakna Jurju jedan od najvažnijih poznavatelja glagoljskog pisma krajem 15. stoljeća. Uzput, znao je dobro i hrvatsku ćirilicu.

Њ ... Сједи, један

Јеби га кад је слово Њ на дупло в.
= ч
‘ =ћ
[ = ш
] = ђ
\ = ж
w = њ
q = љ

Боме нисмо

Jedna novija knjiga na bosančici:

Pismo 'rvacko u Humskoj zemlji

Humačka ploča najstariji je pisani spomenik Hrvata u BiH, a pisana je starohrvatskom ćirilicom (arvaticom) s uporabom pet slova na glagoljici, što je svjedočanstvo da se na ovim prostorima ranije koristila glagoljica. Spada u najvažnije i najstarije spomenike s naših prostora napisane na kamenu. Pretpostavlja se da je nastala krajem X ili početkom XI stoljeća.


Muzej franjevačkog samostana u Ljubuškom

Natpis je na ploči uklesan spiralno u tri reda u obliku četverokuta, kako bi se mogao čitati prilikom obilaska oko oltara.

U IME OCA I SINA I SVETOGA DUHA. OVO JE CRKVA ARKANĐELA MIHAILA, A ZIDAO JU JE KRESIMIR(?), SIN BRETOV(?), ŽUPI (?)RUC I NJEGOVA ŽENA PAVICA(?).

[img]Hrvatski%20dom%20"Herceg%20Stjepan%20Kosača"%20Mostar[/img]

Grobnica u Gracu

Na vrhu križa je u kvadratu urezan križ sa trakama i ukrasnim crtama. Prvi red slova bi mogao biti ili invokacija ili datum izrade, odnosno smrti onih u grobnici, ovim se retkom doista treba osobito podrobno pozabaviti. Ukoliko je riječ o datumu, a to su naši pređi pisali slovima, onda bi proizlazio kako izgleda 8. svibnja 1420. premda grobnica sugerira novije doba.



A sam natpis glasi:
ASE LEŽE / D'VA BR/ATA RAD/IVOJ I R/ADAN1 /1 UMRIE / OBA U (J)EDAN' / DAN'

Dakle: Ovdje leže dva brata Radivoj i Radan i umrije(Se) oba u jedan dan. Ukoliko je prvi red doista spomenuti datum, onda u povijesnim izvorima susrećemo na ovim prostorima Radivoja za koga se kaže da je Nikolića čovjek, a njima su pripadali prostori donje Hercegovine a sjedište su imali u Vranjevu Selu.

Bilig u Služnju



U čitlučkom naselju Služanj bilo je od ranije poznato grobište biliga (stećaka), koje se nalazi u današnjem katoličkom mjesnom groblju.
Evidentirano je 12 spomenika – 11 škrinja i jedan sljemenjak, od kojih je šest primjeraka ukrašeno
Među njima ističu se veličinom i obradom tri primjerka – jedna škrinja u groblju, jedan sljemenjak i visoka škrinja s postoljem sjeverno od groblja.

Bilig u Služnju dugo je skrivao tajnu. Ispod arkada s južne strane, koja je bila vjerojatno stoljeće-dva ispod zemlje, otkriven je natpis pisan humčicom (ćiriličnim pismom u Humskoj Zemlji). Natpis je uklesan u jednom redu i glasi: СИ БИЛЕГЬ УГРИНА ВРАТУШИЋА/Si bileg Ugrina Vratušića/Ovo (je) bilig Ugrina Vratušića.

Slova su grafijom tipična za broćanske natpise, njih devet koliko ih je bilo do sada poznato
Karakterističan je oblika slova “V”, koji se na broćanskim natpisima piše s jednim trbuhom i dvije horizontalne haste. Dakle, natpis otkriva novo ime – Ugrin Vratušić, nepoznato u pisanim vrelima.

Prezime je s etimološke strane jasno, najvjerojatnije izvedenica od nadimka Vratuša, čovjek istaknuta (duga) vrata.
Ime Ugrin etnonim je od staroga naziva za Mađara, a susreće se u hrvatskoj antroponimiji.
Reklo bi se da se Vratušići ne spominju u starim pisanim vrelima. Ipak, zabilježen je u jednom osmanskom popisu blizu Studenaca sedamdesetih godina 16. st. lokalitet Vlatušići, čija bliža ubikacija nije utvrđena

Tu se liepo vidi hrvatsko ćirilično slovo V (kvadratić), koje je najčešće jedino u hrvatskim ćiriličnim zapisima, makar riedko zna biti i u obliku obćenitog latiničnog B.
Svaka pohvala Daramo za slike.

Bit će toga još posebno iz Hercegovine, volio bi da netko i obradi Bosnu ali ti je ovdje malo domorodaca.
Pokušat ću pokriti većinu značajnijih biliga u Hercegovini te natpisa na njima.
Kao što vidiš u Hercegovini je kontinuitet pokapanja od srednjeg vijeka do danas, u mom lokalnom groblju još stoje srednjovjekovni biligi.

Arhandjel Mihajlo je moja krsna slava. Slava je Srpska. Znaci preći današnjih ljudi su SRBI.

Vera je bila jedna do šizme 1054 kad se Papa komercijalizuje. Uvode novotarije i tlači pravu istinsku Hristovu crkvu.

A po čemu je srpska kad ju imaš i kod Albanaca?
Prije 1054 si imao latinski i grčki obred, postojale su razlike.

Samo u sjevernoj Albaniji, koja je bila u sastavu srpske srednjovjekovne drzave, kao sto je uostalom u jednom periodu bila i zapadna Hercegovina.

Slava je tipicni srpski obicaj i tradicija, srpska karakteristika. Minorna kod drugih naroda.
Ili mozda bivsih Srba.

Kakva krsna slava, tko to spomenu?

Crkva je posvećena arkađelu Mihovilu.
Pretpostavlja se da se nalazi na uzvisini, jer su se crkve posvećene sv. Mihovilu, arkanđelu, ratniku, obično i gradile na uzvisini.

Humačka ploča se je nalazila u crkvi arhanđela Mihovila na lokalitetu Grebine na Humcu kod Ljubuškoga. Bila je smještena u crkvi na takvu mjestu da se je, hodajući oko nje, lako mogao čitati tekst zadužbine. Vjerojatno je ta crkva bila srušena sredinom 16. st. kad su u tom kraju Osmanlije porušili sve crkve. Na istom mjestu je u 19. st. bila dopuštena gradnja nove crkve na osnovi odredbe osmanlijske države da se nove crkve mogu graditi samo na mjestu srušenih.

Obred je pevao na 2 jezika. Dogma je bila unisona. Dok je nisu komercijalizirali.

Kad ti bivši Srbi naučiše albanski jezik

Hum nikada nije bio dio srpske države, Zahumlje je druga stvar.
Uostalom bilo je i Podrinje dijelom katoličke Bosne jel to znači da su tamo odmah Hrvati?
Kao i dijelovi Albanije, jel to znači da su to Srbi koji imaju albansku govornu manu?
U zapadnoj Hercegovini nigdje nemaš niti jednu pravoslavnu crkvu, potpuno drugi dijalekt, Neretva čini prirodnu granicu.
U zapadnoj Hercegovini vladaju katolički Pavlovići, Hrvatinići itd

Ja ovdje moram pohvaliti dane-croatia kao forumaša jer čovjek ovdje argumentirano iznosi činjenice, ... pa kom milo, kom drago ...

Osobno, koristim se sa više stranih jezika i to gramatički aktivno ali strane jezike koji koriste ćirilično pismo ne poznajem, na moju žalost.

Naučio sam nešto od ovdašnjeg izlaganja dane-croatia i na tome sam mu zahvalan.

Dane-croatia, poručujem ti:

Bravo!

Zapadna Hercegovina bila je u sastavu Srbije u doba Milutina.
To ni na vikipediji na engleskom ne spore.



https://en.wikipedia.org/wiki/Stefan_Milutin

Sjeverna Albanija je duze u srednjem vijeku bila u Srbiji nego Beograd.

Ciji obicaj moze slava biti, ako je ima 100% Srba, 5% Albanaca i 5% Hrvata i to bas onih granicnih prema Srbima?

I što to znači ?
Pa cijela današnja Srbija je većinu srednjeg vijeka bila bugarska.

Ne baš.
Imaš i aramejski i koptski (Antioh i Aleksandrija).
Dogma je bila ista u 5. stoljeću, kasnije se javljaju razlike, baš radi različitih jezika.

Karta ti je smijalica.
Srednjovjekovni Beograd je mađarski ili bugarski bijeli grad, ovo na sjeveru je uvijek dio hrvatske, jedino kaj je ban neko vrijeme bio tast hrvatskog kralja, bivši srpski raskralj.
A ovo za Zapadnu Hercegovinu, kratko razdoblje okupacije koje su prekinuli Šubići. Fino se vidi i strelica na karti.

To znaci da su prisvojili taj srpski tradicionalni obicaj, kao i sjeverni Albanci.





Izgleda dovoljno vremena da pokupe slavu od Srba.

ceha jeli ima kakvih karata bugarske kroz ta stoljeca da lijepo vidimo? znaci to je tamo od 9 do 12,13 stoljeca ili kad se srbija seli na sjever?