Onako ljudski, Mahira su brutalno zlostavljali sociopati, psihopati, kompleksaši i, kako bi to njegova majka rekla, djeca tranzicijskih etnokapitalističkih bogataša.

U ovaj tip škole, u kojoj se gradivo obrađuje na engleskom jeziku, prema udžbenicima s prestižnog Oxforda, Mahir je krenuo od prvog razreda još u Tuzli gdje je živio s majkom i biološkim ocem Muhamedom. Alisa je smatrala da je to dobro za njega, u jedinom razredu bilo je samo deset učenika, gradivo se obrađivalo drukčije, a htjela ga je zaštititi od etnonacionalističkih sadržaja državnih škola.

Tragična smrt mog četrnaestogodišnjeg sina Mahira pogodila je sve normalne ljude, kao što je i mene pogodila isto tako tragična smrt prekrasnog dječaka Alekse iz Niša. Prilog o toj tragičnoj smrti dječaka i okolnostima gledali smo Mahir i ja zajedno. Plakala sam gledajući slomljenog oca, a moj Mahir gledao je mene i rekao: Mama, možda mu je sad i ovako bolje. Na to sam mu odgovorila da nema tog problema koji se ne može riješiti i da samoubistvo ne može biti rješenje. On mi ništa više nije rekao.

On je iskoristio tu priliku da zatraži da jedno drugome damo jedno obećanje od kojeg se i danas sledim, a to je da: onaj ko ostane živ nastavi sa životom. Naravno, kao i svaka majka uhvatila sam se priče o tome kako postoji određeni red u smrti: prvo je umro moj djed, za kojeg sam bila vezana, pa moja mama, za koju smo oboje bili vezani, pa će doći vrijeme na mene itd. Međutim, Mahir me tu prekinuo. I tražio da jedno drugome obećamo nastavak života ma šta bilo. Tada nisam znala da se moj sin, ustvari, svime što je tada govorio opraštao od mene. Sad to znam. Zašto se odlučio na tako radikalan čin i zašto mi nije rekao – pomalo saznajem.

Ti Mahirovi drugovi su proizvodi tog nasilja; oni su druga generacija etnotranzicijske, a ustvari profiterske elite. Zato je Mahir izgubio vjeru u ljude, zato se izolirao i osjećao bespomoćnim. Njegovu traumu je bilo moguće ublažiti, ali je on bio premlad da to shvati. Zašto se odlučio na takv čin? Psihobiologija je dala svoj odgovor u dijelu o interakciji tijela i duše.

To sad znam jer mi je rekao da se nikada ne vežem ni za koga i nizašto. Nisam se dobro osjećala te subote, nakon razgovora s njim, a u nedjelju je cijeli dan bio u svojoj sobi.

Izgleda da je gospodine Metemma Vama teze pala smrt Mahira nego njegovoj majci.

Ne mozemo.

Čuvaj se, mogao bi Ministar da počne da ti piša panegirike...

TUŽITELJICA OBZNANILA REZULTTE ISTRAGE: Mahir Rakovac nije ni silovan, ni zlostavljan
Objavljeno 04.03. - 12:38

Tužiteljica dalida Burzić. Foto: Oslobođenje
Mahir Rakovac, dječak koji se ubio 14. prosinca prošle godine, skočivši s osmog kata zgrade u kojoj je stanovao u sarajevskom naselju Dobrinja, nije silovan, niti je na bilo koji način zlostavljan, preciznije za to nema nikakvih dokaza.

Tijekom obdukcije koja je urađena nađene su samo ozlijede koje je zadobio pri padu, priopćila je danas novinarima Dalida Burzić, glavna tužiteljica sarajevskog Županijskog tužiteljstva, prezentirajući nalaze dvomjesečne tužiteljske istrage ovog tragičnog slučaja, prenosi Oslobođenje.

Uz napomenu da je vođena vrlo temeljita istraga tijekom koje su bile angažirane dvije tužiteljice, Burzić je istakla da je saslušano 120 svjedoka, članova obitelji, nastavnika, prijatelja i susjeda, te obavljena određena vještačenja.

Također, pregledano je više od sedam tisuća sati videozapisa, te ustanovljeno da se majčino obraćanje školi koju je Mahir pohađao ticalo samo njegovih ocjena.

Uz napomenu da suosjeća s roditelima, glavna tužiteljica Županijskog tužiteljstva u Sarajevu je istakla da je na kraju ustanovljeno da u ovom slučaju nema kaznenog djela.

Burzić je naglasila da su pored ovog predmeta formirana još dva koja se odnose na ugrožavanje sigurnosti i neovlašteno snimanje, ali nije precizirala o čemu se točno radi.

Nakon smrti 14-godišnjeg Mahira, njegovi majka Alisa Mahmutović i očuh Dubravko Lovrenović su, podsjećamo, saznali da se on taj očajnički korak odlučio zbog psihičkog, fizičkog i seksualnog zlostavljanja koje je trpio od drugih učenika Međunarodne osnovnu škole na Ilidži, koju je pohađao. To im je potvrdio i dječak koji je išao s Mahirom u školu, ali tijekom istrage, kako je kazala Burzić, to nije utvrđeno, odnosno nema dokaza da je Mahir bio žrtva bilo kakvog zlostavljanja./HMS/

Mater mu je jako čudna žena koja vapi za pozornosti i medijskim prostorom, a Lovrenović je jednostavno smeće od čovjeka. Vjerujem da je bilo zanemarivanja u obitelji, no da je to razlog za njegovo samoubojstvo, čisto sumnjam.

Po Facebooku su se javljali bivši učenici te škole (i Srbi i Bošnje) gdje su prenosili svoja iskustva, maltretiranja i vrijeđanja, širio se popis sa imenima i prezimenima zlostavljača, prijatelji iz razreda su svjedočili što je bilo... Tu toliko stvari smrdi da je to nevjerovatno. I ništa, pufff, prodale Bošnje "svoje" dijete radi par novčanica i dobrih odnosa sa Turcima.

Koliko to daleko ide pokazuje njegov biološki otac, lik koji se dugo vremena nije nikako oglašavao, kojeg je posjetila škola (nije Dubravka i Alisu) i koji provodi 90% intervjua na FACETV-u pričajući kako ga je žena ostavila, kako više nije vjernica i kako "ganja karijeru" te "njoj su najpreče bile knjige, da nauči da čita i piše"
O školi i onome što se prije događalo u njoj - ni riječi, samo kaže "Ako je i bilo vršnjačkog nasilja, to je onda na verbalnom nivou". Bez ičega, dokaza, sudova, tužitelja... odmah otvoreno brani školu iz koje je toliko smeća isplivalo proteklih mjeseci.

Čestitam Bošnje, kapa dole, pali ste nisko da ne može niže!

Mater mu je jako čudna žena koja vapi za pozornosti i medijskim prostorom, a Lovrenović je jednostavno smeće od čovjeka. Vjerujem da je bilo zanemarivanja u obitelji, no da je to razlog za njegovo samoubojstvo, čisto sumnjam.

Po Facebooku su se javljali bivši učenici te škole (i Srbi i Bošnje) gdje su prenosili svoja iskustva, maltretiranja i vrijeđanja, širio se popis sa imenima i prezimenima zlostavljača, prijatelji iz razreda su svjedočili što je bilo... Tu toliko stvari smrdi da je to nevjerovatno. I ništa, pufff, prodale Bošnje "svoje" dijete radi par novčanica i dobrih odnosa sa Turcima.

Koliko to daleko ide pokazuje njegov biološki otac, lik koji se dugo vremena nije nikako oglašavao, kojeg je posjetila škola (nije Dubravka i Alisu) i koji provodi 90% intervjua na FACETV-u pričajući kako ga je žena ostavila, kako više nije vjernica i kako "ganja karijeru" te "njoj su najpreče bile knjige, da nauči da čita i piše"
O školi i onome što se prije događalo u njoj - ni riječi, samo kaže "Ako je i bilo vršnjačkog nasilja, to je onda na verbalnom nivou". Bez ičega, dokaza, sudova, tužitelja... odmah otvoreno brani školu iz koje je toliko smeća isplivalo proteklih mjeseci.

Čestitam Bošnje, kapa dole, pali ste nisko da ne može niže!

Upravo tako. Tužiteljica je mogla pronaći Srbina koji se nedavno javio imenom i prezimenom kako je u toj školi iste stvari kao Mahir doživljavao. Ali nije htjela.

Ovim putem izražavam svoju duboku sućut obitelji ubijenog Mahira Rakovca i izvinjavam se što to tek sad činim.

Već duže vrijeme razmišljam kako početi i šta reći nakon tragičnog okončanja jednog mladog, nevinog života. Gledam svoje sedmogodišnje dijete i pomislim na Alisu, obuzme me jeza i strah, gorčina i gnjev. Unutarnji glas mi ne da da spavam, Mahira osjetim tu negdje pored sebe. Nijemo sjedi i gleda me, nijem je baš kao što smo svi mi nijemi već dugi niz godina. Mahira je ubio sistem, a svi mi smo dio sistema.

Negdje u septembru 2013. godine počinjem raditi kao profesorica njemačkog jezika u Bosna sema International school Ilidža, sa vrlo malo radnog iskustva kao profesorica, jer nisam baš imala prilike raditi u školi, osim povremenih zamjena kolegica u nekim javnim školama na području kantona Sarajevo.

Bila sam presretna što sam konačno dobila priliku za radom u školi i zahvalna što nakon bezbroj poslanih aplikacija za posao, jedna škola se ipak pozitivno oglasila.

Vrlo brzo ću zažaliti što mi je tog petka u večernjim satima zazvonio telefon i što me je muški glas obavijestio da se Uprava International schoola odlučila baš za mene.

U Bosna semi sam radila do februara 2014. godine i za vrijeme mog rada nije bilo saznanja niti naznaka da se u toj školi odvijaju najstrašnije devijacije našeg društva, međuvršnjačko nasilje koje možemo vidjeti u filmovima, za koje smo ubijeđeni da se dešavaju tamo negdje, daleko od nas.

Za vrijeme koje ću provesti kao profesorica njemačkog jezika u toj privatnoj obrazovnoj instituciji na teritoriji Bosne i Hercegovine ću za vrlo kratko vrijeme osjetiti na vlastitoj koži sve ono čega sam se užasavala, sve ono od čega sam bježala, što sam kao osoba osuđivala, a sada direktno doživljavala.

Tačno je da smo mi kao bosanskohercegovački profesori/ice u podređenijem položaju u odnosu na turske profesore/ice, sa kojima se sporazumijevate više mimikom, odnosno nogama i rukama negoli na engleskom jeziku. Tačno je i to da nas se tretira kao smeće, i da smo prinuđeni da nas tretiraju tako, jer nam se vrlo malo mogućnosti nudi za neko novo zaposlenje, a i mi smo ljudi, i mi imamo obitelj i djecu koju trebamo izdržavati, račune koje moramo plaćati. Sa svim dežurstvima, časovima u osnovnoj i srednjoj školi imala sam i preko norme koja je propisana za njemački jezik, ali je plata bila obračunavana na samo njima poznat način. Svi smo dobivali na račun 680,00KM, a ostalo nam je isplaćivano u kešu kod nekog čike, a platnu listu ste mogli vidjeti samo u snovima. Iz nekih kuloara pak čujete da netko za istu normu i isti rad ima veću platu, pa počnete da se pitate kako to. Onda saznate da je ključ svega PETAK.

Petkom muškarci idu na džumu, a žene u neku prostoriju da čitaju knjige, jedu, piju kafu i druže se. Neka profesorica iz Turske vodi evidenciju prisustva i onda se i to prisustvo obračunava. Mene naravno kao Maju nikad nitko nije ni pozvao na to druženje, ja kao Bosanka i Hercegovka na teritoriji moje države treba da sama sebi nađem zanimaciju kako ću provesti to vrijeme diskriminacije u mojoj vlastitoj državi.

Počinjete da se pitate, tko im dade dozvolu, licencu? Zašto nikad ne dolazi nikakva inspekcija? Zar nije čudno financijskoj, odnosno radnoj inspekciji da svi dobivamo istu platu preko računa? Zašto nisam mogla kao svako normalno biće otići na operaciju sa svojim sinom bez dodatnog stresa, jer mi knjižica nije ovjerena zbog neuplaćivanih doprinosa, a službenik u Zavodu mi je rekao da ne može ovjeriti knjižicu, jer je Bosna sema na „crnoj" listi zbog neuplaćenih doprinosa. Kako službenik zna, a nijedna inspekcija ne zna? Ali sve bivaju samo pitanja koja struje vašom glavom ili ih pak tu i tamo razmijenite sa nekim.

Tačno je da su učenici/ce u školskim uniformamam, ali i ona je itekako odavala moć pojedinih. Prepoznajete ih po bijesnim smart phones koje vade na času i njima upravljaju vašim časom, tako što gase uređaje preko kojih profesor pokušava realizirati čas. Ali, ne bivaju sankcionirani, samo im se najavi neka racija mobitela od koje oni problijede, jer bez svog najnovijeg Samsung galaxija ne mogu ni sekunde. Prepoznaju se i po autima kojima dolaze ili pak bivaju dovezeni u školu, prepoznaju se i po tome što su neki stipendisti, a neki plaćaju školarinu i preko 6000,00KM.

Konstantno sam se pitala tko su ti roditelji koji svoju djecu šalju u jednu ovakvu školu, koja nudi puno manje nego li bilo koja javna ustanova i još plaćaju silne pare?

Ubrzo sam dala otkaz i pobjegla glavom bez obzira. Previše boli i previše vas izjeda što morate pognute glave u svojoj državi dolaziti na posao i trčati za svojom platom, što ste ograničeni u svom radu, jer imaju posebna pravila za svakog od nas, a učenik/ica je uvijek u pravu. Kada i pitate za platu dobijete odgovor inshAllah, pa se vi nosite s tim odgovorom kako umijete i znate i objasnite ga svom djetetu kad dođete kući.

Vijest o ubojstvu Mahira Rakovca me je jako potresla, savjest me grize I ne da mi da spavam. Poznavala sam Mahira, nažalost vrlo kratko. Grize me savjest, jer sebi postavljam pitanje: da li sam ja kao neka uposlenica te škole mogla spriječiti Mahirovo ubojstvo, tako što sam trebala odmah otići nadležnim institucijama I organima I progovoriti o nelegalnim radnjama ove privatne obrazovne institucije na teritoriji Bosne I Hercegovine? Da li bi dolazak neke inspekcije u ovu školu mogla dovesti do zatvaranje ove privatne obrazovne institucije na teritoriji Bosne I Hercegovine, pa samim time i spasiti Mahirov život?

Zbog nepovjerenja u sistem koji je ubio Mahira nisam učinila ništa, samo sam otišla, samo sam pobjegla. Sjećam se emisije u kojoj je gdin. Kaplan progovorio, sjećam se kako sam bila sretna što netko priča o tome i što je bilo medija koji je to htio prenijeti. Nadala sam se da će se poslije toga desiti nešto, da će netko od nadležnih pokucati na vrata škole, ali nažalost već treći dan više nitko nije pričao o tome, a ni na vrata škole nitko nije pokucao.

Kao netko tko je radio u toj instituciji osjećam svaku moralnu i društvenu odgovornost da progovorim o tome. Obitelji ubijenog Mahira se stavljam na raspolaganje za svaki vid pomoći i podrške, kao i svim istražnim organima, ukoliko smatraju da im neke od informacija mogu pomoći u rasvijetljavanju događaja koji su doveli do smrti Mahira Rakovca.

Žao mi je što smo zakazali kao društvo, što ubijamo svoju djecu, žao mi je što sam odustala od inicijative koju sam htjela pokrenuti u Skupštini KS preko svojih kolega/ica zastupnika/ica, a koja je sadržavala sve ovo gore navedeno i još puno toga.

LOVRENOVIĆ OPOVRGAVA TUŽITELJSTVO: Mahir je mjesecima krvario, pravdu ćemo tražiti u Strazbourgu
Objavljeno 06.03. - 19:03

Dubravko Lovrenović
Nakon što se Županijsko tužiteljstvo Sarajevske županije SŽ( nakon dva mjeseca opsežne istrage oglasilo o rezultatima istrage vezane uz tragičnu smrt dječaka Mahira Rakovca, prema kojima je utvrđeno kako nijedan dokaz ne potvrđuje da je nad Mahirom vršeno seksualno ili fizičko nasilje, te da ništa ne upućuje na dostajanje kaznenog djela, reagirao je s priličnim ogorčenjem Dubravko Lovrenović, očuh Mahira Rakovca.

Dubravko Lovrenović je nakon okončanja istrage u ovom predmetu kazao kako je odluka Tužiteljstva SŽ “donekle razočaravajuća, ali nikako iznenađujuća”.

“U ime svoje supruge i u vlastito ime želim kazati kako je odluka Tužiteljstva SŽ za nas donekle, samo donekle, razočaravajuća, ali nikako iznenađujuća. Naime, cijelo vrijeme pretpostavljali smo, očito s razlogom, jer smo se upoznali u međuvremenu s praksom Tužiteljstva SŽ, kako se tamo radi i kako se postupa s ljudima, svjedocima i neću reći da to rade namjerno, ali posljedice su iste – zapravo se od žrtve pravi optuženi”, prenosi Lovrenovićevu izjavu Večernji list.

On je također kazao kako su tvrdnje koje su iznesene tijekom konferencije za medije koju je održala tužiteljica Dalida Burzić – skandalozne.

“Tvrdnje koje su eksplicitne i koje su iznesene tijekom konferencije za medije u Tužiteljstvu SŽ ne samo da su neistinite nego su skandalozne i one će zapravo postati, i već jesu, osnova za naš prigovor koji ćemo svakako uložiti, svjesni unaprijed kako ni od tog prigovora ne očekujemo zaista suviše, te svjesni i postajući svakim danom svjesniji kako je naše konačno pravno odredište i naša konačna adresa na kojoj ćemo tražiti, a ja sam uvjeren da ćemo pravdu za Mahira dobiti, Sud za ljudska prava u Strasbourgu”, naglasio je Lovrenović.

Dodaje, pak, kako Mahirov slučaj nije više samo slučaj samoubojstva jednog dječaka, koji je uslijedio kao rezultat ne vršnjačkog nasilja, nego bullyinga, stručnog izraza koji je općeprihvaćen i detaljno opisan kao sustav za navođenje na samoubojstvo.

Lovrenović i dalje smatra kako je glavni krivac Internacionalna škola, a kada je riječ o tvrdnjama Tužiteljstva da nikada nije pribavljena snimka s diktafona, poziva se na zapisnik MUP-a o dobrovoljnoj predaji diktafona Olimpus koji je predao, a gdje mu se gubi trag smatra skrivanjem dokaza, kao i činjenicu da je glavnom svjedoku u vrijeme istrage omogućeno 4. siječnja otputovati izvan BiH. Riječ je o dječaku nad kojim je također izvršeno seksualno nasilje.

“Ostajem pri iskazu prema kojemu je dječakova majka potvrdila da je mjesecima krvario”, rekao je Lovrenović./HMS/