Ti zbilja pričaš teže gluposti.

Kralj je titula. Imao si kneževe koji su bili višestruko moćniji od kraljeva, koji su samo bili tuđe marionete.

Prvi samostalni i međunarodno priznati kralj u južnih Slavena je Tomislav.
Jer ga tom titulom zovu svi u okolici.
Stjepan Držislav je dobio krunu od Bizanta, a Zvonimir od Rima.
Trpimir, koji je osnovao dinastiju je vjerojatno bio moćan kao i oni, iako je titulom bio samo knez (prijevod na strane jezike bi bio, princ, herceg, vojvoda...).

Bugarski bijeli grad...

U sridnjen viku nije postojalo međunarodno priznanje u današnjen smislu; od Napoleonskih ratova možemo govoriti o korinu današnjeg shvaćanja međunarodneg priznaja.

N.pr., kršćanske zemlje nikad nisu priznale osmansko osvajanje, i uvik su te krajeve smatrale "okupiranin zemjaman". Znači, nušto što je samo zasad, ali "istrat ćemo ih skoro".

I pri u sridnjen viku jedini pravi čimbenik priznanja bilo je samopriznanje i sposobnost i zbilja da si neupitno vlada svojin ozemjen na koje si polaga pravo i da drugi nisu bili u stanju ugrozit nepoželjna novaka.
Sve u duhu: "Neka drugi lajedu koliko hoćedu, ja san faca na svome i nitko mi ne more ništa".

Nikad etablirane države nisu rado priznavale "nepozvane nove" (svoje poslušnike i vazalne države su dakako prihvaćali) neposlušne starim prijatejima i priznatin neprijatejima i nove realnosti.
Nizozemska je priznata ka' zbilja koju se mora prihvatit tek tri stolića nakon što je nastala!
Nije svaki akt darovanja obiližja bia priznanje. Često su oti darovi bili umilostivljivanje moćnog neprijatelja ili opasneg novaka koji ti može nanit šćetu dok si u ratu na drugoj strani s puno moćnijin neprijatejem. Kupovanje vrimena.
Pravu težinu imalo je papino priznanje. On je bia autoritet barem kod zapadnih kršćana. Francima, Mlečanima i Ugrima Hrvatska možda nije bila poželjna, ali papina rič imala je težinu, u smislu da uništavanje te države znači zamirit se papi te ju nisu smisli dirat, barem ka' entitet.

Plaćanje danka ne mora biti znak da si bia podređena regija nike druge države.
To može bit slučaj, ali ne uvik.
Isto tako može se radit o obliku iznude jače neovisne nad slabijon neovisnon. Plati moćnemu za te ne gnjavit, za ne upadat u nepotribne ratove koji ćedu te iscrpit, depopulirat i osiromašit; plativši danak, ti si i onda dalje svoju državu vodia kako si htia (osim zaratit s uzimačem danka) ne pitajući nitkog za mišljenje. U jednen obliku to je bia i vojni savez: tebe napadne niki treći, i onda protiv napadača ratuješ i ti i onaj kojem plaćaš danak. Shvatite to ka' privatno poduzeće koje plaća najam poslovneg prostora drugoj osobi. To ne znači da je ta druga osoba vlasnik, jer ti i dalje vodiš svoj poslovni prostor i poduzeće kako želiš (osim ošćetit poslovni prostor).

Govoriti o tome da hrvatski i dukljanski kralji nikad nisu bili neovisni, neozbiljno je. Nadalje je promašeno govoriti o svisti Stjepana Prvovjenčanega o tome da je on prvi u Južnih Slavena. Nit je tad postojala takva svist, ni svist o Južnin Slavenima, niti podila Slavena na te skupine, niti su Južni Slaveni bili u današnjin granicaman i niti su isti narodi ulazili u Južne Slavene. Sridnjovikovni vladari volili su se kitit svakakvin naslovima, pa čak i da su vladari onega česa uopće nisu bili vladari.

Kojim štokavcima?
Onim torlacima kojima fale padeži?

Kosovskim ekavskim štakavcima koji su nedaleko od njih?

Dukljanski ijekavski štakavski je možda malo drugačiji, ali ima i on bugarskih izoglosa.

Slavonski šćakavci su tada bili polukajkavci.
Šćakavski ikavci su pak imali raznih izoglosa, neki su bili polučakavci (ovaj dio do Travnika i Jajca, Makarska, Cetina)...
Drugi nisu (Livno i Mostar), ali nisu ni pni bili daleko.
Šćakavski jekavci ( Fojnica i Vareš) su pak imali poprilično velik Dubrovački utjecaj, Dubrovčani su npr. držali Srebrenicu...
U istočnoj Hercegovini su bili poluikavci, nastavci ovih ikavaca gore...
Dubrovnik je pak imao svoje arhaizme.

Onak
Nije bio isti jezik, šćakavci su bili sličniji čakavcima i kajkavcima, pa čak i slovenskim narječjima, nego probugarskim istočnoštokavcima...

S time da je osnova srpskog standarda istočnohercegovački (i)jekavski, a hrvatskog neretvansko-krajiški jekavski, drugačiji su poddijalekti i tu.

Jezgre hrvatske pismenosti su Dubrovnik, Split, Hvar, Zadar... pa su zbog toga jezgra standardnoga hrvatskog jezika dubrovački dijalekt i dalmatinska novoštokavska ikavica. Nije hrvatski jezik oblikovao bilećki, nikšićki i užički književni krug.

Govor biblije Bartula Kašića je novoštokavica sa staroštokavskim i čakavskim elementija, jekavskog izgovora jata.
A to je 16. stoljeće, novoštokavica je nastala u stoljeću prije njega.
Srpski jezik je tada torlački iz Prizrena i Skopja.

Zna se gdje je bila koja književnost i zašto...
Gradišćanskohrvatski je srednjočakavski, govor kojeg u kajkaviziranoj verziji koriste Zrinski i Frankopani oko Ozlja.
A njima je isto uzor Dubrovnik i južnočakavski dijalekti Dalmacije.

Obiteljska geneza Nikole Tesle je velikim delom takova, s katoličanstva na pravoslavlje.

A to je va XIX. stoletju stvaranjem suvrimenih nacij zaključno s početkom XX. stoletja postal odlazak iz hrvatskog u srbski narod.

Vse je to u konačnici i posledica turskog prodora va predtursku Bosnu i Hrvatsku.

Del Hrvatov je prešal na grko-istočnu, del na islamsku veru, del se raselil skroz do današnje Moravske i Slovačke i priko va Italiju, čudo Hrvatov i Hrvatic je skončalo i kot roblje kojim se tržilo po turskom cesarstvu ... izgubili smo puno naroda i ozemlja ča smo ga imali po starini.

Pravoslavne Vlahe s ozemlja današnje istočne Hercegovine i zapadne Črne Gore su Turki naseljavali na hrvatske puste kraje od Slatine do Baga.

Turski prodor i osvajanja su prominili čitavi ''sliku'' starih hrvatskih krajev.

Una je nigda tekla sredinom Hrvatskog kraljevstva, danas je to granična rika.

Va Istri su Hrvati shranili Istarski razvod na hrvatskom (čakavskom) jaziku predi nego se va Dubrovniku na jeziku ''slovinskom aliti harvatskom aliti iliričkim'' pisalo.

Zadar i Split su po starini bili čakavski - Zoranić i Marulić da ne rečem za Petreta Hektorovića su pisali jazikom čiji je temelj bil hrvatski čakavski jezik.

Vsi ste pozabili da su se štatuti mnogih gradov i obćin baš va Vinodolu i dalje do Mošćenic i priko pisali na hrvatskom čakavskom jaziku.

I ne samo štatuti nego i likaruše, misali ... čudo toga.

Da su se posli, kad je jur dubrovačka renesansna književnost bila mrtva i pozabljena ispod debele prašine, na severu doslovce bujala hrvatska kajkavska rič kot nigdir drugdi druga rič na ozemlju tadašnje Hrvatske.

To ča ti rečeš je ''štocentrični'' pristup hrvatskom jaziku s kojim se ne slažem.

Današnji hrvatski standardni jazik je va svojem korenu nastal kot kroatocentričan, ali va duhu tog romantičarskog ''ilirskog'' vrimena jazik koji je trebal biti nakanjen vsim južnim Slovinom od današnje Slovenije do Bugarske.

Dok su ilirci taj jezik sklepavali istražujući stare dubrovačke i ine pisce, hrvatski kajkavski jezik je bil gotovo standardiziran i va javnoj uporabi.

Vrelo hrvatske pismenosti je puno šire i raznolikije i starije od novoštokavske ikavske besede.