Zbilja mi nije jasno sto su Srbi toliko kivni na Tita sto je takoreci priznao Makedonsku naciju. To je kao da su Francuzi kivni zato sto su Austrijanci postali zasjebna nacija.

Tito mu uništio voljeni buržoaski Begeš pa cvili
To što je 90% stanovnika živjelo bolje nego u diktaturi Karađorđevića je u potpunosti nebitno

"burzoaski"

Jel to ima kod Marksa, Engelsa...ili kod Lenjina... gde si pokupio tu frazu...

Ja tipujem na neku knjizicu tipa "Mars jugoslovenskih revolucionara"

U 2 posta pokusam argumentovano da ti objasnim gde se krije zabluda velicanja Tita i druge juge... i na kraju ovakva debilna replika...kapiram, nema sta da prigovoris, pa si se uhvatio na to sto sam rekao da si Makedonac kome je Tito napravio naciju..

Ti kao VMRO-vac koji je u permanetnom sukobu sa Srbima i njihovim kraljem...ne mozes bolje... to je filozofija- svako je bolji od Srba...Tito, sah i padishah, ko mu je dosao na sahranu...

Za mene je Tito ovo

Sunovrat se dešava i u nekim nekomunističkim zemljama, kapitalizam je na izdisaju i pitanje je koliko je sposoban pružiti svijetu ono što treba.

Ekonomska kriza i proces raspadanja Jugoslavije

Izvadci iz knjige Dusan Bilandzic: "Hrvatska moderna povijest"

str. 715+

Potkraj sedamdesetih godina nastupili su golemi poremecaji u ekonomskom zivotu zemlje. Javnost je bila gotovo sokirana podacima da je trgovinski deficit 1979. godine dostigao 7.225 milijuna dolara, platni deficit 3.661 milijun dolara, a 1980. dugovi Jugoslavije popeli su se na oko 20 milijardi dolara. Istodobno je inflacija 1981. skocila na oko 45%. S trzista je nestala mnoga uvozna roba, zemlja nije bila u stanju placati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u procesu proizvodnje, pocela se uvoditi racionirana opskrba deficitarnim proizvodima - nastupila je ekonomska kriza koja ce trajati do raspada Jugoslavije.

U duhu poratne socijalisticke tradicije reakcija na krizu bila je panicna: u nekim opcinama uvedeni su bonovi za kavu, ulje, secer, deterdzente itd., zabranjena daljnja gradnja vikendica, pocela je kampanja protiv privatnoga vlasnistva. Pocela je i hajka na republike kao krivce koji su sprijecili planiranje na saveznoj razini itd. Uveden je rezim stalnih cijena gotovo svoj robi.

Potkraj 1979, uoci izbijanja krize, savezna vlada je odlucila devalvirati dinar za oko 30% kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova. Tito uoci smrtne bolesti nije odobrio devalvaciju jer nije podnosio da pada medjunarodni ugled zemlje, rekavsi delegaciji savezne vlade i ovo: "... lako je vama devalvirati. To se moze i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopce dode."

Mjesec dana nakon Titove smrti, savezna vlada je devalvirala dinar za 30%, a zatim ce se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.

Ekonomska se kriza zacela i razvijala u situaciji raspadanja Jugoslavije. Od smjene dijela rukovodecih ekipa u republikama 1971-73, moc i vlast saveznoga drzavno-politickog vrha rapidno je slabila, cemu je najvise pridonijela duboka Titova starost i Kardeljeva bolest. U prazninu koja je stvarana raspadanjem saveznoga politickog centra ubacile su se republike sa svojim ambicijama ubrzanog razvitka. Nakon sto su one, u duhu reforme federacije, dobile prava podizanja medjunarodnih zajmova, sredinom 1970-ih krenuo je najveci investicijski val u povijesti Jugoslavije. Taj val, koji je presao sve granice ekonomskog razuma, dijelom je izazvan kriznom politickom situacijom 1971-72. Naime, nove politicke strukture koje su dosle na vlast nakon sloma tzv. liberala u Srbiji i Sloveniji i "nacionalista" u Hrvatskoj, zeljele su dokazati da ce ostvariti i vise od onoga sto su smijenjeni lideri obecavali: za ostvarenje njihove ambicije utroseno je oko 45 milijardi USD.

Taj golemi novac dijelom je utrosen u investicije; "Jugoslavija je bila najvece gradiliste u Europi", hvalili su se vlastodrsci, a dijelom i u standard, koji se bio priblizio onome na Zapadu. Jugoslavija je tako postala "Potemkinova" zemlja, koja je zivjela znatno iznad svojih mogucnosti. Izgledalo je da su vladajuce strukture zaista dokazale narodu da su ucinile vise od obecanja lidera smijenjenih 1971-73.

Glad za stranim kapitalom, ali i balkanski prevarantski i mafijaski mentalitet, sve je to vodilo u golema zaduzenja. Akteri te operacije zaduzivanja upali su u klopku dramaticnih promjena na svjetskom trzistu kapitala.

Naime, na pocetku velikoga zaduzenja Jugoslavije cijena kapitala bila je veoma povoljna. Na svjetskomu trzis`tu novca kamatna se stopa kretala: 1975. - 5,8%, 1976. - 5,1%, 1977. - 5,5%. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara. Kapital se nudio u neslucenim razmjerima koji su i "iskoristeni". Potkraj 1978. godine zbio se radikalni preokret na trzistu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadrzavsi i dalje kontrolu nad emisijom novca, a "ispustivsi" kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skocile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na 16,8%, dakle, cijena se kapitala povecala gotovo trostruko. Bio je to znak za uzbunu, znak da se prekine daljnje uzimanje kredita. Rukovodstva su postupila suprotno. Dugovi su rasli: 1977. - 9,540 milijardi dolara, 1978. - 11,833 milijardi, 1979. - 14,952 milijardi, 1980. - 18,395 milijardi, 1981. - 20,804 milijardi dolara; dakle, u godinama vrtoglavoga skoka kamata dug se povecavao za vise nego dvostruko.

Trgovinski deficit ubrzano je rastao: 1977. iznosio je 4.376 milijuna dolara, 1978. 4.315 milijuna, 1979. 7.225 milijuna; pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979.

Objasnjenje takve politike veoma je slozeno. Osim recenoga (niska strucna razina centralnih privredno-politickih rukovodstava i njihova zelja da ubrzanim razvojem postignu sto veci legitimitet i podrsku sto sire javnosti), djelovali su i drugi cinitelji. Svatko je tezio uvozu sredstava akumulacije nadajuci se da ce ih vratiti netko drugi. To je uzelo maha da je cak postojao medjurepublickopokrajinski dogovor da se uvoz kapitala nastavi i za razdoblje plana 1981-1985. Zakoni su osigurali da ne samo banke nego i svi osnivaci banaka, dakle i privredne organizacije i drustveno-politicke zajednice (dakle drzava), solidarno i neograniceno jamce kreditorima za sve obveze, a nije rijeseno tko ce vracati dugove. Uz to, vodjena je takva precijenjena politika tecaja dinara da privredni subjekti nisu bili svjesni stvarne cijene kapitala. Uz veoma slabu i netocnu evidenciju, dugovi su jos bili obavijeni velom takve tajnosti da cak i politicka rukovodstva i najvisi organi samoupravljanja federacije i republika nisu bili informirani o stanju stvari sve dok nije nastupila kriza i zemlja se nasla pred prijetecom nelikvidnoscu.

Ekonomska kriza je otkrila svu bijedu i poraz sustava i politike razvitka gospodarstva. Indikator vrlo niske izvozne snage privede jest podatak da je krajem 1970-ih, tocnije 1978, izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 USD, dok je u Grckoj bio 362, u Spanjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1.628 itd.

Svjetska energetska kriza i svjetske strukturalne promjene sredinom sedamdesetih pokazale su da su profitirale zemlje s visokom tehnologijom (zapadne, Japan, SAD itd., zemlje izvoznici nafte (OPEC) i zemlje s jakom agrarnom proizvodnjom. Vladajuce ekipe Jugoslavije opterecene dogmatizmom ranoga socijalizma, nisu iskoristile strane zajmove za uvoz visoke tehnologije za sirovinske grane i za poljoprivredu. Jugoslavija se nije upravljala po kriteriju da proizvede ono sto ce iznijeti na svjetsko trziste, vec je trajno vodila autarkicnu politiku. Za jadransku orijentaciju i turizam ostale republike, a posebno savezna administracija, nisu nikada imali "otvorene usi".

Umjesto ocekivanoga gospodarskog buma, najveci investicijski val u povijesti Jugoslavije zavrsio je ekonomskom krizom.

str. 722+

....................................

No, glavna je prepreka bio strah od kapitalizma, jer "sitna robna proizvodnja rada kapitalizam svakoga dana i svakoga sata, i to u masovnim razmjerima", kako je to govorio Lenjin.

Medjutim, nastali su neki novi otpori na koje se nije racunalo. Radilo se o narastajucem otporu istorodnih proizvodjaca drustvenoga sektora. A to se moglo i ocekivati. Jer, lako je zamisliti da bi veliku tvornicu namjestaja moglo ugroziti 5-6 poduzetnih stolara, sa po 5-6 najamnih radnika koliko ih dopusta zakon. Nije iskljuceno da bi jaki "farmeri" mogli ugroziti slabije organizirana poljoprivredna dobra itd. itd. A po mentalitetu, zaposleni u socijalistickom sektoru smatraju da ih njihova drzava mora zastiti od privatne konkurencije, osobito u situaciji nezaposlenosti i recesije sto ih je izazvala kriza.

I na kraju, u privatnom se sektoru mora mnogo, mnogo vise raditi nego u drustvenom. Autor ovoga teksta ispitivao je vise desetaka nezaposlenih mladica zasto se nisu zaposlili kod privatnika. Odgovor je bio: "Kod privatnika se mora raditi, ondje se ne moze zabusavati."

Zato nije ni cudno sto je u Jugoslaviji u prosjeku uz vlasnika bilo manje od jednoga najamnog radnika (0,8 radnika), a zakon dopusta 5 radnika.

Sve u svemu, svi sinteticki pokazatelji govore o neuspjehu svladavanja ekonomske krize, a to potvrdjuje i golema inflacija. Umjesto planiranoga smanjenja inflacije na 10% u 1985. godini, ona je stalno rasla i pocetkom 1985. dostigla je oko 70%, dok su sve europske zemlje (osim Islanda) smanjile inflaciju ispod 10%. Inflacija u Jugoslaviji rasla je ovim tempom: 1980. - 30%, 1981. - 46%, 1984. - 53%.

Standard je pao (1979-1984) 34%, a mirovine cak 40%, investicije su smanjene s 34% drustvenog proizvoda u 1980. na 29,6% u 1981, na 27,2% u 1982, na 23,2% u 1983. i na oko 19,5% u 1984. i pocetkom 1985.

Djelomicni su rezultati ipak postignuti: od blizu 4 milijarde dolara deficita, u 1984. je ostvaren suficit od 800 milijuna dolara (uglavnom se to postiglo restrikcijom uvoza) i stopa rasta proizvodnje od 5,5%. Politicka se vlast nije usudila posegnuti za jos drasticnijim mjerama protiv inflacije, a pitanje je bi li one i uspjele ili bi mozda cak dovele i do kolapsa reprodukcije. Karakteristicno je da je Skupstina SFRJ 1984. odbila zakonski prijedlog kojim se htjelo drasticno suzbiti pokrivanje gubitaka iz drustvenih fondova radnim organizacijama. Politicka vlast je vjerojatno "osjetila" da za takvu mjeru nema u narodu dovoljno autoriteta i legitimiteta.

Godine su prolazile, a politicka vlast, koja je upravljala ekonomijom, nije znala naci radikalan i brzi izlaz iz te situacije. Nije bilo snaznih inicijativa ni na razini republika i pokrajina ni federacije da se razbije obruc etatizma i da se smjelo i masovno krene na svjetsko trziste. Osim nesloge medu republikama, inertno je djelovala apsolutna sigumost i odsutnost bilo koje vrsti rizika u poslovanju radnih organizacija i ljudi svih funkcija i polozaja - od radnika do direktora, od lokalnoga politicara do ministara, sto traje punih 40 godina. Gotovo nitko nije snosio rizik, ali je zato rizik pao na cijelo drustvo, sto je dovelo do radnicke place od 50 do 200 dolara. Tijekom krize nije provedena gotovo nijedna smjena rukovodstava - od poduzeca i opcine do republike i federacije - da bi se otvorio put mladim, ambicioznijim i sposobnijim ljudima. Za takvu vrstu promjena politicki i ekonomski sustav nisu imali ugradjene mehanizme. Politicka vlast, valjda i sama osjecajuci nedovoljnu snagu i legitimitet, nije se usudila na drasticne poteze bojeci se socijalnih posljedica i poremecaja odnosa unutar rukovodstava. Osim toga, djelovala je i teznja u svakoj federalnoj jedinici da se sacuva jedinstvo svoga naroda, jer je to jacalo pregovaracku poziciju u federaciji.

U ekonomskoj krizi, zbog stalnog opadanja osobnog dohotka, sve veci broj ljudi okrenuo se stjecanju zarada na druge nacine: povecao se rad u "fu~u" prosirila se "siva" ekonomija, gotovo su se epidemicno razvili razni "virtuozni" oblici kradje drustvene imovine, zatim neplacanje stanarina i komunalnih usluga; u krizi su osobito porasle razne spekulacije i crna burza.

Uz to, u krizi su nastali i legalni izvori porasta socijalnih razlika. Karakteristican primjer je stednja gradjana koja je premasila godisnju masu isplacenih osobnih dohodaka: u 1983. bilo je na stednji 1.219 mlrd. dinara, a masa isplacenih osobnih dohodaka iznosila je 1.185,9 mlrd.; u 1984. stednja je bila 1.896 mlrd., a osobni dohoci 1.731,6 mlrd. dinara. Od ukupne je stednje oko

75% bilo u devizama, koje je drzalo oko 4 milijuna deviznih stedisa. Tijekom prethodnih 10-15 godina masovno se razvio promet devizama medu gradjanima, cime su profitirala turisticka podrucja.

Stedisama je u 1984. isplaceno 180 mlrd. dinara na ime kamata, sto je vise nego suma mjesecnih placa svih zaposlenih u zemlji koja je tada iznosila 144,2 mlrd. din. Naravno, medu stedisama su velike socijalne razlike: u postanskim je stedionicama oko 4% stedisa raspolagalo s 45% ukupne stednje, a preostalih 96% ulagaca s 55%.

Iako je, zbog slabe i primitivne evidencije, tesko dokazati, smatralo se da kriza nije mnogo pogodila privatni sektor i bolje stojece poljoprivrednike jer su se skare cijena otvarale u korist poljoprivrednih proizvoda i usluga.

Fenomen porasta socijalnih razlika potakao je, inace stalno prisutnu, ideolosko-politicku diferencijaciju u Savezu komunista i u drustvu za i protiv ukidanja stjecanja dohotka od stednje i slicnih izvora, za i protiv toleriranja tendencije "porasta kapitalistickih elemenata". Predlagalo se da se cak i isplacene kamate oporezuju; to je odbijeno s obrazlozenjem da je stopa inflacije jos iznad kamatne stope.

Drastican pad standarda, bez presedana u Europi, otvorio je politicko i sociolosko pitanje: zasto u krizi nije bilo socijalnih nemira, za razliku i od razvijenih zemalja zapada gdje svaki postotak pada dostignutoga standarda izaziva strajkove i nemire (Njemacka, Engleska, Nizozemska, Belgija, Italija) pa i od nerazvijenih, gdje takoder dolazi do nemira kada se ugrozi egzistencijalni minimum (Tunis, Maroko, npr). Za vrijeme ekonomske krize nije bilo vise strajkova nego u doba prosperiteta.

Sociolog Josip Zupanov smatra da do socijalnih nemira nije doslo iz dva razloga: prvo, zbog nade Ijudi da, u ciklusu kretanja, nakon "losih godina dolaze dobre godine", i drugo, sto je drustveni sustav imao mnogo ventila za "ispust" nezadovoljstava. Iz ovoga drugog argumenta vrijedi dio citirati:

... postoje ventili koji uspjesno odvode paru i smanjuju tlak u kotlu. To su vrlo visoka bolovanja, substandardan rad, `siva ekonomija\', rasprostranjene kradje i masovno neplacanje racuna (kao jedan aspekt erozije gradanske discipline i pravnog sistema)... ...eksplozija pretpostavlja koncentraciju nezadovoljstva i polarizaciju sukobljenih interesa...

...Nas institucionalni sistem ne dopusta polarizaciju - on vodi fragmentiranju interesa i disperzije nezadovoljstva. Za nas institucionalni sistem karakteristicno je da se dominantni problemi pojedinca i OUR-a rjesavaju na nivou opcine, a na tom nivou institucionalni sistem predstavlja skelet za razvoj neformalnih mreza, u kojima dominiraju familijarno-patrijarhalne veze i u opcini i u OUR-u. Sve, pa cak i trivijalne, stvari rjesavaju se na neformalnom nivou. U tim gustim mrezama uzajamnih razmjena i zavisnosti svaki pojedinac, oslanjajuci se na siroku socijalu (gustu mrezu socijalnih prava), izradjuje svoj vlastiti `projekt\' odrzanja i zivota, sto dalje pojacava stabilizatornu funkciju institucionalnog sistema... Kolektivna akcija moze biti uspjesna samo ako je orijentirana prema promjeni stanja - a vecina radne populacije ne zeli promjenu od drustva uravnilokve i socio-ekonomske sigurnosti, koja im uz minimalni dohodak garantira mnoga prava - prema neizvjesnostima ekonomske diferencijacije i promjeni kriterija vrednovanja sto ga implicira trzna ekonomija. Orijentacija na status quo iskljucuje autonomnu borbu za veci komad kruha i orijentira ponasanje na borbu protiv socijalnih razlika...\'

Nije kapitalizam na izdisaju, nego je riječ o tome da istočna Europa (i dobar dio zapada) plaća ceh izvlačenju nekoliko stotina milijuna Kineza i Indijaca iz apsolutnog siromaštva. Oni će u prosjeku živjeti puno bolje, a "mi" puno gore (iako bolje od njih), i tu je kraj sve filozofije.

To je dobro pitanje, je li ti važnije da 500 milijuna ljudi nije gladno ili ti je ipak važnije imati 20 konja jači auto i svake godine ići na skijanje...
Prije trideset godina je 500 milijuna ljudi živjelo zadovoljavajuće, danas je ta brojka 2 milijarde...

Ima i toga, spominjano je na drugim temama ali čitav taj sistem je vještački. Troše se pare kojih nema, sve su zemlje u dugovima koji konstantno rastu. Šta ako neko bude insistirao na njihovom boljem vraćanju. Nove Grčke na pomolu i nove glavobolje. Mene glava zaboli(figurativno) samo od priče o svjetskoj ekonomskoj krizi, recesiji.

Sa jednom forumašicom se razvila zanimljiva diskusija glede životnog standarda, socijalne sigurnosti, ljudskih prava, statusa i ugleda u svijetu. Ja naravno zastupam tezu da je taj "standard" u SFRJ bio većim dijelom šarena laža, sa masovnim odljevom stanovništva u inozemstvo, hiperinflacijom, nestašicama, restrikcijama, nedostatkom osnovnih sloboda, sustavno zapostavljenim područjima, represiji, diskriminaciji Hrvata itd itd.

No svakako imam senzibilitet i za njenu stranu priče, kao i dominantan osjećaj srednje i radne klase (bazirane u velikim gradovima, pogotovo u BiH) da su tranzicijski gubitnici, i da je sve ono što je izgubljeno u standardu ishod neke "pljačke". Tu je i naravno doza sentimentalnosti prema svojoj mladosti, gdje se sve gleda ružičastim naočalama - jelte.

Moje mišljenje je da je najveći dio tog prividnog prosperiteta bio moguć samo u tom vakuumu i balansiranju između istoka i zapada, velikoj količini bespovratnih i povoljnih kredita - zaštićenom domaćem tržištu, kao i povlaštenom izvozu u zemlje varšavskog pakta i nesvrstane.

Sa sebične pozicije, volio bih da svi narodi bivše Jugoslavije žive standardom zapadne Europe, a da zbog njih 20 milijuna Kineza živi sa 20 grama riže dnevno, ali sa pozicija humanizma, to se ne može ničim opravdati.

Na svu sreću to dvoje nije nužno povezano.

Sa sebične pozicije, volio bih da svi narodi bivše Jugoslavije žive standardom zapadne Europe, a da zbog njih 20 milijuna Kineza živi sa 20 grama riže dnevno, ali sa pozicija humanizma, to se ne može ničim opravdati.

Čuje se odjek rasizma po kamenju Hercegovskom, hej, haj, hooj, - hej, haj, hooooj!

Ipak vjerujem da i kod Kineza postoji takva dilema. Oni bi radije da mi imamo koru kruha nego da oni imaju svoju zdjelu riže.

Nije kapitalizam na izdisaju, nego je riječ o tome da istočna Europa (i dobar dio zapada) plaća ceh izvlačenju nekoliko stotina milijuna Kineza i Indijaca iz apsolutnog siromaštva. Oni će u prosjeku živjeti puno bolje, a "mi" puno gore (iako bolje od njih), i tu je kraj sve filozofije.

Sa sebične pozicije, volio bih da svi narodi bivše Jugoslavije žive standardom zapadne Europe, a da zbog njih 20 milijuna Kineza živi sa 20 grama riže dnevno, ali sa pozicija humanizma, to se ne može ničim opravdati.

Znaš, jebeš humanizam, da nestane 3 milijarde likova što su se namnožili
u Aziji i Africi, lakše bi se disalo. I životinje reguliraju porod ako
nema hrane, dok ovi bilmezi štancaju djecu i očekuju da ih drugi hrane.

Pa, ne će ići. Kao što je rekao onaj lik iz Scorseseova filma
o bostonskim gangsterima, rat s Kinom ne gine u sljedećih 20 ili nešto godina.