Mislim da si ovdje dosta pogodio.
Htjeli su biti "ostali" dok nisu dobili po usima sa jedne ili druge ( trece,cetvrte....) strane.
Ni danas se nista nije promjenilo.

Sve povelje bosanskih kraljeva i dobar dio dubrovackih povelja pisali su srpski dijaci.
U Dubrovniku gdje je obicni puk govorio srpski, to je bilo toliko normalno.

J. VAŠICA je 1946. g. iznio novu mogućnost, naime da je liturgija koju su uvela sv. Braća bila tzv. Liturgija sv. Petra. Do takvog zaključka došao je nakon proučavanja Kijevskih listića. Naime, opazio je da mnogi izrazi u Listićima i u najstarijem hrvatskom glagoljskom misalu, onome koji se danas čuva u vatikanskoj knjižnici: Fondo Borgiano-Ilirico 4, a koji je pisan polovicom 14. st., imaju slično ili isto značenje kao i grčki tekst Liturgije sv. Petra. Odatle je zaključio da je prva liturgija koju su uvela sv. Braća bila upravo Liturgija sv. Petra. Ova je liturgija nastala u Makedoniji, po svoj prilici od 8. na 9. st. Makedonija se nalazila na granici između zapadnog i istočnog Rimskog carstva, a upravno-politički spadala je pod Istočno carstvo pa, prema tome, u crkvenom pogledu pod carigradski patrijarhat i bizantinski obred (barem u periodu o kojem govorimo). No kao što se obično događa u pograničnim krajevima, da se miješaju narodi, jezici, kulture i vjere, tako se dogodilo i tu. Zapadni je obred mjestimično prodirao sve do Carigrada, kao što je i bizantski obred, s druge strane, tu i tamo, prodirao duboko u Panoniju. Na takvom tlu, gdje su jedan i drugi obred imali veliki utjecaj, stvorila se jedna nova liturgija, nazvana Liturgijom sv. Petra jer su je njezini propagatori pripisivali sv. Petru, koji da ju je prvotno uveo u Rim, pa da bi morala biti prvotna rimska liturgija. Ta je liturgija u prvom dijelu (služba riječi) imala sve osobine bizantske liturgije, dok je u drugom dijelu (euharistijska služba), više formalno nego tekstualno, bila slična rimskoj liturgiji.

Takva je liturgija zaista mogla biti vrlo pogodna da ju Sv. Braća uvedu, barem privremeno, na teritorij koji je već spadao pod rimski obred. No sasvim je sigurno da se nije mogla na tome teritoriju zadugo održati, kako nam to svjedoče napadaji njemačkih latinskih biskupa na slavenski obred.

Liturgijski tekst KL analizirao je prof. K. Mohlberg sa Papinskog instituta za kršćansku arheologiju. Dokazao je da liturgijske formule odgovaraju formulama padovanskog sakramentara Grgura Velikog (590-604), pa dosljedno odgovaraju galikanskoj liturgiji koja je bila u uporabi upravo na području spomenutog patrijarhata.

Galikanskoj liturgiji pripada također ulomak glagoljskog misala što je pred petnaestak godina nađen u Njemačkoj. Taj ulomak ima tri misna obrasca: za Cvjetnicu, Veliki ponedjeljak i Veliki utorak. M. Japundžić je proveo analizu odlomaka i došao do zaključka da pripadaju galikanskoj liturgiji sv. Martina Tourskoga koja je u Galiji bila u upotrebi do 6/7 st.

Galikanskoj liturgiji pripada i uskrsni himan našega najstarijeg glagoljskog misala (Borg. III.4.) što se nalazi još u jednom mađarskom misalu galikanskog obreda i jednom misalu zagrebačkog obreda.

Odnos papa prema glagoljašima, neki su dozvoljavali neki branili. Poslije raskola ne znam kako je funkcioniralo u Pravoslavnooj Crkvi, odnosno jel bilo dozvoljeno ili ne. - samostanskih računa, notarski spisi, a upotrebljuje se i u svagdanjem životu.
Papa Nikola I., koji je 867. pozvao u Rim slavenske apostole Konstantina (Ćirila) i
Metoda, vjerojatno nije o njima znao ništa pouzdano. Njegov nasljednik, papa
Hadrijan II. (867.-872.), dočekao ih je s dužnim poštovanjem, jer su sa sobom donijeli
posmrtne ostatke na Krim prognanog pape Klementa Rimskog (t99.). Papa Hadrijan II.
ne samo da je odobrio glagoljicu kao liturgijsko pismo nego je odredio da se slavenske
bogoslužne knjige za vrijeme ponoćke izlože na glavnom oltaru u rimskoj crkvi sv.
Marije od Jaslica i zaželio da Konstantin i Metod s učenicima treću božićnu misu
pjevaju u bazilici sv. Petra na slavenskom jeziku.
Papa Hadrijan II. (867.-872.) i njegov nasljednik Ivan VIII. (872.-882.) s dužnom
pažnjom primaju slavenske apostole. Zbog propusta Rima da Bugarima pošalje
biskupe, ovi su se okrenuli Carigradu, drugom Rimu, iako su jurisdikcijski
posredovanjem ohridskog metropolita potpadali pod prvi Rim. Pape u Konstantinu–
Ćirilu i Metodu vide svoje sumišljenike i suradnike preko kojih će nastojati osigurati
prostor koji su naselili Slaveni i pokušati vezati ih uz Zapad. Obnova srijemske
biskupije s Metodom na čelu u očima rimskog prvosvećenika zamišljena je kao
konačno rješenje crkvenog ustrojstva Panonije i Ilirika.
Kad je Metod imenovan legatom Apostolske Stolice za slavenske narode, sigurno se njegov crkvenoupravni i duhovni autoritet mogao osjetiti i u Branimirovoj Hrvatskoj,
jer su se već tada Hrvati susreli s Ćirilovim i Metodovim knjigama i sa slavenskim
pismom, te su počeli izgrađivati pisanu kulturu (ne samo) na latinskom jeziku i
pismu (nego i) na hrvatskom (slavenskom) jeziku i pismu.22
U lipnju 880. papa Ivan VIII., odobravajući »slavensko pismo, koje je pronašao
filozof Konstantin (Ćiril), a kojim se dostojno slavi Boga«, proročki ističe da »zacijelo
nije protivno zdravoj vjeri i nauci ako se pjevaju mise ili čita sveto evanđelje ili
božanska čitanja Novoga i Staroga saveza, dobro prevedena i protumačena, ili ako se pjeva čitava `služba časova' na tom istom slavenskom jeziku. Onaj, naime,
koji je stvorio tri glavna jezika — hebrejski, grčki i latinski — stvorio je i sve ostale
jezike na svoju hvalu i slavu«.23 Ni pismo pape Stjepana V. (885.-891.), kojim
se zabranjuje slavensko bogoslužje, nije moglo zaustaviti povijesna kretanja u
Hrvatskoj, gdje su glagoljica i bogoslužje na narodnom jeziku uhvatili duboke
korijene, koji se nisu dali iskorijeniti ni kasnijim zabranama. Uoči Prvoga splitskog
sabora (925.) papa Ivan X. (914.-928.) obraća se »ljubljenom sinu Tomislavu, kralju
Hrvata, i Mihovilu, izvrsnom vojvodi Humljana (...) i čitavom narodu koji obitava
Slavoniju i Dalmaciju«, za koje vrhovni svećenik ne sumnja da pripadaju »prvencima
Apostolske i Opće Crkve«, potičući ih da »svoju najmlađu djecu od malih nogu
daju na nauke«, podrazumijevajući da to budu latinski studiji, jer »koji bi se
izabrani sin svete Rimske crkve, kao što ste vi, radovao prikazivati Bogu (misnu)
žrtvu na barbarskom ili slavenskom jeziku«.24 Pod predsjedanjem Teuza, legata pape Nikole II. splitski sabor godine 1060.
»pod prijetnjom izopćenja (zabranjuje) da se Slaveni (tj. hrvatski glagoljaši)
promaknu u svete redove ako nisu naučili latinski«25 kako se razabire iz pisma
kojim papa Aleksandar II. godine 1063. potvrđuje zaključke navedenoga sabora.
Nigdje se izričito ne zabranjuje ni slavensko bogoslužje ni kleričko ređenje
glagoljaša sa znanjem latinskog. Protupapa Honorije II. (1061.-1064.) istodobno
dopušta slavensko bogoslužje te se ono bez zapreka širi među njegovim
pristašama uz hrvatsku obalu.26 Pristaša reformnih ideja pape Grgura VII (1073.-
1085.), hrvatski kralj Dmitar Zvonimir (1075.– 1089.) spretnom je politikom uspio
dobiti Dalmatinsku Marku, Istru do Labina, Hrvatsko primorje i kvarnerske otoke,
a»uz neznatne materijalne žrtve dobiva od pape krunu i priznat je vladarom i u
Dalmaciji«.27 Da se Hrvatska sačuvala u svojim povijesnim granicama, a i Hrvati kao
politički narod, nemale zasluge ima Katolička crkva, osobito pape koji stoljećima na
Hrvatsku i na Hrvate gledaju kao na zaseban politički subjekt. Pripomogla je
nedvojbeno i glagoljica s bogoslužjem na narodnom jeziku, po čemu se Hrvatska i
Hrvati razlikuju od drugih političkih entiteta i naroda na području zapadne kršćanske
ekumene.
Godine 1248., na molbu senjskog biskupa Filipa, »imajući na umu da je jezik podređen stvari a ne stvar jeziku«, papa Inocent IV. potvrđuje uporabu glagoljice i
narodnog jezika u bogoslužju, » ali samo u onim krajevima u kojima se već
upotrebljavaju«. Iz papina odgovora senjskom biskupu proizlazi da »u Slavoniji (tj. u
Hrvatskoj) postoji osobito pismo za koje svećenstvo dotične zemlje tvrdi da ga ima još
od bl. Jeronima«.28 Slično je dopuštenje 1252. dano omišaljskim benediktincima na Krku za redovnike–svećenike »Slavene koji ne mogu učiti latinski«.29
Juraj iz Slavonije, sedamdesetih godina XIV. stoljeća student Sorbone, a zatim
profesor Pariškog sveučilišta, zapisat će oko 1390. da je »hrvatski biskup bio prvi
koji je, poznajući oba jezika, latinski i hrvatski, misnu žrtvu slavio čas na jednom, čas
na drugom jeziku«. Učeni Hrvat navodi da se glagoljicom, koju naziva »hrvatskim
alfabetom« (alphabetum chrawaticum), podjednako služi kler u Istri, za koju tvrdi da
je »dio hrvatske domovine«, kao i kler ostalih hrvatskih krajeva preciznije,
biskupija Krbave, Knina, Krka, Splita, Trogira, Šibenika, Zadra, Nina, Raba, Osora i
Senja.30
Stav pape Inocenta IV. u vezi s crkvenoslavenskom liturgijom u Hrvata potaknut
će razvoj glagoljskog pisma i književnosti. Od tog se vremena glagoljica
slobodno širi, prepisuju se i sastavljaju važni liturgijski i neliturgijski tekstovi,
glagoljsko se pismo upotrebljava i u profanim poslovima (pravni tekstovi,
notarski spisi, oporuke itd.). Hrvatski glagoljaši ne zaboravljaju zasluge papa u
vezi s glagoljicom, pa ih redovito spominju pri datiranju: »V to vrime biše otac
vrhovni gospodin papa Inocencij (IV)«, »V vrime svetago oca pape Aleksandra
(IV)«, »kada umri blaženi muž papa Martin (V)«31 itd. Nikola Modruški (t1480.), prijatelj nekoliko papa (Kalist III., Pio II., Pavao II.,
Siksto IV.) i poslanik Svete Stolice u Bosni i u Ugarskoj, slovio je kao odlučan
branitelj glagoljice, koju je »po Hrvatih i Dalmaciji (...) od svetoga Jeronima
narejene sveta mati Rimska crikva vele časno prijela«.32 I već spominjani Juraj iz
Slavonije (1416.), prepisujući Jeronimovo pismo Sofoniju, uz izjavu velikoga
crkvenog pisca da je »na naš (tj. latinski) jezik svojedobno preveo gotovo sve
Psalme«, hrvatski je glagoljaš na margini pojasnio: »Ovdje se radi o prijevodu
Psaltira na slavonski (tj. hrvatski) jezik«.33 Na Tridentskom saboru (1545.-1563.)
glagoljicu i glagoljaše odlučno brani krčki biskup dominikanac Albert Dujam Gliričić
(1550.-1564.).34
Za protestantske krize hrvatski glagoljaši objavljuju knjige na svim trima pismima
— latinici, glagoljici i bosančici — za svećeničku subraću na prostoru od Istre do
Carigrada, ne opterećujući se odveć idejnim i vjerskim razlikama između
protestantizma i katoličanstva. Matija Vlačić Ilirik (1520.– 1575.), najugledniji
hrvatski protestantski pisac i inicijator poznatih Magdeburških centurija, u papi
otkriva »negativnog čimbenika koji je kroz povijest ometao kršćanstvo da se razvije kao snažna Isusova poruka svijetu« (J. Bratulić). Vlačić će Katalogom
svjedoka istine i Centurijama potaknuti ne protestantske, nego katoličke povjesničare
na kritičko istraživanje crkvene povijesti.35
Papa Urban VIII. (1623.-1644.) potaknut će isusovca Bartola Kašića da priredi
hrvatsku redakciju Rituala rimskog (1640.), »objedinjujući bogoslužnirri jezikom
raspršeno i razjedinjeno tijelo nacije« (J. Bratulić). Spomenuti papa financira i tiskanje
glagoljskog Misala (1631.) te je o svojem trošku dao dopremiti u Rim veći broj
glagoljskih rukopisnih brevijara, misala i lekcionara. Rimsko duhovno ozračje
potaknut će Jurja Križanića (1618.– 1683.) da razmišlja o Moskvi kao duhovnom
središtu koje će zajedno s Rimom slavenske katoličke narode obraniti od Germana
i Turaka.
Inicijativom pape Klementa XI. (1700.-1721.), podrijetlom iz Albanije, koji je
trogirskog dominikanca i zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića 1702. proglasio
blaženim, tiskani su glagoljski Misal (1706.) i prvi svesci za hrvatsku crkvenu i
svjetovnu povijest prevažnog djela Illyricum sacrum talijanskog isusovca Danijela
Farlatija i suradnika.
Preporod hrvatskog glagoljaštva na prijelomu XIX. i XX. stoljeća ima dva velika pokrovitelja, papu Lava XIII. i bosansko–srijemskog biskupa Josipa Jurja
Strossmayera. U Rimu godine 1905., u redakciji Dragutina Parčića, posljednji je put
tiskan hrvatski glagoljski misal, koji iz liturgijske uporabe 1927. istiskuje latinicom
transkribirani Vajsov misal. Ovo izdanje glagoljskog misala odobrio je papa Pio X.,
koji je bio rodom iz Venecije i nesklon glagoljici.
Položaj hrvatskoga glagoljaštva na razmeđu istočne i zapadne kršćanske
ekumene jedan je od najizrazitijih aspekata ćirilometodske baštine, u kojemu i
hrvatska glagoljaška književnost označuje prostor civilizacijskog i kulturnog susreta
između Rima i Carigrada u službi europskog književnog i vjerskog jedinstva. Vitalnost
ćirilometodske tradicije hrvatsko glagoljaštvo prenosi kroz stoljeća sve do modernih
vremena, a narodni jezik u bogoslužju Zapadne crkve, dar koji su Hrvati oduvijek
uživali, možda je baš njihovom zaslugom s Drugim vatikanskim saborom postao opće
dobro cijele katoličke ekumene.
Pape i

Netočno, veliku većinu povelja bosanskih kraljeva su pisali Hrvati, pogotovo prije Tvrtkovog uzimanja srpske krune, onda se srpski pojavljuju nešto češće, ali i dalje ukupno zanemarivo u kontekstu katoličkog i hrvatskog karaktera bosanskog dvora. S Dubrovnikom ista stvar, postojala je kancelarija za korespodenciju s Raškom i to je to, opet nebitno u kontekstu isključivo katoličkog i hrvatskog konteksta Dubrovnika.




Netočno, zapravo i više nego netočno, točnije rečeno oksimoron. U Dubrovniku je puk, odnosno slavensko stanovništvo, govorio isključivo hrvatski.

Inače, lijepo što koristiš staru hrvatsku riječ za narod - puk.

Našla sam još jedno mišljenje koje se podudara stvojim. Moram priznati nije mi baš drago zbog toga, nije lako priznati da možda nisam bila u pravu. ;) -ogumilski ideologem i predodžbu o neprekinutom kontinuitetu između srednjovjekovne i osmanske Bosne u svim relevantnim biološkim i državnopravnim segmentima, kako pokazuje S. M. Džaja, u muslimansko-bošnjačku povijesnu svijest uveo je pisac i orijentalist Safvet-beg Bašagić-Redžepašić (1870-1934) prvi put 1892. a zatim u svojem povijesnom kompendiju Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine od 1463. do 1850, Sarajevo, 1900. Kroz projekt integralnoga bošnjaštva austrougarski upravitelj u BiH Benjamin Kállay (1882-1903), suprotstavljajući ga srpskim i hrvatskim pretenzijama na BiH, podupirao je iz političkih razloga ovaj nacionalni koncept.

Srednjovjekovna Bosna je do pojave prvih optužbi na račun hereze na prijelazu iz XII. u XIII. stoljeće za sobom imala pola milenija dugu tradiciju katoličke slavensko-glagoljaške obredne prakse, što je vidljivo kroz dokumente i arheološke artefakte. U usporedbi s Ugarskom, u kojoj se katolicizam raširio u svojoj latinskoj varijanti, srednjovjekovna je Bosna do pojave prvih optužbi imala daleko dužu kršćansku tradiciju.

Prve denuncijacije koje su Bosnu dovele u vezu s herezom potekle su od dukljanskog župana Vukana koji se, vidjevši da gubi političku utrku za vlast, tako nastojao približiti papi Inocentu Ill. (1198-1216) i osigurati promaknuće barske biskupije u rang metropolije. Pritom se ne smije gubiti iz vida činjenica da je u eri redefiniranja odnosa između istočne i zapadne Crkve u jugoistočnoj Europi nakon sloma Bizanta u Četvrtoj križarskoj vojni 1204. prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani 1217. bio okrunjen papinskom krunom. Kasnije su ovaj mehanički ideologiziran i klišeiziran vokabular preuzeli ugarski vladari koji su u službi univerzalističkog programa papinstva iz XIII. stoljeća nastojali latinizirati bosansku slavensku biskupiju i u njoj ostvariti utjecaj ugarskih crkvenih struktura. Indikativno je da su ugarski vladari i u kasnijim odnosima s Bosnom vokabular optužbi aktivirali samo onda kada je trebalo realizirati političke ciljeve. Naprotiv, u eri stabilnih odnosa s bosanskim vladarima, od kojih je većina bila uključena u ugarski feudalni sustav, takvim optužbama nigdje nema traga.

Crkva bosanska, koja se u domaćim izvorima prvi put javlja 1326/29. za cijelo vrijeme svoje aktivnosti do 1459. nije bila brojčano jaka, niti je zbog odsutnosti teritorijalno-pastoralne mreže, na kojoj je Katolička crkva zasnivala svoje djelovanje u narodu, ikada bila usmjerena na rad u masama (nisu bez razloga gosta Radina i grupu njegovih sljedbenika koji su 1466. tražili azil na njihovu području Mlečani nazvali sektom). Zbog naglašene strogosti svojih pravila, sa spartanskom klasifikacijom grijeha u kojoj je svako odstupanje od regule tretirano kao smrtni (neoprostivi) grijeh, ona već u samome startu nije mogla biti privlačna običnome čovjeku s njegovom komformističkom prirodom. Ovu prvobitnu asketsku crtu Crkva bosanska je već od početka XV. stoljeća, ako ne i ranije, počela gubiti, laicizirati se i usvajati životni kodeks plemićke feudalne sredine. Na drugoj strani je Katolička crkva od sredine XIV. stoljeća preko franjevaca ali i svjetovnoga svećenstva razvila razgrananu pastoralnu aktivnost koja je u svoj okvir obuhvatila znatan dio bosanskoga stanovništva; o njezinim pastoralnim uspjesima u godinama pred pad bosanske države 1463. svjedočio je i carigradski patrijarh Genadije Skolaris.

Nauk Crkve bosanske primarno nije bio usmjeren na negaciju kristoloških načela, već na kritiku opće Crkve.

Srednjovjekovna Bosna ne poznaje unutarnje vjerske napetosti širih razmjera kakve su zabilježene u Francuskoj početkom XIII. i u Češkoj prve polovice XV. stoljeća. Franjevački samostani i hiže Crkve bosanske, koncentrirani na području srednje Bosne, u kraljevoj zemlji, kroz cijelo vrijeme egzistirali su mirno i bez sporenja jedni uz druge.

O ,,heretičnosti“ Crkve bosanske u pravilu govore povijesni izvori pisani latinskim jezikom, dok je, naprotiv, historiografija dokazala da se pojava Crkve bosanske ne može dovesti u vezu s tradicijom i pozadinom zapadnoeuropskih mističko-dualističkih pokreta iz druge polovice XII. i početka XIII. stoljeća. lluminirane bogoštovne knjige (biblijski rukopisi) nastale u krilu Crkve bosanske pisane su u duhu službenoga kršćanskog nauka i vjernosti tradicionalnim slavensko-ćirilometodijevskim jezičnim standardima. Paleografsko-umjetnička analiza biblijskih tekstova Crkve bosanske govori o njihovoj oslonjenosti na starije dalmatinsko-hrvatske glagoljske predloške i eminentne europskoj dimenziji koja se ogleda u zastupljenosti oba vladajuća zapadnoeuropska umjetnička stila, najprije romanike a zatim i gotike. Zapadnoeuropski ,,modernizam“ i bosanski ,,tradicionalizam“ na umjetnički najvjerodostojniji način prožimaju se u biblijskim rukopisima, Hvalovu zborniku i Hrvojevu misalu, bogoštovnim knjigama načinjenima za hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića početkom XV. stoljeća. Plodna kooperacija domaćih pisara i stranih (dalmatinsko-talijanskih) iluminatora rezultirala je umjetničkim tvorevinama prepoznatljivim po zapadnoeuropskom gotičkom stilu, ali i regionalnom bosanskom ,,rukopisu“. Simbolički iskazano: Bosna je u ovaj odnos unijela naručitelja (mecenu), pisara i domaća pisma (glagoljicu i ćirilicu), a Zapadna Europa je ,,darovala“ umjetnički stil i iluminatore. Ovaj model zapravo ilustrira mehanizam na kojemu je počivala internacionalna kultura medijevalne Europe obilježena globalnim umjetničkim strujanjima i lokalnim varijetetima.

Da li je neko naučavanje heretično ili nije određivale su tadašnje etablirane Crkve u skladu sa svojim proklamiranim shvaćanjima ali često i trenutačnim političkim interesima. Koliko se kruto obdržavanje toga principa u biti pokazuje neodrživim pokazuje slučaj sv. Metoda kojeg su njemački prelati proglasili heretikom, zbog čega je čak dospio u tamnicu. Umjesto o herezi pravilnije bi bilo, kako to čini J. Huizinga, govoriti o tipovima pobožnosti. Kako su intenzivno bili religiozni stari heretici u usporedbi s modernim kršćanima - primjetio je J. Burckhardt. http://www.prometej.ba/clanak/povijest/ ... ilima-2917

Nazad na temu.
Više povijesnih izvora tvrdi da su etnički Turci u BiH, u nazivanju domaćih muslimana
koristili pridjev "deli" - lud.

Nisu ti pravi Turci bili glupi nimalo.

Ovaj kraj mi se uvijek činio najradikalnijim s bezbroj buna lokalnih muslimanskih vladara.

Evo kako su odjevene Muslimanke još 1947.

Prisvietli Gospodine Konzule, Gospodine Najmilostiviji!
Dobro je Vašem Prisvietlom Gospodstvu znano, kako sudbina koja čovjekom vlada, natjera svakoga, i pojedinoga u razne okolnosti, i puno
putah tako težke, da ih se čovjek lišit brez, velika napora, i postojanog
truda nemože. Opće namienjeni vrhu svakog udes, nemožeh dakako
ni ovu Redovničku općinu, niti općinu Katoličkog naroda, u ovomu
mjestu i mieru ostaviti, nego s, nami koleba, i drma tako, da si naj-
čvrstje sredstvo pronaći moremo, i to uloživ svu silu, i snagu, da se ove
napasti - inače jur po G. Isusu u otče našu prorečene izbavimo.
Pravi je Bog kao bitje najmožniji u kog naše oči uprte moraju biti jerbo
koji je naoblačio, možan je tminu raztersti i raztjerati dotle, doklegod
sjajne zrake Božje blagodati, i blestajućeg se sunca ne ukažu. - Drugo je posridovanje dobročiniteljah, koje je Bog za izvest svoju nakanu
kao restva dao, da njegovu svetu volju vrše. Kad se je pako ovako vrhu
nas Božja providnost izlie, nama s, baba gledišta nastaje nova dužnost,
Bogu i Dobročiniocem viek zafalniem biti, i nikad iz moleti ih neostaviti.
Da pak što pria na stvar pridjem, i izrečem ono što me na srcu tišti,
jest slideće, Vama će prisvietli G. i to biti vrlo dobro znano, kako je
ovaj redovnički samostan, ujedno s doličnom Crkvom prie padnutja
Bosne pod jaram Otomanski sagradjen, od koga vremena kadje i najgora bura progonstva bjesnila, vrhu naših glavah tja doskora zvonila
su zvona unutra. - Kojim bi se označilo službe Božje vrimena za svako doba. Ali poslie, kad jur visoka Porta na interpelecii Katoličkih,
vladarah ravnopravnost, i njegu slobodu proglasi Kršćanom u svom
Carstvu, i to nazad desetak godinah, imavših - ovaj isti Samostan
formalna zvona došnja, čega radi stariešine ovog Samostana medju
zidinam Samostanskim sagradiše nješto Tornjića drvenog zvonili su
istijem zvonima, i glasivali njima u bogu narodu vrieme kad će služba
Božia započet. Poslie pak uvidiv napomenute stariešine da će viek biti
pogibil za drvena i slaba Tornjića zvoniti, žrtvovali su se mah to bilo i
s, velikim naporom, te su uzdajuć se u Boga, a pomalo i upomoć puka
sjeromašnog, odredili štogod Tornja od kamena sazidat uz crkvu na
onom miestu, na kom ste ga sami očima vidili.
Poslie velikog napora i žrtve, Toranj prošle godine bih dovršen, i zvona
prozvone na istomu Tornju, i zvonila su do mjeseca Kolovoza prošaste godine. Nut mora se znati; da ovdišni mali broj Turakah, čim su
saznali da se Toranj hoće praviti, brez ikakva razloga jesu harsahale
pronili; da se gradjevina Tornja priprieči. Uslied toga Valia Bosanski
jest deputovao Kajmakama Fojničkog, da izvidi, dali kakva zaprika,
što se Toranj načinja. Kajmakan došav ovamo na razvidjenje, slučajno u Kreševu najdje i Gospodina Theodorovića Konsula Austro-Ugarskog koji samo onako s, fra Grgom biaše ovamo došao. Kajmakan u
prisutnosti rečenog Konzula sve je razmislio, ovdašnje Turke skupio na
medžiz, ter jim odprto kazao, da tu nejima nikakve protivnosti što se
Toranj gradi; da je Carska u tomu dozvola, i da u takoj golemoj dolini
ništa Turcim nesmeta, na dodav da je u pustinji i u šumi. - Nami napokon reče, vi gradite.
Mismo onda za poso prionuli, i Toranj one godine do mjeseca Srpnja
dokončali. - Nut ipak netjeh mirovati mala obćina Turakah ovdi od
30. Kućah, nego nanovo pogriaše tužbu protiva Tornju, da jim je suprot zakonu, i tako dalje, čega radi i harsohal dadoše. Poslie nam nije
Kapia ništa in forma spremala, ni zapovidila, no namje fra Grgo pisao
list, u kom kaže: da Kapia želi, da se ustave za sad zvona, zbog neprividjenih posledicah koje bise mogle porodit. Mi istina na ovaj privatni
list i zahtievanje, mogli smo ista zvona neustavljat; al budući smo u
dobroj nadi bili daće što skorie auctoritetično prozvonit, kao što je Kapia i obećala, skroz mjesec danah tvrdo, mismo ustavili da nezvoni.
Mi sad očajasmo čekajuć, i poslie drugog a i trećeg, i četvrtoga mjeseca,
dalićemo dobit vlast, zvoniti, pak ni danas ništa. Pisalismo skoro na fr.
Grgu dali ćenam odkle svanuti? Ali on odgovara: da se u to ime utekao
k, Vašem Prisvietlom Gospodstvu dabi Vi svojim mogućim uplivom
kod Kapie posredovali, i vlast da možemo zvoniti izposlovali.
Na pokon nam javlja fr. Grgo, daste u tu svrhu jurve kod prošloga
Valie blagoizvolili, korak učiniti; al buduć da se Valia promieni, odkle
već i stvar se prekide.
Opet kaže fr. Grgo da Vas je molio, da i kod ovog Valije proslidite našu
molbu; zaoto i ja Vas najpokornije umoljavam, da se Vaša, dobrota,
vruće zauzme nebil već ovih dnevah Božićnih oglasila se zvona, inače
nepravedno obustavljena, da čim svi narodi krstjanski s, uzitjenjenjem
nastajuće dneve božićne kane proslaviti, i naša ova drugačie najveća
u Bosni Katolička obćina, sa svojim sveštenstvom obraduje se. I dosad
smo viek suncem griani bili od Francuzkog slavnog Konzula, i naše su
prošnje uslišavane bile. -
Možete milostivo Vas položaj ovog mjesta protomačiti, jer ga dobro
poznajete, dokazat da smo u šumi odalečeni od Turakah na četvrt
sahata, i naša da je Crkva fermanile sagradjena, iz nova s' Fermanom
načinjena, uz Crkvu pako nerazdruženo Toranj ul valja da stoji, najposlin, da se je to i po drugim mjestima oživotvorilo i.t.d.
Ovu milost proseći, s, velikom nadom i ufanjem na službu viek priprav, i vazda pokoran i zafalan ostajem.
U Kreševu 15. prosinca 1873.
Fr. Mato Čondrić Državnik

"Ja sam uživo dobro
povjerenje u Osman Topal-paše, a mazio me od svih drugih ljudi do
zazornosti. Zamolim ga u to, da u manastiru Kreševu smijemo zvona
dignuti ... Dadne nam to ... protestiraju kreševski Turci protiv zvona
... čuvši to paša, naredi da fratri samo u podne slobodno zvone ... bilo
žena u turskoj mahali, koje su za ono vrijeme što se zvonilo, tukle u
tepsije da se zvonjenje ne čuje.
fra Grga Martić.
Ovaj detalj s lupanjem u tepsije Andrić je iskoristio u jednoj svojoj priči. Ne mogu se sjetiti kojoj,
isto je bila riječ oko zvonika

Prije 200 godina sarajevski muslimani su spasili sugrađane Jevreje

Pokazujući kako i moćno carstvo može pokleknuti pred snagom bosanskog komšiluka, na današnji dan, 2. novembra, prije 200 godina, sarajevski muslimani spasili su najuglednije Jevreje, svoje komšije, od sigurne smrti.

Piše: Faruk Vele

Riječ je o nevjerovatnom događaju s početka 19. stoljeća kada su sarajevski Bošnjaci, rizikujući živote i izlažući se pogibelji da budu proglašeni pobunjenicima, murtedima (otpadnicima od vjeret), ustali protiv osmanske vlasti, tačnije tadašnjeg Ruždi-paše, kako bi, pravdoljubivošću i komšijskim čojstvom, iz tamnice oslobodili nepravedno zatočenog rabina Mošu Danona i još deset sarajevskih Jevreja.

Biti čovjek
Ispisali su tog dana uistinu važne stranice priče o toleranciji u Sarajevu, bosanskim vrijednostima, ispunjene čovjekoljubljem i tolerancijom - po svaku cijenu, a kojeg Jevreji u Sarajevu i danas obilježavaju kao "Sarajevski purim". Na sličan način, i sa sličnim motivima, kako se u obilježavaju Beogradski i Dubrovački purim.


"Biti uvijek čovjek, brinuti se o bližnjem svom, bez obzira kojem narodu pripada i na koji način i u kojoj bogomolji se moli Bogu, ustati protiv nepravde, bez obzira ko je provodi, je nešto što je krasilo vjekovima dobrosusjedske odnose u ovoj zemlji koja je za Istok bila prva tačka Zapada, a za Zapad početak Istoka", zapisao je Jakob Finci, predsjednik Jevrejske zajednice u brošuri koja govori o Moši Danonu i njegovom životu iz koga je proistekla priča Sarajevska Megila.

Profesor Eliezer Papo, nerezidentni rabin za Bosnu i Hercegovinu, ranije je kazao za naš portal da je to jedna od izvanrednih primjera suživota između Jevreja i muslimana.

"To je vrlo poučan primjer da stvari između Jevreja i muslimana ne moraju da izgledaju onako kako izgledaju danas u sklopu jevrejsko-palestinske borbe oko komada zemlje, nego mogu da izgledaju i drugačije, čemu nas uči tradicija", rekao je Papo.

Evo, priča ide ovako. Bio je, kaže nam Papo, Jevrej koji se "nekad zvao Moše i po rodu Havijo", a koji je prešao na islam. Ovaj je u vrijeme sultana Mahmuda, tvrdio da mu se u snu javio poslanik Muhamed a. s., pa je poslije toga, vjerovatno u nastojanju da dođe do privilegija, postao derviš po imenu Ahmed.Ovaj islamizirani Jevrej je počeo da hoda po travničkim selima i pobunjuje narod, i to je ono što se u islamskom vjerskom pravu zove fesad ili fitna", objašnjava Papo.

Prema jevrejskim izvorima, on je nagovarao i bosanskog namjesnika Derviš-pašu da "udari velike poreze na Jevreje, da bi ih mučio mukama različitim", a kako bi se osvetio narodu iz kojeg je potekao i kod kojih je "izgubio čast".

"S obzirom na to da je Osmansko carstvo bilo hilafet, odnosno kalifat, te da ne postoji nikakva razlika između vjerskog i političkog, samim tim je radikalna vjerska interpretacija i politički problem, pa njega tadašnji vezir smakne", dodaje Papo.

Sljedbenici tog Derviša Ahmeda u Travniku "tugovahu za njim dugo i čekahu da bi se osvetili Jevrejima", jer su smatrali da su oni "potkupili pašu i nagovarali ga da bi počinio zlo". Kada je sultan zamijenio Derviš-pašu i u Bosnu uputio Ruždi-pašu, dobili su priliku...

"On je čuo da je jedan Jevrej, odnosno derviš Ahmed, pogubljen na bigajri-hak jer su ga, navodno, Jevreji optužili za fitnu. Njemu nije bilo previše stalo do Moše Havija ili derviša Ahmeda, ali mu se strašno svidjela ideja da cijelu stvar iskoristi i amortizira svoje postavljanje vezirom. Jevrejska opština u Travniku je bila mala za njegove apetite, pa je zato otišao u Sarajevo i odmah bacio u zatvor viđenje vođe Jevrejske opštine na čelu sa rav Moše Danonom", kazao je Papo.

Štaviše, Ruždi-paša nije samo pritvorio, već je sarajevske Jevreje iznenada osudio i na smrt 1819. godine, a za njihove glave tražio je ogroman otkup. Riječ je bilo o čak 500 kesa dukata, koji ni Jevrejska zajednica, niti cijelo tadašnje Sarajevo nisu mogli prikupiti.

Iskorijenit ćemo zlo
Haim Levi, viđeniji sarajevski Jevrej, je, legenda kaže, obišao sarajevske kafane, i to - suprotno jevrejskom vjerozakonu - na Šabat, ostavljajući za svaku kafu po jedan dukat. Sarajlije su na osnovu takvog neobičnog ponašanja shvatili da se nešto događa, pa su otišli do njega na Bjelave.

On im je kazao da se zatočenim Jevrejima treba javno suditi ili da budu pušteni, ali istovremeno i postavio pitanje koja je to krivica koja se može sprati sa toliko kesa dukata?

Zapitao je i hoće li Ruždi-paša stati kada uzme novac Jevreja?

Čaršija narednog jutra nije otvorena. Sarajlije su pod vodstvom Ahmet-age Bajraktara Bjelavskog krenuli na vezirski konak da uhvate vezira i razriješe ga dužnosti, što Bosancima ni ranije nije bilo mrsko jer je, kako je opjevao rahmetli Safet Isović, ovdje 'uvijek bilo i buna i bundžija'.

No, prije svega, htjeli su da oslobode zatočene ljude. Među ustanicima protiv nepravde su bili ljudi iz svih slojeva, uključujući u vjerska lica!

"Kako je pohlepni Paša namjeravao pogubiti zatočenike u zoru 4. hešvana, na Sabat, razljućene Sarajlije, njih oko tri hiljade, provalili su u njegov konak i oslobodili zatočene prvake", piše Moše Atijas.

Prije nego su upali i oslobodili sugrađane Jevreje, predvodnik Sarajlija, Ahmetaga Bajraktar Bjelavski, povikao je Ruždi-paši:

"Ušima svojim čusmo riječi njegove, ali očima nećemo da gledamo nedjela njegova. Jer nakane su zle njegove i zle njegove misli. Ustasmo jutros na oružje da se branimo zla, jer nam kazaše da je zlo došlo među nas i vidjesmo da je tako. Kunemo se Allahom da ćemo ga iskorijeniti. Neka ne pukne puška nijedna - ako s druge strane ne izazove. Neka se ne zakrvavi nijedan handžar, ako se ne zatraži krvi naše. Nego ćemo se osloboditi zla i vezati ga, da nam ne naudi. A sada naprijed i obijte kapije i spremite lance za vezanje."

Grob u Stocu
Sarajevski muslimani su tako oslobodili Mošu Danona i viđenije sarajevske Jevreje. Sarajevo potom piše Arzuhal (pisana predstavka, molba) vlastima u Stambolu, da se ne radi o pobuni Bošnjaka, već ispravljanju nepravde. Peticiju Visokoj porti u Carigradu protiv Ruždi -paše potpisalo je 249 najuglednijih sarajevskih Bošnjaka.

"Tu ponovo stupa jevrejski lokalpatriotizam, te preko carskog draguljara, koji je bio u dobrim odnosima sa sultanijom majkom i suprugom sultana, ishoduju da Ruždi-pašino obraćanje ne bude pročitano prije dopisa iz Sarajeva", kaže Papo.

Pravedni sultan je, nakon čitanja predstavke iz Bosne, kazao:

"Tužba je velika na slugu mojega, Ruždi pašu - ali su i njegova nedjela velika."

Novi paša je stigao, pozdravljen od Sarajlija. Ruždi-pašu izvedoše vezana iz konaka i otpremiše u Tursku. Ubrzo "stiže glas iz Carigrada da bi pogubljen".

Moše Danon zavjetovao se još u zatvoru da će, pred kraj svog života, otići u Jerusalem da tamo umre. Poslije jedanaest godina veliki učenjak krenu na put u Svetu zemlju, ali je, putujući u luku Metković, umro u mjestu Krajšina kod Stoca, gdje je i sahranjen. Njegov grob, kojeg decenijama održava opet bošnjačka porodica Medar iz ovog prelijepog hercegovačkog gradića, danas jedino hodočašće Jevreja u Evropi.


U sjećanju na Moše Danona proistekla je i priča Sarajevska Megila koju je prije više od 100 godina napisao Moše Atijas, zvani Zeki effendi Rafajlović. Ljepotu njenog sadržaja, 1926. godine, preveo sa ladina dr. Isak Samokovlija, čuveni bosanskohercegovački književnik također jevrejskog porijekla.

Da, 400 godina, od renesanse do moderne, sve zaobišlo bosnu.