Izvrstan pozamašan tekst o zločinačkoj prirodi Sjedinjenih Američkih Država, genocidno-kriminalne tvorevine nastale na skoro potpunom brisanju izvornog pučanstva, koja je prvotno bogatstvo stekla robovskim radom crnaca prisilno odvedenih iz Afrike.
https://matrixworldhr.com/2018/03/04/am ... -pohlepom/Amerika stvorena masakriranjem Indijanaca, iskorištavanjem robova i bjelačkom pohlepomOko Sjedinjenih Američkih Država se danas “vrti” cijeli svijet. Njihove banke su svjetske banke, njihov nacionalna valuta je “petro-dolar“, njihova zabava je globalna zabava, njihovi mediji su “pravi” mediji, njihova “kultura” je zapadnjačka tekovina, njihova demokracija je “istinska demokracija“, pa ipak njihove “slobode” su okovi za veliki dio svijeta, njihova “energija” je smrt i uništenje za mnoge, njihova “prava” su ograničenja i mučenje za druge, a njihova povijest je glorificiranje krvoloka i skrivanje genocida. Europsko bogatstvo počiva na mučenju, ubijanju i krađi, jednako kao i američko, no s jednom malom razlikom, Amerikanci uvjeravaju sve kako su njihovi zločini herojska djela, a beskonačni ratovi obrana od globalne terorističke prijetnje, oni koji se s tim ne slažu su neprijatelji, koje treba “demokratizirati“. Britanski kolonisti su nakon rata za neovisnost postali Amerikanci te su svoju genocidnu politiku prenijeli i na novu državu. Kako bismo znali povijest SAD-a i njenu ponerizaciju trebamo krenuti od početka, od britanskih korijena i kolonijalnog uništenja domorodaca.
Zvanična povijest SAD-a nastaje deklaracijom neovisnosti trinaest britanskih kolonija 1776. kojom se utvrđuje sloboda i neovisnost od britanske krune. Pa ipak, “romantična” američka povijest ide dalje u prošlost. 1608. grupica britanskih kalvinističkih protestantskih separatista pod vodstvom Williama Brewstera i velečasnog Richard Cliftona napušta seoce Scrooby u Nottinghamshireu. Oni žele optutovati u Nizozemsku kako bi slobodno “uživali” u svojoj vjeri no crveni mundiri ih uhićuju i bacaju u zatvor jer su pokušali napustiti zemlju bez dozvole. No, nakon puštanja iz zatvora bježe u Amsterdam te godinu dana žive u Leidenu. Na Engleze se tada gledalo poprijeko u Nizozemskoj te nisu mogli naći zaposlenje. Nakon 12 godina životarenja u Leidenu, kongregacija kalvinista je odlučila krenuti za Ameriku. Polovica puritanaca se 1620. ukrcala na Mayflower i krenula preko Atlantika.
Uz pomoć Sir Edwin Sandysa grupa je dobila dozvolu od strane Londonske kompanije koja je tada polagala pravo na dijelove zemljišta u koloniji zaljeva Massachusets. Raštrkane i ekonomski neisplative kolonije na istočnoj obali današnjeg SAD-a nisu imale nikakvu veliku vrijednost sve dok se duhan nije počeo širiti velikom brzinom i dok došljaci nisu shvatili kako aktivnim uništavanjem Indijanaca mogu namaknuti još zemlje. Mnogi Amerikanci i dan danas miješaju ovu grupu s grupom puritanaca koji su na područje zaljevske kolonije Massachusetsa došli tek 1630.
Putnici na opjevanom Mayfloweru sebe nisu nazivali hodočasnicima, kako ih danas opisuju američki školarci, nije bilo ničega “svetoga” niti “hodočasničkoga” u njihovoj namjeri seljenja u kolonije. Oni čak nisu niti imali ime za svoju grupu. Hodočasnici s Mayflowera postaju poznati tek nakon što je William Bradford objavio knjigu 1856. pod nazivom Povijest plantaža Plimotha. Začuđeni nedostatkom predstavnika britanske krune na zemlji koja im je dodijeljena stvorili su takozvani Dogovor s Mayflowera s kojim se zaklinju na vjernost britanskoj kruni i stvaranju odvojene lokalne vlasti u okolici Plymoutha. Ovaj dogovor je, navodno po prvi put u povijesti, (da, ovo ćete čuti u mnogim navratima američke povijesti) da većina donosi odluke, a zapravo odluke donosi nadglasavanjem šačica muškaraca koji se smatraju prozvanima za upravljanje u kolonijama.
I tada dolazi do prvog velikog raskola s istinom. Diljem zemalja Commonweltha se slavi dan zahvalnosti, američki Dan zahvalnosti je poseban jer u sebi krije pokolj i užase koji su pretočeni u prijateljstvo i suživot. Naime, moderna tradicija Dana zahvalnosti u SAD-u se vezuje za “slabo dokumentiran” događaj iz 1621. te navodno dokumentiran događaj u Virginiji iz 1619. Fešta iz Plymoutha je navodno izražena zbog zahvalnosti puritanaca i hodočasnika za dobru žetvu i bogat urod te kraj posta i nestašice. Grupa iz Virginije je svoj Dan zahvalnosti morala održati prema odlukama Londonske kompanije koja tvrdi kako se dan iskrcavanja na tlo, koje su kolonisti dobili od ove kompanije, mora slaviti kao praznik i znak zahvalnosti. Djeca u američkim školama uče kako je Dan zahvalnosti prvi nacionalni praznik te kako ga slave u ime kooperacije Indijanaca i hodočasnika koji su jedni s drugima podijelili “darove zemlje” i zajednički proslavili prijateljstvo.
U biti povijest je drugačija.
Prvi Dan zahvalnosti je proglasio John Winthrop, guverner kolonije Massachusetts 1637., u znak zahvalnosti za sigurno vraćanje teško naoružane bande pod nazivom “dragovoljci” koji su masakrirali preko 700 Indijanaca plemena Pequot na području današnjeg Connecticuta. Amerikanci su od tada slavili i blagoslivljali svaki masakr, svaku otimačinu, svako porobljavanje nedužnih i uglavnom krajnje miroljubivih Indijanaca u istočnim djelovima današnjeg SAD-a.
Trag genocida nad Indijancima SAD-a i Kanade je toliki da se na Dan zahvalnosti grupa današnjih Indijanaca Nove Engleske okuplja na Cole’s Hilly pored Plymouth Rocka kako bi komemorirala dan žalosti uz statuu poglavice Massasoita od plemena Wampanoaga koji su pripadali nesretnim davno iskorijenjenim Pequotima.
Spomen ploča povezana s danom žalosti “prvih nacija” koje svake godine na Dan zahvalnosti obilježavaju ostaci Indijanaca koji su preživjeli genocid od dolaska bijelaca na tlo SAD-a.
Iako se američko kolonijalno doba medijski, filmski i školski predstavlja kao vrijeme heroja, hrabrih istraživača i lijepih indijanskih princeza koje su samo čekale kako uskočiti u zagrljaj moćnih Europljana, Britanija je bila najvažnija sila na području današnje SAD sve do trenutka dok kolonisti nisu postali nezadovoljni na poreze, ponajviše poreze na čaj.
Kolonizacija označava samo jedno, otimačinu zemlje, ubijanje i porobljavanje starosjedilaca i prisvajanje njihova bogatstva. Na području SAD-a je početkom kolonizacije živjelo 500 indijanskih plemena s 10 milijuna ljudi.
Istina, Britanija je počinila niz genocida koji su joj osigurali bogatstvo i kolonijalnu nadmoć nakon što se iz Virginije i dijelova Kariba proširila na tlo Sjeverne Amerike. Glavni joj je cilj bio uništavanje lokalnih plemena koja su joj smetala u teritorijalnom širenju. Iako je jako teško napisati sve zločine Britanaca, činjenica je da su naučili nešto od Španjolaca te su napade na domorodačko stanovništvo izvršavali u malim grupama ubijajući po 50-100 ljudi u jednoj akciji kako ne bi privukli neželjenu pozornost javnosti. Godine 1623. namamili su sve mirne poglavice u svoju utvrdu te su ih javno pogubili nakon čega su uništili okolna plemena. Taj je masakr poznat kao događaj u Wessagussetu. 1623. su namamili 200 poglavica u Pamunkey kako bi s njima imali mirovne pregovore, a nakon što su poglavice Powhatana stigle u englesku bazu, pobijeno je 250 Indijanaca.
“Rat protiv Pequota” je zapravio bio masakr koji su Britanci počinili nad plemenom ovih Indijanaca. Pa ipak, propaganda je činila svoje, a zločinci su postajali heroji i mučenici.
Pored masakra Pequota na rijeci rijeci Mystic iz 1637. (kojem možemo zahvaliti prvi američki nacionalni praznik) Britanci su ubili preko 100 nenaoružanih Indijanaca u Massapequi kako bi demoralizirali ostale domoroce. Te iste godine Britanci osiguravaju četu nizozemskih plaćenika kako bi za primjer spalili selo Lenapa u gluho doba noći. Živo je spaljeno 500 muškaraca, žena i djece. Događaj je poznat kako masakr u Pound Ridgeu. 1675. kolonijalna milicija napada selo Narragansetta, ubijajući 40 ratnika i žive spaljujući 300 indijanskih žena i djece. Iste godine Britanci napadaju Indijance u Turners Fallsu, Massachusettsu, ubijajući barem 100 žena i djece. Kolonijalni guverner Karoline okupio je vojsku i napadao okolna indijanska sela ubijajući pri tome 1000 Indijanaca i porobljavajući barem 2000 domorodaca plemena Apalachees. 1704. kanadsko-francuska milicija napada selo u Deerfieldu, Massachusettsu, ubijajući pri tom 50 Indijanaca i porobljavajući preko 100 ljudi. 1712. milicija Sjeverne Karoline napada selo Tuscarora ubijajući pri tome 300 Indijanaca, dok je nekoliko stotina prodano u roblje. Iste godine Britanci napadaju Neoheroku, glavni grad Tuscarora, spaljujući na lomači 200 Indijanaca, dok je oko tisuću ubijeno na druge načine i porobljeno. 1759. Britanci ubijaju 50 žena i djece Abenaki Indijanaca u St. Francisu. Interesantno je da nemamo podrobne podatke o ubijanju domorodaca od strane Britanaca na Karibima, a izvješća o ubijanju Indijanaca u Sjevernoj Americi poprilično su “mršava”.
Britanci su najveće bogatstvo, jednako kao i Španjolci, osigurali preprodajom i prijevozom robova iz Afrike. Poznato je kako je prvi službeni utovar robova za britansku krunu izvršen pod vodstvom kapetana Johna Hawkinsa 1562. za vrijeme kraljice Elizabete I. Hawkins je u periodu od šest godina napravo tri takva “pothvata” prodajući 1200 Afrikanaca, no, prodao ih je u španjolske kolonije jer je tamo cijena bila bolja. Isprva su Britanci punili kraljevsku riznicu preprodajom robova Portugalcima u Brazilu i Španjolcima na Karibima i u Amerikama, no ubrzo se pojavila potreba za robovima na sve većim i brojnijim britanskim plantažama, te su se morali obratiti Nizozemcima za dodatnu pomoć u ‘nabavci’ radne snage. U 245 godina trgovanja robljem od Hawkinsa do britanskog ukidanja trgovine robljem 1807., psihopati iz Londona napravili su sveukupno 10 tisuća putovanja u Afriku, dok je roblje za istočne kolonije bilo osigurano s 1500 putovanja. Profesor David Richardson izračunao je kako su Britanci samo za svoje potrebe na Karibima i u Americi prenijeli 3,4 milijuna afričkih robova, no smatramo kako bi ova brojka (zbog skrivanja i utaje poreza) mogla biti puno veća.
Već 1670. Britanija postaje glavna preprodavačica robova; smatra se da je tada preko njihovih luka preprodano u Ameriku preko 80 tisuća robova na godinu. Oko 42 tisuće godišnje je preveženo isključivo britanskim brodovima. Ogromni profit koji je generirala preprodaja roblja osigurala je širenje britanskih kolonijalnih teritorija i bogaćenje nekolicine robovlasnika, uključujući i samu kraljevsku obitelj. Zlato osigurano prodajom robova omogućilo je stvaranje industrijske revolucije, najvećih banaka, investicijskih kompanija, brodograditelja, privatnih vojski i trgovinu drugim robama, poput opijuma, čaja, vune, pamuka, svile i, naravno, šećera i šećerne melase. Do kraja 18. stoljeća zapadne britanske kolonije osigurale su četiri milijuna funti u zlatu koji su se slili u džepove nekolicine Britanaca. Tada je James Houston, namještenik kompanije za trgovinu robljem zapisao sljedeće:
“Kakva je ovo veličanstvena i avanturistička trgovina. Ona je os oko koje se vrti sva druga trgovina na planeti.”
Naravno ne smijemo zaboraviti kako afričko roblje Britancima ne bi donijelo nikakav profit da se kolonije nisu stalno širile, a već pretpostavljate na čije ime i na čiju štetu su se širili.
Kako bismo dobili što bolji pregled stvarne povijesti SAD napominjemo podatke koje je prikupila web stranica Nacionalnog udruženja za istraživanje genocida nad Indijancima SAD-a pod nazivom “United to End Genocide“:
U trenutku dolaska europskih kolonizatora na područje današnjeg SAD-a je živjelo preko deset milijuna Indijanaca u preko 500 plemena, zbog organiziranih zvjerstava i sistematskog genocida 1900. je ostalo manje od 300 tisuća Indijanaca na području SAD-a.
Do 1900. godine na tlu SAD-a je ostalo manje od 300.000 starosjedilaca i svi oni su bili natrpani u rezervate, sva građanska prava su dobili tek 1968.
Europska ekspanzija na tlo Sjeverne Amerike, bez obzira je li bila motivirana bogaćenjem i pronalaskom zlata ili pak bijegom od vjerskih progona, je vodila uništenju starosjedilačkih naroda i njihovog načina života. Bolesti i glad su bile glavne ubojice. Kolonisti su u potrazi za zlatom i bogatstvom organizirali nasilne napade na starosjedioce što je vodilo ka sve većem neprijateljstvu. Nakon nekoliko ratova između kolonizatora i starosjedioca, domaće stanovništvo je pretrpjelo goleme gubitke u životima, a starosjedioci su izgubili i zemlju te su se u budućnosti morali nositi i s otvorenim rasizmom.
Američki starosjedioci su dobili osnovno građansko pravo tek 1924. kada je američki Kongres Indijancima priznao “dvojno državljanstvo” (ono od SAD-a i prvotnih nacija/plemena). Pa ipak pravo glasa su starosjedioci dobili tek 1965., a nakon tri godine su američki starosjedioci dobili pravo “slobode govora” kako pred sudovima, tako u javnosti. Drugim riječima sve do 1968. američke je Indijance mogao opljačkati bilo tko bez straha od zakonske kazne, pred sudom se nisu smjeli braniti, nisu imali pravo na odvjetnike, bilo tko ih je mogao oteti i natjerati na robovski rad ili pak silovati, te nisu imali vlasnička prava kako nad zemljom, tako nad kućama, automobilima (pokretnom i nepokretnom imovinom).
Po podacima United to End Genocide, u prvih nekoliko desetljeća kolonizacije bolesti su ubile 90% starosjedilaca čiji imuni sustav nije imao obranu od bolesti tako tipičnih na tlu Europe i Azije. Najveći neprijatelji Indijanaca su bile bolesti poput: malih boginja, hripavca, gripe, difterije, tifusa, bubonske kuge, kolere, skarletne groznice, tuberkuloze i naravno sifilisa jer su se Europljani iživljavali nad indijanskim ženama i djeci. Interesantno je reći kako su Europljani jako brzo shvatili da se dosadnih i mnogobrojnih Indijanaca lako mogu otarasiti s prenošenjem bolesti, te su zdravim Indijancima prilikom trampe davali deke i odjeću koju su skinuli sa zaraženih žrtava.
Na primjer, dobro je poznat slučaj u kojemu je za vrijeme prvog francusko-indijanskog rata Jefrey Amherst, prvi barun od Amhersta, vođa britanskih snaga na tlu Sjeverne Amerike naredio namjerno zaraživanje Indijanaca 1754. kako se Europljani s njima ne bi trebali boriti. U svom pismu pukovniku Henry Bouquetu u Fort Pittu o stanju u zapadnoj Pensylvaniji Amherst zapovijeda sljedeće:
“Najbolje bi bilo da pokušaš zaraziti Indijance sa zaraženim dekama ili pokušaj bilo koju drugu metodu koja ti padne na pamet kako bismo ukonili ovu smetnju.“
Pukovnik Bouquet je potvrdio izvršenje zapovijedi.
Dvije djevojčice iz plemena Ho-Chunk zaražene malim boginjama, jedna je preživjela bolest koju su Indijanci nazivali “truljenje lica”. Iako je slika snimljena oko 1860. daje nam ideju na kakav su se način kolonisti i Amerikanci “oslobađali” smetnje, točnije domorodaca.
Dokumentirani slučaj u kojemu je general Thomas Trent dozvolio izdavanje računa za zaražene deke, svileni rubac i posteljinu koje su se uzele iz bolnice i dale Indijancima kao poklon 1763. uz navod u svojem dnevniku:
“Uz najbolje želje dao sam im dvije deke i rubac iz bolnice koja je liječila zaražene malim boginjama. Nadam se da će ova roba imati željeni efekat.”
Ovo je direktno priznanje za biološko ratovanje i želje koje su kolonizatori, točnije Amerikanci, imali prema starosjediocima.
Ovakvih primjera je jako puno, na žalost američki povjesničari tvrde kako su genocid počinili Britanci, zaboravljajući pri tome da su kolonisti stvorili SAD te da su Amerikanci uz podršku američke vojske i vlasti u Washingtonu napravili niz zločina protiv čovječnosti, genocid nad indijancima, njihovo smještanje u otvorene logore te su starosjediocima oduzeli sva građanska prava smatrajući ih tek parazitima na dvije noge koje treba iskorijeniti.
S obzirom na količinu podataka o genocidu nad domorocima Sjedinjenih Američkih Država i patokratskoj politici “glavne” svjetske demokracije ovaj ćemo članak podijeliti na nekoliko dijelova. U sljedećem dijelu ćemo pažnju obratiti na bolesnu politiku koju je SAD vodio od svog osnutka do Prvog svjetskog rata.
