Srbi podjsećaju na foumaše koji raspravljaju sa strawmanom.

umislite si nešto o nekome i onda s time raspravljate i polemizirate.

nikad Hrvati nisu očekivali od Srba da će nam napraviti državu, još manje na razvalinama Austrougarske.

Hrvati su očekivali da će u zajedničkoj državi etnički srodni Srbi biti bratski narod, a ne gori kabahadija od Turčina

Očekivali smo da imaju trunku pameti.
A ono....

Ko Muslimani, od saveznika išli raditi neprijatelje.

SVETOZAR PRIBIČEVIĆ - Pismo Srbima, 1934.godine

„Srpsko ime, koje je u prošlosti bilo nerazrješivo vezano uz ideju slobode, postalo je poslije ujedinjenja, a naročito poslije proglašenja diktature 6. siječnja 1929. istovjetno s pojmom reakcije, nasilja i tiranije. Ono je to postalo zato što je režim sile uopće, a posebno diktature, došao iz Beograda, što iz srpskog društva u Srbiji crpi svoju glavnu snagu i što se sprovodi u ime takozvanog narodnog i državnog jedinstva, koje se u velikoj većini zemlje prikazuje kao hegemonija Srbije, dok, u stvari, pod izlikom toga jedinstva nosioci režima diktature bezočno vrše eksploataciju cijele države, pa i same Srbije! Srpstvo treba listom ustati protiv toga nedostojnog režima da bi spasilo čast svoga imena i spralo ljagu sa svog obraza. Ono se treba vratiti svojim starim i slavnim tradicijama slobode i demokracije, koje su ga proslavile širom svijeta i pribavile mu neumrlu slavu. Ne smije srpstvo nasjedati bezdušnim vlastodršcima, koji prikazuju diktaturu kao nekakvu potrebu, da bi se spasila država i to, tobože, od rušilačkog i razornog hrvatskog pokreta i akcije. Postavljajući takve tvrdnje vlastodršci zaboravljaju da prema mišljenju cijelog razumnog svijeta ne zaslužuje uopće da postoji nijedna država, koja se samo diktaturom može držati na životu i na okupu. Uostalom, Srbi trebaju uvidjeti i shvatiti da oni nemaju nikakvog, ni moralnog, ni političkog, ni nacionalnog, ni historijskog prava vladati nad Hrvatima i silom ih (diktaturom) držati u zajednici sa sobom. Historijsko je iskustvo pokazalo da će se prije Velebit srušiti u more i isušiti Dunav, Sava i Drava, nego što će se hrvatski narod odreći svog imena i svoje narodne individualnosti. Pa kad Srbi to znaju - a to je jasno svima njima bez izuzetka - onda ima samo jedan stav, koji je dostojan njihove prošlosti i koji može odgovarati njihovom osjećaju pravednosti, pa i njihovoj političkoj mudrosti - a to je, da priznaju Hrvatima pravo da se sami slobodno opredijele prema ideji državne zajednice sa Srbima i da odluče o svojoj budućnosti. Ja sam osobno za državnu zajednicu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja bi se osnivala na načelima jednakosti i pravde, kako to traže zagrebački zaključci od 7. studenoga 1932. Smatram da hrvatsko pitanje treba tako riješiti da se u okviru državne zajednice osigura hrvatska država...
Ali, kao čovjek slobodnog duha i kao istinski demokrat, ja moram izjaviti da bi Srbi morali poštovati i priznati volju Hrvata i odluku čak i u slučaju kad bi se oni izjasnili protiv svake zajednice sa Srbima, a za svoju potpunu i neograničenu samostalnost. Ne mogu zamisliti ni za trenutak da Srbi ratuju s Hrvatima zato što ovi neće živjeti zajedno s njima, da Srbi ognjem i mačem nametnu Hrvatima zajedničku državu. Takvo držanje osramotilo bi Srbe za sva vremena kao nasilnike i ugnjetače, a s druge strane ne bi to bilo nikakvo definitivno rješenje problema, jer bi Hrvati upotrijebili prvu zgodnu priliku, prvi međunarodni sukob, da takvu nametnutu državnu zajednicu obore. I zato je najbolje, najmudrije i najpravednije što Srbi u pitanju odnosa s Hrvatima mogu učiniti da im pruže bijeli list, da na njemu ispišu svoje zahtjeve. Svaki drugi put i rješenje značilo bi vječite međusobne trzavice, sukobe i ratove, koji bi se na kraju svršili katastrofalno za oboje.
Meni je jasno i duboko sam uvjeren da bi takav stav Srba spasio ideju naše državne zajednice, koja je pod režimom diktature smrtno ranjena. Diktatura je postigla to da nikada u historiji nisu Hrvati bili tako daleko od srpstva, nikada tako ledeni prema ideji bratske zajednice sa Srbima, kao što su u ovom trenutku. Ali, nije dosta da Srbi zauzmu ispravno gledište prema Hrvatima. Oni trebaju u isto vrijeme stati na čelo borbe protiv diktature, koja je došla iz srpske sredine. Sramota je za srpstvo što mirno podnosi diktaturu već pet godina. Ja ne mogu vjerovati da je srpsko društvo kukavno, ropski raspoloženo, da ono nema smisla za slobodu. Prije vjerujem da srpsko vodstvo nije doraslo današnjoj situaciji, da ono nema dovoljno dalekovidnosti i smjelosti da povede narod u odlučnu borbu. Meni se čini da ono čeka da se diktatura slomi sama od sebe ili da je odnose neka nevidljiva sila, gubeći iz vida da ima samo jedna sila koja može srušiti diktaturu i da ta sila mora doći iz naroda i uhvatiti se u koštac s njom”.

Imaš li knjigu Diktatura kralja Aleksandra, od Pribićevića? Bilo bi zgodno da netko ovde pastira dijelove iz nje pa će vam biti jasniji korijeni sukoba. Oni su osmišljeni u Beču.

Šta želim reći - Ne postoji antisrpski sentiment niti antihrvatskisentiment u doba hrvatske i srpske nacionalne renesanse i raspada AU monarhije kao niti prije tog.Mržnja je uvezena iz Austrije

Svetozar Pribićević, pismo Bošnjacima 6. siječnja .2024 g.


"Bošnjačko ime, koje je u prošlosti bilo nerazrješivo vezano uz ideju slobode i tolerancije, postalo je poslije ujedinjenja u Daytonu, a naročito poslije proglašenja OHR diktature u Bonu istovjetno s pojmom reakcije, nasilja i tiranije. Ono je to postalo zato što je režim sile uopće, a posebno OHR diktature, došao iz Sarajeva, što iz bošnjačkog društva i njegove opće aklamacije režimu crpi svoju glavnu snagu i što se sprovodi u ime takozvanog narodnog i državnog jedinstva, koje se u velikoj većini zemlje prikazuje kao hegemonija muslimanskog dijela Bosne nad kršćanima, dok, u stvari, pod izlikom toga jedinstva nosioci režima OHR diktature bezočno vrše eksploataciju cijele države, pa i same Bosne!

Bošnjaštvo treba listom ustati protiv toga nedostojnog režima da bi spasilo čast svoga imena i spralo ljagu sa svog obraza. Ono se treba vratiti svojim starim i slavnim tradicijama slobode i demokracije, koje su ga proslavile širom svijeta i pribavile mu neumrlu slavu. Ne smije bošnjaštvo nasjedati bezdušnim vlastodršcima, koji prikazuju OHR diktaturu kao nekakvu potrebu, da bi se spasila država i to, tobože, od rušilačkog i razornog hrvatskog i srpskog pokreta i akcije.

Postavljajući takve tvrdnje vlastodršci zaboravljaju da prema mišljenju cijelog razumnog svijeta ne zaslužuje uopće da postoji nijedna država, koja se samo diktaturom može držati na životu i na okupu. Uostalom, Bošnjaci trebaju uvidjeti i shvatiti da oni nemaju nikakvog, ni moralnog, ni političkog, ni nacionalnog, ni historijskog prava vladati nad Hrvatima i Srbima i silom ih (OHR diktaturom) držati u zajednici sa sobom.

Historijsko je iskustvo pokazalo da će se prije Velebit srušiti u more i isušiti Una, Bosna i Neretva, nego što će se hrvatski i srpski narod odreći svog imena i svoje narodne individualnosti. Pa kad Bošnjaci to znaju - a to je jasno svima njima bez izuzetka - onda ima samo jedan stav, koji je dostojan njihove prošlosti i koji može odgovarati njihovom osjećaju pravednosti, pa i njihovoj političkoj mudrosti - a to je, da priznaju Hrvatima i Srbima pravo da se sami slobodno opredijele prema ideji državne zajednice sa Bošnjacima i da odluče o svojoj budućnosti.

Ja sam osobno za državnu zajednicu Bošnjaka, Hrvata i Srba koja bi se osnivala na načelima jednakosti i pravde, kako to traže mostarski a potom i banjalučki zaključci od 7. studenoga 2023.

Smatram da hrvatsko i srpsko pitanje treba tako riješiti da se u okviru državne zajednice osigura hrvatska i srpska država...

Ali, kao čovjek slobodnog duha i kao istinski demokrat, ja moram izjaviti da bi Bošnjaci morali poštovati i priznati volju Hrvata i Srba i odluku čak i u slučaju kad bi se oni izjasnili protiv svake zajednice sa Bošnjacima, a za svoju potpunu i neograničenu samostalnost.

Ne mogu zamisliti ni za trenutak da Bošnjaci ratuju s Hrvatima i Srbima zato što ovi neće živjeti zajedno s njima, da Bošnjaci ognjem i mačem nametnu Hrvatima i Srbima zajedničku državu. Takvo držanje osramotilo bi Bošnjake za sva vremena kao nasilnike i ugnjetače, a s druge strane ne bi to bilo nikakvo definitivno rješenje problema, jer bi Hrvati i Srbi upotrijebili prvu zgodnu priliku, prvi međunarodni sukob, da takvu nametnutu državnu zajednicu obore.

I zato je najbolje, najmudrije i najpravednije što Bošnjaci u pitanju odnosa s Hrvatima i Srbima mogu učiniti da im pruže bijeli list, da na njemu ispišu svoje zahtjeve. Svaki drugi put i rješenje značilo bi vječite međusobne trzavice, sukobe i ratove, koji bi se na kraju svršili katastrofalno za oboje.

Meni je jasno i duboko sam uvjeren da bi takav stav Bošnjaka spasio ideju naše državne zajednice, koja je pod režimom OHR diktature smrtno ranjena.

OHR diktatura je postigla to da nikada u historiji nisu Hrvati i Srbi bili tako daleko od bošnjaštva, nikada tako ledeni prema ideji bratske zajednice sa Bošnjacima, kao što su u ovom trenutku.

Ali, nije dosta da Bošnjaci zauzmu ispravno gledište prema Hrvatima i Srbima. Oni trebaju u isto vrijeme stati na čelo borbe protiv OHR diktature, koja je došla iz bošnjačke sredine. Sramota je za bošnjaštvo što mirno podnosi OHR diktaturu već godinama.

Ja ne mogu vjerovati da je bošnjačko društvo kukavno, ropski raspoloženo, da ono nema smisla za slobodu. Prije vjerujem da bošnjačko vodstvo nije doraslo današnjoj situaciji, da ono nema dovoljno dalekovidnosti i smjelosti da povede narod u odlučnu borbu.

Meni se čini da ono čeka da se OHR diktatura slomi sama od sebe ili da je odnose neka nevidljiva sila, gubeći iz vida da ima samo jedna sila koja može srušiti OHR diktaturu i da ta sila mora doći iz naroda i uhvatiti se u koštac s njom."

Dobili smo odgovor na onu čuvenu "K'o nas bre zavadi".

https://www.youtube.com/watch?v=WvQofqIoJWc&t=1598s
"A je li vi gospon vučitelj znate zakaj se je biskup Strossmayer predomislil?"
Slijedi odgovor, opis tadašnjih prilika koje imaju 0% veze s Bečom, 100% s Beogradom. Ne kažem da Beč nije mutio, no ovo je glavni korijen.

Nakon 29:15 Krleža kida nalijevo, pa dalje dosadno.

ajme koje gluposti, jesu li austrijanci možda velikosrpstvo izmislili?

Hm. Za pravoslavne Crkve katolici su heretici, dok su za katoličku samo šizmatici ali jednakovridećih sakramenata.
KC je univerzalna i Crkva je sviju nacija, dok su pravoslavne Crkve nacionalne, državne, i svitovna politika se mišala u virske stvari. KC je inicirala više ekumenskih sabora ujedinjenja; takvih inicijativa nije bilo s pravoslavne strane. I svaki put kad se zbližavanje i spajanje stvarno imalo dogoditi, stvar su s pravoslavne strane opstruirali državni dužnosnici, pri svega Bizant.

Starčević nije bia protov pravoslavlja, dapače. Hrvatski preporod ima je brojne pravoslavce. Baš zagrižene Hrvate. Iz tog vrimena datira mnoštvo pravoslavaca koji nisu bili s područja kulture, nego politički i vojni dužnosnici i uglednici. Uostalom, di podižeš ustanak? Ondi di imaš najpouzdanije oristaše i di pridstavjadu većinu (tako je Martić podiga pobunu u Kninu, a ne u Bednji, Imotskom ili Blatu na Korčuli). A Kvaternik ju je podiga u Rakovici!
Iz tega vrimena datira i pokušaj formiranja hrvatske pravoslavne Crkve.

Glede mišanja katoličkih i pravoslavnih običaja: KC, za bit precizan, ne voli da se miša, nego budi točno taj obred. Ako si naručia pršut, onda pruži mi pršut, a ne slaninu.
Crkva je hijerarhija, a ne demokracija.
U bilo kojoj katoličkoj Crkvi volidu specijalizacije i moraš pitat za dopuštenje višu razinu. Smiš vodit bilo koji obred svake kršćanske Crkve koju KC odobrava (ne izopačene sekte), pa tako udomidu manje kršćanske zajednice koji tako diluju u prostorima KC.
Tako evo u ZG imaš di vodidu po aleksandrijskom obredu, u ST su pri trista godina Armenci (koji su monofiziti) dilovali u samostanu...

Animoziteti prima Srbiman, ili bar prima pravoslavciman iz redova Vlaha, nastali su zbog nomadsko-razbojničkog ponašanja pravoslavnih Vlaha (i Srbogoraca) kojima je kršćansko življenje bilo bazično (križ, znaju za Krista, pokojeg svetca, nikakvo poznavanje katekizma). Druga skupina "Srba" koja je izgenerirala animozitet su Cincari asimilirani u Srbe, čiji je bezdušni trgovački duh išao na živce i izvornim Srbiman). Dodaj i Rome koji su se izmišali sa Srbiman u Srbe, pa nisu skroz ni Romi, a ni baš izvorni Srbi. Ako su zadržali onaj način življenja zbog kojih su Romi bili odiozni okolini (niska higijena, kriminal u vidu krađa, otmica, koristoljubnih ubojstava ili ubojstava zbog eksplozivne naravi (ili ozljeđivanja, najčešće nožem), eto ti.
Dodaj svist naroda da su pravoslavni Vlasi doba osmanskih osvajanja bili u službi Turaka ka' martolozi (pljačkaši i ubojice uz granicu), održavateji nemira i nesigurnosti života u pograničnin pojasiman... Judi in to nisu zaboravili, pa ni kad su Vlasi osituli da se ratna srića okriće pa od velikih odanih sluga Turciman prometnuli se u velike braniteje kršćanstva u Hrvatskoj vojnoj granici.
Svit ih je doživia ka' nepouzdane, ka' banditske kukavice koje su prominile stranu jer dotadašnji gazda gubi.
Iz osmanskih vrimena je osta u kolektivnoj svisti povlašten položaj pravoslavnih po milletskom sustavu, di su pravoslavni bili pouzdanici, a katolici čimbenik kojen se ne viruje i izvor nestabilnosti.

Tin
...
Svoje misli i osjećaje vezane uz rastanak s idejom jugoslavenskog jedinstva iznio je pjesmom u prozi »Drugovima«: »Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu«

Da Tin je ogledni primjer. Od zanosa jugoslavijom do teške ogorčenosti. Cak se i jedan Svetozar Pribičević razočara.

mislim da je Pribičević kao iznimno inteligentna osoba, prije svega procijenio da će srpsko-hrvatski sukob završiti tragično po najzapadniji dio Srba, kojemu je i sam pripadao.

čak 1918., kad je Srbija na vrhuncu, Dušan Simović nudi vladi SHS ovo:

Srbiji – po pravu oružja, a na osnovu ugovora s Mađarskom koji je potpisao vojvoda Mišić, kao opunomoćenik zapovjednika Savezničkih vojski na Solunskom frontu; generala Franchet d’Espereya, pripada sljedeći teritorij: Banat do linije Horgoš-Subotica-Baja; Baranja do linije Batasek-Pečuj-Barč i dalje rekom Dravom do Osijeka; Srijem i Slavonija do linije željeznicje pruge Osijek-Đakovo-Šamac; cijela Bosna i Hercegovina i Dalmacija do rta Planka. Van tog teritorija, možete se opredjeljivati po volji: da idete sa Srbijom ili da formirate sebi zasebnu državu.«

dakle zapadni Srbi su uvijek bili izvan te priče. Pribičević je prvo pokušao na svaki način sklepati Jugoslaviju, a shvativši da pod dominacijom beograda ne može opstati vječno, promijenio je ploču.

Da on je bio pobornik prečanizma. Kad je uvidio katastrofalnu politiku Beograda i ispravno predvidio da će srbi prečani tu najviše nastradat (posebno najzapadniji u Hrvatskoj) postao je baš ogorčen na srbijance. Neki njegovi stavovi i izjave su baš žestoko antibeogradske i antisrbijanske. Za razliku od mnogih on je shvatio da su srbi prečani moneta za potkusurivanje i da se hrvatskim srbima sprema rasap.

Nikad oni nisu išli zapadno od Une.
To je tek ideja koja je krenula kada se stvorila Banovina, da se bace klipovi pod kotače.
Na istoku su tek kasnije došli do ove pruge, originalno su se tek nešto ko Vukovara fgrebali.

BiH + južna Dalmacija je priča za sebe, da.

A što bi im zapadni Srbi?
To su samo puste šume, svi gradovi su ionako hrvatski.

Tek su kasnije to komunisti nešto krenuli soliti.
Pa Knin je imao hrvatsku većinu do ww2.

Posrbljeni Vlasi i p0turice nisu ni danas sami sebi sposobni izgraditi funckionalnu državu, kome će oni stvoriti državu jadna ti majka?

Treći dio odličnog serijala.

Pa mi smo se najviše borili za tu državu ( da se ista stvori ) , pa je red i bio da se najviše i pitamo .

Pa vas to nije sprečilo da mu pobijete skoro celu porodicu ,
Kadse ponašaš kao krpa na kraju i završiš kao krpa .
Kad su došli po Srbe ćutali su , posle više nije imao ko da ih brani

Krleža je rekao da bi svatko tko želi razumijeti te stvari trebao pročitati dvije knjige: Tucovićevu "Srbija i Albanija" i Pribićevićevu "Diktatura kralja Aleksandra". Ja bih dodao i Krležinih "10 krvavih godina".

No to je prošlo i više publicistička književnost. Za ozbiljnije modernije radove vrjedniji su Tuđmanova "Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji", zatim knjige HIP-a o Hrvatskoj u 2. Jugoslaviji, te nekoliko knjiga Marijana.

Nema još knjiga o Hrvatima u BH u tom razdoblju, ni važnijih sinteza modernoga tipa. No dobra je i Džajina "Politička realnost Jugoslavenstva".

Zapravo je sve to zgodno, no ništa sustavno enciklopedijski, nego više kao neki stripovi.

Milsila sam otvoriti novu temu, no svetojeronimska kriza se uklapa i u ovu.
Tekst je podulji no vrijedi ga pročitati, uvod o povijesti Zavoda Sv. Jeronima sam izostavila jer nam je svima manje-više poznat.

2.2. Određivanje imena Zavoda
O imenu budućeg Zavoda do odluke sv. Oca, mnogo se raspravljalo. Hrvatski
Episkopat izražava mišljenje da se sačuva ono ime koje mu je dao papa Pio VI., a to je
Hrvatski zavod zato što je to ime točno određivalo narod, a zbog čega je Zavod zapravo i
osnovan. Prijedlog je također bilo ime Slavenski Zavod, no s tim se također nisu slagali
budući da je bilo preopširno i obuhvaćalo i sjeverne Slavene koji sa Zavodom nisu imali
nikakve veze, kao i južne, Slovence, Srbe i Bugare koji su imali još manje doticaja i prava na
Zavod. Sljedeći prijedlog je bio Slavonski Zavod što je pak previše sužavalo budući da je
Slavonija samo jedna velika pokrajina. Oko imena Ilirski Zavod podiglo se više prašine
budući da je ilirsko ime, ime koje je izašlo iz uporabe te je naziv „ilirski“ etnički označavao
samo Albance koji nikada nisu podizali Zavod. Dakle, jedino zadovoljavajuće je bilo
spominjanje hrvatskog imena i pridjeva uz Zavod koji bi bio za svećenike hrvatskog jezika i
podrijetla.
Kako je od 1870. g. pa nadalje, Ustanova sv. Jeronima bila pod posebnom zaštitom
Austro–Ugarske, Sveta Stolica je unaprijed obavijestila vlade Beča i Pešte o namjeravanoj
promjeni imena, no austrougarski poslanik grof Revertera kod Svete Stolice izjavio je da se ne
slaže s hrvatskim biskupima i zatražio da se Zavod nazove „svetojeronimski“ umjesto
„hrvatski“.4 Sveta Stolica smatrala je da je potrebno naznačiti u čiju se korist Zavod osniva pa
je predložila još dodatak „za Hrvatsku naciju“ no na kraju je zbog velike osjetljivosti
Nijemaca i Mađara na riječ „nacija“ promijenila naciju u narod da bi se na kraju dobio naziv
Collegium Hieronymianum (Zavod sv. Jeronima) te dodano pro chroatica gente (za Hrvatski
narod). Spomenuti grof poslanik također je naglasio da kod imenovanja rektora nije bitno da
on bude nužno hrvatski i da nisu bitna ni relevantna mišljenja ni zagrebačkog ni zadarskog ni
sarajevskog nadbiskupa. Također je tražio da u Upravnom vijeću Zavoda uvijek bude jedan
član austro-ugarskog Poslanstva kod Svete Stolice. Ovime je više nego vidljivo kontroliranje
Hrvatske te točnije Zavoda od strane Austro-Ugarske koja dakle ne dozvoljava Hrvatskoj da
samostalno upravlja bilo čime.
2.3. Sastanak na Lokrumu
Hrvatski svećenici željeli su preustrojiti Zavod u zavod za mlade svećenike koji bi se
mogao oduprijeti stranom političkom utjecaju i težnji Monarhije da se osnuje sjemenište za
odgoj mladih hrvatskih klerika koji bi im ostali vjerni i lojalni.
Od samog početka austrijska se vlada borila da preuzme inicijativu i utjecaj nad
Zavodom te da bude upravitelj Zavoda. Njena dvojna saveznica pak nema nikakvih pretenzija
prema Zavodu, već predlaže da se hrvatski bogoslovi šalju u Zavod Germanico-Hungaricum5
u kojem su bogoslovi iz Hrvatske i Slavonije imali nekoliko zajamčenih mjesta. Kardinal
Vanutelli koji je od 1889. do 1901. g. bio pokrovitelj Kongregacije sv. Jeronima, a postavljen
od Svete Stolice imao je dobre odnose s austrougarskim političarima. To bi trebalo objasniti
činjenicu da je pod pečatom tajne rekao jednom austrougarskom veleposlaniku koji je to dalje
proslijedio svojoj vladi, da bi se svetojeronimski Zavod trebao preurediti u sjemenište za
bogoslove jer bi tako mogao učinkovitije djelovati protiv nacionalnih tendencija u slavenskom
kleru.
Biskupi shvaćaju da se moraju udružiti i zajedničkim se snagama preustrojiti
svetojeronimsku ustanovu kako oni žele. Iz tog su se razloga 1897. g. sastali na otoku
Lokrumu dubrovački biskup Josip Grgur Marčelić, vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler,
barski nadbiskup Šimun Milinović i kotorski biskup Frane Uccelini. Nadbiskup Josip Stadler
prije sastanka napisao je sedam prijedloga i poslao svim (nad)biskupima koji imaju pravo na
svetojeronimske ustanove da se usuglase i dopune prijedloge. Oni su se odnosili na:
1. dokidanje dotadašnjeg Kaptola i gostinjca sv. Jeronima u Rimu
2. utemeljenje zavoda za svećenike/studente
3. imenovanje nekadašnjeg rimskoga klerika dubrovačkog kanonika Vincencija Palunka za
ravnatelja zavoda
4. dodjeljivanje mirovina četvorici svetojeronimskih kanonika u iznosu razmjernom godinama
njihove službe
5. da se svećenički kolegij (zavod) zove Collegium Sancti Hieronymi Illiricorum i da se u
njega besplatno primaju svećenici/studenti.6
Gotovo svi hrvatski biskupi ovaj su lokrumski prijedlog prihvatili, a jedini je izuzetak
bio zadarski nadbiskup Grgur Rajčević koji se izravno obratio Svetoj Stolici zalažući se da
Austrija ima protektorat nad zavodom te da imenovanje poglavara bude od strane pape, a na
prijedlog zadarskog, zagrebačkog i vrhbosanskog nadbiskupa. Također je istaknuo svoje
smatranja da Barska nadbiskupija i buduća biskupija u Srbiji nemaju pravo na Zavod.
Prijedlozi iz Lokruma poslani su u Rim, a najviše se ističe ne odustajanje od hrvatskog imena
u nazivu zavoda.
Problemi oko rada zavoda trebali su biti riješeni 1901. g., točnije 27. lipnja kada je
Sveta Stolica krenula s tiskanjem breve-a (apostolskog pisma) Slavorum gentem koje je imalo
nadnevak 1. kolovoza 1901. g. te kada je papa Leon XIII. osnovao Collegium Hieronymianum
pro croatica gente (Svećenički Zavod sv. Jeronima za Hrvatski narod) na koji imaju pravo
samo biskupi zagrebačke, đakovačke, senjske, križevačke, zadarske, splitske, šibenske,
hvarske, dubrovačke, kotorske, krčke, traćanske, porečko-puljske, vrhbosanske, mostarskotrebinjske, banjalučke i barske biskupije.7 Na čelu Zavoda je rektor kojeg imenuje Sveti Otac,
a njegovi pomoćnici vicerektor i duhovnik koje imenuje Kardinal na prijedlog rektora.
Imovinom upravlja vijeće koje se sastoji od 5 članova. To su rektor, podrektor, duhovnik te
još dvojica izvan zavodskog poglavarstva koje imenuje Pokrovitelj.
2.4. Događaji neposredno prije izbijanja afere
Svetojeronimskoj aferi prethodilo je nekoliko događaja. Prvo je bilo uvođenje
hrvatskog imena u naziv Zavoda, točnije točka I. koja je propisivala da se u svetojeronimski
svećenički kolegij mogu primiti samo oni svećenici koji govore hrvatski i pripadaju
hrvatskom narodu. Zatim točka IX., prema kojoj pravo slanja svećenika u Zavod imaju
(nad)biskupi 17 dijeceza (nabrojenih u prethodnom poglavlju). Od tih 17, samo Barskom
nadbiskupijom nije upravljao austrijski car, odnosno ugarski kralj, već se ona od 1878. g.
nalazila u sastavu kneževine Crne Gore pod pravoslavnim vladarom. Ovo će biti još jedan od
povoda svetojeronimske afere.
U ovu se priču uplela i novoosnovana Republika Italija koja je 1870. g. pripojila
Vatikan i ujedinila se te se sada nastoji afirmirati i pokazati svoju moć uplevši se u aktualnu
aferu. Osim Italije u aferu će ući i politike drugih zemalja, osobito Rusije. Sve je krenulo s
provalom talijanskih iredentista, odnosno ujedinitelja Italije koji se žele domoći svih teritorija
u kojima se govori talijanski jezik kao što su Istra, Trst, Trentino itd. koji smatraju da je Sveta
Stolica tako reći nasjela na spletke hrvatskih biskupa i sad namjerava predati Ustanovu sv.
Jeronima Hrvatima, dok prema njihovu mišljenju ona pripada samo Dalmatincima, bili oni
Slaveni (Hrvati) ili Talijani.8 Štoviše, u Rimu je odmah osnovan Odbor dalmatinskih Talijana
pod predsjedništvom novinara Tite Alačevića iako je žarište njihove borbe bilo u Trstu
3. SVETOJERONIMSKA AFERA U RIMU 1901. g.
3.1. Talijanska provala
Odmah po donošenju apostolskog pisma Slavorum gentem, Talijani su cijeli slučaj
iznijeli u javnost i novine, lukavo se prikazujući kao veliki borci za Italiju i njene interese
žestoko ga napavši. No, ravnatelj Pazman već ga je poslao „Katoličkom tisku“ i „Vrhbosni“
koji su ga objavili jer, navodno, nije na vrijeme stigla obavijest o obustavi.9
Krenulo je
fizičko nasilje za Zavod. Tito Alačević donio je odluku da će spriječiti otvaranje Zavoda te se
odlučuje sa svojim Odborom na nasilno otimanje Ustanove na čijem je čelu bio zakoniti
predstavnik Svete Stolice i hrvatskog Episkopata dr. Josip Pazman. Dana 29. kolovoza 1901.
g. nasilno su provalili i zaposjeli teritorije te se sami proglasili članovima Bratovštine sv.
Jeronima. Uputili su i brzojav talijanskom kralju i crnogorskom knezu kao zaštitnicima
dalmatinskih Talijana, odnosno Srba te izvjesili talijansku zastavu na zgradi Zavoda.
Naravno, kao posljedica, u Hrvatskoj je nastalo veliko ogorčenje, čak je u nekim dijelovima
Dalmacije došlo do krvoprolića. Najprije ih je dr. Pazman pokušao mirnim putem zamoliti da
napuste Zavod, a nakon njihova odbijanja obratio se sudu očekujući primjenu tzv. Zakona o
garancijama prema kojem se talijanska vlada obvezala osigurati potpunu slobodu djelovanja
crkvenih, lturnih i obrazovnih ustanova na području Rima nakon ukidanja Crkvene države
1870. g.10
Na veliko iznenađenje i još veću nepravdu, tužba koju je dr. Pazman podnio protiv
Talijana bila je odbijena. Sud je opravdao samo činjenicu da su Talijani upali na teritorij i
opravdali krivnju za smetanje posjeda, no proglasili su je bespredmetnom, štoviše, talijanska
je vlada prognala dr. Pazmana iz Rima, što je bio poraz i za hrvatski episkopat i za Vatikan.
U dalmatinskom Narodnom listu, tijekom kolovoza i rujna dosta se pisalo o aktualnoj
aferi u Rimu te su Dalmatinci slali mnoga pisma potpore u Rim, koja su objavljena u
spomenutom listu. Citiram nekoliko pisma naslovljena kao Odjek iz Dalmacije proti otimačini
zavoda S. Jeronima:
Sliedimo priobćivanjem prosvjeda:
Ministru Goluchowskom – Beč: O hajdučkoj provali nekih bezvjeraca i narodnih odmetnika u
naš hrvatski zavod u Rimu došli su neugodni glasovi i u ove naše vrleti, te kao žarki branitelji
naših narodnih i vjerskih svetinja, dižemo iz ove nekad slobodne knežije naš glas proti tom
grdnom nasilju i molimo vladu V.P., neka nastoji tomu nasilju stati čim brže i snažnije na
kraj. Pučanstvo stare knežije Poljica.
Ministru Goluchowskom – Beč: Punim pravom ponosni, da naš mješćanin pokrenu
blagoslovljeno djelo zavoda S. Jeronima u Rimu, prosimo, da odvažno obranite stoljetno
pravo Hrvatske domovine naše. – Potomljani.
Ministru Goluchowskom – Beč: proti ptovalnika Svetojeronimskog zavoda nedjelu
prosvjedujuć, najsmjernije molimo V.P. za moćnu uspješnu zaštitu. – Selo Pakoštane kod
Biograda.11
Ministru Goluchowskom – Beč: Dušobrižnici i vjernici Dekanata varoša šibenskog
najodrješitije prosvjedujuć proti hajdučkoj provali odrodjenih Dalmatinaca u svetojeronimski
zavod u Rimu, mole V.P., da zaštiti i obrani onu svojinu i svetinju hrvatsku. Otac Ante
Bilonić, nadžupnik.12
Sva pisma potpore koja su pisana direktno u Rim, kardinalima, pisana su na latinskom.
Uprava imovine povjerena je jednom austrougarskom poslaniku kod Vatikana, grofu
Kronbergu, čime su Mađari uspjeli u svojoj nakani da se odgodi preuređenje Zavoda sv.
Jeronima. Također su uspjeli u tome da se imenuje rektor strane narodnosti, a jedino što im je
još preostalo je da zavodu preotmu hrvatsko ime za što će se i dalje zalagati. Kako bilo, zavod
je bio u rukama Ugarske i austrougarska vlast nastoji što manje komunicirati s članovima
bratovštine.
Što se tiče javnosti, ona se sve više upoznaje s aktualnim problemom i počinje
shvaćati kako su samoprozvani Dalmatinci zapravo Italo-Srbi s vlastitim interesima pa polako
počinju podupirati Svetu Stolicu i pisati u njezinu korist.

3.2. Uplitanje Crne Gore u aferu
Crna Gora nikada nije imala prava na Zavod sv. Jeronima budući da je još 1656. g.
određeno koje hrvatske biskupije imaju pravo na Gostinjac sv. Jeronima u Rimu iako su se
vodili istim osjećajima i narodnom sviješću kao njihovi susjedi Dubrovčani, Kotorani i
Hercegovci. Iz tog su se razloga obratili Svetoj Stolici s molbom da se svetojeronimska prava
protegnu na njih, no Kongregacija im je odgovorila da barsko područje nikada nije imalo
pravo na Ustanovu sv. Jeronima pa tako nemaju ni Crna Gora ni barska nadbiskupija. Ipak,
budući da su oni Hrvati i katolici, primalo ih se u Gostinjac, Bratovštinu i sam Kaptol. Nakon
toga, hrvatski episkopat ih je ponukao da zamole Vatikan da se Ustanova sv. Jeronima
protegne i na dio Barske nadbiskupije između Skadarskog jezera i mora. Tako je i barska
nadbiskupija unesena u Slavorum gentem riječima Postremo Archiepiscopus Antibarensis (Na
koncu barski nadbiskup).13
Nisu mogli ni slutiti da će ovaj čin dovesti do tolikih spletki od strane crnogorske
diplomacije da će doći u pitanje i sam opstanak ove jedine hrvatske ustanove izvan Hrvatske.
Ono što je Crna Gora tražila bilo je da se u Slavorum gentem doda neki naslov vezan
uz Srbe koji bi dobili izvjesna prava na zavod.
Početkom studenog 1901. g. posebna crnogorska delegacija s barskim nadbiskupom
Šimunom Milinovićem i ministrom pravde u crnogorskoj vladi, Lujom Vojnovićem, dolazi u
Rim.
To se Austo-Ugarskoj nikako ne sviđa jer se boji da bi Crna Gora mogla privući i
grupe nezadovoljnih katolika iz Monarhije pa je osnovala Slavenski komitet preko kojeg je
kao prijateljski surađivala s Italijom, a kako bi zajednički završile s pitanjem Zavoda sv.
Jeronima. Ovaj je potez doveo u neprilike Svetu Stolicu koja je Austo-Ugarsku smatrala
zakonitim zaštitnikom Zavoda, a prethodno navedenim činom, Zavod je lišen prava
eksteritorijalnosti. Krajem studenog 1901. g. i talijanska je vlada priznala austrougarsko
pokroviteljstvo nad Zavodom i predala upravu imovine austrougarskom poslaniku. Monarhija
je, ne obazirući se na postojanje Bratovštine, preuzela prava nad dobrima Svetojeronimskog
zavoda te Bratovštinu smatrala ukinutom kako bi ju mogla zamijeniti već spomenutim
Slavenskim odborom. Radije je prihvatila prijateljstvo s talijanskom vladom nakon čega se i
Sveta Stolica počela pribojavati za svoj opstanak. Da je Sveta Stolica priznala talijanskoj
vladi odobravanje statuta sv. Jeronima, to bi značilo da se odriče jurisdikcije nad
sjemeništima, akademijama, zavodima i crkvenim ustanovama, a što joj je zajamčeno
Zakonom o garancijama. Nadalje, talijanska vlada nikako nije htjela prihvatiti da je stara
„Ilirska ustanova sv. Jeronima“ isto što i „Zavod sv. Jeronima za hrvatski narod“ te nije htjela
priznati da eksteritorijalnost priznata Ustanovi još 1870. g., jednako vrijedi i za Zavod.14
Crnogorska misija najviše se borila da postigne ista prava za Srbo-katolike u Crnoj
Gori i susjednim srpskim područjima kao što su ih prema Slavorum gentem imali Hrvati.
Istaknuo je da su ta prava ranije bila priznata barskom nadbiskupu, a da su u apostolskom
pismu ta prava okrnjena te da je 1886. g. Crnoj Gora priznata puna neovisnost na vjerskom
području. Ovime je dao do znanja da se Crna Gora neće zadovoljiti samo promjenom naziva
Zavoda već će tražiti i udio u njegovu upravljanju.15 Dakle, tražili su da se u naslov Zavoda
uz pro croatica gente doda et pro serbica gente ili umjesto svega pro Slavis Meridionalibus.16
U svemu ovome, bitno je spomenuti i fenomen Srbo-katolika. Srbi-katolici se najviše
vežu uz Dubrovnik i njegovu okolicu, točnije uz bogato dubrovačko plemstvo koje je
prihvatilo Karadžićevo poistovjećivanje štokavštine i srpstva te nametanje srpskoga
nacionalnog identiteta na stanovnike Dubrovnika i okolice. Katolici su u Crnoj Gori
prvenstveno bili Albanci i Hrvati. Stoga je austrougarski konzul izvješćem iz Bara,
obavijestio austrougarskog ministra vanjskih poslova o neosnovanosti tvrdnje u postojanje
Srba-katolika u Barskoj nadbiskupiji ili pak postojanje istih u Albaniji.
3.3. Uspjesi Crne Gore i hrvatska reakcija
Audijencija kod pape Lava XIII. protekla je vrlo žustro i potpuno promijenila prvotnu
zamisao Svete Stolice, a ta je bila protivna crnogorskim zahtjevima. Radilo se o tome da je
ministar Vojnović saznao za ovu nepovoljnu odluku po Crnogorce određenu na Kongregaciji
kojom je predsjedao državni tajnik Svete Stolice, kardinal Rampolli. Upravo je on bio
zaslužan za potpuni preokret jer je simpatizirao Crnu Goru, te je bio nenaklonjen Dvojnoj
Monarhiji. Naravno da je i Vojnović po saznanju odmah reagirao i sastao se s Rampollijem
koji mu je tada još rekao da se naziv pro croatica gente neće zadržati već da se predlaže
jugoslavenski naziv. Na to je Vojnović pristao, ali i zatražio isključivi austrijski protektorat
nad Zavodom. Također je naglasio da ima potporu ruskih poslanika Nelidova i Gubastova.17
Crnogorska misija otvorila je pitanje narodnosti između Srba i Hrvata, a unutarnje
pitanje Bratovštine dignula na međunarodnu razinu. Papa Leon XIII. tada je poslao pismo
svih hrvatskim biskupima s upitom hoće li pristati na to da se udovolji Crnoj Gori i nadopuni
naslov.
U Hrvatskoj je nakon vijesti o spletkama i lukavim diplomatskim potezima da se
spriječi spominjanje hrvatskog imena u službenom nazivu zavoda za svećenike, došlo do vala
velikih prosvjeda, što je odjeknulo i u cjelokupnom tisku.
(…) kad bi naši protivnici bili iskreni, kad bi se oni to jest borili za dalmatinstvo, danas bi
svom dušom pristali uz provalnike. Što između njih ima osoba najproblematičnije moralne
vrijednosti u svakom pogledu, to talijanaše ne bi smjelo smetati. Njihovo glasilo poznavalo je
Pjerotića, koga zove Alačevićevim zloduhom, onda kao što ga poznaje i danas. Alačević u
pismu, upravljenom talijanaškom glasilu u Zadru, piše, da je on radio za Dalmaciju i da mu
je samo ova bila na pameti, bez ma koje bilo stranačke primjese. (…) Jasno je dakle, da se ne
radi o dalmatinstvu i hrvatstvu, nego o hrvatstvu i iredentizmu. Jasnije nije moglo biti, ako se
uvaži da papin breve nije uvadjao nikakovu novost pogledom, ako tako možemo reći, na
narodnost zavoda, kad je kaptol zavoda baš i u ovo najnovije doba imao kanonika iz svih
hrvatskih zemalja. (…) Doviknut će nam se da denunciramo. Navikli smo i tim klevetama,
kojima bi naši protivnici htjeli da se brane, ne imajući dobrih razloga. Ne, mi ne
denunciramo: mi jedino branimo hrvatsku narodnost ove naše Dalmacije, mi branimo naša
prava i naše svetinje. (…) Dalmatinstvo naših protivnika plašt je jedino za njihovo talijanstvo,
ili bolje: za njihov iredentizam. Taj plašt se mora razderati. Dalmatinstvo će se spasiti jedino
pod okriljem hrvatske države. Jedino u krilu ove, Dalmacija će biti cienjena i ljubljena.
Nakon ovakvog raspoloženja hrvatske javnosti, hrvatski Episkopat se pribojavao da ne
dođe do težih posljedica te se odlučio poslati u Vatikan dr. Josipa Stadlera, sarajevskog
nadbiskupa koji će braniti zahtjeve hrvatskog naroda. Uz Stadlera, poslana je i spomenica u
kojoj se moli Svetog Oca da Slavorum gentem ostane nepromijenjen, da se čuva hrvatsko ime
Zavoda, a ako bi se pak baš moralo mijenjati ime, da Hrvati pristaju da se u službeni naziv
koji glasi Zavod sv. Jeronima za hrvatski narod dodaju riječi „i za Srbe katolike barske
nadbiskupije“.
18
Što se pak tiče crnogorske strane, Vojnović je dobio oprečna mišljenja o tome na koji
naziv smije pristati. Crnogorski knez Nikola ovlastio ga je da može pristati na naziv
jugoslavica gente, ako ne uspije izvojevati naziv pro croatica et serbica gente. No crnogorski
ministar vanjskih poslova Vuković, nije se s time složio, štoviše inzistirao je na neprihvaćanju
ničeg drugog osim spominjanja srpskog imena kao općeg u naziv Zavoda sv. Jeronima. U
Memorandumu su kojeg su poslali, naveli da osim naziva pro croatica et serbica gente žele
da Barska nadbiskupija bude predstavljena u upravnom vijeću Zavoda s jednim članom koji
će biti u Rimu. Zatim žele sva prava i beneficije koje imaju i druge dijeceze bez ikakvih
ograničenja te poseban prostor za učenje ćirilice srpskog jezika i ćirilične književnosti.19
Ovo zadnje napisano prema mojem mišljenju predstavlja vrhunac srpske težnje da
dobije i zavlada nečime što je iz korijena hrvatsko te prikazuje koliko podcjenjuju hrvatski
narod, a i sam Vatikan. Nadalje, očito je da je Vojnović otišao i korak dalje tako što je pod
Srbo-katolicima ostalih šesnaest dijeceza podrazumijevao i Hrvate posebice iz Slavonije i
Dubrovnika, a u skladu s Karadžićevim shvaćanjem da su svi štokavci Srbi. U Srbo-katolike
je uveo i Bosnu i Hercegovinu koja se u crnogorskim dokumentima povezanim sa
svetojeronimskom aferom, a koji su bili upućeni Svetoj Stolici, odavno naziva srpskom
zemljom.20 Ovo je prava slika nade crnogorskog kneza Nikole kako će u budućnosti izgledati
njegova dinastija.
I Barski nadbiskup Šimun Milinović pokušao je pridonijeti crnogorskim željama tako
što je tražio od Svete Stolice pravo srpskog primasa, no nije mu uspjelo budući da je tražio i
jurisdikciju koju nije imao niti jedan biskup.
Sva daljnja Vojnovićeva nastojanja u vezi sa svetojeronimskom aferom odnose se na
pokušaje promicanja velikosrpske ideje na područje hrvatskih zemalja te Bosne i
Hercegovine. Sveta Stolica nikako nije htjela priznati postojanje Srbo-katolika izvan Barske
nadbiskupije, a također ni njihova prava budući da bi to moglo dovesti do sukoba s AustroUgarskom te pokrenuti lavinu sukoba većih razmjera na području Balkana.
3.4. Preokreti u Svetojeronimskoj aferi
O preokretima o stajalištima Svete Stolice i Crne Gore, do kojih je došlo tijekom
1902. g., nema dovoljno podataka koji bi jasno razjasnili zašto Sveta Stolica odjednom više
nije bila spremna prihvatiti ni srpsko, a ni jugoslavensko ime, koje je nedavno sama
predlagala. Također nedostaje podataka zašto se crnogorska vlada najednom počela zauzimati
za jugoslavensko ime, a donedavno je pristajala i inzistirala samo na srpskom imenu.
No, vrlo je bitno opisati međunarodni upliv u aferu. Treba spomenuti da su ove
crnogorske težnje dobile potporu Rusije i Francuske te također Srbije koja je osobito pozorno
pratila zbivanja oko afere. Usput rečeno, od Kraljevine Srbije, Vojnović je u Promemoriji iz
1901. g. tražio da pomogne u unošenju srpskog imena u naslov Zavoda i srpski veleposlanik u
Rimu za to se i založio, ali bez uspjeha.
Što se pak tiče Francuske i Rusije, one su pak provodile malo višu politiku na
međunarodnom nivou i obje su bile protivnice Trojnog saveza. Zato je njihovo uplitanje u
svetojeronimsko pitanje bilo dosta opasno za Austro-Ugarsku kojoj bi se znatno oslabio
položaj da su Crnogorci, rodbinski povezani s Talijanima, izvukli Talijane iz Trojnog saveza.
Stoga Monarhija, pristaje na neke kompromise, a da bi se približila Italiji osnovala je već
spomenuti Slavenski odbor i prihvatila tumačenje talijanske vlade da je breveom ukinuta
svetojeronimska bratovština i da je osnovana nova ustanova. Ovdje se naravno direktno
suprotstavila hrvatskom Episkopatu, ali i svojem ranijem mišljenju da bratovština formalno i
pravno i dalje postoji. Ono s čime su Crna Gora i Italija definitivno nagovorile Monarhiju i
Svetu Stolicu na kompromise, bila je crnogorska prijetnja otkaza konkordata te to što Italija
nije dozvolila da se svetojeronimska imovina uknjiži pod hrvatskim imenom. Ovo su bili
preduvjeti za stvaranje sporazuma između Svete Stolice i Crne Gore u ožujku 1902. g
Vojnović je o aktualnim događajima obavijestio kardinala Rampollija u Promemoriji
iz ožujka 1902. g. u kojem su izloženi ultimativni crnogorski zahtjevi koji su potpuno oprečni
onoj Promemoriji iz prosinca 1901. g. U ovoj novijoj kroz nekoliko je točaka navedeno
Vojnovićevo stajalište. Tako odmah na početku ističe da Crna Gora najviše drži do naslova
pro Slavis Meridionalibus21, a zatim da je crnogorska vlada nagovorila protektora Zavoda
Vannutellija da odustane od protivljenja južnoslavenskom imenu, najvjerojatnije zbog toga
što se i Austro-Ugarska protivi južnoslavenskom imenu vidjevši u njemu političke
manipulacije.
U ožujku 1902. g. potpisan je, dakle, ugovor između Svete Stolice i Crne Gore glede
svetojeronimskog pitanja. Sveta Stolica se obvezala promijeniti naslov brevea Slavorum
gentem tako da će u naslov vratiti ilirski naziv pod kojim se podrazumijevaju katolički južni
Slaveni označeni u apostolskom pismu. Barskom nadbiskupu priznata su sva prava i
beneficije koje na temelju statuta ustanove uživaju ostali prelati. Nadalje, omogućeno mu je
da, s hrvatskim biskupima, delegira jednog člana u upravu Zavoda, a potvrđeno mu je i pravo
da svećeniku koji dolazi iz njegove nadbiskupije naredi učenje srpskog jezika i ćirilice.22
Crnogorci su dakle uspjeli u svojoj nakani oko svetojeronimske afere, uspjeli su
ukinuti samo hrvatsko ime, no s obzirom na njihova očekivanja koja su bila puno dalja, njihov
diplomatski uspjeh nije potpun. Nisu dakle uspjeli nametnuti samo srpsko ime, a nisu ni
uspjeli u tome da barski nadbiskup dobije titulu primata Srbije, niti u onom krajnjem dometu
kneza Nikole da preko svetojeronimske afere Crna Gora bude središte srpskog ujedinjenja i
dominantna država na Balkanu.
Slijedi članak kojeg je prenio Narodni list o reakcijama iz Francuske, točnije iz
časopisa L'Univers na događaje oko Svetojeronimske afere:
(…) Talijansko novinstvo proglasilo je naše iredentiste izdajicama, a zastupnik „Barzilai,
jedan od protagonista afere, zaprieti, da će interpelirati vladu i da će ju zapitati, kakove
mjere misli uporabiti, da se Italija oslobodi jedne čete skitalica. Nakon što je resumirao sve
doživljaje svetojeronimske afere, francuski dopisnik veli, da je postupak ove „jadne čeljadi“
pobudio indignaciju kod svih poštenih ljudi u čitavoj Italiji.(…) Dopisnik završava veleći, da
je talijanska revolucija zgrnula pod samim podnožjem stolice S. Petra neku gadnu gamad,
koja je od sramote po Italiju i po čitavo čovječanstvo.23 Nakon toga u novinama slijedi
komentar novinara koji Narodnog lista koji komentira: (…) Samo je škoda, da Francuzi ne
idu tražiti viesti o malim narodima na izvor, već se služe posrednim vodovodima, a pošto su ti
vodovodi često u rukama naših neprijatelja, to se obično dogadja, da se kroz njih štošta
infiltrira, što je nama nepoćudno

4. IZDAJA OBITELJI VOJNOVIĆ TE HRVATSKA REAKCIJA
NA LUJEVO DJELOVANJE
Čin promjene naziva iz hrvatskog u ilirski, u Hrvatskoj je doživljen kao negacija
hrvatstva i nacionalnih nastojanja. Također su se osjećali poniženima što ih je izdala upravo
obitelj Vojnović koja je do Luje bila izrazito katolički orijentirana obitelj. Lujev otac Kosto,
bio je sudionik Prvoga hrvatskoga katoličkog kongresa u Zagrebu 1900. g. i dobar prijatelj
biskupa Strossmayera. Osim toga, bio je zastupnik u Dalmatinskom saboru i imao veliki
utjecaj u narodnom pokretu u Dalmaciji te sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom. Njegov pak
sin Lujo imao je utjecaja u srpskim političkim krugovima i ugled mu je iznimno porastao za
trajanja svetojeronimske afere.
Vojnoviću je iz Hrvatske pristiglo više pisama od kojih je značajno bilo ono stiglo
1908. g. iz Pule u kojem nepoznati autor govori o tome kakvih nakon afere Vojnovića opisuje
Dušan Preradović, sin poznatog Petra Preradovića. Taj anonimac u pismu piše: (…) On mi
reče, da on, jedan Preradović, neće i ne može s Lujom Vojnovićem da obći, jer da je taj
Vojnović protiv tradicije svoje obitelji, koju on, Preradović tako izvanredno cijeni, nas Hrvate
izdao. Da si Ti, veli, najveći naš neprijatelj prigodom Jeronimske afere naša prava dozvolio
da okrnje, da si protiv nas u vrijeme kada je borba između Srba i Hrvata najljuće bjesnila
svim mogućim oružjem protiv Hrvatstva ustao. (…)25
Hrvatski biskupi odgovorili su Promemorijom koju je sastavio nadbiskup Stadler u
ožujku 1902. g. i pročitao je na audijenciji pred papom. Istaknuo je da je pojam „ilirski“
zastario i da se nije smjelo popustiti ni pred austrougarskom ni pred crnogorskom
diplomacijom te da neki Hrvati taj čin smatraju prijelazom na pravoslavlje, a svi žele novu
Ustanovu s nazivom pro croatica gente.
26
Austro-Ugarska je otišla toliko daleko da je, čuvši o Stadlerovoj Promemoriji tražila
od Stadlera da se za sve ispriča. Stadler to i čini, poslavši pismo papi i Rampolli u kojima
izražava ljubav prema Svetoj Stolici i prikazuje alarmantno stanje u Hrvatskoj. Nakon toga,
Rampolli mu vraća pismo u kojem tvrdi da je papa na svoju ruku vratio staro ime Zavoda.27
No Zavod je tek 1971. g. dobio svoje hrvatsko ime, nakon još puno žrtvovanja i ponižavanja
od strane Hrvata i Stadlera.

5. BARSKI NADBISKUP ŠIMUN MILINOVIĆ
Njegova je uloga u svetojeronimskoj aferi bila u najmanju ruku, nezahvalna. Nije
radio protiv Hrvata, ali se nije ni mogao oduprijeti velikosrpskim težnjama koje su se
ispoljavale preko barske nadbiskupije i njegovih leđa. Hrvatske biskupije bile su ogorčene na
njega, nitko s njime nije razgovarao. Jedino s kime je prijateljevao i pisao mu pisma bio je
hrvatski povjesničar Tadija Smičiklas. U jednom od pisma navodi kako je dva mjeseca pisao
Zavodu sv. Jeronima da mu pošalju knjige budući da je bio član Zavoda, no odgovora nikad
nije bilo. Biskup Milinović je radije šutio nego pokušao opravdati svoje postupke. Tadija,
iako prijatelj, najviše mu je zamjerio što je u Rimu pristao zagovarati interese Crne Gore.
Hrvatskom je pak biskupu Strossmayeru, Milinović pisao i opravdavao se kako se nije uspio
snaći u toj zahtjevnoj situaciji. Za Luju Vojnovića nije nalazio nikakvo opravdanje, jer kako
piše u pismu, bilo je očito da zastupa interese Crne Gore u svetojeronimskom pitanju.
Milinović se dalje brani da nije imao posebno velike mogućnosti djelovanja u izaslanstvu
kojim je djelovao prosrpski raspoložen Vojnović.28 Nadalje govori kako se bojao ugrožavanja
konkordata iz 1886. g., i smjenjivanja s pozicije barskog nadbiskupa ukoliko odbije postati
članom crnogorskog izaslanstva. No, kad je u Cetinju prisiljen zagovarati crnogorsko-srpske
odnose, Milinović je tražio od Vatikana da prekine konkordat s Crnom Gorom, no bilo mu je
odbijeno. Kad je od strane kneza Nikole bio pozvan u Nikšić, predložio mu je da se uz
hrvatski naziv dometne pro catholicis Serbis Archidioecesis Antibarensis. To je zadovoljilo
kneza samo nakratko, jer kako znamo ubrzo je inzistirao na spominjanju srpskog imena.
Milinović u pismu Smičiklasu također navodi podatke u kojima potkrepljuje pretpostavke
dubrovačkog biskupa Marčelića da je u stvaranju crnogorskog izaslanstva i njegovu
upućivanju u Rim sudjelovala ruska vlada preko svojih diplomatskih predstavnika na Cetinju,
nastojeći time preko Crne Gore osnažiti svoj utjecaj na Balkanu.29
Sada pak Tadija piše da Milinović vjerojatno nije bio svjestan da pristankom na ulazak
u crnogorsko izaslanstvo postaje suodgovornim za sve što se kasnije događalo u aferi. Osim
toga, Milinović je bio uvjeren da će uz srpske, moći zastupati i hrvatske interese, no očito je
bio naivan. O uvođenju srpskog imena, Milinović je obavijestio Strossmayera kojeg je
pokušao nagovoriti na zauzimanje za jugoslavenski naziv, pogrješno pretpostavljajući da
Strossmayer dijeli njegovo mišljenje. No, on se više od svega zalagao za naziv pro croatica
gente budući da je u jugoslavenskom nazivu vidio promidžbu Srbije kao hegemonijalne
cjeline, a ne afirmaciju hrvatstva kao središta južnoslavenskog okupljanja, a kojem je on
težio.
Kada se Milinovića uspoređuje s ostalim crkvenim hrvatskim velikodostojnicima,
očito su oprečne razlike, najprije u tome što su crnogorski i hrvatski zahtjevi u
svetojeronimskoj aferi bili potpuno oprečni, a biskup Milinović je planirao zastupati i jedne i
druge, odnosno, zajedno s Vojnovićem zastupao je srpske interese. U talijanski su tisak
prodrle vijesti da se Milinović jasno priklonio crnogorsko/srpskim pogledima u
svetojeronimskom pitanju. Također, u nekom drugom talijanskom tisku, pisalo je da
Milinović daje potporu srpskom utjecaju u Zavodu samo zato da bi zadržao svoj položaj
barskog nadbiskupa, a također se pisalo da je bio među trojicom potpisnika peticije upućenoj
papi protiv „kroatizacije“ Zavoda sv. Jeronima.30
Očito je dakle, a tako je pisao i Tadija Smičiklas, da se biskup Milinović nije snašao i
da nije bio dorastao cijeloj toj složenoj situaciji, a tome je još više pridonijela izloženost
biskupa različitim pritiscima i ucjenama crnogorskih vlasti.

5. ZAVOD SV. JERONIMA NAKON AFERE, DO POČETKA
PRVOG SVJETSKOG RATA
Velika želja pape Leona XIII. da vidi konačno otvorenje Zavoda nije postignuta ni
nakon promjene imena Zavoda. Naime, austrougarsko poslanstvo činilo je sve da ne dođe do
ostvarenja odluka iz breve-a. Sve do Prvoga svjetskog rata, Monarhija upravlja imovinom bez
prekida.
Po odlasku dr. Pazmana iz Rima, upraviteljem crkve sv. Jeronima imenovan je bivši
kanonik ukinutog Kaptola, Mons. Andrija Friš. Nakon što je 1906. g. umro, bečko
ministarstvo imenuje na to mjesto jednog Talijana. Usprkos tome, hrvatski episkopat šalje dr.
Karla Horvata, nakon njega dr. Janka Borkovića, a sve sam da se ne zaboravi na otvaranje
Zavoda i na mlade svećenike kojima dr. Horvat počinje dijeliti stipendije, ali uz uvjet da žive
u nekom drugom rimskom Zavodu.
U vrijeme upravljanja dr. Borkovića dolazi do toliko željenog otvaranja Zavoda i to sa
samo dva pitomca, a do kraja godine stigao je i treći. Postoji informacija da ih je do rata,
odnosno 1915. g. bilo osmero.

6. ZAKLJUČAK
Zavod sv. Jeronima nastao je 1790. g. u Rimu nakon što je papa Pio VI. ukinuo
bolnicu koja je postojala uz crkvu koja je posvećena sv. Jeronimu, a koja je služila kao
svratište i boravak za hodočasnike koji su iz dalekih krajeva putovali u Rim. Bolnica je više
puta bila zatvarana zbog nedostatka sredstava za rad te se umjesto nje osniva „Hrvatski zavod
sv. Jeronima“.
Hrvatski svećenici željeli su preustrojiti Zavod u zavod za mlade svećenike koji bi se
mogao oduprijeti stranom političkom utjecaju i težnji Austro-Ugarske Monarhije da se osnuje
sjemenište za odgoj mladih hrvatskih klerika koje bi bilo njima podređeno. Zbog toga je
održan sastanak na Lokrumu na kojem su prisustvovali dubrovački, vrhbosanski, barski i
kotorski biskup, a kako bi zajednički preustrojili svetojeronimsku ustanovu. Nakon što su
zaključke svoje sjednice poslali u Rim, Sveta Stolica je izdala breve (apostolsko pismo) te je
1. kolovoza 1901.g. papa Leon XIII. osnovao Collegium Hieronymianum pro croatica gente
(Svećenički Zavod sv. Jeronima za Hrvatski narod) na koji ima pravo 17 (nad)biskupija u koje
je uključena i barska, zbog koje će indirektno izbiti svetojeronimska afera.
Afera počinje s upadom talijanskih iredentista koji ne žele spriječiti otvaranje zavoda,
a koji su zapravo Italo-Srbi, a za sebe lažno govore da su Dalmatinci. Hrvati su protiv njih
podigli optužbu koja je na opće čuđenje odbijena, a uprava imovine povjerena je
austrougarskom poslaniku.
Zatim se javljaju Crnogorci koji žele da se breve odnosi i na njih, odnosno barsku
nadbiskupiju što Vatikan odbija. No, na poticaj hrvatskog Episkopata, barska nadbiskupija je
ipak uspjela postići ulazak u Slavorum gentem. Ovo je najveća ironija hrvatske priče, budući
da su im zaboli nož u leđa kako Hrvati nisu mogli ni zamisliti. Crnogorska delegacija dolazi u
Rim, a Lujo Vojnović se koristi svim mogućim trikovima i političkim malverzacijama kako bi
oduzeo Hrvatskoj pravo na Zavod, kako bi mu promijenio ime i stavio ili barem nadodao
srpsko ime. Svetojeronimski Zavod ni kriv ni dužan postao je predmetom političke
manipulacije i pokušaja uspostave velikosrpstva. U nakani su djelomično uspjeli, uspjevši
nagovoriti Svetu Stolicu da vrati stari ilirski naziv, barski nadbiskup imao je sva prava kao i
hrvatski biskupi i ono što nikako nisu trebali postići, a jesu je to da se u jednoj hrvatskoj
katoličkoj ustanovi dozvoli učenje srpskog jezika i ćirilice
https://hrcak.srce.hr/file/249970

Vrlo važan video...

Koja obitelj o čemu ti?