Gledam video jedne istočno-bosanske džamije i u oko mi uletje par detalja na putu do iste koji nedvojbeno podsjećaju na nekadašnje postaje križnog puta, mjesto gdje bi trebala biti krstionica i sl.

Gledam ona ovoj mapi u blizini su bili franjevački samostani.

Lijepo se vidi gdje je bila gustoća crkvenih građevina. Znamo svi za staru džamiju u bihaću a nekad bila crkva, taj kraj je i zadnji pao pod turke. Partizani srušili također u bihaću crkvu sv. Ante.

Moje susjedno selo je do 17. ili 18. stoljeća bilo katoličko, pa su kolektivno prešli na Islam, još uvijek postoji staro zapušteno groblje i temelj stare crkve.

Potvrda napisanog je u Laštrićevom Čizmaru. Nije riječ o kronici i nečemu sličnom već o uputama za bosanske kapelane

Znam da su vaše ovčice rastrkane po daleku, šta radi za služiti nji(h) podpuno, malo počivanja imate, nego ste najviše u obtrkivanju i (h)odu po selie (selima). Znam da na mnogo mista prebivališta vaših(h) ovčica jesu pomij(e)šana s nevirničkim, kroz koja vam valja putovati sve sa strahom, niti brez pogibli. Znam da vam se ne zna mlogo putah dan ni noć, konak ni postelja, ručak ni večera, nego valja da ste zadovoljni onako kako se gdi nade kod siromaha. Znam da crkvah ne imajući valja vam tražiti zgradah i pojatah ili načinjati kolibice pod dubjem te kabanicom pokrivši misu govoriti. Znam da vaše ovčice budući. . . ljudi težaci i siromasi, ne mogu k vama doći u druge dneve nego najviše u svetkovine. Onda vam je krstit, vinčat, i upisat oboje i drugo. Onda vam je ispovidat i pričešćivati, onda nad nelagodnim Boga molit i blagosivljati. Svi bo u svetkovine k vama najviše utječu se u svojim potribama duhovnim«(

https://hr.wikipedia.org/wiki/Drveni_ka ... a_Majevici

Oltarići na Majevici gdje se tajno držala misa u turska vremena

To je moj kraj!
Majevica je duboka šuma, moglo se razvit atomsku bombu u njoj a da te neprimjete.

Koliko je ovih crkvišta do sada geolocirano, jesu li ruševine ili su na njihovim temljima / zidinama izgrađene pravoslavne crkve i muslimanske džamije?

Tko će to znati.
Pročitala sam, ima tome vremena, da se negdje u okolici Travnika, kod nekog kamena ili dva, svake godine održava misa. Kameni su ostaci nečega(ili crkve, ili nekog svetišta). Ne uspijevam pronaći taj članak, a i ne sjećam se više gdje sam to pročitala. Možda ako Markan nešto zna o tome

Izgrađene su uglavnom džamije =>Imaš gotov temelj + poniženje protivničke vijere.
Pravoslavci nisu imali toliko vijerskih objekata čak ni tamo gdje su bili nedodirljivi, često se radilo samo o manjim kapelicama.
To što su izgradili su novi objekti nakon rata. U centru Teslića npr. je bila velika katolička crkva koja je srušena u ratu, međutim poslje je izgrađena nova katolička crkva na istom temelju.
https://www.dnevno.ba/kolumne/od-katoli ... mija-1939/

Malo zanimljivosti sa kraja osmanske vladavine. Zato ne kontam otkud muslimanima ona postapalica koju stavljaju u usta Huseinu Gradascevicu da "ezan i crkvena zvona nikad nikome toboze nisu smetala" Zvona doduse nikome nisu smetala jer ih nije ni bilo do sredine pa i kraja 19. st., a vidimo da su i tada rijetka itekako smetala

Plehanski slučaj

Početkom prosinca 1855. dugotrajna uznemirenost i nezadovoljstvo muslimana iz Dervente zbog početka gradnje crkve uz franjevački samostan u obližnjem Plehanu kulminirali su u izravnom nasilju. Jedna skupina derventskih muslimana iskoristila je odsutnost oblasnog upravitelja i isplanirala napad na samostan. Za tu je zadaću, izgleda, bio vrlo pogodan neki „derviš“, Mula Sali [Salih] Hasanija, koji je na polasku rekao kako će ubiti ili on njih ili oni njega, a ako pogine da ga ondje pokopaju pa se na tom mjestu – po šerijatskim propisima – neće moći graditi crkva. Hasanija je uz viku i prijetnje pokušao ukloniti drveni križ, franjevci – misnici Nikola Šokčević i Luka Kovačević – navodno su ga pokušali primiriti i odvratiti, no kako im to nije uspjelo jedan je od njih, vjerojatno Kovačević, pucao i teško ga ranio. Franjevačka verzija priče dalje kaže da su priskočili seljaci kršćani, Mijat i Ivan Andrijanić, Antun Mijatović i Ivan Bečina, dotukli ranjenog derviša i spalili tijelo kako bi prikrili tragove. Ipak, ubojstvo je otkriveno te su sva šestorica završila u pritvoru u Derventi. Nakon više od mjesec dana prebačeni su u zatvor u Sarajevu gde im se pridružio i franjevac Jako Džoić. Za njega se kaže da nije bio izravno upleten u slučaj nego da je po nagovoru starješina franjevačkog reda otišao u Sarajevo dati iskaz. Kasnije će se, međutim, pokazati da ga vlasti terete zbog poticanja na oskrvnuće tijela ubijenoga. Jedini je od svih optuženih koji je umro za vrijeme sudskog procesa.

U Sarajevu je oko godinu dana trajala istraga i suđenje. Franjevci su prikupili novac i platili odštetu udovici poginuloga, no optuženici su ipak prebačeni u zatvor u Istanbulu. Izgleda da je tek nakon toga urodilo plodom zalaganje đakovačko-bosanskog i srijemskog biskupa Josipa Jurja Strossmayera kojemu su se franjevci bili obratili za pomoć. Pod pritiskom habsburškog ministra inozemnih poslova grofa Boulu-Schauensteina i veleposlanika Prokesch-Ostena oba su zatočena fratra oslobođena.[4] Nakon nekoliko mjeseci Nikola Šokčević se iz Rima javlja svojemu prijatelju Andriji Torkvatu Brliću, a za Luku Kovačevića se zna da je umro u Dubrovniku 1859. pa možemo pretpostaviti da je i on pušten iz zatvora skupa sa Šokčevićem. Od četvorice seljaka dvojica su, Mijat Andrijanić i Antun Mijatović, umrla u istanbulskom zatvoru (ne zna se kada), dok o sudbini druge dvojice nama dostupni izvori ne govore. Zbog ubojstva u Plehanu gradnja crkve i samostana započet će tek petnaest godina kasnije.[5]

Bosna i Hercegovina sredinom 19. stoljeća

Prikaz stanja u Bosni i Hercegovini u vrijeme plehanskog ubojstva čini najširi interpretativni okvir od kojega započinjemo pristup ovome slučaju. U prvoj polovici 19. st. zaostalo i feudalno ustrojeno Osmansko Carstvo nastojalo je prevladati krizu pravnim, upravnim i fiskalnim reformama i modernizacijom po uzoru na europske zemlje. Carskim pismom (fermanom) od Gülhane iz 1839. godine svim su podanicima, bez obzira na vjersku pripadnost, zajamčene su osobna sigurnost, sigurnost imovine i jednakost pred zakonom. Među muslimanima su te reforme naišle na otpor budući da su se njima ukidale neke njihove privilegije, napose superioran status temeljen na pripadnosti islamskoj vjeri. Smatrali su da su odredbe o jednakosti u suprotnosti sa šerijatskim načelima. U Bosni i Hercegovini muslimanska je elita doživjela te promjene kao izdaju Porte, te su u toj pokrajini u više navrata buknuli oružani ustanci. Pobune je 1850. godine ugušio Omer-paša Latas koji je uspostavio novu upravu i nove organe vlasti, ali ne i trajni mir. [9]

Teška ekonomska situacija u zemlji, koja je dijelom bila i posljedica reformi, bila je jedan od glavnih uzroka daljih nezadovoljstava i pobuna. Naime, reformom poreznog sustava uvedeno je oporezivanje prema imovinskom statusu, ali su zadržani i stari porezi, glavarina koju su plaćali nemuslimani, i desetina, tako da su se kršćani našli u još težem položaju. Usto, muslimanski su zemljoposjednici, spahije i begovi, uzimali velik dio prihoda od svojih kmetova i time ih dovodili na rub gladi. Kasnije reforme samo su pogoršale stanje kršćana jer je porez za oslobođenje od vojne službe koji su plaćali nemuslimani bio veći nego glavarina koja je ukinuta 1856. Porezni sustav nisu na zadovoljavajući način riješili ni kasniji sultanski povjerenici koji su tim poslom dolazili u Bosnu, tako da se stanje kršćana nije osjetno poboljšalo. I muslimanski seljaci bili su u teškom položaju. O lošem gospodarskom stanju govore i izvještaji koje su osmanski namjesnici slali sultanu u Istanbul.

Kako se kriza produbljivala, tako su se velike sile, posebno Rusija i Habsburška Monarhija, sve više uplitale u unutarnja zbivanja u Osmanskom Carstvu prikrivajući svoje političke ciljeve brigom za vjerska i ljudska prava kršćana na Balkanu. U Bosni i Hercegovini otvaraju se francuski, austrijski, ruski, engleski, pruski i talijanski konzulat. Bosanski su franjevci budno pratili događaje u Hrvatskoj, ali i u Srbiji, nadajući se da bi se i u Bosni i Hercegovini mogao rasplamsati „opći ustanak“ protiv Osmanlija. Na njih su snažno utjecale ideje Hrvatskog narodnog preporoda i pothranjivale im nadu da bi se mogli osloboditi „turskoga jarma“.[10] Pravoslavci su se pak uzdali u pomoć Rusije. Odnosi među muslimanima i nemuslimanima dodatno su se zaoštravali kad god bi muslimani procjenili da im prijeti opasnost od „nevjerničkih“ zemalja (prije svega Austrije i Rusije) ili sa svakim novim valom muslimanskih izbjeglica koji su dobivali utočište u Bosni nakon što bi ih Srbi prognali s teritorija koje su zaposjeli. Dolazak tih izbjeglica pogoršavao je ionako teško ekonomsko i političko stanje u zemlji i dodatno potpirivao nezadovoljstvo i proteste katolika zbog toga što ih je vlast naseljavala u Posavini.



Podizanje kršćanskih bogomolja

Veliko nezadovoljstvo, a ponekad i nasilje jednoga dijela muslimanskoga stanovništva nad kršćanima izazivale su i reformske odredbe po kojima su kršćani mogli popravljati stare bogomolje i graditi nove. Šesto desetljeće 19. st. obilježeno je graditeljskim poletom posebice među bosanskim katolicima koji su podizali nove crkve i pučke škole. O tome koliko su bosanski muslimani bili osjetljivi na svaku takvu novinu govore i zbivanja oko dovršetka gradnje sarajevske crkve. Na toj se crkvi gradio toranj koji je „trn za oči ne samo sarajevskih, nego uobće svih turaka“[11] kako piše Zagrebački katolički list od 10. 5. 1856.[12] Muslimani su tražili od vezira da se gradnja tornja obustavi, a došla su i četvorica muslimana iz Krajine i predala 24 pisana zahtjeva u kojima se traži da se toranj poruši i sravni sa zemljom. Ne znajući što činiti vezir je te zahtjeve poslao u Istanbul. Krajišnici su se nadali povoljnim vjestima i među njima se, piše autor članka, primjećivalo prilično komešanje. „Krstjani sarajevski boje se najviše požara, a čini se, da se toga plaši i sarajevska vlada, budući njezinom naredbom po sto carskih nizama [vojnika] čuva i straži svake noći katoličku crkvu i kuće što su naokolo. – Evo kako turci-bošnjaci mare za carski hat-humajum! Evo kako oni razumiju proglašenu slobodu vjerozakona!“[13], zaključuje Zagrebački katolički list.

Slična situacija, najava gradnje crkve u Plehanu i dugotrajne diplomatske pripreme da bi se ishodili fermani i dopuštenja na neki su način „pripremili scenu“ za ubojstvo o kojemu se u ovome radu govori. Riječima provincijala Bosne Srebrene Martina Nedića: „Tim učiniše redovnici veliki napredak glede slobode vjerozakonske, buduć do toga vremena u Bosni, osim Posavine, nije se smjela ni drvena koljebica u greblju poradi mise sagraditi, pače nije slobodno bilo kršćanom, izuzev opet Posavinu, niti greblja ograditi.“[14] Jedan od četiriju samostana čija je gradnja planirana u Bosni trebao se graditi u Plehanu kraj Dervente. Porta je od vezira Kamil-paše tražila da pomogne u provedbi toga plana. U veljači 1853. vezir je poslao carskog mjernika Ešref-efendiju da obiđe i pregleda mjesta predviđena za gradnju samostana. Prije njegovog dolaska Martin Nedić je od nekog bega kupio zemljište za samostan, te je priopćio derventskom vijeću kako će gradnja početi čim ferman stigne. Istodobno je među nekim muslimanima, protivnicima reformi, raslo nezadovoljstvo zbog slobodnog isticanja križeva i zvuka crkvenih zvona. To je za njih bio dokaz da je osmanska središnja vlast izdala temeljna načela islama i bili su spremni poduzeti radikalne akcije protiv kršćanskih bogomolja.

Dovoljno je pogledati malo slike s kraja 19. stoljeća i početka 20. stoljeća, pa sve laži o "europskom islamu i toleranciji" padaju isti tren.
Nema razlike između njih i neke islamske jazbine danas.