yayo je napisao/la:
bezimeni12 je napisao/la:
Jedino je cisto da od Omisa do Zete nema katolika osim u Dubrovniku koji ionako nema nista sa Madjarskom drzavom koja gazduje hrvatskim gradovima zapadno od Omisa.

Čitavo primorje od Dubrovnika pa prema Omišu je oduvijek bilo 100% katoličko.
Trebali biste početi liječiti te svoje komplekse koji vas tjeraju da pričate neistine.
hercegovina je hrvatska,pocitelj je hrvatski grad pitaj madjare,sve neki horvati tamo malo vise o tome:
i Humsku Zemlju (Chelmania) sa župa(nija)
ma Ston, Popovo, Žapsko, Luka, Velika, Gorimita, Večenike, Dubrave i
Dabar.40 Kao zanimljivost ističemo da se skoro u svim ovim župama očuvalo
sve do turskog osvajanja uz sve političke promjene osobno ime Hrvat što
neosporno govori o pripadništvu kraja u kome oni žive hrvatskom narodu!
U glasovitoj povelji humskog kneza Nikole, jednoj od najmarkantnijih
osoba humske povijesti, iz 1249. među velikašima je i Hrvatin Turbić41 iz
Zažablja, u Popovu se 1301. spominje “Hrvatin s Trebinje,” 1319., 1325.
i 1330. ugledni vlastelin Hrvatin i brat mu Vojin iz dubrovačkog zaleđa,42
god. 1380. primljen je za dubrovačkog građanina odlukom Malog vijeća
Hrvatin Brajković iz Bišća kod Mostara, god. 1381. spominje Hrvatin
Pivčevića s područja Trebinja,43 a 1383. se kaže da je riječ o Hrvatinu
Pićeviću s Dabra.44 God. 1395. spominju se Hrvatin Slavogostić i Hrvatin
Tvrtković s Plane, a 1397. Hrvatin Trkulić iz dubovačkog zaleđa45 i sl.
U popisu sandžaka Hercegovina 1475.-1477. god. nalazimo i početkom
turske vladavine u Biogradu na području Nevesinja Vukasa i Vukašina
sinove Hrvatina i Bogdana sina Hrvata, u nahijama Samobor, Goražde
i Popovo postojao je “timar kneza Hrvatina, Stjepana i Radonje” kao i
posjed “Gornja Vrba” u “Dubištici”.46 Zanimljivo je da su ovo ime usvojili
i domaći Vlasi na koje u primorskim krajevima čak i u počecima srpske
vladavine nije bilo pritiska da prijeđu na pravoslavlje pa su još u to doba
u Duklji, Trebinju i Humskoj Zemlji uglavnom katolici.47 Pravoslavni se
Vlasi pomalo doseljavaju u vrijeme kratke srpske vladavine te osobito na
opustjela područja početkom turske vladavine.
Kako su Hrvati prema izričitom svjedočanstvu cara Porfi rogeneta
došli kao saveznici očito su lako ostvarivali neki suživot sa starim
AKO NIJE DOSTA
Mihael Višević. Njegova se vlast po svemu sudeći širila
sve do Bara54, pa i dalje na istok. Uspješno je branio Humsku Zemlju
ratujući sa Srbima, Bugarima, Bizantom... Mletački kroničar Ivan Đakon
(980.-1008.) piše kako se iz Bizanta vraćao Petar, sin dužda Ursa zvanog
Patriciacus pa ga je, “kad je, vraćajući se, htio prijeći krajeve Hrvata”,
zarobio humski knez Mihael.55 Na čelu hrvatske mornarice preplovio je
Jadran i zaposjeo Sipont kojom ga prigodom kronika zove čak “kralj
Slavena”.56 Mihael je vjerojatno prenio sjedište Humske Zemlje u Ston
nakon pobjede nad bizantskom vojskom, kako svjedoči jedan natpis u
Stonu.57 Knez Mihael je pod vrhovništvom hrvatskog kralja Tomislava što
neosporno svjedoči pismo pape Ivan X. 925. god. upućeno “ljubljenom
sinu Tomislavu kralju Hrvata i Mihaelu preuzvišenom vojvodi Humnjana
“ svemu kleru “i svemu narodu koji boravi po Slavoniji i Dalmaciji”.58
Papa upućuje jedno (zajedničko) pismo obojici, što govori o jednom
kraljevstvu, a o njihovom narodu govori u jednini. Sabor 925. godine.
održan je, prema djelu Historia salonitana maior, kad je bio “u pokrajini
Hrvata i krajevima Dalmacija Tomislav kralj a predsjedao u svojim
krajevima knez Mihael”. Zaključci sabora jednostavno kažu: “kralj
i prvaci Hrvata”. Na saboru 928. god. spominje se prvi put biskupija
Humske zemlje pod nazivom Stonska59 i od tada će se stoljećima nazivati
čas Stonskom čas Humskom
JOS MALO
Bizantski kroničar, carski tajnik i veliki logotet N. Konijata (Akominat,
Honijata, 1150.-1210.) piše da je srpski satrap Nemanja “stao zauzimati
neprijeporne zemlje Hrvatske i sebi prisvajati oblast Kotora