Dubrovnik je primjerak kako bi izgledao balkanski kraj da nije bilo Turaka i ostalih stranaca. Postojale su mnoge manje republike u Dalmaciji osim Dubrovnika kao što je primjerice Poljička republika.
Samo dok Dubrovčani volili više trgovati i počeli plaćati godišnji danak Turcima da ih ostave na miru Poljičani su odlučili se boriti protiv njih pa je na kraju nestala.

Dubrovnik je dokaz da Slaveni u srednjem vijeku nisu bili iskljucivo divljaci.

Vjerojatno jedini dokaz.

Dubrovnik je kao i NDH imao rasne zakone protiv svetosavaca pa ako ga svojataju što onda ne bi i Antu Pavelića, on je proglasio NDH uz podignuta tri prsta. One zidine koje okružuju Grad nisu napravljene da budu turistička znamenitost nego da spriječe te kravoslavne pećinare da ga osvoje a posljednji puta su tu svoju zadaću uspješno izvršile odbivši kromanjonsku invaziju 1990-ih na što svakog stranog posjetitelja stalno podsjeća višejezična ploča na zidinama. Trebalo bi ju hitno povećati i nadopuniti s još nekoliko velikih svjetskih jezika.

Posljednje godine svoga carevanja (1355) Dušan Silni stade nemilo progoniti katolike. Progonstvo nastavi njegova udovica Jelena Bugarkinja za vlade svoga sina Stjepana Uroša IV. U ovo vrijeme ni štit autonomije pomorskih gradova nije mogao katolike obraniti od zloće i kinjbe one zločeste žene, koja je mnogoj nesreći u Srbiji uzrok bila. Tražilo se je tada sasvim iztriebiti sve što je katoličko...

Šta mislite, jesu li u taj skučen prostor između dubrovačkih zidina uspjeli da se smjeste svi srbokatolici nemanjićke Srbije?





Jeca i Dule

Pa ne bi baš rekao , jer slavenski karakter Dubrovnika je više iznimak nego pravilo.
U Dubrovniku kao i kod svih dalmatinskim gradovima je talijanska i latinska kultura preovladajuća , a sve slavensko se smatralo manje vrednim . ali eto kod Dubrovčana se dogodilo da je nesrazmerno bilo najviše pesnika i pisaca na slavenskom jeziku u odnosu na druge gradove.

Kad je krenulo prosvetiteljstvo u 19.veku , većina katoličkih klerika je svako insistiranje na slavenskom jeziku tj.pisanje na hrvatskom jeziku smatrala "povlašenjem" tj.da će katolički puk otići k'vlasima.

Nisam siguran koliko je to točno. Tada je renesansna Italija bila središte Europe tako da su povlašteniji ljudi iz Dalmacije odlazili tamo studirati (npr. Marin Držić i još mnogi pisci toga vremena). Talijanski je tada bio nešto kao danas engleski zbog američkih filmova. Ipak, znači li to doista da su zanemarivali domaće?

Nadalje, mnoštvo je odlučilo pisati latinskim ili talijanskim jer su pikirali na veće tržište. Ne znam koliko si upoznat sa djelima Marka Marulića, no on je pisao na latinskom i čakavici/glagoljici. Nadalje, Marulić nije bio jedini izvan Dubrovnika koji se služio hr jezikom. Jesi li čuo za Petra Zoranića (autor Planine, Nin) Petra Hektorovića (autor Ribanje i ribarsko prigovaranje; Hvaranin), Brno Karnarutić (autor Vazetje Sigeta grada; Zadranin)? Petar Zoranić u svojem romanu Planine kritizira i grdi pisce iz Dalmacije koji odbijaju pisati na domaćem jeziku.

Na današnji dan 1667 je bio razarajuci zemljotres koji je usmrtio 3/4 stan. Nikada se više od toga Dubrovnik nije oporavio.
Od tada nastupa stagnacije trgovine uticaja i moci do Napoleonovog fajronta

Da ga nije ukinuo danas bi bio država jača od Monaca. Bankarska i ofsor oaza kao Singapur.

Zanimljivo je da su postojala čak "tri Dubrovnika" , jedan onaj na obali Jadrana , drugi u Bosni koji nema veze sa ovim Dubrovnikom već samo ima to ime , a treći na Kosovu koji se nije zvao Dubrovnik već Novo Brdo ali je imao kako kažu neki izvori jednak broj Dubrovčana kao u samom gradu Dubrovniku što govori o veličini dubrovačkih kolonija.
U komediji Marina Držića "Novela Od Stanca" jedan od likova je Pavo Novobrđanin jer tad je još postojala jaka kolonija tamo bez obzira na tursko osvajanje.

Vrlo zanimljivi podaci
Ima na Sicilija Ragusa Ibla, prekrasan grad

Dubrovačkoj ološi se ili diviš ili ih prezireš zavisno iz kog ugla gledaš na njih.

Uglavnom , njih nikad nije značajno dodirivao slovenski patriotizam niti južnoslovensko rodoljublje , već čista korist i opstanak samoljubive trgovačke elite.
Meni je to u stvari fascinantno , i mogu reći da je njihov samoljubivi nagon za opstankom koji je bio tako moralno grozan da ih je potpuno boleo qurac što im sunarodnike nabijaju na kolac u susedstvu od par kilometara , više doprineo slovenskoj svesnosti i državnosti ovdašnjih naroda nego da su to zaista istinski bili i želeli dok su bili u najvećoj snazi.

Zanimljivo je da su postojala čak "tri Dubrovnika" , jedan onaj na obali Jadrana , drugi u Bosni koji nema veze sa ovim Dubrovnikom već samo ima to ime , a treći na Kosovu koji se nije zvao Dubrovnik već Novo Brdo ali je imao kako kažu neki izvori jednak broj Dubrovčana kao u samom gradu Dubrovniku što govori o veličini dubrovačkih kolonija.

U komediji Marina Držića "Novela Od Stanca" jedan od likova je Pavo Novobrđanin jer tad je još postojala jaka kolonija tamo bez obzira na tursko osvajanje.

Postoje Janjevci koji tvrde da vuku porijeklo iz Dubrovnika. Tako da oni također slave sv. Vlahu.

The earthquake in Dubrovnik in 1667[2] was one of the two most devastating earthquakes to hit the area of modern Croatia in the last 2,400 years, since records began. The entire city was almost destroyed and around 5,000 people were killed.[1] The city's Rector Simone Ghetaldi was killed and over three quarters of all public buildings were destroyed.

The 1667 Shamakhi earthquake occurred on 25 November 1667 with an epicenter close to the city of Shamakhi, Azerbaijan (then part of Safavid Iran).[2] It had an estimated surface wave magnitude of 6.9 and a maximum felt intensity of X (Extreme) on the Mercalli intensity scale. An estimated 80,000 people died.

Tog 6. travnja u 8 sati ujutro, Dubrovnik je zadesio kafastrofalan potres. Ovo je bila najveća katastrofa u dotadašnjih 1.200 godina povijesti Dubrovnika.

Golemo kamenje kotrljalo se s brda Srđ i rušilo sve pred sobom. Snažan cunami poharao je luku. More se nekoliko puta povlačilo i pri povratku razbijalo brodove o obalu. Pukotine su se pojavile u zemlji, a izvori vode su presušili. Uzvitlana prašina bila je toliko gusta da je zamračila nebo.

Snažan vjetar je raspirio vatre s ognjišta i izazvao požar koji je gorio sljedećih 20 dana i progutao neprocjenjivo materijalno i kulturno blago koje je nastajalo tijekom stoljeća.

Potres se dogodio 6. travnja 1667. godine, ujutro, negdje između 8 i 9 sati. Prvi i glavni udar koji je odredio budućnost Grada i njegovih stanovnika bio je kratak, ali neobično snažan, a slijedili su ga odmah zatim potresi slabijeg intenziteta.

Jedan franjevac koji je tijekom potresa služio misu tvrdio je kako je potres trajao točno koliko mu je bilo potrebno za na oltaru na latinskom jeziku izgovoriti iduće riječi: "Muka našega Gospodina Isusa Krista". Drugi su preživjeli, pak, uspoređivali duljinu trajanja s vremenom koje je potrebno za izgovoriti Očenaš; treći s duljinom trajanja molitve Vjerovanja. Nakon trusnog udara zgrade su se nastavile urušavati, padali su rasklimani zidovi, dijelovi brda Srđ otkidali su se u obliku gromada stijena te se, uz zaglušujuću buku, kotrljali prema gradu. Srušenim gradom odjekivali su krikovi preživjelih i ranjenih, plač zatrpanih koji se, zbog kamenja ili greda koje su na njima ležale, nisu mogli pomaknuti. U luci se more tri puta povuklo ostavljajući brodove na suhom se polomiti, a onda opet velikom snagom nadolazilo lomeći obalu i ostatke brodica. Tvrđava sv. Ivana dva se puta otvorila i zatvorila, ali se nije srušila. Neozlijeđeni su u strahovitoj panici pokušavali izići iz Grada ostavljajući svoje srodnike zatočene pod srušenim zidovima domova. Oni koje je trešnja zatekla u postelji polugoli su panično preskakali preko ruševina i leševa koji su iz njih virili. Nisu razmišljali ni o čemu drugom, nego kako spasiti život i uteći što je moguće prije iz tog kolopleta smrti. Možda najbolje to ozračje beznađa i straha očituje nekoliko rečenica koje je kanonik Bernard Giorgi napisao potkraj travnja Stjepanu Gradiću u Rim. "Nijesam kadar da vam opišem naš rasap, jer nemam sigurna mjesta da naslonim glavu. Ruševine, vatra i pljačkanje svršili su grad".[1]

Potres je porušio gotovo cijeli grad. Stradalo je oko 3.000 ljudi, što je polovina tadašnjeg stanovništva grada.

Potres je pogodio grad u politički vrlo nezgodnom trenutku, usred Drugog kandijskog rata između Mlečana i Turaka. I jednima i drugima bi zauzimanje Dubrovnika dalo veliku prednost u ratu, no dubrovačka je diplomacija čak i u ovim okolnostima uspjela sačuvati samostalnost Republike.

Dubrovnik se uspio održati na nogama i ponovno izgraditi iz pepela, no nikada nije uspio povratiti snagu kakvu je imao u najboljim danima.

Po riječima svećenika prvi udar nije trajao ništa dulje nego što je bilo potebno za izrijeći passio domini nostri Jesu Christi secundum. Nizozemci Joris Croock i Jacob van Dam našli su se u gradu, a nadbiskup je pobjegao u Anconu. Potres su za pljačku (bogaćenje) iskoristili Morlaci (Vlasi) i stanovnici Republike (zlato, srebro, nakit, relikvije). Služitelji su pljačkali gospodare pošto su znali gdje je blago. Frano Bobaljević bio je živčano rastrojen zbog uništena i opljačkana bogatstva i pogibije svih članova brojne obitelji; preselio se izvan grada, tražio škrinje iz Venecije kako bi pohranio ostatak bogatstva. Bunići su pošli u Ston dva mjeseca, iz Gruža im je donesena preostala imovina pa su se vratili u Dubrovnik. Poginulo je 2 000 ljudi u Gradu, 3 000 u cijeloj Republici. Mnoge crkve su uništene (katedrala). Relativno neoštećeni ostali su samostani i crkve dominikanaca i franjevaca, crkva svetog Vlaha, crkva svetog spasa, Sponza te zidine. Ovaj potres djelovao je i na Split, Šibenik, Zadar, Trebinje, Mostar i Crnu Goru (najdramatičnije u Kotoru). 11. travnja odredbe dubrovačke vlade u izvanrednom stanju: ne napuštati Grad, 300 vojnika, prijelazna vlada (10 obitelji), 6 kapetana (svaki zadužen za 50 vojnika). Marojica Kaboga se zbog potresa iz državnog neprijatelja pretvorio u spasitelja države. 23. travnja izabrano je 12 guvernera Republike, pučanima prvi put dopušteno glasovati. 3. lipnja Senat se sastaje prvi put nakon potresa, a 10. lipnja Veliko vijeće. Republika je nakon potresa u nezavidnom položaju zbog spletki mletačke diplomacije, turskih ucjena i prepada pandura i hajduka na teritorij Republike. Kara Mustafa je u srpnju zahtijevao 300 vreća punih dukata. Bosanski paša prijetio je prijetvorbom Republike u osmanski sandžak: „Ti nevjernici nisu vrijedni sultanove samilosti, nego prije njegova mača”. Dubrovčani su tražili pomoć od francuskog kralja Luja XIV., on žali da ne može pomoći jer je u ratu. Vatikan je nešto obzirniji: vrši pritisak na Mletačku Republiku ne napadati Dubrovčane. Dubrovnik je pošteđen isplaćivanja 300 vreća punih dukata, nešto imovine dano (Jaketa Palmotić i Nikolica Bunić). Mir Osmanskog Carstva i Mletačke Republike potpisan je 6. rujna: Split ponovno otvoren za trgovinu, mletačka vlast na Jadranu, nisu završile poteškoće s Kara Mustafom. Tri plemića nadzirala su 62 radnika koji čiste ruševine, druga tri za zidine, odlučno je obnavljana Crkva svetog Vlaha koja ima služiti kao katedrala dok se ne obnovi prava, 360 isplata radnicima od 1 do 400 perpera. Pomogao je Stjepan Gradić, vodeći Hrvat („Ilir”) u Vatikanu, 4 puta na čelu Hrvatskog bratstva sv. Jerolima. Pobrinuo se da Republika ne bude uvučena u protuosmanske planove Aleksandra VII. Gradić je najvažniji i što se tiče financija i tehničke ekspertize, pošto je dizao je kredite u talijanskim bankama i podigao svu imovinu za obnovu grada (71 665 škuda).