Ti kao da nisi boravio na temi o ljevičarima. Nema tu principa.

Kako Pol kaže Srbi su quintessential ljevičari.

Koga briga šta je istina, izlagat ćemo bolju prošlost.

Kako nisu tanki ?

Imaju bogatu povjest begova i paša poput Soklovića koji su 400 godina haračili po Europi za sultana

Ni vaši Hrvateki age i begovi nisu zaostajali,

Već su al pari sa našim haračili.

Koji je to Hrvat bio veliki vezir? Možda se zna za jednog, a za Srbe se zna njih barem 10.

Vi ste daleko više sudjelovali u administrativnom aparatu Osmanlija. Hrvatima je to bilo fuj.

Ma sve bi to bilo cool da oni tako nesta imaju u srbiji i onda ovo dubrovacko jos dodatno ubroje :)
Ovako samo vrijeđa inteligencuiju.
Kao da ja kazem da su lederhosen hrvatske jer ih ima u sloveniji a oni su alpski hrvati LOL.

kako sad Hrvateki odjednom kaj nisu to sve Srbi bili?

Novo predavanje Gorana Šarića, o pripadnosti dubrovačke književnosti. Vrlo zanimljivo i puno konkretnih isprava.



Navodi se kako je posljednji izdanak obitelji Gundulića, u 19. stoljeću, bio pripadnik srpske stranke. Šarić tvrdi da izrazi lingua seruiana i lingua serviana znače srpski jezik, a naši kažu da to znači uslužni jezik. Navode se dokazi da Srbi ipak imaju renesansu i barok. Za Mavra Vetranovića i Dominka Zlatarića, Dubrovčane koji jezik nazivaju hrvatskim, ovaj srbofil tvrdi da ne govore o svom jeziku, već hrvatskim nazivaju jezik jer to pišu u korespodenciji s čakavcima.

nije potrebno puno da se vidi kad netko laže. Dominko Zlatarić SVOJU Elektru naziva pisanom hrvatskim jezikom.

Srbi nemaju renesansu i barok i zato kradu, prisvajajući ljude koji su Srbe smatrali nižim bićima.Jadno da ne može jadnije.

Izraz "lingua serviana" nikada nije korišten u smislu smaoidentifikacije, već je to izraz koji se nekada kioriste da označe tekstove pisane ćirilicom. Dakle nitko nikada ne samoidentificira svoj jezik srpskim niti sebe Srbinom. Što je naravno i normalno, jer Srbe smatraju podljudima.

Nalješković, Bernardin Pavlović, Fran Gundulić, obraćanje Ruđera Bošković "svojin Hrvatima", putopis ruskog grofa Tolstoja, Stjepan Gradić koji Dalmatince izvan Dubrovačke Rpeublike naziva "ostali dalmatinski Hrvati" 1670. godine itd. itd. ni spomena o tome... S druge strane navea (u odgovoru nekin hrvatskin stranicama inače ni to ne bi spomenija) da Idrisi naziva Dubrovnik gradon u Hrvatskoj ka i Conrad Grunenberg u 12. i 15. stoliću i nešto promrmlja ka nebitno to Tamo navea pola gluposti i poluistina o srpskon imenu bez ikakvog materijalnog dokaza. Spominje Boku Kotorsku i Razgovor ugodni Andrije Kačića Miošića kako ne naziva jezik izričito hrvatskin, al ne kaže da isti piše o Boki da je dika od Hrvata... Jebeni manipulator lažljivi.

Rakija od nezrilih šljiva i jako sunce u glavu.

ne bih se složio, Šarić je posljednji u nizu "srbokatolika", mudraca koji su Hrvati rođenjem, ispodprosječni anonimusi, koji u prihvaćanju propagiranja srpske propagande nađu financijku nišu i priliku za osobnu slavu.

Slično kao i Salih Selimović. Imaju oni tih svojih plaćenika. Tradicija od Matije Bana.

bio je jedan ozbiljan čovjek među njima, Milan Rešetar. No on je kasnije reterirao u sttavovima, valjda kad je kasa presušila.

Ostalo teška boranija kupljena za kikiriki.

Evo još malo zanimjivosti o svojatanju hrvatske bašćine

https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/dubrovnik/vijesti/kultura/nikola-tolja-vratio-sam-rjecnik-dubrovackog-govora-u-grad-i-tako-ponistio-bezocnu-kulturolosku-otimacinu-1027445

Ovo je malo o temi onih koji su se pisali Srbima katolicima.

https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/pitanje-boskovica-dr-nikola-tolja-posrbljenje-dubrovcana-bio-je-cin-otpora-becu-i-pesti-156882

knjiga Dubrovački Srbi katolici - istine i zablude

ovo je članak
https://hrcak.srce.hr/file/359648
Hrvatsko-srpski odnosi u središtu proslave blagdana sv. Vlaha u Dubrovniku (1891. - 1914.)

imadel spljet srbokatolika ista?

nema, tamo su bili jugounitaristi, zbog čakavštine koju su eto Srbi proglasili ipak Hvrtaskom, tamo su imali drugu varijantu, zadrte jugofile.

i ta je žilavija, Dubrovčani su "srbokatolike" brzo zbrisali,

Zna on iznijeti tu i tamo neki zanimljvi detalj, obično jako spinnan i mora se sve provjeriti sta kaže, uzeti sa vrećom soli, ali generalno Goran Šarić pokušava biti novi srpski Deretić.

Prosrpski je pristran koliko i Šešelj. Doslovce.

Ali da, interesantan je. Kad kažem interesantan, interesantnija mi je njegova pojava (Hrvat velikosrbin iznikao u Rijeci) nego to sto priča. Još je katolički teolog, Srbi su zato popizdili za njim.

Lik je našao nišu da potvrđuje Srbima sve njihove mitove, garantiran attention, klikovi, pozivi da sudjeluje po kojekakvim dešavanjima, a lik nije uopće povjesničar, čita povijest ko ti ili ja.

Bila bi ogromna šteta za hrvatsku naciju da su Srbi uspjeli uvjeriti Dubrovčane da im pristupe, u 19. stoljeću.

A Srbi bi bili nevjerojatno ojačani, vjerojatno ne bi imali problema ni s Crnom Gorom niti BiH, a istočnu Hercegovinu minimalno bi direktno pripojili Srbiji još početkom 20. stoljeća, skupa s Dubrovnikom kao izlazom na more i vjerojatno novom komercijalnom lukom negdje na obali dalje od grada.

Potpuno drugačija povijest bi bila, jeza.

Pa prije bi bilo koga drugog uvjerili nego dubrovcane :)
Nije to tek tako moguce uvjerit,vide dubrovcani njihov cobanluk.

Nima otkako su otkriveni Normabel KonjForte i Zyprex.

prije bi uvjerili Slovence. Katolici koji imaju bliski kontakt sa đizmaticima su zadnji koji iste mogu vidjet, pa ni nacrtane.

E sad, u filmu ŠBBKBB, da su Srbi odabrali katolicizam, onda bi to drugačije bilo, ali mislim da onda pola Srbije bi bili Bugari

Poznato je da je izraziti udio današnjih Dubrovčana podrijetlom iz Hercegovine, a sada imamo i konkretne podatke. Riječ je o čak trećini.

https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr ... ko-1183170

Povijesni demograf dr. Marinko Marić o podrijetlu stanovništva: ‘Od deset najčešćih dubrovačkih prezimena, samo jedno nije hercegovačko, nego – zatonsko‘

Dok mediji stalno pišu o odseljavanju mladih u sadašnjem kriznom trenutku, rijetko se tko osvrne na doseljavanja u prošlosti. A upravo ona oslikavaju "osobnu kartu" stanovništva danas, tvrdi dubrovački povijesni demograf dr. Marinko Marić s preddiplomskog studija Povijest Jadrana i Mediterana Sveučilišta u Dubrovniku. Iako na početku primjećuje kako još nema sustavno napravljene studije ni istraživanja na temu strukture dubrovačkog stanovništva, u pomoć 'priskaču' statistički podaci iz posljednjeg kompletiranog popisa stanovništva, onoga iz 2011. godine. A oni potvrđuju, kaže Marić, da je današnje dubrovačko stanovništvo svojevrsni "miks" stanovništva podrijetlom iz Konavala, Primorja, Pelješca, otoka i najvećim dijelom Hercegovine.

- Iz deset najčešćih prezimena u Dubrovniku može se dosta toga doznati. Najbrojniji dubrovačko prezime Pavlović uglavnom je iz Hercegovine, a nešto ih ima u Primorju i u Mokošici. Matići i Lučići su također uglavnom Hercegovci, a ima i Primoraca, ali i njihovi preci su nekadašnji doseljenici iz zaleđa. Isto je i s prezimenima Radić, Šimunović i Marić, koji su uglavnom iz Hercegovine i Primorja. Prezimena Raguž i Butigan su isključivo hercegovačka prezimena, a tek deseto prezime po učestalosti u Dubrovniku, Njirić, tipično je zatonsko – kaže povijesni demograf Marinko Marić o 'prezimenskom fondu' koji prema njegovim riječima ponajbolje (o)daje sliku stanovništva dubrovačkog kraja.

- Strukturu stanovništva i migracijski tokovi ne mogu se gledati u kratkim intervalima, treba zaći dublje u povijest i prisjetiti se kako je Dubrovačka Republika širila svoje područje kupovinom Lastova, Mljeta, Konavala i Primorju, što se sve odražavalo na sastav stanovništva tadašnje Republike. To što su se najveće migracije stanovništva prema Dubrovniku događale iz dubrovačkog zaleđa, tj. današnje Hercegovine, ne treba čuditi jer su ti krajevi bili uvijek u nekim ratovima, nemirima i bunama. Još od vremena Osmanlija katolici iz zaleđa su u opasnosti bježali prema Dubrovniku. Pred samo osmansko osvajanje dubrovačkoga zaleđa zbjegovi tamošnjega stanovništva bili su tolikih razmjera da su ih Dubrovčani zbog nemogućnosti pružanja utočišta u brodovima prebacivali u Apuliju u Italiji. Također, za vrijeme Hercegovačkog ustanka 1875.-78. kršćansko stanovništvo Popova i jugoistočne Hercegovine izbjeglo je na dubrovačko područje. Bilo je preko 10 tisuća izbjeglica smještenih od Pelješca preko Primorja do samoga Dubrovnika.

Kao i uvijek kroz povijest, iz tih zbjegova netko ostane, zaposli se ili oženi...- pripovijeda nam povijesni demograf.

- To je kraj koji neposredno graniči s Dubrovnikom pa je logično da su oni stalno išli prema Dubrovniku koji je oduvijek bio poželjno odredište i mjesto gdje se puno bolje živjelo. A poznato je da ljudi bježe od ratova, a i sad tome svjedočimo u ratom zahvaćenim područjima – veli Marić i ističe kako kod doseljavanja u dubrovački kraj treba uzeti u obzir i vjersku komponentu kao jednu od ključnih uvjeta za doseljavanja na dubrovačko područje.

- U Dubrovačkoj Republici je katoličanstvo bilo državna religija, pa su tako katolici iz Hercegovine nesmetano kretali prema Dubrovniku i uglavnom tamo i ostajali. Židovi su bili povlaštena dubrovačka manjina koja je živjela unutar Grada, dok je pripadnicima pravoslavne i islamske vjeroispovijesti bilo zabranjeno naseljavanje u Dubrovniku. Pravoslavce se smatralo potencijalnim osvajačima, dok su muslimani kao pripadnici Osmanskoga Carstva i na Pločama su imali svoje 'predstavništvo', tj. tamo je stolovao "emin" (svojevrsni otpravnik poslova op.a.). Pravoslavci se u Dubrovnik počinju doseljavati tek krajem 18. i početkom 19. stoljeća, a muslimani još kasnije, pojedinci krajem 19. stoljeća, a većina kroz 20. stoljeće. Naime, otvaranjem željezničke pruge 1901. godine javlja se potreba za masovnijom radnom snagom koja se uglavnom zapošljavala u luci Gruž, u kojem dijelu grada je i danas koncentriran najveći dio pripadnika te vjeroispovijesti. Oni su također uglavnom podrijetlom iz istočne Hercegovine – priča nam sugovornik.

U prilog slobodnijem 'protoku' katoličkih doseljenika navodi još jedan kuriozitet:

- Katolici iz zaleđa nesmetano su se kretali i zapošljavali u Dubrovniku. Skoro da nije bilo kuće u Popovu koja u Dubrovniku nije imala nekoga svoga na "privremenom radu". Najčešće su to bile i sluškinje i dječaci na zanatu koji su se kasnije ženili i udavali i stvarali svoje obitelji u novoj sredini. Bilo je i onih koji su se uspjeli probiti na dubrovačkoj hijerarhijskoj listi, uglavnom pripadnici klera, trgovci, a bilo je i uspješnih pomoraca. Dubrovnik je i u prošlosti bio poželjna destinacija za doseljenike iz zaleđa pa su roditelji kako god su znali i mogli nastojali poslati svoju djecu na zanata i za šegrte u Grad. Među njima je bio i otac Ruđera Josipa Boškovića, Nikola Bošković, koji je kao dječak iz Orahova Dola došao u Dubrovnik za šegrta, a s vremenom postao uspješan trgovac – otkriva nam Marić zanimljivosti iz demografske prošlosti dubrovačkog kraja:

- Svakako, kontinuirano doseljavanje iz zaleđa na dubrovačko područje kroz stoljetnu prošlost rezultiralo je time da je trećina današnjega dubrovačkog stanovništva hercegovačkog podrijetla. Marić se osvrće i na sastav stanovništva Konavala koje su, iako na glasu kao kompaktna zajednica koja ne rasprodaje zemlju i zatvorena je prema 'strancima', do 1918. brojile desetak posto doseljenika iz Hercegovine. Što se Mokošice tiče, Marić je, ustvrdio da je prema recentnom istraživanju utvrđeno da više od 50 posto tamošnjega stanovništva čine doseljenici iz Hercegovine. Razlog? Jeftinije zemljište za stambeno zbrinjavanje nego u Gradu i – položaj u suncu. Dubrovčani hercegovačkih korijena iz istih razloga dominiraju i na Babinu kuku te osunčanom dijelu Gruža, dok im sjenoviti Lapad baš i nije bio po volji.

- To vam je po principu 'u polju tikva, u brdu čovjek' – zaključuje s osmijehom dr. Marinko Marić.

Ratovi i prirodne katastrofe najčešći su 'pokretači' prisilnih migracija. Primjerice, jedna takva dogodila se i 1945. godine. Iz sela Dubljani u Popovu, mahom katolički živalj pobjegao je na dubrovačko područje pred četnicima koji su razorili i popalili Dubljane. Nakon svršetka rata mještani su danju išli obnavljati kuće, a noću se vraćali na Brgat i u Dubrovnik, ali kad bi ujutro ponovo došli našli bi opet razrušene kuće tako da su na kraju većinom ostali živjeti u Dubrovniku. To su pripadnici prezimena Matić, Vukosavić, Mioč, Ćoić itd.

Migracije iz zaleđa prema Dubrovniku išle su od samih početaka osnutka Grada. Na području Dubrovnika i danas egzistiraju potomci nekadašnjih vlastelinskih rodova.

Primjerice iz jednog od najstarijih rodova, roda Gozze. Rodočelnik toga roda, prezimena Pecorario, odnosno Pecurario iliti Ovčarević je također u 7. stoljeću doselio iz zaleđa u Dubrovnik i kao bogati stočar kupio plemićki status. On nije bio jedini, dubrovačko plemstvo su kupovali i drugi bogataši toga doba iz zaleđa ili iz Boke.

U konačnici i herceg Stjepan Kosača, po kojemu je Hercegovina dobila ime, imao je počasno dubrovačko plemstvo i kuću u srcu Grada, neposredno između Kneževa dvora, biskupske palače i dubrovačke katedrale.

Triba uračunat i one rodove koji su imali svist da su bili katolici samo su zbog turske protekcije pravoslavnih i strahovita muslimansko-srpskopravoslavnog animoziteta prima katoliciman to zatajivali i držali ka' obitejsku tajnu.
Tako su kad se ukazala prigoda odlazili iz osmanskih krajeva Hercegovine na slobodna katolička područja, bilo da su to n.pr. Konavle ili sami Grad.

Malkoč beg Karaosmanović rođen je u selu Dugi opština Prozor,vezir Rustem paša Opuković Skradin ili Makarska,Damat Ibrahim Paša Bosanski Sandžak,Dilaver Paša rođen u Istanbulu od roditelja Hrvata...mala ekipa ali odabrana.