TV Kalendar je objavio kratak prilog o današnjoj Festi svetog Vlaha. Neprekinuta tradicija od 971. godine! Kip svetog Vlaha je oznaka pripadnosti nekog kraja Dubrovačkoj Republici. Kako znamo da je Lastovo bilo dubrovačko, a Korčula nije? Na Lastovu imamo Knežev dvor i kip svetog Vlaha, a na Korčuli je uklesan lav svetog Marka, simbol Venecije. Spiker je napravio čestu grješku. Nije Vlahi nego Vlahu. Sklonidba imena u Dubrovniku je drukčija. Ne ide se Ivi, Peri, Mati, nego Ivu, Peru, Matu. Nije Ivin, Perin, Matin sin, nego Ivov, Perov, Matov.

Sada je 3. veljače i Dan Grada Dubrovnika, prije je to bio 18. listopada (kad su 1944. partizani ušli u Dubrovnik).

Kratko objašnjenje. Koji je bio službeni jezik Dubrovačke Republike?

Dne 1. prosinca 1472. Consilium Rogatorum (Senat Republike) izdaje na latinskom dekret kojim zabranjuje uporabu lingua sclavonica (hrvatskog) i propisuje uporabu grammatica (latinskog) ili lingua ragusea (dubrovački dalmatski, romanski jezik već tada u izumiranju). Dekret se nalazi u Dubrovačkom državnom arhivu, tom Consilium Rogatorum XXIV, 157. Dakle, službeni jezik Dubrovačke Republike je latinski i raguzanski dalmatski (izumro u kasnom 16. st). Radni, upravni, diplomatski je standardni talijanski (toskanski). Svakodnevni jezik većine je hrvatski.

Čekajući putovanje u Senegal, fotografirao sam nekoliko spomen-ploča u Dubrovniku, kojih prethodno nije bilo na Wikipediji.

* partizanska spomen-ploča na Pipliću: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... ovniku.jpg

* spomen-ploča osnivanju dubrovačkog ogranka HDZ-a: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... _HDZ-a.jpg

* spomen-ploča Odredu naoružanih brodova na Pipliću: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... ovniku.jpg

Partizanski spomenik, koji se nalazio na Trgu oružja, je miniran. Sada je Dan Grada 3. veljače, Festa svetog Vlaha. Prije je bio 18. listopada, dan kad su 1944. partizani ušli u Dubrovnik.

Do putovanja u Senegal imam nekoliko dana, pa fotografiram po Dubrovniku. Tako ubijam dosadu, te se čudim kako pored toliko milijuna posjetitelja opet ima pojedinosti i spomen-ploča, koje nisu imale niti jednu fotografiju, dok ja danas nisam slikao i stavio svoju sliku na Wikimedijin Zajednički poslužitelj.

Tisuće ljudi su slikali Danče, a svi su zanemarili spomen-ploču vaterpolistu Ivici Dabroviću, strijelcu prvog pogotka u povijesti jugoslavenske vaterpolske reprezentacije. https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... %8Dama.jpg

Nitko nije našao za shodno slikati spomen Bosne, na jednoj od crkvica u sporednim uličicama. Spominje se bosanska kraljica Margareta (regina Bosnae), koju historiografija ne prepoznaje. Moguće je da se radi o zamjeni s Jelenom Nelipčić, suprugom Hrvoja Vukčića, čija je majka bila Margareta. https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... e_2026.jpg

Nitko nije slikao spomen-ploču Ivanu Buniću Vučiću (Giovanni Serafino Bona). https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... C4%87u.jpg

Nailazimo na drugu najstariju spomen-ploču s hrvatskim imenom, iz 1928., nakon one o kralju Tomislavu iz 1925. godine. https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... e_2026.jpg

U povijesnoj jezgri Dubrovnika nalazimo u kamen uklesano hrvatsko, dalmatinsko, bosansko ime. Šahovnicu, dubrovački grb, petokraku. Ali nema srpskog imena.

Dobar post.
Nisam znao.

Radi se o kralju Stjepanu Miroslavu (1o.st.) kojeg tradicija naziva kralj Bosne i njegovoj zeni Mari odnosno Margareti

Ona se po Stjepanovoj smrti stalno nastanila u Dubrovniku, gdje se zaredila, te joj je povjereno čuvanje svetačkih moći. Darovala je općini 200 libara srebra. Podigla je i crkvicu posvećenu sv.Margareti. Umrla je u Dubrovniku, a prije toga ostavila je svojim rođacima iz roda Crose da se brinu o relikvijama.

Natpis je stavljen 1571. "bosanska kraljica Margareta podigla hram djevici Margareti u nekoć blažena vremena"

Inace je Miroslav vladao kratko, samo 4 godine. Misli se da ga je svrgao ban Pribina jer mu je ovaj ogranicio prava i doveo na prijestolje njegova moladjeg brata Mihajla Kresimira II. Za njegova doba Hrvatska je dosta izgubila od tomislavove teritorije. Nije upravljao Dalmacijom, ni okolnim zemljama vec unutrasnjosti otprilike do granica danasnje Sredisnje Bosne. Moguce da su ga Dubrovcani iz toga razloga zvali kralj Bosne.
Inace je upravo njegov brat, receni Mihajlo Kresimir II vratio citavu Bosnu u sastav kraljevstva

S druge strane neki opet misle da je to zapravo bosanski ban Svetolik-Stjepan (917-934). Ostaje pitanje zasto su ga dubrovcani proglasili kraljem kad je bio ban.

Ali ako uzmemo da su se u ona vremena svi lako proglasavali kraljevima mozda je i ovo isto.

Tako recimo za crkvu koju je sagradio Stjepan Junije Rastić je napisao da je u njoj 920. godine po povratku iz Rima "kralj trebinjski Pavlimir" udijelio velike milostinje i pohranio moći petero svetaca koje je donio iz Rima: sv. Ahileja, sv. Domitile, sv. Nereja, sv. Pankracija i sv. Petronile, kćeri sv. Petra, te je zbog vjerovanja da su ovdje sv. moći, crkva postala glasovita u Crvenoj i Bijeloj Hrvatskoj.


Ovo je opet u korist Svetolika, a ne Stjepana Miroslava. Jer ako je ovaj 920 vidio crkvu znaci da je sagradjena puno prije Stjepana Miroslava, a mogao ju je sagraditi Svetolik na pocetku banovanja

A ko zna dali je izvorna titula tog svetolika ban ili je to prepravljeno kasnije.
Prijepisi prijepisa.

Uglavnom, hr. kralj.

Veoma zanimljiv novi članak, o brojnim komunističkim spomen-pločama koje su 1990-ih uklonjene ili uništene.

Mnogi ljudi se okreću kako vjetar puše, odani su svakoj državi i režimu. Bili lojalni Habsburškoj Monarhiji, mislili i iskreno vjerovali kako će biti vječna i neuništiva. Kao i kasnije Kraljevini SHS/Jugoslaviji, NDH, komunističkoj Jugoslaviji...

https://dubrovackidnevnik.net.hr/vijest ... se-sjecati

„Čini mi se kada govorimo o tim spomen-obilježjima, uvijek govorimo o nekom konkretnom slučaju, a rijetko se govori o širem kontekstu, vrijednosti i značenju. Svako spomen-obilježje prenosi neku poruku, a ona je najčešće sjećanje na neki ključni moment. Svaka prevladavajuća skupina – gospodarska, politička, diplomatska elita, želi imati kontrolu i monopol nad sjećanjem i želi sama definirati što joj je sjećanje i čega će se sjećati. Vlast i partija su između 1945. i 1990. godine postavljali ploče, ali često zaboravljamo kako je ta prevladavajuća društvena skupina često i sama definirala ono što žele da se sjećaju pa su tako često i oni razarali neka prethodna sjećanja, neke ploče“, kazuje Viđen.

Naveo je za primjer Meštrovićev spomenik kralju Petru Karađorđeviću koji je bio iznad unutrašnjih vrata od Pila. Njega su, navodi Viđen, ustaše 1941. godine uklonili jer je bio jugoslavenski kralj, kasnije 1946. godine postavljena je ploča poginulim borcima u Drugom svjetskom ratu, a par metara do te ploče još je ranije bila jedna posvećena palim borcima u Prvom svjetskom, koja je jednako uklonjena.

„Taj prostor ulaza u Grad uvijek je bio nabijen emocijama i svaka društvena skupina tu je htjela ostaviti svoj trag. Tu ima puno slojeva i načina sjećanja koji se mijenjaju, zbog čega te ploče ponekad nastaju i nestaju“, govori Viđen dodavši kako ne relativizira barbarski čin uklanjanja većine ploča iz doba socijalizma, no ističe da to nije samo dubrovački slučaj nego je zabilježen diljem Hrvatske i svijeta.

Po mom skromnom mišljenju, premalo je tih jugo-ploča uklonjeno, a premalo je prohrvatskih spomenika stavljeno. A daleko previše tih jugo ploča je obnovljeno...
Čak shvaćam potrebu političkih elita da se busaju antifašizmom, ali nije mi jasno to dozvoljavanje guranja jugoslavenstva i čak velikosrbstva kroz sve to.

vatikansko-iluminatska zaverenička antisrpska zločinačko-genocidna tvorevina

Bokte ubio od koje vi mentalne bolesti patite

Danas je otvoren spomenik poginuloj dubrovačkoj djeci, polomljene olovke u Gružu. Većina ljudi hvali ovaj spomenik, a nikome se nije sviđao spomenik braniteljima na Pilama, dok nije uklonjen. Služio je kao zrcalo turistima.

https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... _djeci.jpg

https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... m_ratu.jpg

Danas je, povodom predstavljanja spomenika, turiste uznemirio prelet Rafalea. https://dubrovackidnevnik.net.hr/vijest ... -uznemirio

Protiv sam uklanjanja, a pogotovo miniranja bilo kakvih spomenika. To su umjetnička djela, šteta je najgorem monstrumu uništiti spomenik. Nitko mrtav ne predstavlja prijetnju, nikome živome. Najveći zločinac zaslužuje biti pokopan i nema ništa loše u pohođenju njegovog groba. Kad umre, svatko je dobar, govorila je moja baba. Živcira me kad mi netko spočitne što sam se slikao kraj Pavelićevog groba u Madridu, ili što sad Španjolska preuređuje grob Maksa Luburića. Srbi pišu u komentarima na društvenim mrežama, kako će mokriti po grobu, kad odu turistički u Španjolsku. Na Facebooku neki njorgaju kako nije bio potreban prelet borbenog zrakoplova, danas u Dubrovniku, jer stvara ozračje uznemirenosti i straha.

Ja vjerovatno nemam smisla za umjetnost, al ovo se ne može ni zvat spomenik, ovo je nešto najgluplje što sam vidio!?

Vidim normalan si, woke radi pizdarije po propalom istočnom bloku još dok mogu ... turn around incoming

Ne treba potcjenjivati tu prah u oči perzijsku taktiku, znaju oni dobro što je to i kako to ide.

6-8 puta su bili osvajani, vojno-tehnički su iz naše rimske perspektive toliki kurac, oni su brandirali prah u oči - laganje, kao vojnu doktrinu, obmana, hipnoza. I kad ih vojnotehnički preuzmeš oni tebe preuzmu preko prah u oči.

Idemo radit, znamo što je činit. Super motivacija za šutanja nogama zlikovca koji leži na podu.

Polomljene olovke simboliziraju nasilno prekinuta djetinjstva. Teško je biti dosjetljiv i maštovit umjetnik i imati pravu motivaciju i inspiraciju kako bi trebao izgledati inovativan spomenik ratnim žrtvama. Treba nekad pokušati nešto drukčije, ne uvijek neki vojskovođa na konju s uperenim mačem, ili vojnik u odori sa strojnicom.

1. Kip Anđela okružen malom djecom...

2. Veliki Hrvatski Grb sa 10 crveno bili polja koje po noći lagano svjetle i 15 crni kao simbol 15ero poginule djece i malo dijete ispred grba...


Mislim ako se baviš umjetnosti trebaš imat malo i štiha, ove olovke me podsjećaju na TOZ tvornicu olovaka Zagreb tako slično je ispred tvornice nešto bilo.

Neuklapa se.

End stage retardacije

Lijepa vijest.

https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr ... ka-1556795

Mladi zaljubljenik u povijest Neven Pervan pokraj Liverpoola pronašao grob dubrovačkog kapetana, junaka Atlantika!

Mladog Nevena Pervana oduvijek je privlačila povijest, a posebno razdoblje 19. i 20. stoljeća, doba buđenja novih tehnologija, država, ratova i otkrića koja su mijenjala svijet. Ovaj je 29-godišnjak rodom iz Vrgorca prije pet i pol godina sa zaručnicom odselio u Liverpool, gdje danas radi u jednom distribucijskom centru za online prodaju, no iz Dalmacije je na Otok prenio ljubav prema prohujalim vremenima i avanturistima koji su ih obilježili.

Među njima istaknuto mjesto pripada dubrovačkom pomorskom kapetanu Nikoli Primorcu koji je prvi u povijesti preplovio Atlantik u oba smjera. I to u krhkoj šest metara dugoj jedrilici znakovito nazvanoj ‘City of Ragusa‘. U prekooceanskoj su pustolovini Dubrovčanina pratili kolega kapetan John Charles Buckley i vjerni pas Boatswain, kojega su zvali i Noštromo. Povijesni izvori navode kako je hrabra tročlana posada na plovidbu krenula iz Liverpoola, a u Boston uplovila 8. rujna 1870.

Praunuk Dubrovkinje

Neven je sasvim slučajno doznao o senzacionalnom pothvatu nakon kojeg ime Nikole Primorca tone u anonimnost.

- Čitam puno, istražujem, i uvijek me privlače priče ljudi koji su živjeli na rubu poznatog i pomicali granice vremena u kojem su živjeli. Unatoč svim tim knjigama i godinama interesa za povijest dubrovačkog kraja odakle potječe i moja prabaka Marija Batinić, nikada nisam naišao na ime Nikola Primorac. Sve dok jednog dana, gledajući TV Kalendar na HRT-u, nisam naišao na kratku priču o dubrovačkom pomorcu koji je u maloj jedrilici preplovio Atlantik — i to u oba smjera. Ime mi je odmah ‘zapelo‘ za uho. Još više me iznenadilo kada sam čuo da je i umro upravo ovdje, u blizini Liverpoola, gdje danas živim. Pomislio sam: ako je čovjek koji je napravio takav pothvat završio svoj život ovdje, najmanje što mogu učiniti jest posjetiti njegov grob i zapaliti svijeću. Ali ubrzo sam shvatio da postoji problem: nigdje — ni u Hrvatskoj, ni na internetu — nije postojala informacija o tome gdje je pokopan. Samo mjesto smrti. Ništa više. I tu je počelo moje malo privatno istraživanje – priča nam ovaj entuzijast koji je, čim je doznao nešto više o podvigu kapetana Primorca, krenuo pretraživati gradske arhive Liverpoola.

Spojili se fragmenti

- Obratio sam se u Liverpool City Archives, zatim i u arhiv u obližnjem gradu Prescotu koji je naveden kao mjesto gdje je kapetan preminuo. Ljudi koji tamo rade bili su iznimno susretljivi, ali tragovi su bili fragmentirani. Ključni pomak dogodio se kada sam, uz njihovu pomoć, uspio pronaći varijantu imena koju je Primorac koristio dok je živio u Engleskoj. To mi je otvorilo nova vrata. Arhivski podaci iz Prescota mi ipak nisu mogli pružiti konačan odgovor, a kako to često biva u ovakvim pričama, ljudi su se pokazali korisnijim izvorom informacija od sustava. Raspitao sam se uokolo, a ono što sam doznao o osobama koje su tamo preminule 1880-ih, suzilo je potragu na nekoliko groblja u okolici Liverpoola. Kontaktirao sam ih nekoliko i onda neočekivano, jednostavno, gotovo tiho — stigla je poruka od jedne gospođe iz pogrebnog društva Friends of St Helens Cemetery. Napisala je da je pronašla zapis. Da postoji grobnica. Da je to — on. Nikola Primorac. Iskreno, bio sam sretan zbog otkrića, ne zbog sebe, nego zbog osjećaja da su se ulomci jedne velike priče, dotad rasuti i nedovršeni, napokon spojili u cjelinu – priča nam Neven Pervan i otkriva kako mu je nedavno i Pomorski muzej u Dubrovniku potvrdio da su podatke o posljednjem počivalištu dubrovačkog kapetana unijeli u svoju dokumentaciju.

- To znači da će svatko tko se ubuduće bude bavio hrvatskom pomorskom poviješću imati pristup tom podatku — i da Nikola Primorac više nije samo fusnota, nego čovjek s imenom, djelom i mjestom vječnog počinka. To je bit priče o Nikoli Primorcu, čovjeku koji je napravio nešto što je i danas teško pojmiti, a čije je posljednje počivalište bilo izgubljeno više od 150 godina – kaže mladić kojega je životni put nanio baš u grad odakle se kapetan svojedobno otisnuo na riskantan put preko debelog oceana. Neven je uspio naći njegovo posljednje počivalište i tako mu se simbolično odužiti u ime svih stanovnika Dubrovnika čije je ime ponijela jedrilica prešla Atlantik čak 57 godina prije nego je to iz zraka uspjelo legendarnom Charlesu Lindbergu koji je 1927. preletio taj ocean zrakoplovom Spirit of St. Louis. Da je živ, Dubrovčanin konavoskih korijena Nikola Primorac danas bi zasigurno bio ultimativna zvijezda, u najmanju ruku povjednik ‘Survivora‘.

Zaplovio u čamcu za spašavanje, iz oklade

Konavoski načelnik, također veliki zaljubljenik u povijest, Božo Lasić ističe kako Konavljan imaju svog Philleasa Fogga. Vernov junak je Nikola Primorac koji se 1870. okladio se kako će preploviti Atlantik u sasvim maloj brodici. Nikola Primorac rođen je u Dubrovniku, a porijeklom iz Konavala. Njegov otac Ivan, sin Đura Primorca i Stane rođene Ivaniš, preselio je iz Jasenica s konavoskih brda u Dubrovnik 1828. godine gdje je bio pekar. Ivan se u Dubrovniku oženio za Anu Nadramiju s kojom je imao sina Nikolu rođena 1840. godine. Nikola je stekao zvanje kapetana i odselio se u Liverpool. Po svemu sudeći avanture su ga privlačile pa je nabavio brodić s dva jarbola dug šest metara koji se prethodno koristio kao čamac za spašavanje na jednom kitolovcu. Priorac je navodno na brod postavio vjetrenjaču kao neku vrstu ‘mlaznog pogona‘, a plovilo nazvao po rodnom gradu, City of Ragusa. U avanturu je isplovio 2. lipnja 1870. iz Liverpoola. Posadu su činili njegov prijatelj John C. Bruckley i pas Noštromo. Putovanje je trajalo puna 92 dana. Najprije je stigao do Bostona da bi se kasnije uputio do New Yorka gdje je dočekan s oduševljenjem. Plovidba natrag u Liverpool je zahvaljujući povoljnom vremenu trajala svega 38 dana. Prilikom povratka u Englesku utopio mu se vjerni pas Noštromo, što je Primorca jako pogodilo. No, postao je on pravi junak, čak mu je i kraljica Viktorija osobno čestitala na postignutom uspjehu.

- Da je takva osoba živjela u nekoj drugoj europskoj državi zasigurno bi danas po njemu ime nosili brojni brodovi, ulice i trgovi. Ali eto, imao je ‘nesreću‘ roditi se u Hrvatskoj, zemlji koja kako izgleda nije sklona uspješnima pa ga danas gotovo nitko ni ne pamti - primjećuje Lasić.

Na putovanju preko Atlantika protiv vjetra u smjeru istok-zapad ‘City of Ragusa‘ preplovila je nevjerojatnih 2584 milje. Jedrilica je bila duga samo 6,09 metara, široka 1,82 metara i duboka 0,86 metara. Iz New Yorka natrag u Englesku brod je isplovio 23. svibnja 1871. godine, s kapetanom Primorcem, Edwardom Williamom Hayterom, koji je zamijenio Buckleyja, i novim psom imenjakom stradalog, Boatswainom. Nakon 36 dana plovidbe bez nezgoda, jedrilica je uz salve topova priređen svečani doček u Queenstownu.

Sve je napisano u članku, samo nije kako je Nikola Primorac umro u umobolnici gdje je proveo nekoliko posljednjih godina, te da je zato pokpoan u zajedničkoj grobnici.

Znači, da mu nije pronašao grob, nego je pronašao zajedničku nadgrobnu ploču za sve neobilježene grobove na tom groblju.