Koliko je ćirilica pismo srednjovjekovne Bosne(govorimo o srpskoj ćirilici) svjedoči podatak da su franjevci(za vrijeme narodnih preporoda) odbijali školske udžbenike iz Srbije, mada su ih Srbi uvjeravali da je to pismo kojim su pisali njihovi prethodnici. Više vjerujem franjevcima. Ima li su s čime usporediti.

Sad negiraš i ono što Srbi pišu. Zanimljivo.

Idemo dalje:
Tvrtko se krunio krunom Nemanjića.
Navedi jednog srpskog plemića kojeg je uzeo na dvor za savjetnika.
Navedi jedan stanak(bilo koji) na kojem je poslije Tvrtka biran bosanski kralj a da je na istom sudjelovalo i srpsko plemstvo.

Tvrtko ni dan danas nije zapisan u nijednom rodoslovu.

Sveti tvrtko uznicki!

Ubojstvo kneza Pavla Radenovića na Parenoj poljani

Pavlova smrt imala je dalekosežne posljedice za cijelu političku scenu Bosne. Tako je obitelj Radenovića (Pavlovići) izgubila značaj koji je imala što je omogućilo drugim plemićima poput Kosača i Hrvatinića da prošire svoj utjecaj
Povijest pamti ubojstva bratoubilačka, prijatelja i partnera. Biblijska priča o ubojstvu Abela od strane Kajina preslika je događaja koji su obilježili razdoblje ljudskoga postojanja. Motiv ubojstava uvijek je nešto što se nije znalo ili moglo riješiti mirnim putem, a nadasve bilo je prisutno kada se htjelo oteti nešto od drugoga. Srednjovjekovna Bosna pamti više takvih događaja, no jedan se istaknuo kao najpoznatiji.

Događaji nakon bitke na Lašvi iz 1415. otvorili su vrata Osmanlijama koji su jedva dočekali takav ishod događaja. Vlastite izdaje, zavjere i nepovjerenja srednjovjekovnoga bosanskog čovjeka ubrzali su gubitak državnosti. Među težim udarcima, koji su snašli Bosnu, bila je bez dvojbe nasilna smrt kneza Pavla Radinovića, rođaka kralja Stjepana Ostoje.

Knez Pavle Radenović

Pavle Radenović bio je jedan od najmoćnijih bosanskih velikaša tijekom vladavine kralja Tvrtka I. Kotromanića i njegovih nasljednika. Pavle Radenović (? – 1415.) bio je knez iz redova Pavlovića koji je bio jedan od najmoćnijih velikaša u kraljevini Bosni. Zajedno s vojvodom Hrvojem Vukčićem i vojvodom Sandaljem Hranićem sudjelovao je u svim bitnim događajima iz bosanske povijesti krajem XIV. i početkom XV. stoljeća. Bio je sin Radena Jablanića koji je imao posjede u istočnoj Bosni oko Krivaje i Prače. Kao jedan od provjerenih ljudi u kraljevstvu, zajedno s Vlatkom Vukovićem 1391. godine zauzima Konavle, koje su do tada držali Sankovići. Poslije smrti Tvrtka I. (ban 1353. – 1377., kralj 1377. – 1391.) aktivno je sudjelovao u smjenjivanju i postavljanju kraljeva Bosne i za njegove vlasti su Pavlovići postali najmoćnija velikaška obitelj uz Kosače i Vukčiće. Bio je također savjetnik bosanske kraljice Jelene Grube. Pavle je kontrolirao značajne teritorije istočne Bosne i Hercegovine, uključujući gradove poput Borača, Prače i Sokolovića. Iako je u početku sa Sandaljem Hranićem i Hrvojem Vukčićem podržavao bosanskoga kralja Ostoju, kasnije je podržao koaliciju koja ga je srušila i dovela kralja Tvrtka II. Tvrtkovića na bosansko prijestolje.

Ubojstvo na Parenoj poljani u Sutjesci 1415. godine

Nakon bitke u Lašvi, Hrvoje je dobio što je želio, to jest primat i osiguravanje teritorija, a Ostoja i Sandalj su ostali na svojim posjedima nakon što su platili danak osmanskom sultanu. Jedino je pozicija kneza Pavla ostala nesigurna. Ne može se pravo razumjeti zašto je knez Pavle bio ubijen. U njegovu su smrt upleteni kralj Ostoja i vojvoda Sandalj Hranić Kosa. U čemu se ta Pavlova krivica sastojala, teško je kazati. Bio je jedini pristaša Sigismunda Luksemburškog u Bosni, je li radio s Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem zajedno protiv kralja Ostoje, odnosno bio sklon kralju Tvrtku II. teško je reći. O događaju je 24. kolovoza 1415. godine svoju vladu izvijestio dubrovački poslanik na kraljevom dvoru u Sutjesci Ivan Gundulić:

Jutros rano – piše on – otišao je kralj Ostoja sa svojim sinom jašući u ravnicu. S njima je bio knez Pavle Radinović i njegov sin Petar, vojvoda Sandalj Hranić Kosača i vojvoda Vukmir Zlatonosović, za tim župan Dragiša Drinjčić, knez Vuk Hranić i vojvoda Pavao Klešić. Ja ostadoh kod kuće, da napišem neka pisma, kad odmah dođe k meni sluga kneza Pavla Radenovića. Odmah se digoh i uzjašim konja i pođoh za njim. Stigao sam ih negdje oko Sutiske. Kad sam jašio s vojvodom Sandaljem, poruči on vojvodi Vukmiru: „Gledajte da mi dođete ili ću ja k vama”. Nama dođe spomenuti Vukmir i s njim je dugo govorio. Kad smo bili blizu mjesta koje se zove Parena poljana ondje vojvoda Sandalj izvuče sablju, a zatim učiniše isto svi njegovi ljudi. U taj mah dade kralj Ostoja s nekim velmožama svezati kneza Petra u Bobovac, a kneza Pavla u isto vrijeme da ne bude krvi među njima. Meni se sve činilo da je to djetinja igra jer među njima nije bilo nikakvoga okršaja. Kad je zatim knez stao bježati mislio sam da će ga vezati no u to dođe knez Vuk i neko od Sandaljevih ljudi odrubi mu glavu. Drugi opet odrubi glavu knezu Pavlu i pade mrtav. Vlatko Tamarlić, pataren, pobježe u moj stan to jest fratrima da se spasi, a zatim je pošao po tijelo Pavlovo i daće ga prenijeti u Vrhbosnu. Knez Petar Pavlović silom odveden kako vam rekoh u Bobovac. Mislim kako sam od nekih čuo da će ga oslijepiti i držim da tome neće izbjeći. Kad se sve smirilo ljudi pođoše kući. Poginuše samo četiri osobe. Od ostalih je vojvoda Vukmir malo ranjen na plećima Barilo Tezalović sužanj je Vuka Hranića, a Pribijasaja Muršić je sužanj drugih. Pošto je opet nastao mir odjaših do vojvode Sandalja, a ovaj mi reče: „Jesi li se nadao da ćeš ovo vidjeti? Eto po milosti Božjoj ja činim i vršim pravicu kako činite i vi gospoda dubrovačka jer tko izdaje Dubrovnik gubi glavu. Tako ja činim s drugim vjernim Bosancima”. Iznoseći mnoge grijehe protiv oca i sina protiv veličanstva kralja ugarskoga i protiv bosanske vlade Sandalj završi „Ivane ja sam brat i pravi prijatelj gospode dubrovačke preporučite me njima jer sam jedan od onih koji vam hoće dobra. Istina je da su neki opaki ljudi dojavljivali sve riječi između vas i mene ali ja to mislim o vama i ja vidim obranu moju i mojih nasljednika u vama…”

Gospodo poslanik nastavlja svojoj vladi po mom mišljenju držim da u ovoj stvari nitko nije imao udjela osim Sandalja s kraljem Ostojom, a vojvoda Vukmir znajte jutros, a ne prije zakleo mi se da se nikada nije govorilo o smrti Pavlovoj, a kad se zaključila smrt bio mu je obećan grad Olovo (di Piombo). Također sam govorio s kraljicom Kujavom (žena kralja Stjepana Ostoje) koja dvoji o svom položaju jer je rodica patarena kneza Pavla. Ivan Gundulić vas preporučuje. Knez Petar nije bio oslijepljen i vojvoda Vukmir mi je rekao da će ga sutra otpratiti put Borča, a sva njegova oblast biće razdjeljena ali točno ne znam kako i kome.

Smrt kneza Pavla Radenovića bijaše lozinka najtužnijega građanskog rata. Sinovi Pavlovi Petar i Radoslav, po ocu zvani Pavlovići, digoše se protiv krivaca očeve smrti kralja Ostoje vojvode Sandalja i pozvaše Osmanlije u pomoć, a narod je pred njima počeo bježati na dubrovačko zemljište. Već u prosincu bjesnila je osmanska sila na južnoj granici bosanske države, te je bosanski velmoža Miliša molio Dubrovčane da mu se dozvoli pobjeći pred Osmanlijama u njegove tvrđave ili u sam grad Dubrovnik. Sljedeće godine harala je osmanska vojska po Humskoj zemlji i dopirala je do dubrovačke međe. Dok su jedne osmanske čete harale u Humskoj zemlji i Travuniji, druge se prodrle u Podrinje i gornju Bosnu, tako da im je uspjelo da zauzmu grad Vrhbosnu s cijelom župom. U gradu Vrhbosni namjesti sultan Muhamed još iste godine 1416. za sandžaka svoga vojvodu Isaka. Iste 1416. godine umro je moćni vojvoda i herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić što je dovelo do još veće uzdrmanosti bosanske državnosti koja će imati katastrofalne posljedice u sljedećim godinama.

Posljedice smrti Pavla Radenovića

Pavlova smrt imala je dalekosežne posljedice za cijelu političku scenu Bosne. Tako je obitelj Radenovića (Pavlovići) izgubila značaj koji je imala što je omogućilo drugim plemićima poput Kosača i Hrvatinića da prošire svoj utjecaj. Možemo kazati kako je ubojstvo na Parenoj poljani dovelo do daljnje fragmentacije Bosne zbog stalnih sukoba velmoža koji su dodatno oslabili Bosansko kraljevstvo dovodeći do još većega utjecaja Osmanlija na teritorij Bosne. Također, smrt Pavla Radenovića neposredno je dovela do jačanja obitelji Kosača, čiji će vojvoda Stjepan Vukšić Kosača (Sandalj Hranić Kosača je bio stric Stjepana Vukšića Kosače te kao najstariji nećak Sandalja naslijedio je strica) postati herceg (vojvoda) i time dati ime Hercegovini.

bojstvo kneza Pavla Radenovića imalo je iza sebe dalekosežne posljedice koje će tek povjesničari etnogenezom sadržaja povijesnih izvora pokušati dočarati. Kada jednom klica sumnje sleti na plodno tlo, ona se brzo širi. Tako je klica razdora Bosanskoga kraljevstva iz godine u godinu bivala sve veća. Razdoblje koje je pred nama pa sve do raspada odnosno propasti bosanske države bit će obilježeno kraljevima i protukraljevima. Istina, isti je bio prisutan i nakon 1403. godine s prvim dolaskom kralja Stjepana Ostoje, no ovo što slijedi poslije jest i rapidno uplitanje velikaša i indoktrinirane politike Osmanlija prema pojedinim velikašima pa čak i kraljevima. Predstavljeno razdoblje obilježilo je i ženidbu domaćim princezama, vojvotkinjama ili kneginjama radi očuvanja i povećanja utjecaja moći ili zemljišnih posjeda te naposlijetku i izmirenja međuljudskih narušenih odnosa. Potonje se pokazalo kao ne uvijek idealno rješenje jer ženidba zna biti smirivanje odnosno kontroliranje vatre ali ne i gašenje požara što će se pokazati u odnosu s budućim bosanskim kraljicama.

Netom nakon ubojstva Pavla Radenovića 1416. godine umro je veliki vojvoda bosanski Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Umro je u gradu Kotoru na Vrbanji. Hrvoje je kaže Thalloczy mnogo sagriješio kad je u zemlju doveo Osmanlije, ali je svojom krepošću, silovitom i samouvjerenom ličnošću bio silan, kako veli Ferdo Šišić. Iza Hrvoja ostala je udovica Jelena i sin Balša Hercegović, koji jer imao dvije kćeri: Katarinu i Doroteju. Balša je kao jedinac naslijedio svu očevu imovinu u Bosni dok su se za Dalmaciju i Hrvatsku otimali Mlečani, Dubrovčani, Splićani i kralj Ostoja.

Neposredni događaj je bila smrt Pavla Radenovića, rođaka Ostojine prve žene Kujave koji je donio silne probleme u Bosni. Kako bi očvrsnuo položaj, kralj Ostoja se oženi Jelenom Nelipčić 1416. godine kome je to bio treći brak, zasigurno najbogatiji.

Kraljica Jelena Nelipčić (1416. – 1422.)

Jelena Nelipčić rođena je na području Cetinske krajine, početkom osamdesetih godina XV. stoljeća. Jelena je bila kći utjecajnoga hrvatskog feudalca, kneza Ivana II. Nelipčića i splitske plemkinje Margarete rođ. Merini. Njezin brat poslije postaje ban Kraljevine Hrvatske i Dalmacije, knez Ivaniš Nelipčić. Majka Margareta odgojila je Jelenu u duhu katoličkih vrijednosti.

U proljeće 1401. godine Jelena se udaje za najmoćnijega bosanskog vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Brak je zasigurno bio pomno isplaniran jer su Nelipčići i Hrvatinići graničili sa svojim posjedima te su nastojali ženidbenim vezama osnažiti svoj položaj. Jelena je u miraz donijela grad Omiš, ali i svoju vlastitu blagajnu, što je za ženu XV. stoljeća bila rijetkost da posjeduje vlastiti novac.

Rijetko se koja plemkinja srednjovjekovne Europe mogla pohvaliti svojom financijskom nezavisnošću. Ipak, Jelena je raspolagala znatnom količinom gotovoga novca koje je posuđivala uz pozamašnu kamatu od 20 %. Izvori nam govore kako je često pozajmljivala novac splitskim patricijima pa tako nam ostaje podatak da je izvjesnom Dujamu posudila tri stotine dukata koje je on vratio u tri rate u zlatnom nakitu. Kako nije razdvajala privatno od poslovnoga, svjedoči nam podatak da je za putovanje svoga supruga Hrvoja Hrvatinića u Budim, na mirenje s kraljem Sigismundom, posudila svom suprugu 6000 dukata. Za 6000 dukata u to vrijeme mogao se kupiti cijeli jedan grad na obali mora. Hrvoje taj dug nikada nije vratio u cijelosti u gotovini, već je kao kompenzaciju svojoj supruzi prepisao palaču u Dubrovniku.

Početkom 1416. godine umire Hrvoje Vukčić Hrvatinić te ga nasljeđuje nećak Juraj Vojsalić. Jelena je uspjela zaštiti svoj miraz te je nastavila upravljati određenim posjedima u vlasti njezina supruga. Ipak, svjesna da sama neće uspjeti zadržati svoje posjede, ona se već na jesen iste godine udaje za bosanskoga kralja Stjepana Ostoju. Svom drugom suprugu donosi uz grad Omiš i utvrđeni grad Jajce te Plivsku i Lučku župu kao miraz.

Razdor za razdorom

Ova Ostojina ženidba dala je novi povod za uznemirenje u zemlji. Porodica Radenovića (Pavlovića) imala je mnogo prijatelja koji su htjeli oprati sramotu nanesenu kraljici Kujavi. Više uvrijeđen bio je njezin sin Stjepan, poslije kralj Stjepan Ostojić (1418. – 1421.). Možemo reći kako se zlo gomilalo nad zlim. Unutarnje smutnje su više škodile Bosni nego napadi Osmanlija ili Ugara. U zadnje dvije godine 1415. – 1416. kako javljaju Dubrovčani „da su siromašni bjegunci iz Bosne pali na teret Dubrovniku”.

„Pravi gospodar Bosne” bio je sultanov vojvoda Ishak u Vrhbosni, koga ugarski ljetopisac Thurocz zove kraljem bosanskim, ponukan vjerojatno stalnim napetostima u bosanskoj državi. U tim trenutcima Dubrovčani šalju pismo kralju Sigismundu 12. listopada 1416. godine u kojem javljaju: Među barunima bosanskim planulo je veliko i smrtno neprijateljstvo zbog pokojnog kneza Pavla, stoga je Turčin (sultan Mehmed I.) poslao dva svoja poslanika k rečenim barunima, da ih međusobno izmire. Sastanak je propao jer su se trebali pritvoriti kralj Stjepan Ostoja i knez Dragiša Dinjičić, koji su nehotice prije pobjegli sa stanka i poradi toga bosansko je kraljevstvo u najvećem trvenju i rasulu.

U tome razdoblju Osmanlije su jasno potpomagale protukraljevu struju kralja Tvrtka II. Tvrtkovića iako po izvješću Dubrovčana, osmanlijska vojska nije bila u Bosni jer je bila usmjerena na Solun. Kralj Ostoja se našao u još većim problemima kada se i njegov rođeni sin Stjepan Ostojić okrenuo protiv njega. Dana 20. travnja 1417. godine dane su upute zapovjedniku Stona jer se načulo kako se kralja krije tamo, da se sve pripremi za kraljev nenadani dolazak. Pomoću nekih humskih knezova Ostoja je zavladao Humskom zemljom i pomirio se sa sinom Stjepanom Ostojićem.

Najveći događaj iz ovih dana jest izmirenje kneza Petra Pavlovića s kraljem Ostojom. Veliki su morali biti razlozi da knez Petar oprašta ubojicama svoga oca. Knez Petar, iako dosta kasno, konačno je uvidio propast u koju srlja Bosna dozivajući Osmanlije. Dubrovčani su i dalje izvještavali kralja Sigismunda o prilikama u Bosni i tako mu 26. kolovoza pišu o provali Osmanlija u Albaniju u mjesecu lipnju, odakle su se onda uputili u Bosnu. No sultan je tada bio zaposlen vlastitim državnim prioritetima, pa je neki broj Osmanlija na granici s Raškom i Albanijom i ne zna kuda će krenuti: „Ovo bosansko kraljevstvo je u običajnoj i velikoj neslozi, koju goje gospoda i baruni između sebe.”

Čitavu 1417. godinu kralj Ostoja je boravio oko Neretve. Posljednji zabilježeni datum za kralja Ostoju bio je 23. ožujka 1418. godine u Bišću ispod grada Blagaja u Humskoj zemlji, u kojoj je kralj uređivao državne i obnovio stare odnose između Dubrovnika i Bosne. Krajem mjeseca ožujka ili početkom travnja umro. Ostavio je iza sebe sina Stjepana Ostoju od prve žene Kujave, i dva nezakonita sina: Radivoja i Tomu. Novi kralj Stjepan Ostojić zatvara pomajku Jelenu i na dvor dovodi svoju majku Kujavu. Dvor konfiscira bogatu imovinu kraljice Jelene, a ona nakon četiri provedene godine u zatvoru biva ubijena 1422. godine. Neki izvori sugeriraju da je Jelena možda bila i majka Balše Hercegovića iz prvoga braka, ali to nije potvrđeno. Sve u svemu, Jelena Nelipčić ostala je upamćena kao utjecajna žena prvo vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića potom neposredno i udajom za kralja Ostoju u kratkom razdoblju svoga vladanja. Svojim rodom povezala je odnosno učvrstila hrvatsko-bosanske veze za poimanja srednjega vijeka.

Citavo vrijeme se odvija to raspadanje I ponovno sastavljanje jedih te istih zemalja I sve jedni te isti ljudi.


A SRBIJE NEMA A SRBIJE NEMA!!!

Znaci neces da okacis neki bosanski dokument sa elementima glagoljice? Nista drugo i nisam ocekivao od tebe.

Spisak bosanskih povelja u kojima se spominje srpska gospoda je podugacak:
Povelja kralja Tvrtka Dubrovniku - 1378.
Povelja vojvode Radica Sankovica Dubrovcanima - 1391.
Povelja kralja Stefana Dabise Dubrovcanima - 1392.
Povelja kralja Stefana Ostoje Dubrovcanima - 1399.
Povelja kralja Tvrtka II Dubrovcanima - 1405.
Povelja kralja Stefana Ostoje Dubrovcanima - 1409.
Povelja kralja Stefana Ostoje Dubrovcanima - 1419.
Povelja kralja Tvrtka II Dubrovcanima kojima potvrdjuje povelje svojih prethodnika - 1421.
Povelja kralja Stefana Tomasa Dubrovcanima kojima potvrdjuje povelje svojih prethodnika -1444
Povelja kralja Stefana Tomasevica Dubrovcaanima - 1461.

itd itd.....

Navedi jednu povelju u kojoj se spominje hrvatska gospoda.

Spominju se kao cobani,neubrajaju se u dobre bosnjane dakle nisu plemstvo nego cobani tako kao ti!
Spominju se i hrvati u arhivama :)

A čuj, da si ti neki menadžer i da odeš usred svog najvećeg pothvata, što bi ljudi mislili o tebi?
Franešto trola.

Bosna je bila hr. državica, nije bila pretjerano uspješna, no bila je hrvatska.

Na čem si ti?
Na srpskom splitu?

Ludovik Veliki (muž Tvrtkove sestrične) je Tvrtka postavio na vlast (i uzeo mu dio zemalja, Hum i Završje).

Mislim, da stvar bude bolja i ovaj srpski veliki župan kojeg je Tvrtko smijenio je isto bio vazal h-u kralja.

Najstariji manastir SPCa je na Ozrenu, iz 16. stoljeća, kad su stigli Turci.

Srbi su novoštokavski jekavci, doseljenici iz Podrinja.

Ovi stariji dijalekti su svi hrvatski, s time da ima nešto i muslimana.

CB je katolička, ne pravoslavna hereza.

Tomislavova granica s Bugarima je u Meksiku?

Papa ga zove kraljem.

Pročitaj s razumijevanjem.
Tvrtko se krunio krunom Nemanjića.
Navedi jednog srpskog plemića kojeg je uzeo na dvor za savjetnika.
Navedi jedan stanak(bilo koji) na kojem je poslije Tvrtka biran bosanski kralj a da je na istom sudjelovalo i srpsko plemstvo

Pretjeruješ
Tvrtko nije nigdje otiašo usred najvećeg pothvata nego umro.
Nitko(osim samoubojica, a on to nije) ne može birati vrijeme svoje smrti.

lik je kreten,neznam zasto ga neolade malo,naporan je.

Ugarski kralj Lajos nije bio u dobrim odnosima sa Tvrtkom.

Zupan Nikola Altomanovic nije bio veliki zupan, a takodje nije bio vazal ugarskog kralja Lajosa.
Zupan Nikola Altomanovic je bio u dobrim odnosima sa macvanskim banom Nikolom Gorjanskim.

Crkva bosanska nije uopste bila jereticka crkva, vec sizmaticka,a jedno vreme i glavna crkvena organizacija na prostoru Bosne sa jasnom strukturnom podelom i organizacijom. Djed Crkve bosanske je uzivao veliki ugled, kod njega su cak neke povelje i sastavljanje. Njeni clanovi su uzivali zastitu i podrsku vladara i plemstva i tako sve do doba Stefana Tomasa kada je ukinuta pod pritiskom Rima.

Crkva bosanska je najverovatnije pripadala istocnom obredu. Patron(zastitnik) Bosne je bio Sveti Grigorije Cudotvorac, dok je jedan od najpostovanijih bio Grigorije Nisijski, obojica istocni sveci. Zadnji pripadnici Crkve bosanske odbijaju da predju na katolicanstvo, beze iz Bosne kod hercega Stefana Vukcica Kosace, da bi kroz par godina poslednji djed Crkve Bosanske postao clan Srpske crkve.

Nije pripadala istocnom obredu vec je pripadala zapadnom obredu i za to imamo vise dokaza. Nikad ni nije iznikla iz istoka vec iz krila zapde Crkve odnosno Bosanske biskupije. To smo vec davno dokazali i konstatirali. Sve knjige koje su pisali i prepisivali su vecinom prijepisi dalmatinskih glagoljskih knjiga, stovise cesto upravo pisani po dalmatinskim samostanima. To svjedoce i ostali dostupni spisi. Oporuka gosta Radina koja sva svjedoci katolicanstvu, a i sam Radinov grob ni vise ni manje vec u franjevackoj crkvi

Vecina knjiga bosanskih krstjana je zavrsila u rukama srpsko-prvoslavne crkve.

Papa Pije II pise: "Kralj Bosne, da opere ljagu što je Turcima predao Smederevo i da dade dokaz svoje vere, ili kako mnogi drže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce, kojih je bilo premnogo u njegovom kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Hristovo krštenje. Oko dve hiljade pokrstilo ih se, a oko četrdeset hiljada ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pobegli su Stjepanu, vojvodi bosanskome, svojemu drugu u neveri."

Na jednog pokatolicenog, sledi njih dvedeset koji nisu hteli da se pokatolice...

Oporuka gosta Radina ne svedoci o katolicanstvu, a njegovo mesto ukopa nije poznato.

I audijencija kod pape

Pa to su ti pravoslavci koji bjeze pred turcima.

To je ta srbska retardacija I seljakluk.
Njima je dokaz da su bosanci pravoslavni to sto su oni iz smedereva otisli u bosnu.
Koja beda od naroda.

E moj "eminentni", pa ti ni dve recenice ne umes da procitas sa malo paznje.

Dovoljna je sama cinjenica da papa intervenira u Bosni i da Bosna doslovno pripada rimskoj jursdikciji. U to doba je raskol vec odmakao i papa ne intervenira nigdje sto ne spada pod njegovu vlast. Dakle pravoslavlje je kompletno iskljuceno u to doba sto se Bosne tice. Ne postoje nikakvi dokazi o postojanju istocnih sizmatika u Bosni u to doba, a o cemu ne svjedoce ni crkve ni spisi ni ista drugo.
Pricanje kako su eto spisi CB vecinom zavrsavali kod pravoslavnih sam vec objasnio i razbio tu teoriju. Zavrsavali su iz prostog razloga osmanske vladavine gdje katolici gube sve samostane i doslovnu svu pokretnu i nepokretnu imovinu. Sasvim je logicno da svi spisi i CB i rimskolatinski zavrsavaju u srpskim manastrima kao i u turskim arhivima. Medjutim vise sam puta ovdje donosio dokaze o tim spisima odnosno sta im se dogadjalo u srpskim manastirima pa necu vise. Od potpune devastacije, prepravljanja, napisivanja, kidanja itd. da bi se uskladili sa istocnom liturgijom i citanjima. Sto jasno pokazuje da nisu slijedili ni pripadali istocnom miljeu odnosno liturgiji. Svi ti spisi pripadaju i najslicniji su glagoljskim predloscima i orginalima

Svaka cast kad si to proucio.

Nego to I pravoslavi kazu da ih nema u bih prije turaka ali on je neznalica.