O hebem ti pamet Bečo. Ti misliš da je teritorij koji obuhvaća sadašnji pojam te zemlje i teritorij kojom je vladao Herceg Stjepan Kosača isti??

Stjepan je osvoji Bugojno na tri hefte, dovoljno dugo da se izlegu pilići

To je stanje bilo 1463.
Vrhunac protuturske akcije.
1482 je već drugo stanje. Što se vidi na drugoj karti.
Ajd malo pogledaj godine, a ne živjet u zemlji nadrealista
Jajačka banovina je u svakom pogledu bila dio hrvatskog kraljevstva.
Imenovanje Nikole Iločkog (Hrvata iz Iloka) bosanskim kraljem je bilo samo u svrhu jačanja prava na istu.
Inače Jajačka banovina je obuhvaćala i dijelove koji nikad nisu bili dio niti jedne bosanske banovine (što se ljepo vidi s karata s prvog posta).
Uostalom što ti je tu čudno? U bosanskom kraljevstvu, kao i svim ostalim hrvatskim kraljevstvima i državama je živio isti narod, iste vjere.
Što bi ti htio da je drugačije je druga priča

Hercegovina je pala prije, 1471. najdalje osim Herceg Novog. Značajan dio je prigrabila Mletačka republika, ali su i njih Turci uskoro izbacili sa teritorije Hercegovine. Današnja Hercegovina je odprilike 50% teritorije srednjovijekovne Hercegovine kada se odbije ono što su oteli Crnogorci i dio koje je zauzela Mletačka republika iza 1697. godine. Hercegovina nije bila samostalna država osim u periodu 1463. - 1483. Teritorije u dolini Vrbasa je Stjepan držao vrlo kratko, do naredne 1464. godine. A zašto ti Mađari nisu imenovali nekoga od Stjepanovih za kralja Bosne?

Dakle, da ponovim još jednom to je karta sa stanjem iz 1463 godine.
Karta je potpuno ispravna.
Današnja Hercegovina je ipak malo više od polovice.
Ovo je karta Hercegovine u BiH http://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Karta-regije-_Hercegovina.JPG
Ovo je karta stare Hercegovine u Crnoj gori http://en.wikipedia.org/wiki/Old_Herzegovina (iako boka nije njen dio, ali njezin dio je držao herceg).
A u Hrvatskoj je to Splitsko-dalmatinska županija južno od Omiša, ali sa Metkovićem, Pločama i dolinom Neretve http://hr.wikipedia.org/wiki/Splitsko-dalmatinska_%C5%BEupanija
A za ovo zadnje pitanje ti je odgovor jasan.
Hrvatsko-ugarski kralj nije imao namjeru jačati novu državu ili neovisnost hrvatskih plemića.
Mislim da je skoro i bilo sporova za dio Hercegovine zapadno od Neretve, jer povijesno je to dio uže banovine Hrvatske a ne huma ili zahumlja.

Ajde sta se natezete s ovim Becom koji je klon raznih tzv multi kulti kuraca palaca sa ovog foruma, a drka na spomen Fatiha osvajaca i rusenje kraljevine Bosne, na koju se opet on slicni vole pozivat kad im odgovara.

Njima jednostavno na odgovara istina da Bosna i Hercegovina imaju toliko veliku povezanost s Hrvatskom i hrvatskim narodom tijekom povijesti i zele to na glupe nacine minimalizirati..

Nije tako

Nego?
Zar ne nječeš sve veze između srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva i ostalih hrvatskih kraljestava?
I zar na ovim kartama nisi stao na stranu otomana (Uskoplje, granice hercegove države) ??

Pa da nisam na strani Otomana ne bih bio Bekir. Drugo i najvažnije, sukob na relaciji Turska - Ugarska, Turska - Austrija, Turska - Mletačka republika se ne dotičavlje Hrvatske srednjovijekovne kao ni nikoje druge. Turska je imala samo par direktnih sukoba sa Hrvatskom koja ni tada nije bila u potpunosti samostalna jer je bila u prsonalnoj uniji sa Mađarima. Samostalnost Hrvatske je izgubljena nakon bitke na Gvozdu i od tada je tekla nasilna promjena narodnosne strukture, strukture plemstva i kulture na njenom teritoriju. Ako se to ima u vidu, onda se lahko može zaključiti ta su Turci bili Hrvatskoj, pa tako i Bosni zapravo saveznik u borbi protiv Mađara, Austrije i Mletačke republike. Zašto Hrvatska nije iskoristila taj momenat? Zato što je več tri stoljeća prije izbijnja Turske na njene granice Hrvatska vladajuća struktura bila izmjenjena, kao i njen kler u korist Mađarske hegemonije pa tako marionetsko plemstvo i kler jesu vodili marionetsku politiku u korist svojih šefova Mađara.

Tebe su kao malog tukli ili ?
Hrvatsko kraljevstvo je bilo u istom položaju kao i Škotsko, Aragonsko ili cijeli niz drugih kraljevstava u europi.
Ako nisi znao u 14. stoljeću su Hrvati (Šubići) izabrali vladara Hrvatsko-ugarske države.
Ti kraljevi su prvih 200 godina (obitelj Arpadović) bili Mađari, a kasnije Francuzi (Anžuvinci), Poljaci (Jagelovići, iako se u ovih nalazi i litvanske krvi), Rumunji (Korvini, iako na tu lozu prisvajaju i drugi narodi), Njemci/Austrijanci/Španjolci (Habsburgovci) itd.
S time da su se mnogi od njih poženili domaćim hrvatskim plemstvom, pa su imali dobrog djela hrvatske krvi.
I ti misliš da bi se iz takvog stanja državnosti sa saborom, vlastitim banovinama itd trebalo krenuti u savez sa stranim osvajačima koji kolju tvoj narod i preobraćaju ga na drugu vjeru?
Onda si fakat biser.
Neki od tih vladara jesu vršili samovolju i to je bio razlog za veću neovisnost bosanske banovine (koja je jedna od hrvatskih zemalja).
Ratovi Hrvata i Turaka jesu ratovi koji počinju porazom Hrvatsko-ugarske vojske u Lašvi, a završavaju tek 1878 okupacijom BiH.
Banovina Hrvatska se protezala do Vrbasa i Neretve. Od kada su Turci počeli paliti po toj zemlji?
Banovina Slavonija se protezala do Zemuna. Od kada su Turci počeli paliti po toj zemlji?
Banovina Bosna se protezala od Vrbasa do Drine (i preko) od kada su Turci počeli paliti po toj zemlji?
To su sve hrvatska kraljevstva.
Meni je nejasno samo kako ti objašnjavaš smaknuće zadnjeg bosanskog kralja i zagovaraš savez preživjelih plemića sa njegovim ubojicama (ili kmetova, nije bitan stalež, što su očito načinili preci današnjih muslimana).
Hrvatsko-ugarski kralj je do svoje krune došao preko žene kralja Zvonimira. Ista vjera, isti običaji, nema paleža (tek toliko za razliku).
Ajd molim te objasni mi u kojem si ti filmu ?
Priznaj, preci su ti bili izdajice i to je to. Bit će ti lakše

Svi smo konvertirali

zivila hrvatska republika hercegbosna

Hrvatska za vrijeme kralja Tomislava

nema pajdo od toga ništa-trebaju Hrvati bit jedinstveni inače,ajme nesmim ni pomislit

Za vrijeme Tomislava je bilo tako stanje

Nije samo za Tomislava vec i stoljecima kasnije. Shvati da granice ne znace nista jer i s jedne i druge zivjeli su i zive Hrvati

Pa ok, ali mi govorimo o navodnom tursko-hrvatskom sukobu kroz silna stoljeća. Dubrovačka republika nikada nije vodila rat protiv Turske ni obratno

Kako navodnom ratu?? Pa Hrvatska je bila granica krscanstva naspram Otomanima. Stoljecima su se nizale manje i vece bitke. Dubrovacka republika je imala svoju trgovinsku politiku jos od prije Otomanskih razaranja i uspjela ju je odrzati

Evo piše crno na bijelo da je bitku na Krbavskom polju vodio neki Mađar, Emerik (Mirko) Derenčin. Šta on ima s Hrvatskom?

Hrvatska je bila podieljenja na austrijski, mletački i turski dio. A ti sad veličaj koji hoćeš od tih dielova. Banovina Hrvatska je bojim se bila samo austrijska granica spram Turaka.

Hrvatski narod se borio bez obzira, a ti sad umanjuj tu vrijednost koliko hoces

Hrvatski narod se boro na više strana, a ne samo na jednoj, ili je bio neutralan kao što je bila Dubrovačka republika

Donekle si u pravu.. Islamizirani Hrvati su se borili na turskoj strani..

jedna od bitaka....



Petar Zrinski s 2000 krajišnika potukao 8000 Turaka i - kažnjen

Europa je brujala o toj pobjedi, ali vrhovni zapovjednik Vojne krajine general Ivan Herbert Aursperg Zrinskog je tužio zbog neposluha. Morao je predati ratni plijen i zatočenike.

U prvoj polovini 17. stoljeća Osmansko je Carstvo sve vidnije napuštala nekadašnja snaga kojom je u prethodna dva vijeka držalo u šahu jugoistočnu i središnju Europu, kad se i na Zapadu činilo da kletom Turčinu malo treba da i njih dohvati halapljivom šapom Antikrista. No, ako su i upućeni u visoku politiku mogli naslutiti da su se vremena promijenila, malo je to značilo ljudima na granici, na predziđu, napose u hrvatskim zemljama na razmeđu triju carstava (habsburškog, mletačkog i osmanskog).

Ovdje je mir bio tek nestalan predah, a rat se vodio neprestano, čak i ako nije bio objavljen: pljačka, grabež, otimačina, nasrtaji na živote i na imovinu sad jedne, sad druge strane činili su bivanje osobito mučnim i pogibeljnim.

Godine 1663., nakon više od pola stoljeća, izbio je i službeno rat između Habsburgovaca i Osmanlija. Povod je bilo habsburško miješanje u obračun Osmanlija s njihovom vazalnom kneževinom Erdelj (Transilvanija). Uzbunu i na carskom dvoru u Beču i u osmanskoj Porti u Istanbulu izazivali su prepadi grofa Nikole VII. Zrinskog, praunuka sigetskog junaka i hrvatskog bana, koji se iz svoje novosagrađene (1661. godine) utvrde Novi Zrin na ušću Mure u Dravu smiono zalijetao na osmansko područje, hoteći cara Leopolda I. nagnati na rat protiv Osmanlija.

Pasivni grof Montecuccoli
Ove se glavobolje car riješio početkom srpnja 1664. godine, nakon što su se u ljeto prethodne godine Osmanlije doista i bili pokrenuli: carski je vojskovođa, vrhovni zapovjednik habsburških četa u Ugarskoj, grof Rajmund Montecuccoli mirovao, dok su osmanski vojnici rušili utvrdu Zrinskog.

Nije da je zapravo imao i izbora jer je osmanska vojska bila premoćna - stupala je pod osobnim zapovjedništvom velikog vezira Fâzila Ahmeta Köprülüa. Dotadašnje su obrane Novog Zrina od osmanskih napada, ta bojovna remek-djela ostala bez pravog učinka, iako su njihovu nositelju donijela slavu širom Europe.

Jednaku je slavu postigao i Nikolin brat Petar Zrinski. On je Osmanlije potukao u otvorenom boju, što nije bio čest slučaj u prethodnim sukobima. Bitka u kojoj je Petar Zrinski odnio tu sjajnu pobjedu vođena je u Gackoj, kod Jurjevih stijena, nedaleko od Otočca. Nakon tog okršaja Osmanlije više nisu ni pokušavali iznova nadrijeti ovamo. U ljeto i jesen 1663. godine Osmanlije su na krilima nanovo probuđene snage ozbiljno bili zaprijetili svojim nadiranjem, a habsburška je strana bila prisiljena na povlačenje.

Jedan krak općeg prodora bio je usmjeren i protiv Gacke. Na nju je u listopadu s otprilike osam tisuća vojnika navalio hercegovački sandžakbeg Ali-paša Čengić, brat tadašnjeg namjesnika (valije) Bosanskog elajeta Ismail-paše Čengića. Od ličkih Vrhovina Osmanlije su se upravljali prema današnjoj Zalužnici, u namjeri da između brdâ Godače i Jurjeve kose uđu u istočni dio Gackog polja i potom zagospodare cijelim ovim prostorom osvajanjem utvrda Otočac i Brlog. Nakon toga bio bi im otvoren put prema unutarnjim austrijskim zemljama, Kranjskoj. Ovim potezom htjeli su dobrano uzdrmati protuosmansku obranu.

Uhode javile na vrijeme
No, u tomu su im se ispriječili prekaljeni otočki i primorski krajišnici koji su bili u punoj vojnoj pripravnosti. Predstraže i uhode su na vrijeme dojavile o osmanskom pokretu i smjeru prodora, a o tomu je grofa Petra Zrinskog smjesta obavijestio carski pukovnik i zapovjednik utvrde Otočac Andree Bernhardin von Oberburg.

Ovo saznanje je davalo nade da je Osmanlije moguće iznenaditi. Bila je to i jedina prednost koju su branitelji imali jer je Petar Zrinski mogao neprijatelju suprotstaviti tek nekih 2000 ljudi. Valjalo je stoga dobro razraditi taktiku da se poništi protivnikova brojčana premoć. Krajiški časnici i Zrinski, čiji je stožer bio na prostoru Drenova Klanca, sjeverozapadno od Otočca, odlučili su postaviti zasjedu u šumi kod brda Jurjeve stijene, nadomak Zalužnice.

Bilo je to odlično odabrano mjesto, jer su Osmanlije onuda morali proći na izlasku iz usjeka prije nego što bi uopće mogli razviti bojni red. Cilj je bio nenadano navaliti na njih i potpuno ih smesti. Toga 16. listopada, kad su se iz usjeka pojavili prvi Osmanlije ništa ne sluteći, na njih su svom silinom navalili krajišnici. Ishod dvosatne bitke bio je oko dvije tisuće mrtvih Osmanlija i nekoliko stotina zarobljenika, među kojima i sam Ali-paša Čengić. Na strani branitelja gubici su bili neznatni.

O ovoj pobjedi brzo se pročulo širom Europe, za što je među najzaslužnijima bio glasoviti nürnberški tiskar Paul Fürsten. On je prvi objavio letak s izvješćem i slikovnim prikazom bitke. Na drugom listu tiskanom u Grazu, djelu habsburškog bakroresca Davida Manassera, vidi se Petar Zrinski kako isučene sablje progoni Osmanlije natisnute u bezglavi uzmak. Graz je bio zapovjedno središte Vojne krajine i njezin je vrhovni zapovjednik, general Ivan Herbert Auersperg tužio Petra Zrinskog zbog neposluha pa je ovaj morao predati ukupan ratni plijen iz bitke kod Jurjevih stijena i sve ugledne zatočenike.

Vincere aut mori
U krvavom metežu krilatica Pobjeda ili smrt – doslovno

Osmansko zaprepaštenje u klancu kod Jurjevskih stijena bilo je potpuno. Dok ih je dio pokušavao doći do otvorenog polja, drugi su se još naguravali u tjesnacu, gdje njihova nadmoć nije ništa značila. U tom krvavom metežu, u kojem su padale osmanske glave pokošene sabljom ili puščanim metkom do punog je izražaja došla probojnost krilatice Petra Zrinskog - Vincere aut mori (Pobjeda ili smrt). Uz njega se borio i njegov šurjak, dvadesetogodišnji Fran Krsto Frankapan.

Banska Hrvatska je imala sabor i svoga bana, a u mletačkom i turskom djelu su istiskivali i samo hrvatsko ime ("bosanska krajina" se prije zvala Turska Hrvatska", zar ne ?).
Jezgra današnje Hrvatske je upravo iz banskog djela. Da su turci osvojili Zagreb, tko zna što bi bilo. A Mlečani nikad nisu niti imali takve ambicije